Kad su snage Hrvatske vojske i policije 5. kolovoza 1995. oslobodile Knin, i neupućeni promatrač mogao je zaključiti da se radi o prijelomnom trenutku rata u Hrvatskoj. Stari srednjovjekovni hrvatski kraljevski grad u XX. stoljeću često je simbolizirao središte politike koja je Hrvatskoj i Hrvatima najavljivala smrt ili, kako je to još 1902. objavio notorni Nikola Stojanović, obračun do istrage naše ili vaše. Doista, u Kninu i dobrom dijelu sjeverne Dalmacije u vrijeme monarhističke Jugoslavije dominirali su velikosrpski radikali Nikole Pašića, u kasnim tridesetima tu je cvao aneksionistički pokret Srbi na okup!, a u vrijeme Drugog svjetskog rata grad i okolica bili su snažnim uporištem Dinarske četničke divizije popa Momčila Đujića. Dolazak demokracije u proljeće 1990. kao da je vratio, očito tek zatomljenu, povijest u Knin. Grad je postao središtem srpske pobune u Hrvatskoj, a ubrzo i glavnim gradom pobunjeničke paradržave Republike Srpske Krajine. Oslobađanje Knina u ljeto 1995. tako je eliminiralo trajnu prijetnju teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske.
Mit o nepobjedivosti
Ipak, radilo se o samo jednom strateškom aspektu uspjeha vojno-policijske operacije Oluja. I ostali su bili jednako važni. Poraz krajinskih Srba spriječio je njihovo stvarno ujedinjenje sa sunarodnjacima u sjeverozapadnoj BiH, a time i uspostavu teritorijalnog kontinuiteta srpskih osvajanja s lijeve strane Drine. Da su srpske snage iz Hrvatske i BiH uspjele zauzeti šire područje Bihaća, Zagreb bi se prije ili kasnije morao suočiti s daleko ozbiljnijim izazovom. Gledajući s humanitarne točke, nije pretjerano reći da je pobjeda hrvatskih snaga učinkovito spriječila novi masakr nad bosanskohercegovačkim Muslimanima. U tom smislu, teško je pronaći dojmljiviji primjer učinkovitog humanitarnog intervencionizma u XX. stoljeću: Oluja je spriječila novu Srebrenicu. Premda je to već pokazano uspješnim oslobađanjem zapadne Slavonije u proljeće 1995., Oluja je donijela i konačan slom začuđujuće raširenog mita o srpskoj vojnoj nepobjedivosti. Moguće je pretpostaviti da je i taj argument priječio izvedbu jedinog koraka koji je u konačnici mogao dovesti do uspostave uvjeta za trajni mir na jugoistoku Europe.
Samo je vojni poraz mogao natjerati Beograd na ulazak u funkcionalni pregovarački proces i u tom smislu Oluja je otvorila vrata i Daytonu i mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Ljeto 1995. bilo je i trenutak vrhunca taktičkog savezništva između Zagreba i SAD-a. Naime, još u vrijeme Maslenice realističniji dijelovi američke administracije zaključili su da samo promjena odnosa snaga na terenu predstavlja jedini put k trajnom miru. Kako iz brojnih razloga (u prvom redu događanja u Somaliji) nije bilo zamislivo da američke vojne postrojbe poraze Srbe, umjesto njih to će učiniti hrvatske snage. Konačno, uništenjem glavnine Krajine Zagreb je uspostavio uvjete za reguliranje pravičnog rješenja manjinskog pitanja u Hrvatskoj, u prvom redu srpskog. Preostali Srbi dobit će prilično velika autonomna prava, ali projekt teritorijalne autonomije – ne na posljednjem mjestu jer je svaki njezin oblik i status predstavljao prijetnju integritetu Hrvatske – više nije dolazio u obzir.
Poput Bljeska, i Oluja je zorno pokazala svu promašenost nenasilnog posredovanja međunarodne zajednice u ratovima na području bivše Jugoslavije. Nadanje u snagu autoriteta organizacija poput UN-a ili EU-a, mogućnost diplomatskog utjecaja velikih država i pozivanje na visoke etičke i moralne ideale zakazali su kao metoda zaustavljanja agresora i istovremeno pokazali da riječi nisu način da se spriječi država usmjerena na uspostavu imperijalnog projekta krajem XX. stoljeća. Kako ju je nazvao jedan stručnjak, politika nedostatka volje nije mogla ni zaustaviti ni odvratiti Beograd. Taj zadatak postignut je primjenom sile ili oružjem. Što su govorili i o čemu su razmišljali predstavnici međunarodne zajednice u Hrvatskoj početkom kolovoza 1995. ili kada je došlo do prijelomnog trenutka, govori sljedeći dokument. Radi se informacijama do kojih su hrvatski obavještajci došli prisluškivanjem telefonskih razgovora i presretanjem povjerljivih izvještaja.
Galbraithova poruka
Dok su god pobunjeni Srbi i njihovi zaštitnici u Beogradu odbijali pristati na pregovore koji su mogli završiti jedino nekim oblikom autonomije unutar granica Hrvatske, svjesno su ulazili u rizik vojnog poraza. Uporno i stalno odbijanje gotovo svakog prijedloga Zagreba ili međunarodne zajednice nužno je stoga vodilo vojnom rješenju, odnosno operaciji hrvatskih snaga. I nakon oslobađanja zapadne Slavonije, koje se može promatrati kao posljednja poruka upozorenja i Beogradu i Kninu i međunarodnoj zajednici da Zagrebu opasno nestaje strpljenje, krajinski Srbi ostali su dosljedni tvrdoglavoj i u konačnici samouništavajućoj politici opstrukcije.
Istog dana kada su hrvatske snage počele operaciju Ljeto 95, koja će ih dovesti u “zaleđe” Krajine, 25. srpnja 1995. neimenovani njemački član promatračke misije EU-a, saznali su hrvatski obavještajci, izjavio je da snage UNCRO-a i promatrača “uspostavljaju komisiju koja se priprema za mogućnost hrvatskih vojnih akcija”. Očekivalo se da će sukob potaknuti barem 100 tisuća “srpskih izbjeglica koje će iz sektora Jug i Sjever bježati na teritorij BiH i to kroz koridor koji će im hrvatske snage ostaviti”. Ulazak hrvatskih snaga u Grahovo doveo je Zagreb u iznimno povoljnu stratešku situaciju i nije bilo mnogo vjerojatno da će takvu priliku propustiti.
Jedina nada koja je preostala onim predstavnicima međunarodne zajednice koji su bili primjetno neskloni hrvatskoj operaciji, poput posebnog predstavnika Glavnog tajnika UN-a Japanca Yasushija Akashija, jer bi javno razotkrila da su inercija i konformizam mirovnih snaga produljivali nadanja Beograda u mogućnost trajnog izdvajanja Krajine iz sastava Hrvatske, ili američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, jer je konačno poništavala njegove planove o oživotvorenju notornog plana Z-4 koji je predviđao uspostavu “srpske države u Hrvatskoj”, bila je da krajinski Srbi prekinu napad na Bihać. Akashi je 26. srpnja 1995., što su uspjeli saznati hrvatski obavještajci, njemačkom veleposlaniku u Hrvatskoj rekao kako se “čini da Srbi neće poduzimati napade širih razmjera na Bihać koji bi mogao isprovocirati akciju s hrvatske strane”.
Uzaludna nada
Heroj uzaludnih nadanja ipak je bio Galbraith. On je 26. srpnja 1995. dužnosnici UNCRO-ova stožera u Kninu, na pitanje “što se može učiniti da se spriječi hrvatski napad na Krajinu” odgovorio kako se napad “neće dogoditi ako [Milan] Martić i Mile Mrkšić odmah objave da se u potpunosti povlače iz Bihaća i ako izjave da su spremni pregovarati o političkom rješenju na temelju plana Z-4. Srbi su se agresijom na Bihać stavili izvan zaštite međunarodnih čimbenika”. Neminovni ulazak hrvatskih snaga u Grahovo i predstojeći napad na Krajinu činili su i UNCRO ubrzo nepotrebnim pa je ista nastavila inzistirati. Ponovno je, što je privuklo dodatnu pažnju hrvatskih obavještajaca, upitala Galbraitha: “Može li se nešto napraviti da se zaustave Hrvati kod Grahova?” Amerikanac je očito izbačen iz ravnoteže pa je ljutito odgovorio da ako Knin očekuje bilo kakvu američku pomoć, onda mora povući “svakog prokletog vojnika iz Bihaća jer oni su započeli, prešli su crtu razgraničenja”. Galbraith je potom – pa makar i posredno – ponovno pokušao uvjeriti krajinske Srbe da se povuku iz BiH. “Mi smo sve učinili”, izjavio je, “na obrani prava krajinskih Srba, to je javna politika SAD-a, vjerujemo da njihova prava nisu adekvatno zaštićena u RH i mi smo za političko rješenje u kojem će dobiti veliku autonomiju, ali to treba postići pregovorima. Oni su prekinuli te pregovore i rezultat je bila zapadna Slavonija. Sada su napali drugu zemlju [BiH], sudjeluju u razaranjima mjesta u kojima živi 160 tisuća ljudi i zato je nemoguće da bilo tko pod tim okolnostima išta kaže Hrvatima i to moraju shvatiti.”
Istu je poruku Galbraith prenio i Akashiju, očito uvjeren da će je Japanac prenijeti odgovarajućim adresama u Beogradu. “Ljudi u Kninu”, izjavio je, “moraju shvatiti da nismo spremni ni na koji način utjecati na Hrvate da se suzdrže od akcije. Ako se [krajinski Srbi] potpuno povuku iz Bosne, onda ćemo se jako potruditi i iskoristiti naš utjecaj da se izbjegne vojni ishod. Ako [krajinski Srbi] misle vršiti pritisak na Hrvatsku, onda imaju krive prosudbe. Prema međunarodnom zakonu, Hrvatska ima pravo zaustaviti napade sa svog teritorija na Bosnu. Budući da UN ne može spriječiti te napade i spasiti zaštićenu zonu [Bihać], obveza pada na Hrvate, ali ako čelništvo RSK povuče sve iz Bihaća, bila bi to druga priča”.
Galbraith je očajnički nastojao potaknuti nove pregovore između Zagreba i Knina jer je naravno prepoznao da bi onda Hrvatskoj bilo daleko teže (možda i nemoguće) pokrenuti operaciju. Slobodan Milošević je, prema toj taktici, trebao potaknuti Milana Babića, koji je opet morao, kao preduvjet “za slanje pozivnice za buduće pregovore”, “prihvatiti sve što se od njega bude tražilo”. Prema Galbraithu, SAD bi “sponzorirao” takve pregovore. Doista, Zagreb bi nesumnjivo imao daleko više problema da opravda odluku o vojnoj operaciji da su Milošević i drugi u ovom trenutku pristali na Galbraithov prijedlog. Nasuprot krajnje neracionalnoj politici Knina i Beograda te krajnjoj inerciji međunarodne zajednice, Zagreb je imao prednost koju obično ima čimbenik s inicijativom. Akashi je 2. kolovoza 1995. predstavnicima EU-a prenio poruku da je Franjo Tuđman “vrlo odlučan”, tj. da “namjerava upotrijebiti vojnu moć da jednom zauvijek izravna račune s krajiškim Srbima”.
Prijelomni trenutak
Kad je Oluja počela, međunarodnim predstavnicima odmah je bilo jasno da donosi važnu i veliku promjenu. Sukus dostupnih informacija pokazuje da su svi bili stajališta prema kojem su hrvatske snage zapravo “odradile” posao koji je propustila napraviti međunarodna zajednica. Primjerice, Galbraith je 5. kolovoza 1995. britanskoj novinarki Helm, što su također zabilježili hrvatski obavještajci, izjavio kako “nije idealno da Hrvati rade posao za NATO”, ali imajući u vidu brojne opstrukcije stavljene pred učinkovit odgovor međunarodne zajednice (tj. vojnu operaciju nametanja), američka kritika Zagreba zbog posezanja za oružjem nije mogla biti drugačija doli “blaga”. Oluja je, ocijenio je, “oslobodila Bihać, što nisu mogli učiniti UN i NATO”. Jedan njemački promatrač EU-a također je uočio da je Zagreb operacijom zapravo spriječio daljnju kompromitaciju međunarodne zajednice. I UN i EU bi, izjavio je 6. kolovoza 1995., trebali biti zahvalni Hrvatima “što su krenuli u oslobodilačku akciju jer će se na taj način promijeniti ukupna slika na Balkanu, a i situacija u BiH”.
Takav stav dominirao je i u redovima austrijskih promatrača EU-a. “Europa” bi trebala “biti sretna”, bila je izjava koju su hrvatski obavještajci zabilježili 22. kolovoza 1995., “jer se hrvatskom vojnom akcijom konačno nešto pokrenulo na Balkanu”. Učinak Oluje bila je promjena odnosa snaga na terenu koja je javno razotkrila poraz do kojeg je dovela politika tvrdoglave opstrukcije koju su provodili Knin i Beograd, odnosno koja je međunarodnoj zajednici pružila još jednu (iako ne previše zasluženu) priliku za novo posredovanje. Tako je ruski diplomat Ivanovski 7. kolovoza 1995. konstatirao “da su Srbi pogriješili što nisu prihvatili plan Z-4 jer bi na taj način izbjegli poraz, ali da je ovako možda i bolje jer treba završiti s cijelom tom krizom koja je opasnost za Europu i svijet”.
Vojno, policijsko i civilno osoblje misije UNCRO u bivšim sektorima Sjever i Jug bilo je početkom kolovoza 1995. svjesno da predstoji hrvatska vojna operacija. Nekoliko dana prije Oluje hrvatski časnici za vezu su ih obavijestili da će kretanje u idućim danima biti vrlo rizično, nakon čega su ugasili većinu aktivnosti poput promatranja ili patroliranja, a osoblje se povuklo u baze. Sat vremena prije operacije ponovno su dobili upozorenje koje su prenijeli krajinskim Srbima. Naravno, već ranije su uočili masovnu koncentraciju hrvatskih snaga. Istovjetno su postupili i u vrijeme Bljeska. To je značilo, premda im je u dužnost ulazila zaštita područja koja su im povjerena, da se mirovne snage UN-a ne namjeravaju oružano suprotstaviti napadu hrvatskih snaga. Naravno, u tome se krila i opasnost politike opstrukcije krajinskih Srba: učinkovito blokirajući sve druge zadaće najprije UNPROFOR-a, a potom i UNCRO-a, sugerirali su Zagrebu da se i on može ponašati istovjetno. Problematizirani dokument donosi nekoliko informacija koje sugeriraju da su pripadnici UNCRO-a u vrijeme Oluje kršili načelo nepristranosti kojeg su se morali pridržavati.
Prema podatku koji je 4. kolovoza 1995. iznio američki vojni izaslanik u Hrvatskoj John Sadler, pripadnici kanadskog bataljuna UNCRO-a u bivšem sektoru Jug “preko otvorenih telefonskih linija” komentirali su pokrete hrvatskih snaga, čime su, naravno, odavali pozicije hrvatskih položaja. Sadlerova ocjena lako bi mogla biti točna jer su Kanađani njegovali prilično netrpeljiv odnos prema hrvatskoj strani, višestruko pokazan najprije u zapadnoj Slavoniji, a potom i u okolici Gospića. Zanimljiv je i podatak koji je 7. kolovoza 1995. iznio Akashijev “suradnik” Brandon. On je držao da navodi iz izvještaja vojnih promatrača UNCRO-a, prema kojima je zrakoplov hrvatskih snaga napao kolonu srpskih izbjeglica između Topuskog i Dvora na Uni, nisu točni. Brandon je prenio informacije koje je dobio iz NATO-ovih izvora. Posebnu pozornost pak privlači navod iz dokumenta prema kojem je Akashi 9. kolovoza 1995. uputio izvještaj zamjeniku glavnog tajnika UN-a Kofiju Annanu. Izvještaj je donosio i opis stanja u Kninu, koji je Akashi tih dana posjetio. Prema Akashiju, “štete” u gradu bile su “manje od očekivanih, a većina zgrada je neoštećena”. To onda znači da su kasnije optužbe o “prekomjernom granatiranju” Knina očito bile lažne. Zajedno s Akashijem Knin je posjetio i jedan američki diplomat. Kako su zabilježili hrvatski obavještajci, “ni po čemu ne može reći da je grad opljačkan te, štoviše, hrvatski vojnik čuva pravoslavnu crkvu, a opći je dojam da su stanovnici Knina jednostavno sve ostavili i otišli”.
Odlazak Srba
Danas je svakom tko se želi informirati posve jasno da se Oluja ne smije držati za ključan razlog masovnog odlaska srpskog stanovništva s područja bivših sektora Sjever i Jug. Naprotiv, njega u prvom redu treba tražiti u zanimljivom primjeru kolektivne paranoje u čijem se korijenu pak nalazi umjetno, odnosno propagandom, kreiran strah. Još od proljeća 1991. glavnina političkih predstavnika Krajine posve otvoreno je isticala da zajednički suživot Hrvata i Srba u Hrvatskoj više nije zamisliv jer, kako su posebno naglašavali, svaka hrvatska država navodno predstavlja prijetnju za Srbe. Neki postupci netolerancije pokojeg hrvatskog ekstremista ne mijenjaju takvu ocjenu jer se dobar dio hrvatskih Srba već ranije odlučio prikloniti Miloševiću. Kult vječno ugroženog Srbina u Hrvatskoj tako je, nakon što je početkom 90-ih poslužio kao važan izvor nacionalističke homogenizacije nužne za pobunu, nekoliko godina kasnije bio motiv koji je nagnao dobar dio krajinskih Srba da dobrovoljno napuste Hrvatsku.
Čini se da je istovjetno razmišljala i većina običnih Srba u Krajini. To, onda, znači da je bilo kakva hrvatska država za dobar dio hrvatskih Srba bila neprihvatljiva, odnosno da nisu namjeravali prihvatiti hrvatsku vlast, pa su i same vlasti Krajine, organiziranjem evakuacije, zapravo “kucale na otvorena vrata”. Srbi iz Krajine otišli su, u prvom redu, zbog toga što su htjeli otići. Prema opasci jednog zapovjednika UNCRO-a u Kninu od 11. kolovoza 1998., 90 posto krajinskih Srba želi otići “negdje gdje je Srbija”. Njemu osobno, dodao je, “ne bi bilo ništa draže nego da odu oni koji to žele”.
Predstavnici UNCRO-a točno su ocijenili kako odluka Zagreba da odredi “sigurne pravce evakuacije” za civilno stanovništvo zapravo gotovo sigurno podrazumijeva njihov trajni odlazak iz Hrvatske. Prema službeniku civilnih poslova Paolu Raffoneu 4. kolovoza 1995., kako su zabilježili hrvatski obavještajci, Akashi je “pogriješio” što se nije usprotivio jer je to “suprotno planu UN-a koji postoji već mjesec dana”. Znači li navedeno da je UN namjeravao na neki način spriječiti ili se barem suprotstaviti “evakuaciji”? Tek će otvaranje UN-ove povjerljive dokumentacije dati odgovor na ovo pitanje. U svakom slučaju, ni hrvatski vrh ni golema većina običnih ljudi nije imala ništa protiv odlaska krajinskih Srba jer je Hrvatska 1991. bila žrtvom srpske agresije.
