Albanci su desetljećima bili posve nepoznati narod s ruba Europe. Zagonetni, sami, izolirani; u trenutku kada se stvarala albanska kraljevina 1913., britanski je ministar vanjskih poslova Edward Gray na kritike oporbe zašto se bave takvim tricama i gdje je uopće zemlja kojoj su pokrovitelji snuždeno rekao: “Negdje na putu prema Indiji.” Albanija je nakon Drugog svjetskog rata odbacivala svakog pokrovitelja i saveznika kojeg je imala: najprije je u Krfskom kanalu na minu nepoznatog podrijetla naletio britanski brod, pa nije bilo veza sa Zapadom. Onda je 1948. odbačena Titova Jugoslavija, koja je stvorila Komunističku partiju Albanije i pomogla u otporu.
Nakon 1961. otpali su Sovjeti, kojima je Mehmed Shehu, albanski premijer do (samo)ubojstva 1981., rekao kako je Staljin u životu napravio samo dvije greške: umro je prerano i za života nije likvidirao sve svoje najbliže suradnike. Ostali su Kinezi, koji su ideološku stamenost za Tiranu izgubili kada je Peking pogledao preko oceana i povezao se s Amerikom. Kineski vođa Hua Guofeng došao je u Jugoslaviju 1978. i posjetio Makedoniju. Albanci su vrištali: čini to namjerno, da nam prijeti. Prijete Jugoslaveni, prijete Kinezi, prijete nam Sovjeti i Amerikanci. Svejedno, Albanci su dovoljno čvrsti da se odupru svima, cijelom svijetu.
Albanija Envera Hoxhe bila je tvrđava u Europi, ograđena bunkerima, kao da će se ikad više ratovati na način Prvog svjetskog rata. Nepoznata, zatvorena, izolirana, samoograđena, siromašna. Strahovi od susjeda nisu uvijek bili fikcija, jer su mnogi željeli do mora preko albanskog teritorija ili negirali albansko pravo da postoje. Albanci su bili vjernici triju religija, muslimanske, pravoslavne i katoličke, pa je Enver Hoxha, tobože na traženje radnika Elbasana, ukinuo sve tri – a tako i tri kruga utjecaja – i stvorio prvu ateističku državu na svijetu. Tako je Albanija zaista bila jedina posve suverena država u Europi, vjerojatno i na svijetu. “Integralna samostalnost”, oslanjanje samo na sebe i svoje, bila je put u “integralnu izolaciju”. Takva Albanija nije nikome smetala, nikoga nije mogla uplašiti, od velike se dreke albanskih političara nitko nije uzrujavao. Albanija se sama bojala svih, jer praktički nije imala prijatelja.
Oni koji danas traže apsolutnu suverenost neka pogledaju Albaniju u Hladnom ratu. To je ideal države kojoj nitko nije ništa zapovijedao, nitko ništa nametao, nitko ništa uzimao. Takva je politika put u propast, zaostajanje i glad.
Jedan od istaknutih europskih političara, glavni tajnik Vijeća Europe, posjetio je Albaniju 1987. Lujo Tončić Sorinj bio je Hrvat, Dalmatinac, ali školovan i odrastao u Austriji. Postao je političar pa austrijski ministar vanjskih poslova od 1966. do 1969. godine. Nakon toga je vodio Vijeće Europe u Bruxellesu. Sorinj je bio zagovornik Albanaca, otac mu je bio liječnik u Skadru. Hrvat, koji je govorio hrvatski, kasnije je zagovarao neovisnu Hrvatsku.
Austrija je nakon rata bila u posebnom položaju sve do 1955., a onda je potpisala Mirovni ugovor i postala neutralna. Neutralna je i danas, često vrlo desno, ali je prepuna useljenika, stranih studenata, investira i investiraju drugi u Austriju. Svi koji putuju preko bečkih kolodvora ili aerodroma, kupuju u svakom većem austrijskom gradu, naručuju piće u Austriji, skijaju kod Austrijanaca, zapravo ne trebaju znati njemački; dovoljno je da progovore na hrvatskom, srpskom, bosanskom ili crnogorskom i bit će posluženi. Austrija je imala “stranca” na čelu važnog ministarstva još šezdesetih, stvorila je društvo koje nije idealno, ali je bogato, uspješno, uglavnom sretno. Austrija je često bila daleko manje “suverena” no Albanija. Austrija je uvijek bila bogatija, poželjnija, utjecajnija, snažnija, sretnija.
