Papa Franjo i dalje, u određenoj mjeri, iznenađuje, pa i zbunjuje, znatan dio hrvatskih vjernika (kao i vjerskih dužnosnika), iako zasigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da je puno više onih koji o njemu imaju pozitivno mišljenje (ili su njime čak oduševljeni) od onih kojima je antipatičan ili mu štogod zamjeraju.
Pritom nije teško primijetiti da papu Franju vole osobito mladi. Kako mladi u cijelome svijetu – to je pokazao i Svjetski susret katoličke mladeži u Krakovu 2016. – tako i mladi kod nas, u Hrvatskoj.
Bergoglio se zasad ne može podičiti time da je napravio neku veliku i prijelomnu stvar za Hrvatsku i Hrvate, barem ne u onoj mjeri u kojoj je to učinio Wojtyla. Baš naprotiv, ono što je Wojtyla učinio za našeg Stepinca – njegovo proglašenje blaženim, u Mariji Bistrici 1998., što je trebao biti prvi čin u unaprijed zamišljenoj i “projektiranoj” Stepinčevoj kanonizaciji – to je on, na neki način, zaustavio i prikočio, i to na izričito traženje srpske (pravoslavne) strane. Ali opet, gdje to piše da papa mora uvijek povlađivati Hrvatskoj i donositi odluke njoj izravno u korist, kao da je Hrvatska središte svijeta?
U Hrvatskoj – u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj – papa Franjo se napada (razumije se, uglavnom u kuloarima, izvan ili mimo sfere javnosti) najviše zbog toga što je usporio ili odgodio kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca, i time “pokvario” Wojtylino i Kuharićevo djelo. Ali su motivi tih napada što dolaze od crkvene hijerarhije sasvim drugačiji. Franjini su kritičari iz redova crkvenog establishmenta “skočili” na Stepinca jer im se on učinio kao najzgodniji povod, ili izgovor, da prikriju stvarne motive i razloge zašto su protiv Franje. A ti stvarni motivi nemaju ama baš nikakve veze sa Stepincem; oni su mnogo prozaičnije i “materijalističkije” naravi i tiču se obrane stečenih pozicija unutar elitizirane Crkve. Drugim riječima, tu se Stepinac više koristi kao štit za zaštitu stečenih položaja nego što se radi o njemu samome.
Prividno, u javnosti se otvaraju neka krupna vjerska i teološka pitanja, a zapravo su u pozadini svega toga status, privilegije i novac. Odnosno, obrana tih (posve materijalističkih i neduhovnih) vrijednosti.
Štoviše, u toj “zamjeni teza” papu Franju žele prikazati gotovo kao anti-Hrvata, iako on to, naravno, nije. Puno ćemo bliže biti istini ako kažemo da je on, uza sve ostalo, dosta zauzet i otvaranjem pitanja jedinstva kršćana – osobito u ovo današnje vrijeme kada, pred naletima muslimanskih izbjeglica s istoka, zapadnocivilizacijski i kršćanski identitet Europe sve više dolazi u pitanje – pa, zasigurno, smatra da je mnogo važnije raditi na odnosu katolika i pravoslavnih nego proglasiti kardinala Stepinca svetim.
Odnosno, da je kudikamo važnije kršćansko zajedništvo od formalnog čina Stepinčeve kanonizacije.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa