Kada u srijedu u Trstu počne summit Zapadnog Balkana mnogi će ga doživjeti kao pokušaj oživljavanja bivše Jugoslavije, pogotovo što je glavni zadatak okupljanja lidera jugoistoka Europe da se dogovore o zajedničkom tržištu koje bi profunkcioniralo u narednih dvanaest mjeseci. Naravno, nema govora o nekoj novoj Jugoslaviji, jer je ona umrla za sva vremena i niti jedna inicijativa u ovom dijelu Europe više nikada neće voditi zajedničkoj državi južnoslavenskih naroda.
Sastanke premijera i predsjednika zemalja koje na Zapadu vole nazivati Zapadnim Balkanom treba promatrati više u svjetlu želje Bruxellesa da tom još uvijek trusnom području pošalje poruku kako nisu zaboravljeni. A, zapravo jesu. Kada će i u Trstu visoki dužnosnici EU slati poruke da treba provesti reforme kako bi se ušlo u EU bit će to samo puko ponavljanje fraza koje su se milijun puta čule na ovom području. U slučaju Hrvatske je to upalilo, ali za sve one koji sada stoje u redu čekaonice bruxelleskih integracija teško da će se to dogoditi. Srbija, Crna Gora, Makedonija, Kosovo, Albanija i BiH čekaju dobre vijesti iz Bruxellesa ali teško da će ih dočekati. EU više nema nikakve volje za proširenjem bez obzira na to što je ostala bez snažne članice, Velike Britanije.
”Zajedničko tržište Zapadnog Balkana uklonilo bi prepreke trgovini i uvelo standardizirana pravila za kompanije, ukinulo zakone koji sprečavaju poslovanje u regiji”, smatra Johannes Hahn, povjerenik Europske komisije za proširenje. Hahn smatra da se do zajedničkog tržišta može doći za godinu dana ako će za to postojati politička volja. Za dvadesetak milijuna ljudi koji žive na Zapadnom Balkanu to bi po mišljenju Bruxellesa dovelo do oporavka gospodarstva, a time i smirivanja etničkih i svih drugih tenzija. Plan je da se otvori i 80.000 novih radnih mjesta i pokrenu brojni projekti.
Kada je riječ o Hrvatskoj i Sloveniji, državama koje također sudjeluju na summitu, sve ono što se događa na jugoistoku Europe više nije u fokusu zanimanja, iako gospodarstva obje zemlje ovise o istočnim susjedima. Hrvatska nikada nije prihvatila ulogu koja joj je bila namijenjena u Bruxellesu da postane neka vrsta mosta između 'stare' Europe i kandidata za prijem s istoka. Više je razloga za to, pa i onaj da nismo baš primjerom mogli prednjačiti. Niti je Bruxelles mogao upirati prst u Hrvatsku i reći ”vidite, njima se isplatilo”, niti smo mi mogli poručiti istočnim susjedima ”ako provedete reforme, bit će vam krasno kao nama”. Hrvatska naprosto nije dobar primjer i toga je svjestan i Bruxelles, pa istočna kompozicija ide prema Bruxellesu zaobilazeći dvadeset i osmu članicu, a nakon odlaska Britanije dvadeset i sedmu. Nismo se baš proslavili ni s Todorićevim investicijama od Triglava do Đevđelije, pa sada naši susjedi više promatraju hoćemo li moći stabilizirati Agrokor, nego kako na primjeru hrvatskog ekonomskog buma graditi vlastitu ekonomiju. Ali, to u ovoj priči koja će započeti u Trstu i nije važno. Hrvatska ionako već dugo nema neku značajniju vanjsko-političku inicijativu, ako se izuzme ona koju je pokrenula Kolinda Grabar-Kitarović koja je doživjela trijumf u Varšavi. Povezivanje triju mora sjajan je projekt, a bude li se realiziralo sve što je zacrtano kroz brojne projekte vrijedne 45 milijardi eura naša predsjednica bi zaista i u europskim razmjerima postala istaknuti lider.
I u dva je navrata razgovarala s Donaldom Trumpom na summitu u Poljskoj, prvi put kada je završio prvi radni dan skupa, desetak minuta u uglu dvorane, a zatim još i na unaprijed dogovorenoj bilaterali. Svi oni koji o vanjskoj politici nemaju pojma, a grmjeli su protiv njenog siječanjskog puta u Ameriku, tvrdeći da je turistički, pokazali su se diletantima. Naime, moderna politika ne funkcionira više kao nekada, dogovori i razgovori se vode i na mnogo nekonvencionalnije načine. Grabar-Kitarović koja je prije svega vrhunska u vanjskoj politici, to je dobro osjetila, za razliku od brojnih hrvatskih veleposlanika koji naprosto ne osjećaju promjene. Tada, u siječnju, Grabar-Kitarović je sondirala teren za sve što se dogodilo u Varšavi.
Nakon dugo vremena Hrvatska je izbila u prvi plan na vanjsko-političkom planu i to je više nego dobra vijest. Kolinda Grabar-Kitarović bit će među rijetkim državnicima koja će ove godine imati odvojene susrete s dvojicom najvećih svjetskih lidera, uz Trumpa i Vladimirom Putinom. Poziv za Moskvu je stigao i odlazak u Kremlj treba otvoriti novu stranicu u hrvatsko-ruskim odnosima.
Ostaje još jedan korak koji će hrvatska predsjednica sigurno učiniti, a to je pravi radni susret s Aleksandrom Vučićem koji treba napokon otvoriti vrata stabilizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije. Upravo na temelju onoga što je dogovoreno u Subotici, kada je (tada) premijer Vučić procijenio da u Kolindi Grabar-Kitarović ima najboljeg sugovornika. Summit u Varšavi, razgovori s Trumpom i Putinom i otvaranje dijaloga s Vučićem i Srbijom bio bi sjajan rezime napora da Kolinda Grabar-Kitarović vrati Hrvatsku na vanjsko-političku scenu regije i svijeta. Za to premijer Plenković očito nema vremena, a predsjednica je osjetila trenutak da ona treba preuzeti inicijativu, što je i učinila. Sigurno je da će i sam premijer biti ubuduće aktivniji, jer uostalom to je i područje na kojem je on ”doma”.
Uoči summita u Trstu razgovor hrvatskog i slovenskog premijera Andreja Plenkovića i Mire Cerara, prvi nakon odluke Arbitražnog suda, trebao bi definirati u kojem će smjeru dalje ići odnosi dviju zemalja koje su ušle u EU, ali iz godine u godinu prolaze mnoge krize. Polazišne osnove za sastanak posve su oprečne, Plenković uporno ponavlja da je Hrvatska izašla iz arbitraže i da je ne zanima odluka iz Haaga, dok Cerar tvrdi da se može jedino i isključivo razgovarati o primjeni arbitražne odluke. Za Plenkovića se odluka o granici može donijeti na bilateralnim razgovorima, a Cerar u njima vidi samo način kako primijeniti ono što su zaključili arbitražni suci.
Od sastanka u Ljubljani zato ne treba mnogo očekivati, osim uobičajenih političkih fraza kako je riječ o “dvije susjedne i prijateljske države” i da je dobro što postoji dijalog. U kojem će smjeru ići odnosi Hrvatske i Slovenije, teško je prognozirati, ali je činjenica da od osamostaljenja Zagreb i Ljubljana ne žive u skladnoj atmosferi i da je spor oko granice vrh ledenog brijega koji lako može još više zakomplicirati hrvatsko-slovenske odnose.
Kada je riječ o EU, dojam je da su u posljednje vrijeme zanemareni odnosi s Njemačkom. Odlazak velikoga europskog državnika Helmuta Kohla, onoga koji je s toliko srčanosti gurao Hrvatsku u EU, u nas nije dobio tretman kakav zaslužuje. Moglo bi se reći da smo se u tom slučaju pokazali provincijski nezahvalnima, jer osim pokojega novinskog članka gotovo da nije bilo riječi o Kohlu. Državni vrh propustio je i komemoraciju u Strasbourgu, koja je bila mnogo više od sam komemoracije. Bio je to skup svjetskih državnika koji je pokazao snagu europskog ujedinjenja. Bez nas.
Zato je potrebno da se Hrvatska vrati na vanjsku scenu, i upravo to Kolinda Grabar-Kitarović tako zdušno potiče. Naš rejting danas nije bogzna kakav, što se pokazuje i nakon odluke Arbitražnog suda. Leđa su nam okrenuli i u Berlinu i u Parizu i u nizu europskih država. Naši diplomati, sad se vidi, nisu obavili posao kako treba, nisu uvjerili europske saveznike što se dogodilo i kakvo je službeno stajalište Hrvatske. To se više ne može ispraviti, a krajnje posljedice za Hrvatsku mogu biti loše. Ako izgubimo simpatije u Uniji, ako se pokažemo nevjerodostojni, bit će nam teško nastaviti europski put prema Schengenu i eurozoni, bez čega i sve ovo što je dosad stvoreno nema previše smisla. Naš je prioritet ulazak u Schengen, i zato je na vanjskoj politici veliki zadatak da Hrvatsku iz defenzive vrati u ofenzivu.