IZAZIVAČI S LJEVICE

NOVA NADA ZA BIRAČE KOJE JE SDP IZDAO U tijeku je pokušaj stvaranja novog nacionalnog pokreta: Globus otkriva kolike su šanse da on uspije

Tomislav Kristo / CROPIX

Malo javno, više tajno, političke trupe su započele prestrojavanje - stvaraju se novi paktovi, mjerkaju se saveznici, vode se pregovori bivših, sadašnjih, potencijalnih, važe se tko s kime, kako i zašto, ekonomski stručnjaci nude programe... Opozicija hibernira, HDZ kojemu niti jedan šef do sada nije uspio promijeniti imidž korupcionaške stranke, a sada je jedinu pravu oporbu dobio u vlastitim redovima, eutanazirani SDP više čak i ne figurira kao stranka koja kritikom promašaja vladajućih skuplja poene, niti stvara vladu u sjeni te bi bila bi spremna preuzeti vlast.

U jednom internom istraživanju čak 51 posto glasača SDP-a u dobi od 31 do 45 godine izjavilo je da nikad više za njih neće glasati. Analitičar Žarko Puhovski predvidio je osipanje SDP-a i procijenio da će Davor Bernardić po svaku cijenu htjeti ostati na čelu stranke te da će sa svojih deset-petnaest lojalnih zastupnika postati partner u nekoj vladajućoj kolaciji i tako si osigurati još nekoliko godina preživljavanja na sceni. Tome treba pribrojati i činjenicu da je ukupan broj birača na izborima 2016. pao na najnižu razinu u povijesti suvremenoga hrvatskog parlamentarizma, ispod 1,4 milijuna.

Uspon Mosta i Živog zida, koji su unatoč nedefiniranih politika i ideologija osvojili mandate pecajući glasove i slijeva i zdesna, na posljednjim izborima pokazao je snagu protestnih glasova. Rezultati istraživanja populista u Europi otkrili su kako njihovi birači uopće ne očekuju da će im političari riješiti životne probleme, ali za njih glasaju iz protesta, da prokažu nesposobnost mainstreama. Sve to ukazuje na to da vlast više nikome neće pasti u krilo i da je izborna baza spremna na migracije i udvaranje novih prosaca.

A stari su spremni na make over - bivši SDP-ov ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, koji je izbačen iz SDP-a nakon što je odbio povući svoj prijedlog zakona o doprinosima iz saborske procedure tvrdeći da ne razumije zašto bi ga trebao opozvati, priprema lijevo-liberalnu koaliciju Alijansa za promjene. Bivši Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić također intenzivno osniva stranku. Bojan Glavašević nije čekao da ga izbace iz SDP-a, otišao je sam i vodi pregovore u širokom krugu za svoju političku platformu, a najizgledniji je njegov savez s Dalijom Orešković, bivšom šeficom Povjerenstva za sukob interesa.

U Saboru će s bivšim mostovcem Markom Vučetićem, još jednim izbačenim, i zasad nepoznatim trećim osnovati novi Klub zastupnika - Vučetić sam više nema namjeru ići na izbore, tvrdi da je ovo njegov prvi i posljednji mandat, ali očito se, ipak, neće politički umiroviti. Premda se spekuliralo da bi u platformi Orešković-Glavašević treće jako ime bio Mislav Kolakušić, nema potvrde te informacije. Goran Aleksić nema čvrsto političko sidro, koalicija Jedina opcija sa Živim zidom i Promijenimo Hrvatsku u Saboru nije ni zaživjela.

Aleksić još uvijek, bez obzira na to što je lobiranjem za svog suradnika odvjetnika navukao na sebe sjene sumnje da je u sukobu interesa i da nije ništa bolji od ostalih, predstavlja poželjnog partnera. Amsterdamska koalicija, koja je trebala okupiti Glas, IDS i Pametno, razdružila se i prije nego što se ozbiljno sastala - u prvom zavoju, s krizom Uljanika i spornom ulogom počasnog predsjednika IDS-a Nine Jakovčića, Pametno se iskrcalo poručivši kako im je neprihvatljivo da je Jakovčić primao novac od firme u vlasništvu Danka Končara jer je to izravan sukob interesa. S tim potezom Pametno se vjerojatno može oprostiti od ozbiljnijih budućih saveza - jer Jakovčić, kojeg smatraju istarskim Tuđmanom, nije enigma širokoj javnosti pa nije trebao biti ni njima.

Žestoka ljevica - Nova ljevica, SRP, OraH i Radnička fronta - udružili su se u Šibeniku na inicijativu Dragana Markovine i potpisali su Šibensku deklaraciju, dokument za zajedničko djelovanje, te pozvali “ljude otvorenog srca da budu prekretnica na lijevoj sceni”. Laburisti i Zagreb je naš, premda pozvani, nisu se odazvali.

Šibenska deklaracija konstatira trulež u državi: nekonsolidiranu ekonomiju, prodor neokonzervativizma, ubijanje slobode medija i prava manjina te navodi klijentelizam kao polugu za održavanje statusa quo. U orbitu vraćaju pitanje radništva i klasne borbe i klasnih interesa. No, pitanje je kakav doseg imaju - analitičari procjenjuju da će teško ući u Sabor, a Radnička fronta je i za Šibensku deklaraciju već napisala svoje izdvojeno mišljenje.

Na krhkost socijalne države o kojoj malo tko vodi brigu upozorio je i Vučetić: “SDP ima krizu postsocijaldemokracije, toliko su promijenili strukturu svoga članstva da bi svatko tko bi im nametnuo socijaldemokratski program postao strano tijelo, reagirali bi jednako kao Most. Element socijalne države potpuno je urušen. Društvo funkcionira na tipu dualnosti: da se HDZ razvijao u smjeru demokršćanstva, a SDP u socijaldemokraciji, nama bi se čitavo društvo razvijalo.”

Spekulira se i s angažmanom Mislava Kolakušića, on svoj imidž gradi kao sudac pravednik, borac koji raskrinkava toksične zakone, ali njegovo političko svrstavanje već dugo traje bez konkretnih poteza. Ostane li Bernardić šef SDP-a, otvara se pitanje kako će svoju političku budućnost graditi njegovi glasni oponenti, kojim putem će krenuti Siniša Hajdaš Dončić, koji dobro stoji u svojoj lokalnoj zajednici, Peđa Grbin, Željko Jovanović, Nenad Stazić, Igor Dragovan, Ranko Ostojić, Joško Klisović, Biljana Borzan...

Bi li se onda moglo dogoditi da na platformi Orešković-Glavašević uskrsnu stari kadrovi iz SDP-a?

“Ne”, kategorički će reći Glavašević, kojeg je javnost upoznala kao zagovaratelja antifašizma i manjinskih prava, ali mu je širi politički profil još nedorađen. On sam ne bi se vratio u SDP ni da kojim čudom Bernardić kapitulira: “Nisam otišao zbog Bernardića, nego zato što je SDP opustošen, čak i najbolji ljudi tamo su ostali bez energije. Uopće ne razmišljam o pokušaju uskrsnuća SDP-a, o boljoj varijanti SDP 2.0, jer bi to bila ražalovana družina.”

Najviše uzbuđenja izazvale su najave o političkom angažmanu Dalije Orešković. Njezin će kapital biti nemjerljiv s ostalima - dok mnogi korupciju kao najveće društveno zlo koriste kao mamac za wannabe političku karijeru, s njom je javnost na čistu - ona je svojim radom pokazala da je doista u stanju konzekventno i nepristrano provoditi zakone. Njezina alijansa s Glavaševićem mogla bi popuniti prazninu među razočaranim SDP-ovim biračima, ali čak i šire. U arenu ulazi bez lošeg nasljeđa, bez unutarnjih sukoba. To je jako puno. Ali zasad nedovoljno - deficitarna je s infrastrukturom, ideologijom, iskustvom, novcem. U svom je nastupnom intervjuu u Večernjem listu, nakon kojeg je odlučila utihnuti, sebe predstavila kao zagovornicu liberalizma, ideja slobode i jednakosti, jačanja demokratskih standarda i ostvarivanja vladavine prava, za to da javne dužnosti obavljaju ljudi s integritetom.

Postojeće političke opcije ocijenila je potrošenima i zazvala stvaranje novih protagonista na političkoj sceni koja je postala “talac disfunkcionalnih institucija baš kao i građani, a politički procesi daleko od Ustava i zakona”. Opalila je i po SDP-u kojemu ne može oprostiti što je dezertirao i napustio svoju ulogu i odgovornost da bude brana samovolji vlasti, i “nije stvar samo u vodstvu nego u sustavu vrijednosti unutar stranke”. Andreja Plenkovića opisala je kao premijera koji proizvodi sljepilo i ustvrdila da je “reputacija Božidara Kalmete u kontekstu njegovih korupcijskih afera u skladu s vrijednosnim sustavom Plenkovića i cijelog HDZ-a kojemu parlamentarnu većinu čuvaju hodajuće optužnice”.

Ljutnja i očaj su joj, prema vlastitom priznanju, triger za politički angažman. Ono što se do sada može iščitati Dalija Orešković nema ambiciju ići na predsjedničke izbore, nego će se koncentrirati na parlamentarne. Uspije li, premda i sama skeptična, najavljuje turbulentne obrate u svim sferama - promjenu izbornog sustava, teritorijalni preustroj i racionalizaciju javne uprave, održivi mirovinski sustav, socijalnu sigurnost, moderno obrazovanje, efikasno pravosuđe.

“Od svih aktera najveće šanse ima opcija koja se skuplja oko Dalije Orešković. Ona je pokazala za hrvatske prilike vrlo visoku razinu osobnog integriteta, stručne odgovornosti koju sada želi prenijeti u političku sferu. Bez obzira na taj potencijal to neće biti jednostavno”, procijenit će politolog Berto Šalaj, koji činjenicu da ona nema stranačku infrastrukturu, lokalne i županijske podružnice stranke ne smatra preprekom. Podsjeća kako je Živi zid uspio i bez klasične organizacije i iskoristio društvene mreže te pokazao kako se i bez toga može ići na izbore i ostvariti jako dobre rezultate.

“No bitno je”, kaže Šalaj, “koliko god to može zvučati kao puko moraliziranje, da Dalija Orešković ne pristane da joj se u politički projekt ukrcaju kojekakvi isluženi trabanti koji u njoj vide šansu za svoje političko uskrsnuće i osvajanje novog mandata.”

“Dalija Orešković mora krenuti ispočetka, s novim ljudima, bez prtljage, ne treba se zamarati s infrastrukturom na terenu, u smislu mikroorganizacija i mikromenadžmenta, ne treba graditi stranku onako kako je Mirela Holy gradila ORaH, nego joj treba nacionalni pokret. A za pokret je važno da ponudi uvjerljivu, vjerodostojnu priču - ona kao dokazani borac protiv korupcije i političkog klijentelizma treba proširiti, transformirati svoje ideje u širi društveni projekt i na temelju toga okupljati ljude”, analizira Šalaj i tumači kako bi “nepostojanje klasične stranke u njezinu slučaju zapravo bio indikator, obećanje da će i nakon što postane politički faktor imati snage krenuti u reformu teritorijalnog ustroja koju HDZ i SDP, koliko god da se o tome priča u Hrvatskoj, nikad neće napraviti”.

Politolog Goran Čular sadašnje pregrupiranje uspoređuje s građevinskim poduzetnicima koji otkupljuju parcele, nabavljaju repromaterijal, a ne poznaju još teren i kupce. Drugim riječima, sve je još otvoreno. Čular smatra da ima prostora za nova lica i nove ideje, ali šanse za ozbiljniju preraspodjelu političkih snaga drži malima: “Strukturirani stranački sustav djeluje ne samo na unutarnje odnose nego i na percepciju javnosti. I HDZ i SDP uvijek su profitirali od razmrvljenosti koju su sami potencirali, a takva sudbina bi mogla zadesiti i nove političke snage.”

Čular smatra da, bez obzira na sve, moć i bazu SDP-a ne treba podcjenjivati, na određeni broj glasova mogu računati po inerciji, ljudima su poznate njihove vrijednosti iza kojih stoji organizacija koja postoji godinama. “To što su u krizi, otvara prostor drugima, ali nije jamstvo da će se šanse i realizirati. Dragutin Lesar imao je sindikalnog iskustva koje je koristio i u organiziranju stranke, Mirela Holy je stranku gradila gotovo udžbenički, pa svejedno nisu opstali”, kaže on.

Sve do 2015. hrvatski stranački sustav bio je stabilan i dualan, tek su ga malo načeli Most i Živ zid, ali u Hrvatskoj se nije dogodio češki scenarij, napominje Čular. Ipak, dvije su stvari političku scenu učinile poroznijom - teška kriza u SDP-u, ali i krize unutar HDZ-a, u kojemu niti jedan predsjednik prije Andreja Plenkovića nije doživio otvorenu pobunu, kao što je sada Plenković doživio udarce od Davora Stiera preko Darka Milinovića do Ivana Penave. “Te krize nisu stvar koja se može riješiti antibiotikom od sedam dana”, zaključit će Čular.

Bojan Glavašević je pun optimizma, ali informacije o profilu i idejama otkriva na kapaljku.

“Odbijam da me se smješta u kućicu. Radimo na nečemu što će biti posve drugačije od onoga što smo do sada gledali. Bitno je da se stvori sinergija ljudi s imenom i prezimenom, da izgradimo platformu koja će Hrvatskoj omogućiti da stane na noge. Ne postoji jedan svjetonazor koji nudi odgovore na sva pitanja. Programi se rade za izbore, uostalom ekonomski program postoji, izdaje ga Europska komisija. Ovo je kao kad kuhaš čobanac - kuha se dugo, a sastojke treba dodavati pomalo. Ako sve utrpaš odjednom, neće biti dobro. Gradimo platformu. Ne zanimaju nas nikakva kozmetička rješenja. Sustav je pokvaren za građane u svakom segmentu - nema smisla operirati po pokvarenom sustavu, malo lijevo, malo desno. Od toga nikakve vajde. Treba mijenjati sustav sistemski i suštinski.”

Izdvajamo

Iz drugih medija