HDZ ne stoji iza referendumske inicijative “Narod odlučuje”. Recite svojim lokalcima na terenu da ne podrže aktiviste, da ne daju štandove za potpise i da se ne uključuju - tako je premijer Andrej Plenković nedavno na Klubu zastupnika HDZ-a u Saboru dao naputak svome članstvu kako da se odnosi prema još jednoj akciji ekstremnih konzervativaca pod ravnanjem predsjednice udruge U ime obitelji Željke Markić.
Nije bilo nedoumica ni pitanja ni rasprave – HDZ je imao većih briga, borio se da preživi aferu Hotmail; odlučili su ignorirati inicijativu za promjenu izbornog zakona, prepustiti Željku Markić slobodnom padu, nadajući se da će se sunovratiti u bezdan. Crkva je pak poručila da neće dopustiti skupljanje potpisa pod svojim svodom – iako smo ovih dana mogli vidjeti da su se potpisi ipak skupljali ispred crkava.
U takvoj atmosferi vođe nove konzervativne revolucije u Hrvatskoj, koji su se sustavno posvetili reduciranju ljudskih, građanskih i političkih prava, nastavili su svoj marš na institucije. Ovih dana nije bilo moguće proći ulicama i trgovima a da vas, bez pardona, aktivisti ne povuku za rukav, uz panično upozorenje: “Potpišite. Ovdje se radi o opstanku Hrvata, budućnosti vaše djece!” Kako će ukidanje prava nacionalnim manjinama spasiti Hrvatsku od propasti, građa je za političke anale, no svejedno je do 24. svibnja više od 280.000 građana u to povjerovalo, a jesu li do ponoći 27. svibnja uspjeli dogurati do 374.740 potpisa, znat će se uskoro.
“Narod odlučuje” s dva je referendumska pitanja obuhvatio listu od svojih šest želja: žele skresati tri manjinca u Saboru, s devet na šest, žele im oduzeti pravo glasa o povjerenju Vladi i državnom proračunu, žele tri preferencijska glasa, elektroničko i dopisno glasovanje (iako ono po Ustavu nije moguće), smanjiti ukupan broj zastupnika na najviše 120, sniziti opći izborni prag na četiri posto te pravedniji raspored izbornih jedinica.
Ma koliko potpisa da su organizatori uspjeli ili nisu uspjeli skupiti, ova inicijativa koja se, prema ocjeni stručnjaka, pravi da se bori za pravedniji izborni sustav, a zapravo se bori za gori status nacionalnih manjina jer joj je središnja meta udar na njihova prava, prvenstveno Srba, otkrila nam je barem pet važnih stvari.
Nepoznati ekonomist
Prvo, slabi vjera Željke Markić u vlastite snage i sposobnost da izgura akciju do kraja. Željka Markić, koja se posljednjih godina ustoličila kao ikona ultrakonzervativne Hrvatske, ne odustaje od svoje agende, ali je glavnu ulogu animatora za redukciju prava nacionalnih manjina povjerila široj javnosti nepoznatom 34-godišnjem ekonomistu Zvonimiru Troskotu. Ako inicijativa propadne – ona više nije prva na liniji obrane koja mora podnijeti teret poraza, kao što je bila prije četiri godine kada je prvi put pokrenula akciju za izmjene izbornog zakona, a Ustavni sud zaključio da nije skupila dovoljno potpisa. U međuvremenu je očigledno i otkrila da su prava nacionalnih manjina bolja, prijemčivija moneta za referendum od izbora zastupnika s imenom i prezimenom.
Drugo, umjesto da glavne političke snage stvore zdravu društvenu i političku klimu u kojoj bi se već i ideja o pretvaranju Srba u Saboru u zastupnike drugog reda – jer samo se o tome ovdje radi – smatrala skarednom, a potpisivanje doživjelo debakl, da građane svojim primjerom i sustavom vladanja bildaju znanjem i tolerancijom, i same su posegnule za suspenzijom zakonski zajamčenih prava. Neki su zabranili prikupljanje potpisa na svom teritoriju – prisvajajući sebi i ovlasti iz nadležnosti Ustavnog suda, pa su i prije no što se on oglasio presudili da bi referendum bio neustavan. Neki lokalni vlastodršci, u ovom slučaju utjelovljeni u riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu, koji je inicijativu pripisao bolesnom umu, odlučili su se za najgoru varijantu: suspendiranje prava građana da ostvare najveći mogući stupanj demokratskog izjašnjavanja – referendum! I koliko god da ljevici imponira što je Obersnel razbio šutnju stožernih političkih stranaka i jasno rekao ne Željki Markić, ipak joj je i ne htijući učinio uslugu: pokazao je da je se boji i dao joj malo vjetra u leđa – jer dijelu građana valjda nema bolje preporuke za davanje potpisa nego taj da se crveni Riječanin toliko izbezumio.
Treće, HDZ je svojom strategijom šutnje samo potencirao nevolje koje je htio izbjeći. Manjinci kojima je ovo pitanje “života ili smrti” neće HDZ-ovce lako pustiti na miru – potpredsjednik Sabora Furio Radin jasno je poručio HDZ-u da očekuje da podrži SDP-ovu inicijativu za promjenu Ustava. SDP je skupio potpise pedeset zastupnika, HSS-a, Glasa, IDS-a, HSU-a, Snage, SDSS-a i nezavisnog Radina, Miranda Mrsića i Zdravka Ronka, ali bez ijednog potpisa Mosta i Živog zida, i uputio u saborsku proceduru prijedlog promjene Ustava kako bi se precizno uredilo pitanje referenduma. Ujedno je zatražio i moratorij na referendum dok se Ustav ne promijeni.
Četvrto, ali ne i zadnje i ne manje važno, zahvaljujući Istanbulskoj konvenciji i inicijativi za promjenu izbornog zakona, građani/birači više ne mogu imati iluzija i nejasnoća o tome kako dišu ideološki nedefinirani mostovci i živozidaši. Ova ih je inicijativa definitivno istjerala dokraja na čistinu i pokazala njihove skrivene profile; inicijativu su potpisali, uz obrazloženje da su oni za što više i što češće referendume, Ivan Vilibor Sinčić, Branimir Bunjac i tajnik Živog zida Tihomir Lukanić, te Mostov Miro Bulj. Goran Aleksić, Snaga izrasla iz platforme Jedina opcija, već je požalio što je potpisao zahtjev oporbe za ustavnim promjenama: “Moje mišljenje jest da pitanje broj jedan (o smanjivanju broja zastupnika) nije sporno, dok će o pitanju broj dva (o pravu da manjinci glasuju za Vladu i proračun) biti sporenja. Pitanje broj dva moglo bi pasti na Ustavnome sudu. Ima matematičke logike da zastupnici manjina ne glasaju jer su ušli bez uvjetovanja razmjernosti, no ipak to pitanje nije samo pitanje matematike, pa će Ustavni sud s tim pitanjem svakako imati posla. I moram još jednom reći – nikakav moratorij ne dolazi u obzir. To je politička igra kakvu ne podržavam, i neću podržati. Da sam znao da se to sprema, a nisam znao, pitanje je bih li uopće podržao saborsku inicijativu za promjenu Ustava”, obznanio je Aleksić na Facebooku.
I peto – premda se obiteljaši predstavljaju kao građanska inicijativa, jednaka onima za uređenje parka i pješačkih prijelaza, oni su pokret s definiranim političkim ciljem i nisu hrvatski izuzetak nego dio umreženog svjetskog pokreta, dio globalne obitelji ultrakonzervativaca koji od Meksika i SAD-a preko Španjolske i Rusije do Poljske, Mađarske i Rumunjske teže stvaranju novog poretka, uspostavljenog na “prirodnim zakonima”, kako je nedavno na tribini objasnio Neil Datta, voditelj Europskog parlamentarnog foruma za stanovništvo i razvoj iz Bruxellesa i istraživač konzervativnih pokreta u Europi. “Glavni im je cilj ponovno uspostavljanje ‘prirodnih zakona’ u Europi i imaju svoju agendu: zabranu pobačaja, kontracepcije i rastave, vraćanje kriminalizacije homoseksualnosti i prestanak javnih financiranja naprednih civilnih inicijativa”, opisao je Datta.
Konzervativna scena podijeljena
Te dvije svježe inicijative, jedna za opoziv Istanbulske konvencije, druga za promjenu izbornog zakona, raspolutile su konzervativnu scenu u dvije frakcije; oko opoziva Istanbulske okupila se jezgra Hrastovaca predvođena Hrvojem Zekanovićem, odmetnutih i razočaranih HDZ-ovaca, a drugu drži stožer Željke Markić. Premda će Globusov izvor reći kako Željka Markić ne uživa podršku u crkvenim krugovima kakvu bi željela, ipak je neosporno da i Crkvu i Željku Markić pokreće isto pogonsko gorivo.