Suverenisti na hrvatski način u svojim snovima žele Hrvatsku poput Albanije, ali nikada u takvoj državi ne bi živjeli. Suverenisti iz dijaspore bili bi za zemlju poput Enverove, ali samo tako da i dalje glasaju na izborima u konzulatima i veleposlanstvima u najrazvijenijim državama svijeta. Suverenisti koji žive u Hrvatskoj su žestoki nacionalisti, ali uz važne ograde. Oni ne žele punu izolaciju, nego samo da dio zapadnog svijeta prihvati izoliranu, ksenofobnu i konzervativnu Hrvatsku, ali tek prema nekima u svijetu.
Kada je Republika Hrvatska izlazila iz Jugoslavije, Franjo Tuđman je govorio o “državotvornim Hrvatima”. Biti patriot nije dovoljno snažno. Nakon što je stvorena država, a onda država zakazala u mnogim elementima, “državotvorni Hrvat” prestao je postojati. Reći “nacionalisti” bilo je grubo, postalo je i ostalo, gotovo pa psovka, a nije bilo niti do kraja precizno. Nacionalisti su bili i mnogi ljevičari, baš kao što su mnogi lijevi i liberalni u Hrvatskoj mizogini i netolerantni. Nacionalisti su se zato trebali drukčije nazvati, pa su u 21. stoljeću postali suverenisti. Za njih je i dalje nit vodilja mit iz hrvatske historiografije, a onda i ukupnog obrazovanja, po kojem su svi Hrvati u prošlosti, od kletve kralja Zvonimira, Cetingrada 1527., Zrinskih i Frankapana, u svakom trenutku sanjali, razmišljali, priželjkivali neovisnu – a zapravo Nezavisnu – hrvatsku državu.
Stvoriti samostalnu državu nastavak je narativa koji su Hrvati njegovali od vremena kada su se u 19. stoljeću nacije stvorile i nacionalizmi postali moda. Najprije su hrvatski povjesničari i intelektualci sve napore ulagali da bi pokazali kako je Hrvatski sabor nositelj suverenosti političkog naroda još od srednjeg vijeka. Tako se željelo oduprijeti Mađarima i Austrijancima. Onda je nestalo carstava, a oslobođenje od germanskih i mađarskih podjarmljivača postalo je logični završetak hrvatske povijesti. Jedan su logični završetak i kulminacija došli s nastankom zajedničke jugoslavenske države, onda su neki drugi suverenisti sanjali komunističku Jugoslaviju, potom Hrvatsku.
Svaka je država imala svoje suvereniste, koji su na sličan način tumačili svoje vrijeme kao vrhunac povijesnog razvoja. Državnom tajniku SAD-a Johnu Fosteru Dullesu 1954. je Svetozar Vukmanović Tempo, potpredsjednik jugoslavenske vlade, rekao kako će “naš narod i ovog puta radije pristati da jede lišće nego što će dopustiti da bude ugrožena nezavisnost zemlje”. U vrijeme Jugoslavije neki su branili ovako odlučan stav potpredsjednika vlade. Mnogi drugi, uključujući i vodstvo države, smatrali su kako je loša borba za neovisnost u kojoj se suverenitet brani tako da se narod tjera “da jede travu”. Problem je što su hrvatski suverenisti spremni vikati slično, a u ruci nemaju gotovo nikakve karte da bi pokazali što je to u Hrvatskoj važno za svijet i budućnost. Problem je da su mnogi spremni braniti suverenost do posljednjeg drugog Hrvata, a ne njih i njihovih obitelji.
Republika Hrvatska šesta je državna formacija u kojoj su Hrvati živjeli u 20. stoljeću. Suverenistima nisu važne povijesne činjenice, već ono što se trenutno nosi, pa bila to Kraljevina ili Republika. Da im je važna Hrvatska, onda bi im smetale ustaše koji su prodali Dalmaciju, a veličali bi partizane koji su stvorili Hrvatsku u ovakvim granicama, ali njih će svejedno posve prešutjeti.
Suverenistima je država i dalje fetiš, a njezin stvarni sadržaj nije važan. Tako shvaćenoj borbi za suverenost ne smeta loše pravosuđe, loša administracija, loše škole i zdravstvo. Takvima se suverenost iscrpljuje s vojskom, zastavom i policijom na granici i grbom na zidovima. Takvi su voljeli kada se na ulici blokirao promet da prođe predsjednik Republike, da ga se dočekuje na aerodromu, da se drži za grudi kad svira himna. Suverenisti u Hrvatskoj glasni su ponekad protiv Bruxellesa, gdje i tako nikada i nimalo stvari neće promijeniti. Sve što naše suvereniste zanima u dokazivanju posebnosti i prava, jest susjedstvo.
Pred susjedima – samo nekima – treba pokazati odlučnost i beskompromisnost. Oni su za ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, a za to treba ostvariti samo dolazak na vlast istih takvih kakvi su i njihovi zagovornici u Hrvatskoj. Oni ne vide nikakvu prednost u dobrim odnosima sa susjedima, ali su zapravo izbirljivi. Činjenica da su naše banke talijanske i austrijske, da su Mađari vlasnici naftne industrije, ne smeta gotovo ništa. Smetaju Srbi i Slovenci, smetaju muslimani. Nikada dosta isprika, nikada se ne vjeruje u iskrenosti isprika, nikad želje da se pogleda naprijed. Suvereno se bojimo srpskih čokoladica, ali ništa ne kažemo o propasti Zvečeva ili propalih industrijskih grana.
Hrvatski suverenisti su poput latentnih homoseksualaca: ne znaju što sa suverenosti učiniti, pa strašno kriče, ali o važnim stvarima nikada ne progovaraju i ne mogu priznati zašto se nešto događa. Suverenisti očajnički žele biti prihvaćeni u velikom svijetu, ali ga se plaše. Slušaju snažnije i spremni su sve on što im je tobože sveto, na zapovijed, zanijekati, prešutjeti, progutati. Hrabri su kada se udara na slabije, kada se može ucjenjivati one koji trenutno ne mogu uzvratiti. Tako će se prijetiti Srbiji što ne ispunjava EU uvjete, ali nikada se neće pogledati u ogledalo i reći što je kod nas loše.
Tako je i u zemlji. Suverenisti su glasni kada se udara na političke protivnike, bilo to opravdano ili ne, sve dok postoji osjećaj da to vlast želi i dopušta. Kada “njihova” vlast izbaci povijest iz škola, kao što se dogodilo sa stručnim programima, tada ni da zucnu. Nije se javio niti čuvar tradicije i znanja HAZU, ni instituti za povijest, ni zavodi za Domovinski rat. Nema sada ni hrvatskih suverenističkih povjesničara po fakultetima, mada su suvereno prešutjeli kako je admiral Lošo, nekadašnji savjetnik Kolinde Grabar-Kitarović, rekao kako je povijest sluškinja politike. Suverenisti na hrvatski način nemaju hrabrost, nemaju stav, nisu slobodni govoriti. Hrvatski suverenisti glasni su tek kada je sigurno da neće biti posljedica njihove priče ili kada se bore za vlastite interese.
Suverenisti u Hrvata zapravo su samo konzervativni nacionalisti, koji ne shvaćaju da je svijet ušao u novu fazu, da ratovi za teritorij više ne znače puno, da je svijet mjesto gdje mnogo toga što je bilo nekada danas više ne važi. Suverenisti su za ekskluzivni gospodarski pojas na Jadranu, ali ne znaju što s njim učiniti. Oni bi trebali reći što učiniti da se danas INA, kao šezdesetih godina, ponovo može upustiti u istraživanje ležišta plina u jadranskom podmorju. Kada je prije nekoliko godina tadašnji koalicijski partner SDP-a, a sada odani saveznik HDZ-a, Ivan Vrdoljak govorio o natječaju za bušenje Jadrana, nijedna hrvatska tvrtka više nije bila u mogućnosti javiti se na takav natječaj.
To znanje je izgubljeno, ono je nestalo. Nije ni INA hrvatska, ali INA u hrvatskim rukama ne znači ništa ako nećemo imati jasnu ideju kako do nafte, kako je preraditi, kako se uključiti na tržišta. Ako smo tako nešto znali, danas više ne znamo i više nemamo poluge pomoću kojih se možemo plasirati na svjetska tržišta. Suverenost bi značila da smo mi rasadnici obrazovanih kadrova, da privlačimo strance, da smo atraktivni za život ne samo zato što imamo blagu klimu i dugo sjedimo na kavama.
Suverenisti u Hrvatskoj zato moraju reći koga vide kao naše prijatelje, tko su ti koji će nam pomoći bude li trebalo. Hoćemo li u budućem svijetu gdje više neće trebati radnika bez kvalifikacija mi uopće biti potrebni u ovom dijelu svijeta? Kako u novom svijetu misle rješavati probleme koje nacije ne mogu same niti početi razrješavati? Kako će suverenistički zagovornici gospodarskog pojasa na Jadranu razriješiti podizanje razine Jadrana? Kako će suverenistički čuvari nacionalne čistoće organizirati čišćenje soba u hotelima na obali, posluživanje u restoranima ili čuvare na plažama? Kako će osigurati da sutra imamo radnu snagu koja će znati voditi kompjutorske programe koji će nadzirati naše granice ili promet na našim cestama?
Zašto, konačno, suverenisti misle da će sačuvati državu u kojoj su nepotrebni: neće proizvoditi ništa dovoljno atraktivno i zanimljivo bilo kome, a smetat će da se upogoni i iskoristi ono što je sada naše. Zar netko misli da će neke buduće dronove upravljane iz dalekih država zaustaviti naše više desetljeća stare letjelice? Suverenistička platforma naših ekstremnih desničara iz HDZ-a, od kojih su otpali i par Hasanbegović-Esih, Most i antisistemske skupine poput Živog zida, suverenisti su iz 19. stoljeća i vremena Drugog svjetskog rata, baš kakav je i naš nacionalizam.
Hrvatski suverenisti trebali bi pogledati u zemlje kojima ide bolje no ikada ranije u proteklih stotinu godina. Česi i Slovaci su 24. listopada 2018. i u Hrvatskoj – zajedno – obilježili važne obljetnice koje su okrugle ove godine: 1918., 1938., 1948., 1968. i 1993., ponajviše godinu nastanka Čehoslovačke. O tome su organizirali okrugli stol s povjesničarima iz Češke i Slovačke, koncert jednog slovačkog i jednog češkog umjetnika, prijem na kojem su se jedna za drugom intonirale himne obiju zemalja. Poruka je bila glasna i jasna i šteta što iz Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija nije bilo nikoga da bi čuo povjesničare. Isto bi se moglo reći i za Ministarstvo pravosuđa i skup o Haagu, ali možda ne treba očekivati čuda od prezaposlenih birokrata. Haag je bio pokazatelj nesuverenosti, pa se nikada nije ni dokraja priznao. Naših zločinaca ionako nema, jer u suverenističkoj interpretaciji Hrvat ne može počiniti ratni zločin.
Danas možemo birati hoćemo li biti kao Česi i Slovaci, hoćemo li kao najrazvijenije države svijeta i pogledati konzervativnu Austriju ili Njemačku ili ćemo potražiti pjesmu Sulejmana Matoa “Enver”. Treba je samo malo prilagoditi našim prilikama i posve će pristajati: “Čuo sam za tih pet dragih glasova u osvit svog života; Otada dalje, tvoje je ime meni drago kao roditeljski dom; Dragocjeno kao socijalizam; Visoko kao gore; Žarko poput svjetla; Vičemo: Enver!” Bolje metafore za punu suverenost od Enverove Albanije teško da može biti. Bolje pouke da se iz prošlosti malo uči, također. Odličan je to put u katastrofu.