Iskreni strah
Neki predstavnici međunarodne zajednice prepoznali su najvažnije motive zbog kojih su krajinski Srbi masovno napustili Hrvatsku. Naravno, bojali su se osvete. Prema Galbraithu 9. kolovoza 1995., “razlog tako velikom broju izbjeglica” bio je “njihov vrlo iskreni strah jer ono što se zbivalo 1991. bilo je etničko čišćenje susjeda nad susjedom i Srbi nisu mogli dočekati hrvatske izbjeglice koje su tada otjerali i spalili im kuće”. Dobar dio krajinskih Srba s razlogom se pribojavao osvete Hrvata, ali iako je bilo netrpeljivih, pa čak i zločinačkih postupaka, svejedno je – gledano u cjelini – tretman prema poraženima bio miljama daleko od sličnih iskustava XX. stoljeća, uključujući i ratove na području bivše Jugoslavije. Jedan američki diplomat je 10. kolovoza 1995. promatrao odlazak konvoja srpskih izbjeglica. Primijetio je nekoliko incidenata (vjerojatno kakav fizički napad ili bacanje kamenja), ali i to da hrvatske snage “puštaju i srpske vojnike, ne odvajaju muškarce od žena i djece osim ako ih popisuju ili ispituju, što je normalan izbjeglički proces, a ne onaj sličan Srebrenici”. U navedenom se krije odgovor na pitanje o prirodi humanitarnog tretmana koji je Zagreb primijenio nad poraženim protivnikom.
Vrijedi donijeti i zabilježene riječi ambasadora Velike Britanije Gavina Hewitta od 12. kolovoza 1995. Donosim ih u cijelosti. Hewitt je izjavio “da su Srbi morali otići, ali ne zbog Hrvata koji ih pozivaju da se vrate, nego zbog svog rukovodstva koje je unaprijed pripremilo i potpisalo evakuaciju srpskog stanovništva za što (…) postoje i dokazi. Isti je pozitivno ocijenio nastojanja hrvatskog čelništva koje pokušava Srbe vratiti u područja gdje su ranije živjeli te prosvjeduje protiv mnijenja da se tu radi o etničkom čišćenju. Osim jednog incidenta koji se dogodio u Sisku kada je grupa građana fizički napala konvoj srpskih izbjeglica Hewitt iznosi niz pozitivnih postupaka hrvatske strane od kojih ističe da su Hrvati zatvorili autocestu kako bi Srbi mogli nesmetano proći, da su ih na tom putu hranili i da ih pozivaju da se vrate. Hewitt je istaknuo da njegovo mišljenje dijeli i zapovjednik UN-a [UNCRO-a] B. [Bernard] Janvier koji ističe da su Hrvati disciplinirana vojska, a njihov se profesionalne jedinice ponašaju bez primjedbe, što se ne bi moglo reći i za muslimansku vojsku”. Sudbina krajinskih Srba u ljeto 1995. samo je donekle bila slična onoj koju su doživjeli Nijemci istočne Europe u ljeto 1945. Obje skupine imale su ulogu suradnika agresora ili pete kolone, ali su potonji brutalno istjerani, dok su prvi, premda u nepovoljnom kontekstu i pod stanovitim pritiskom, ipak dragovoljno otišli.
Zločini
I u vrijeme same operacije i nakon nje pripadnici hrvatskih snaga i povratnici na netom oslobođena područja počinili su kaznena djela ubojstva zatečenog civilnog stanovništva, fizičkih napada, pljačke te paljevine imovine i sl. Relevantna dokumentacija upućuje na zaključak da su glavni motivi počinitelja takvih djela, od koji je vjerojatno najnotorniji onaj u selu Varivode, bili osveta zbog ponašanja krajinskih Srba od ranije te koristoljublje. Tematizirani dokument pokazuje da su navedene motive uočili i međunarodni posrednici. Galbraith je u razgovoru s jednim američkim senatorom od 6. kolovoza 1995. rekao “da postoje usamljeni slučajevi ubijanja civila, ali nakon preuzimanja nadzora Hrvati su se pokazali djelotvornima u sprječavanju zlostavljanja lokalnog srpskog stanovništva naglasivši da pravi problem ne dolazi od strane HV-a ili policije već od prognanih Hrvata s tih područja koji su motivirani osvetom”.
Istog dana je i Edward Flynn iz Ureda za ljudska prava Glavnog stožera UN-a u Zagrebu naveo “da se hrvatska strana trudi i suzdržava od svih grubosti i nasilja te da se ponaša vrlo razborito”. Tri dana kasnije, 9. kolovoza 1995. tim vojnih promatrača UNCRO-a iz Knina izvijestio je o pljačkama imovine na području Knina, Benkovca i Obrovca, navodeći i “da su redovne borbene snage na tom području zamijenili “strvinari””. Opseg zločina u idućim se danima povećavao pa je francuski član promatrača EU-a 12. kolovoza 1995. izvijestio da su u oba sektora “zamijećeni ubijeni ljudi i brojni požari što je i (…) logično jer se ljudi koji su tamo živjeli počinju osvećivati kada vide što im je od svega preostalo”.
Brzo i čisto
Naravno, ključno pitanje bilo je kako će ih međunarodni predstavnici kontekstualizirati. Primjerice, fizički napad na kakvu srpsku staricu ili njezino ubojstvo moguće je predstaviti kao usamljeni incident ili kao čin šire politike nacionalne isključivosti: u oba slučaja objavljeno tumačenje u medijima ostavit će trajan dojam, odnosno uspostavit će dugotrajnu percepciju. Hrvatski obavještajci došli su do razgovora između njemačkih i austrijskih promatrača EU-a od 22. kolovoza 1995. Iz njih je vidljivo da je ni dva puna tjedna nakon Oluje percepcija počinjenja masovnih zločina već uvelike uspostavljena, što je bio razvoj kojim promatrači EU-a nisu bili zadovoljni. “Nakon takvog rata”, izjavio je Austrijanac, “uvijek ima mrtvih, naravno i civila.” Dodao je da su točne spekulacije o paljenju leševa, ali i “da se priča ne smije preuveličavati i razvijati histeriju oko ljudskih prava”. Posebno je bilo opasno, još je dodao, što je javnost bila preplavljena podatcima koji nisu potvrđeni. Medijski napisi o navodnim masakrima nagnali su njemačke promatrače da se dodatno angažiraju. “Čitava stvar je preuveličana”, izjavio je jedan, dok je drugi rekao “da riječ masakr upućuje na masu, a da je ovdje bilo manjih prekršaja, a ne radi se o masakrima”.
Važno je ovdje uočiti da je američka diplomatska podrška Zagrebu i u slučaju Bljeska i u slučaju Oluje počivala na načelu brzo i čisto. Obje operacije trebale su biti brzo završene, čime bi se spriječilo širenje sukoba, te nisu smjele dovesti do masovnih zločina nad srpskim civilima i vojnicima. U slučaju Bljeska izvedba hrvatskih snaga bila je gotovo perfektna: brza pobjeda praćena je rijetko zabilježenim humanim tretmanom nad zarobljenicima i zatečenim civilima. U slučaju Oluje pak Zagreb nije uspio postići istovjetan stupanj humanog postupanja. Brza pobjeda praćena je daleko većim opsegom kaznenih djela, što je snažno kompromitiralo hrvatsku diplomatsku poziciju i donekle ugrozilo važnost velike pobjede hrvatskih snaga. Nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a 10. kolovoza 1995. zapravo legitimiralo operaciju, odnosno priznalo njezin učinak, uslijedile su masovnije pljačke i paljevine te brojnija ubojstva. Navedeni zločini nisu ulazili u red politike etničkog čišćenja kakvo je činio Beograd, ali svejedno su predstavljali nepotrebnu i neugodnu mrlju na prijelomnoj vojnoj pobjedi.