Kad se pola godine prije vratio u domovinu, nije ni razmišljao kako će nepunih šest mjeseci kasnije biti smijenjen s položaja predsjednika Vlade. Dočekali su ga kao spasitelja, obrazovanog u Sjevernoj Americi, uspješnog biznismena s vezama u poslovnom svijetu kojemu nedostatak političkog iskustva treba biti prednost, a ne mana. Posebno na Balkanu gdje skoro nitko ne vjeruje profesionalnim političarima. Bio je – ukratko – onaj odabrani od kojeg je javnost očekivala da zemlju svojih predaka izvede iz krize i osigura mjesto kakvo zaslužuje u Europi i svijetu.
Milan Panić nije uspio. Iako se na kraju žestoko borio protiv Slobodana Miloševića, bez čijeg blagoslova ne bi 14. srpnja 1992. postao premijer Savezne Republike Jugoslavije, smijenjen je već 29. prosinca, nakon samo 165 dana kao šef Vlade. Milošević, koji ga je pozvao da se vrati u Beograd iz kojeg je otišao prije 37 godina, procijenio je da je bolje maknuti premijera koji je unatoč lošem srpskom mnogima bio simpatičan nego nastaviti suradnju s tipom koji je sve češće donosio odluke na svoju ruku i bez konzultacija sa šefom najveće političke partije.
Nitko ne zna je li se Tihomir Orešković barem nakratko sjetio Panićeva poučka, kad je pretprošlog četvrtka slušao zastupničke kritike i čekao vlastitu smjenu. Ili kad su mu nekoliko dana prije anonimni HDZ-ovi ministri poručili kako je “stručan u području financija, ali nije Hrvat u glavi”, zbog čega je, nakon što je politički dekapitiran, osjetio potrebnim pojasniti: “Ne znam što je to Hrvat u glavi. Ja sam Hrvat u srcu.”
Naravno da to nikoga nije zanimalo, ionako je Oreškovićeva sudbina bila zapečaćena kad je Tomislava Karamarka zaustavio da preuzme SOA-u, a zatim odbio zahtjev šefa HDZ-a da se Hrvatska povuče iz arbitraže s MOL-om. Sve što se poslije događalo predstavljalo je posljednju rundu u Oreškovićevu izbacivanju iz Vlade. Izdržao je 146 dana.
Karamarkove pohvale
Sada tragikomično djeluju komplimenti koje su zimus iznosili vodeći HDZ-ovci kad su opisivali novog premijera.
Na primjer, dr. Ante Ćorušić, koji se hvalio kako je spojio Karamarka i Oreškovića: “Našli smo se u jednom ugodnom restoranu u Zagrebu – Karamarko, Orešković i ja, gdje mu je tada Karamarko rekao: ‘Gospodine Oreškoviću, ja znam tko ste, čuo sam i što ste. Evo, Ante je dakle poveznica. Ja bih htio da uđete u HDZ, s obzirom na vaše znanje i kontakte koje imate vani. Ako hoćete biti moj zamjenik i kontrolirati financije i gospodarstvo kao dva ključna resora u hrvatskoj budućoj Vladi’”, ispričao je Ćorušić.
Još precizniji u opisu bio je Karamarko, koji je hagiografski nabrajao Oreškovićeve vrline: “U teškoj gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj bilo je logično da stručni mandatar bude iz sfere gospodarstva, financija i poslovnog svijeta. Gospodin Orešković je vrhunski profesionalac, jedan od najbolje pozicioniranih poslovnih ljudi Hrvata u svijetu i mislim da je izvanredno rješenje, a njegov legitimitet je njegov CV”, rekao je Tomislav Karamarko. Što je kasnije govorio o Oreškoviću, zna se. Makar bi i Karamarko uskoro mogao postati još jedan bivši dužnosnik, ali on je sporedan lik u ovoj priči.
Klijentelizam ili rezultati
Kad su u pitanju Milan Panić i Tihomir Orešković, vrijedi ona Marxova izreka prema kojoj se “povijest uvijek ponavlja dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa”. Ili, možda, povijest pokazuje da su političari na Balkanu spretniji čak i od uspješnih došljaka s bogatim profesionalnim životopisima? Stjepo Bartulica, donedavni Oreškovićev savjetnik, smatra upravo to:
“Gospodin Orešković je formiran u Kanadi, gdje vrijedi pravilo da ljudi uglavnom napreduju zbog zasluga, a ne zbog poznanstava. To posebno vrijedi u poslovnom svijetu koji gleda konkretne rezultate. U skladu s tim uvijek je donosio odluke odgovorno i u skladu s objektivnim kriterijima. To, nažalost, nije praksa u našoj politici u kojoj prevladavaju klijentelistički odnosi. Na kraju nije bio spreman popustiti pod pritiskom i postao je prepreka”, drži Bartulica, koji je također Hrvat iz dijaspore i formirao se u SAD-u.
“Suradnja s Božom Petrovom i ministrima bila je dobra, ali s Karamarkom, usprkos pokušajima da dođe do bolje komunikacije, nije bila moguća. Ova je vlada mogla puno više, ali je njezin rad bio jako otežan zbog okolnosti s Karamarkom. Premijer ovo smatra dragocjenim iskustvom”, kaže Bartulica.
Drugim riječima, Tim Orešković ne planira završiti političku karijeru, nego na izborima pokušati uvjeriti birače kako je sposobniji nego šefovi HDZ-a i SDP-a. To je, vjerojatno, u pozadini “dragocjenog iskustva” o kojem je govorio Bartulica.
Iskustvo u Plivi
Oreškovićeva obitelj potječe iz Čovića, malog sela u Lici između Otočca i Ličkog Lešća. Tihomir Orešković rođen je 1966. u Zagrebu, a samo koju godinu kasnije obitelj se odselila u Hamilton u Kanadi, gdje se njegov otac Dane zaposlio u jednoj od tamošnjih tvornica.
Tihomir Orešković diplomirao je kemiju 1989. na prestižnom kanadskom sveučilištu McMaster gdje je dvije godine kasnije završio studij MBA (Master of Business) – financije i informacijske sustave. Godinu dana nakon MBA diplome dobio je posao u proizvodnji, u farmaceutskoj kompaniji Eli Lilly sa sjedištem u Torontu, gdje je radio na raznim poslovima, pogotovo u segmentu financija i međunarodnog poslovanja. Vrlo brzo stekao je kvalitetne kontakte u Južnoj Americi i Aziji te dobar dio karijere proveo na poslovanju s tim područjima. S vremenom je postao i direktor za odnose s državnom administracijom i ekonomske poslove. Nakon što je napustio Eli Lilly postao je potpredsjednik za razvoj u kanadskoj farmaceutskoj kompaniji Novopharm, a zatim glavni financijski direktor Novopharma koji će se poslije preimenovati u Teva grupu koja je prije desetak godina preuzela Plivu.
Poslovno iskustvo u kombinaciji s dobrim vezama u Hrvatskoj i hrvatskim podrijetlom bili su presudni da Teva odluči kako je vrijeme da se Orešković vrati u Hrvatsku i preuzme vođenje Plive. Na to se pozivao kada je predstavljen kao premijerski kandidat: “Vjerujem da će Hrvatska naći svoj put prema uspjehu, svoju formulu kako potaknuti gospodarstvo i razvoj. Ne možemo biti uspješni samo tako što ćemo rezati, trebamo pokrenuti razvoj i nove investicije. Pliva i farmaceutska industrija u Hrvatskoj dobar su primjer da se to može”, izjavio je Orešković nakon što je postao predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Sumnjam da je u to vrijeme mislio kako će ga sustići sudbina Milana Panića. Iako je trebao, makar iz opreza, prolistati Panićev životopis, koji je sličan Oreškovićevu, otprilike koliko su slični hrvatski i srpski jezik. Mada ima i drukčijih mišljenja. Radivoj Cvetićanin, bivši srpski veleposlanik u Zagrebu, koji je u 90-ima bio šef Panićeva kabineta, kada smo razgovarali prije nekoliko dana, zaključio je da se Panić i Orešković i mogu i ne mogu uspoređivati, iako im je američko iskustvo zajedničko.
“Ono je malo opterećeno idealizmom, i to, izgleda, nigdje nije problem osim u našim krajevima. Bilo je dirljivo gledati Oreškovića dok se u trenucima svoga poraza – koji je svakako za njega bolan – još uvijek brine o tome kako će dalje Hrvatska. Meni su se takvi ljudi uvijek dopadali”, kaže Cvetićanin.
Bijeg iz Jugoslavije
Milan Panić, američki biznismen srpskog porijekla, osnivač i dugogodišnji direktor farmaceutske kuće ICN, koji je nekoliko godina sudjelovao u politici Srbije 1990-ih, rodio se u Beogradu 1929. Panić je bio prvi predsjednik Vlade Savezne Republike Jugoslavije 1992. - 1993. i kandidat na izborima za predsjednika Republike Srbije u prosincu 1992. Odrastao je u obitelji koja je pripadala srednjoj klasi i pred kraj Drugog svjetskog rata, kao 14-godišnjak, priključio se partizanima. Razočaran u socijalistički režim u Jugoslaviji 1955. godine je iskoristio svoj biciklistički talent i za vrijeme nastupa na međunarodnom natjecanju u Nizozemskoj zatražio i dobio politički azil u Austriji. Odatle je prešao u Zapadnu Njemačku gdje je studirao na Sveučilištu u Heidelbergu, prije nego što je 1956. otišao u Kaliforniju gdje je radio u laboratorijima tvrtke Keiser Steel i Sveučilišta Južne Kalifornije.
ICN je osnovao 1959. u Los Angelesu s početnim kapitalom od 200 dolara i specijalizirao se za sintezu kemijskih preparata za istraživačke laboratorije. Poslovi su išli dobro i u 60-ima Panićeva kompanija je na tržište izbacila L-DOPA, lijek protiv Parkinsonove bolesti, a 1972. ICN je proizveo Ribavirin, koji će postati jedan od najvažnijih lijekova za borbu protiv virusnih bolesti.
Ustupci Hrvatskoj
Kad je 1992. godine, nakon raspada Jugoslavije, formirana SRJ, tadašnji predsjednik Dobrica Ćosić ponudio je premijerski mandat Paniću, koji je to prihvatio i u srpnju preuzeo dužnost. Sve se događalo nedugo nakon eskalacije rata u Bosni i Hercegovini, za koje je međunarodna zajednica optužila SRJ kojoj su nametnute ekonomske sankcije. Njegovo imenovanje trebalo je poboljšati odnose Srbije i SRJ sa Zapadom, odnosno zbog uspješne karijere zapadnog poslovnog čovjeka ukloniti percepciju Srbije kao relikta komunističke prošlosti u novoj postkomunističkoj Europi. U idućih pola godine Panić se isticao intenzivnom diplomatskom aktivnošću, no zbog nekoliko ustupaka Hrvatskoj i vladi BiH u Sarajevu, odnosno priznanja teritorijalnog integriteta tih država, a nauštrb separatističkih entiteta Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, Milošević ga je smijenio s premijerskog položaja.
Usto se Panić – još uvijek kao savezni premijer – u prosincu 1992. godine na predsjedničkim izborima suprotstavio Slobodanu Miloševiću. Ali zbog dugog boravka u Americi Panić je zaboravio govoriti srpski, što je iskoristila režimska propaganda pa je na izborima osvojio 32 posto glasova. Nekoliko mjeseci kasnije je podnio ostavku i uglavnom se povukao iz političkog života Srbije.
Godine 2002. Panić se povukao i iz uprave ICN-a, od kojeg će kasnije nastati današnji Valeant Pharmaceuticals. Umjesto toga je otkupio manji dio tvrtke koji je do 2015. operirao pod imenom Valiant Fine Chemicals Co. Ltd., prije nego što je prodan kineskom poduzeću Valiant Fine Chemicals Co. Ltd. Unatoč sličnim biografijama, Radivoj Cvetićanin će zaključiti kako se Orešković i Panić u puno toga razlikuju. Štoviše, čak drži da su politički antipodi:
“Orešković je čovjek umjerene desnice, Panić je čovjek lijevoga centra. Orešković je u svojoj vladi, i u svojoj politici, imao ljude i ideje koji su bili slabi na naciju i njene potrebe. Panić je, naprotiv, sastavio vladu od ljudi modernih građanskih shvaćanja, prvi je valjda ikad osnovao ministarstvo za ljudska prava, nije mario za nacionaliste: javno ih je ismijavao i prezirao. To Orešković nije radio, njegova je ruka bila nježna, čak i za Hasanbegovića. Ali su i jedan i drugi vjerovali da ekonomija i napredak mogu staviti u stranu takve stvari, i takve ljude. Ne samo: mir, mir, mir, Panić je govorio i: ekonomija, ekonomija, ekonomija. Vjerovali su, čini mi se, da je dovoljno imati hrpu prosperitetnih ideja i da će one pobjeđivati. Političarima to nije dovoljno, svi to znamo, i zato se Panić i Orešković i ne mogu smatrati političarima u našem rutinskom shvaćanju politike i političara.”
Politika ucjene
Zanimljivo je kako Cvetićanin uspoređuje karaktere dvaju bivših premijera:
“Za Panića znam, a za Oreškovića vjerujem: to nisu naivni ljudi. Oni su možda neadekvatni, neprilagodljivi itd., ali naivni svakako nisu. Oni su imali svoje vizije i, sasvim sigurno, znali su što rade. Nije prošlo, ali – zapamtite – to ne mora govoriti loše o njima. Povijest ih je, međutim, obojicu nadigrala. Pitate za prilike i razumiju li ih ljudi sa Zapada. To su naše obostrane zablude da smo mi toliko složeni i komplicirani da nas nitko ne može dešifrirati. Razumiju oni nas vrlo dobro, i znaju oni što nam treba. Ako ja to smijem kazati, Oreškovića je srušila politika ucjenjivanja u kojoj se on nije snašao. HDZ ga je vidio kao svoju lutku, što je Orešković uporno odbijao biti. To mu je podizalo ugled kao ličnosti, a oduzimalo snagu kao predsjedniku Vlade. Čini mi se da kod Sime Matavulja imate izraz: izvanjac. Orešković je bio i ostao to.”
Možda ipak treba pričekati predstojeće izbore da bi se vidjelo koliko snage je preostalo Tihomiru Oreškoviću.