“Iako se zalažu za iste stvari – zabranu pobačaja, neradne nedjelje, ne može se reći da Crkva čvrsto stoji iza Željke Markić. Crkva ne voli takav publicitet i takvu graju koja se stvara oko Željke Markić, niti se voli tako izlagati. Željka Markić odlična je aktivistica, ima dobre organizatorske sposobnosti, i s obzirom na to da ona na prvi pogled i nije baš simpatična, jer ostavlja dojam agresivne osobe, napravila je pravo čudo: okupila masu ljudi i nametnula se kao opasnost desnici. No, politika joj baš i ne ide, ona plaši ljude svojim radikalnim stavovima. Mislim da baš zato što shvaća da njezin imidž i retorika u dijelu javnosti izazivaju antipatiju, da je sad pogurnula Zvonimira Troskota da predstavlja inicijativu Narod odlučuje”, reći će Globusu njezin bivši suradnik. S tom tezom slaže se i Antonija Petričušić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta i koautorica istraživanja o političkom djelovanju religijsko-političkih pokreta u Hrvatskoj: “Uvođenje Troskota treba pokazati kako Željka Markić nije jedino lice Naroda odlučuje, kako ima mnogo lica. A Troskot je lice koje sugerira kako pokret ima puno mladih, obrazovanih, urbanih ljudi koji su svjetovno uspješni, ali žive svoju vjeru.”
Tko je Zvonimir Troskot i kakva je njegova uloga javnosti je zapravo ostalo nepoznato. Troskot je samo iskrsnuo kao glavni koordinator inicijative Narod odlučuje, pojavljuje se u TV emisijama kao da je samorazumljiv i sveprisutan nasljednik, glasnogovornik i istomišljenik Željke Markić, a da o njemu nitko pojma nema. Na Globusov poziv da predstavi svoju biografiju i odgovori na kritike ustavnog stručnjaka, profesora Branka Smerdela, da je ova inicijativa udar na ustavni poredak države i zakonski neodrživa, tražio je preko press službe detaljna pitanja “da bi razgovor bio kvalitetniji”. Kad ih nismo dali, obećao je javiti termin razgovora za ponedjeljak, ali to nije učinio.
Pregorjeli mladi menadžer
Novinarska arhiva otkrit će da je Troskot bivši “pregorjeli” mladi menadžer koji je jedne noći u pijanstvu postao “vidjelac” Isusa Krista i od tada širi evanđelje Željke Markić. Prije tri godine o Troskotu je pisao novinar Večernjeg lista kao dijelu čudesne molitvene skupine Srca Isusova iz zagrebačke Palmotićeve ulice koja svakog prosinca održava misu zadužnicu za Antu Pavelića. Mladim vjernicima u “Palmi” duhovni otac je pater Ike Mandurić, atipični svećenik s karizmatskom misijom i političkim diskursom, uvjerenjem da “pop koji nije spreman napraviti skandal radi istine i pravde ne može biti pop, Isus je redao skandal za skandalom i svi sveci tako”. Mandurić je i sam, prema vlastitom priznanju, preobraćenik, nekoć je bio atletičar, arhitekt koji je živio svjetovno i griješio, “znao biti jako daleko od Boga”, zaredio se u 47. godini i javno postao poznat kad se svojim tijelom ispriječio pred interventnom policijom na Markovu trgu tijekom braniteljskog prosvjeda. Angažirao se oko referenduma protiv gay brakova, poticao je mlade vjernike da skupljaju potpise, a na kraju ih je i sam brojao u stožeru sa Željkom Markić. Predvodio je povorku “Hoda za život”, kojoj se onomad pridružila i supruga premijera meteorita Tihomira Oreškovića. Evangelizaciju provodi na ulici, pa i na Ultri, festivalu elektroničke glazbe u Splitu, i predvodnik je crkvene “struje koja niče i buja iz vjerničke baze” i glavna su joj uzdanica mladi. Jedan od tih mladih je i Troskot koji se u Večernjem listu predstavio kao interni revizor s uspješnom karijerom i dobrom plaćom u međunarodnoj tvrtki, koji je od djetinjstva mnogo putovao svijetom i može se pohvaliti da je bio u 40 zemalja. U svakoj je zemlji posjećivao sveta mjesta, ulazio u sinagoge, pagode i džamije, bio uspješan, ali umoran i tjeskoban od ispraznosti života:
“Hodao sam s curama svih religija. Srce mi je već bilo umorno od traženja Boga i najbolje mi je rekao mons. Juraj Batelja da, kamo god budem putovao, susrest ću samo Isusa Krista jer je on jedini Bog”, ispovjedio je Troskot i opisao kako je jedne noći u sitne sate doživio duhovni preokret:
”Usprkos dobroj karijeri, dobroj plaći i brojnim izlascima imao sam strašnu tjeskobu i bol u prsima pa sam u rujnu 2012. htio ići i psihijatru. Nakon jednog večernjeg izlaska pijan sam izašao iz jednog kafića u središtu Zagreba i krenuo pješice kući, prema Kennedyjevu trgu jer nije bilo tramvaja. Odlučio sam moliti: Isuse, sine Davidov, smiluj mi se. Molio sam sve do kuće, legao u krevet i kad sam se probudio, imao sam dojam kao da mi je duša premazana putrom jer je anksioznost posve nestala. Sve je promijenila jedna molitva”, povjerio se Troskot i prisjetio se kako je sljedeći vikend ponovo “otišao u isti kafić i na povratku kući se još jače molio i rezultat je bio još snažniji. Vidio sam da je Bog živ. Tražio sam ga po svim zemljama, a našao u sebi”, zaključio je svoju ispovijed i otkrio da od tada živi bez provoda i žena, u predbračnoj čistoći.
Glavni argument za referendum
Kao koordinator inicijative Narod odlučuje Troskot se u TV emisiji “Bujica” predstavio kao mladi, urbani, obrazovani pripadnik nove katoličke mladeži koji je, kako tvrdi, studirao u Švicarskoj, Argentini i Singapuru, koji je igrao za Dinamo i za mladu hrvatsku nogometnu reprezentaciju, s Lukom Modrićem, Nikom Kranjčarom, Vedranom Ćorlukom. Otkrio je da je nekoć radio u PricewaterhouseCoopersu a sada radi u jednoj neimenovanoj farmaceutskoj kompaniji. Aktivirao se zato što želi ostati u Hrvatskoj, a svoje ambicije nije skrivao: Plenkoviću je poručio da se bavi prevođenjem ako već zna pet jezika jer mu politika očito loše ide. Izjavio je kako “Milorad Pupovac nije predstavnik Srba u Hrvatskoj, kao što ni Radin nije legitimni predstavnik svoga naroda. Oni isključivo rade samo za vlastite džepove...” Upravo su tu notornu populističku mantru aktivisti inicijative Narod odlučuje koristili kao glavni argument za referendum: političari su sebični sektaši kojima ideja općeg dobra više nije ni misaona imenica i zato se protiv političke i stranačke korupcije treba boriti potpisom za referendum.
I premda će klerikalni reformisti javno tvrditi da su afirmativni i uvijek “za”, njihov cilj i metode su dijametralno suprotni – bore se protiv prava manjinskih grupa, jednom manjinaca, drugi put LGBT osoba, treći put reproduktivnih prava žena...
Da jezik, akcije i metode kojima se koristi Narod odlučuje imaju jako malo veze s tipičnom građanskom inicijativom, jer su oni u svojoj naravi čisti politički pokret, smatra Antonija Petričušić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. Prema svim politološkim definicijama, reći će ona, radi se o društvenom pokretu koji želi promjenu dominantnih društvenih vrijednosti i žele se ustoličiti kao novi politički akteri sa svojim sljedbenicima. “A pritom se pretvaraju da se radi samo o građanskoj inicijativi. Oni građanima žele ‘prodati’ ideju da su sami apolitični, nude nekonvencionalni politički angažman znajući da konvencionalne metode u široj javnosti više ne pale, jer su ljudi razočarani u političare. A što je projekt Domovina negoli politika?!”, tumači Antonija Petričušić i objašnjava kako je U ime obitelji izgradila cijeli žrtvoslovni diskurs – “često se u govorima pozivaju na tvrdnje da su vjernici u društvu ismijani i ugroženi, ali to je posve neutemeljeno u zemlji u kojoj se velik postotak ljudi deklarira katolicima i ima apsolutnu slobodu vjeroispovijesti. Apsurdno je da s takvim diskursom žrtve kao mete izabiru upravo manjinske društvene skupine koje historijski doista pate od diskriminacije. Nije slučajno što se referendum bavi pitanjima prava nacionalnih manjina, ali njima ne smetaju ni Romi ni Mađari. Njima smeta Pupovac. A ta agenda ne može proći – svi međunarodni standardi su takvi da nema redukcije prava bez suglasnosti nacionalnih manjina.”
Antonija Petričušić napominje da ultrakonzervativci kao glavno sredstvo svoje borbe u izgradnji svog identiteta vješto manipuliraju pravom i zakonima. Podsjeća kako je to vidljivo u nizu tužbi i zahtjeva koje pokreću, protiv primjerice pojedinih nakladnika, ali i ustavnih tužbi, te su agilni u javnim raspravama preko platforme e-Savjetovanja. Tako grade ozbiljnost vlastitog legitimiteta – uvjeravajući javnost da im zahtjevi imaju uporište u zakonima. Koriste članstva u stručnim radnim skupinama za izradu prijedloga zakona, imaju svoje pouzdanike i lobiste među saborskim zastupnicima.
Ako jahači konzervativne apokalipse i uspiju sakupiti potpise – vatru će morati gasiti Ustavni sud. A on će, procijenio je predstojnik Katedre za ustavno pravo Branko Smerdel u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, pitanja proglasiti neustavnim. Akcija Narod odlučuje nije nužno dizajnirana za uspjeh. Željka Markić svoj je primarni cilj ionako postigla: postala je politički faktor.