FURIO RADIN

Od 1990. godine do danas ovaj saziv Sabora apsolutno je najgori

Dragan Matić / Hanza Media

Nažalost, kvalitetni rad Sabora pada s vremenom, što je i svojevrsni paradoks. Očekivalo bi se da su starije demokracije urednije od mlađih, ali, eto, kod nas to nije slučaj

Dan Hrvatskog sabora koji se obilježava 30. svibnja za nezavisnog zastupnika i potpredsjednika parlamenta dr. Furija Radina bit će posebna prilika da se prisjeti svih dosadašnjih saziva, a u svima je bio na Markovu trgu. Kao zastupnik talijanske nacionalne manjine taj saborski veteran prošao je sve potrese na hrvatskoj političkoj sceni u kojima je Sabor bio ili mjesto tektonskih pomaka ili samo promatračnica za odluke koje su se donosile drugdje.

“U mojoj glavi parlament je mjesto gdje će se temeljito raspravljati o određenim problemima i donijeti odluke koje su u skladu s interesom građana. Ali to je puno lakše reći nego napraviti.”

Bili ste zastupnik u svim sazivima Hrvatskog sabora. Kada se najkvalitetnije radilo, a koji je, po vašem mišljenju, najlošiji saziv parlamenta?

- Nažalost kvalitetni rad Sabora pada vremenom, što je i svojevrsni paradoks. Bilo bi za očekivati da su starije demokracije urednije od mlađih, ali, eto, kod nas to nije slučaj. Tako je najgori saziv Sabora po meni baš ovaj, a odmah iza njega onaj prije. U prvom sazivu Sabora u kojem je HDZ imao apsolutnu većinu politika je tome bila prilagođena. Ali kada su se Stjepan Mesić i Josip Manolić izdvojili iz HDZ-a i osnovali novu stranku došlo je i do snažnog potresa u parlamentu.

Saziv od 1995. do 2000. godine je po kvaliteti bio najbolji. To je bio Sabor u kojem su udareni temelji višestranačja u pravom smislu riječi, sa svim prednostima i manama koje ima demokracija. Tada su u Saboru bili ljudi poput Gotovca i odnos prema demokraciji je bio briljantan. Podsjetit ću da kada je predsjednik Sabora bio Stjepan Mesić nije bilo ni posebnih pravila koliko će trajati rasprave, koliko može biti replika, ali je sve ipak funkcioniralo dobro.

Koliko je Sabor mjesto gdje se čuvaju vrijednosti odnosa većine prema manjinama, o biti demokracije što je istakla i Angela Merkel u Zagrebu?

- To je pitanje na koje mogu odgovoriti sasvim kratko, ali mogu govoriti o tome i jako, jako dugo. Nedovoljno Sabor promovira prava nacionalnih manjina, tako bi se moglo reći najkraće. Sva sreća da su u Saboru i predstavnici nacionalnih manjina pa mogu i oni reći svoj stav, kako se ne bi čulo samo ono negativno, što se može čuti od pojedinih zastupnika. A kada je već riječ o spuštanju nivoa rasprava, čega, nažalost, u Saboru ima od pojedinih zastupnika, to je stvar odgoja. Jer ako netko ima loše navike, a pritom ima više od trideset godina teško će ih promijeniti. Moraju se promijeniti ljudi. Boljim odgojem novih generacija samo se tome može stati na kraj.

Koliko parlament može pokrenuti procese koji vode i do onih famoznih, ali nikada dočekanih reformi?

- Svugdje u Europi glavnu riječ u politici vodi izvršna vlast i vlade i ono što glavni lideri stranke odluče mora postati obaveza svih zastupnika koji su članovi stranaka. Smisao parlamenta međutim trebao bi biti sasvim drukčiji, jer bi odluke trebale biti izraz rada u parlamentu, od odbora nadalje. Kod nas odbori ne znače ništa, jer amandman koji se izglasa u odboru ne mijenja tekst zakona. Dešava se koji put da zastupnik koji je glasao za amandman na odboru ne glasa u Saboru ili obrnuto, što je svakako apsurd. U tolikim godinama što sam u Saboru pamtim samo da se tri ili četiri puta odluka koja je išla u proceduru promijenila nakon rasprave.

Percepcija javnosti prema Saboru je loša, može li se to promijeniti?

- Problem je politike, ona je na kraju hijerarhije vrijednosti. Radio sam par desetljeća takva istraživanja i uvijek je bio isti rezultat i tako je bilo u Jugoslaviji, tako je i sada. Politika bi trebala biti ugledna profesija, a političari bi trebali predstavljati građane i raditi jedan plemeniti posao. Ali nije tako. Bilo bi dobro rješenje da se promijeni izborni zakon koji bi davao više prednost pojedincima nego strankama. Bilo bi dobro i da se što više ljudi bavi politikom, da i stranke dobiju konkurenciju.

Sada su se čuli i prijedlozi o novom datumu kada bi se trebalo obilježiti Dan državnosti?

- Imamo četrnaest državnih praznika, a dan Sabora do sada nije bio neradni dan. Malo tko više razumije kada i što obilježavamo, morate se dobro koncentrirati da se sjetite kada je Dan državnosti. Svaka promjena još dodatno pogoršava stvar. Prisjećam se i kako je bilo prije devedesetih godina prošlog stoljeća, kada uvjeti za demokraciju svakako nisu bili bajni. Bilo je mnogo toga nakaradnog, postojao je verbalni delikt, ali znalo se točno kada je i koji državni praznik. Znala su to i djeca. Danas je suprotnost tome, maheri smo u konfuziji i u cijelom tom rašomonu državnih praznika kako opet ‘vratiti’ 30. svibanj kao državni praznik. To je neka vrsta klopke.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija