Kriza izazvana pandemijom koronavirusa Covid-19 izazvala je nesumnjivu pomutnju u Evropi, ponajviše u njezinu dijelu okupljenome u Evropskoj uniji – ali veoma je teško, gotovo neozbiljno, u ovom času iznositi predviđanja o najvažnijim posljedicama.
Na primjer: koliko će dugo potrajati pandemija i koliko će života uzeti?; zatim: kakve će dugoročne posljedice imati po strukturu i strategiju Unije?; napokon: hoće li Unija nadživjeti posljedice te pandemije ili će se razvodniti u neobavezni debatni klub, bez zajedničke politike, bez monetarne unije i zajedničke valute eura, bez načela slobode kretanja robe i osoba zajamčene Schengenskom konvencijom.
Ponavljamo: svaki apodiktički odgovor na prethodna pitanja u svojoj biti ne može biti ništa drugo osim gatanja. A ono nije dostojno ozbiljnog novinara, obavezanoga iznositi informacije, a ne dezinformacije.
Ipak, suočeni smo s morem pretpostavki, od kojih istaknuta mjesta dobivaju manje-više ekstremne i stoga senzacionalne, kadre izazvati prepast i stoga, dakako,interes koji se pretvara u kupljene primjerke, minute slušanja, odnosno klikove po portalima i društvenim mrežama, sve od reda akcijama koje imaju svoju opipljivu protutežu u novcu – u sferi prodaje i marketinga – koji novinstvo u raznovrsnim svojim medijima priskrbljuje nakladnicima i koji svaki mjesec nanovo znači opstanak ili propast glasila.
Staromodni teoretičar, među koje se možda može uvrstiti i potpisani novinar, mogao bi reći da – insistirajući na klikolovnu novcu po cijenu vjerodostojnosti – novinstvo jede vlastitu supstanciju, jer bi njegova tržišna vrijednost morala biti upravno proporcionalna njegovoj vjerodostojnosti. Da, naravno, Evropska unija je u krizi, to svatko zna.
A kako ne bi znao, kad se taj termin, kriza, ponavlja već godinama, gotovo kao mantra? O tome smo pisali i zanjezina jubileja 2017, nije trebalo čekati nikakav koronavirus – ali Uniju ne pogone ideje nego interesi, u tome joj je i slabost i snaga.
Treba se sjetiti da Rimskim ugovorima, potpisanima prije 63 godine i dva dana na rimskom Kapitolu, nije osnovana Evropska socijalna zajednica, nego Evropska ekonomska zajednica (EEZ) radi konstituiranja zajedničkoga evropskog tržišta (ZET) – kako smo tada pisali, u režimu u kojemu su u modi bile kratice na hrvatskome.
Tko je bio živ i čitao novine, tada, bilo mu je jasno barem dvoje: prvo, da je EEZ odgovor na krizu u kojoj se Evropa našla prije i poslije drugoga svjetskog rata, te drugo, da je odgovor kompromisan i polovičan, jer vremena nisu bila “zrela” za Sjedinjene Države Evrope, za koje su se zapravo zauzimali “oci Unije”, počev od Roberta Schumana (koji je i u tome vidio ostvarenje misli sv. Tome Aquinskoga a i Jacquesa Maritaina) – a još prije njih Napoleon (koji je u tom smislu nešto i počeo, ali s pogrešne strane), pa Jastrzebowski (Poljak je, dakako, bio za organizaciju a ne za federaciju), pa Mazzini, poslije prvoga svjetskog rata Aristide Briand (Francuzi su rado započinjali i rado kvarili), Altiero Spinelli, pa sir Winston Churchill 1946 (njegovu stranku sada vodi Boris Johnson, toliko o konzervativizmu, ali i Churchill je prije rata bio izolacionist)...
Osvrnemo li se malo oko sebe, vidimo da je protekao cio ljudski radni vijek, a problemi i moguće solucije se doimaju sličnima, prepreke također. I da je proteklo više od 200 godina otkako je Bonaparte na Sv. Heleni Markhamu govorio o Sjedinjenim Državama Evrope – a tu smo gdje smo.
Kriza je – po samom svome značenju – razlučan moment ili period u nekom procesu, obično problematičan, kadikad prijeloman. To je doba rasprave, prosudbe, odluke, prijelaza iz jednog stanja u drugo – ali nigdje ne piše da je to prijelaz u stanje bolesti, ili čak smrti. Sve dosadašnje krize u Uniji – ili, ako hoćete, permanentno stanje krize – stalno su se svodile na krizu rasta. Unija je opet na prekretnici, koja se nama doima nekako permanentnom, ali u povijesnim razmjerima ne možemo reći da je nepodnošljivo duga, jer je svaka epohalna kontinentalna prekretnica – i u Evropi, i u Americi, i u Africi, i po dijelovima Azije – trajala i stoljeće, i dva.
U Evropi smo svjedoci krize modela, o tome nema sumnje, ali model se može urušavati polako pa ipak donijeti kaos, kako svjedoči Gibbon opisujući krah Rimskog Carstva, a može se urušiti u krvi i jadu pa donijeti progres, kako se zbilo s krahom feudalnog društva u okrutnoj ali perspektivnoj industrijskoj revoluciji. Suviše smo duboko u šumi da bismo je mogli sagledati od stabala koja nas okružuju.
Kriza modela nije nastala s Unijom, nego prije nje, jer se očituje već od uzrokâ prvoga svjetskog rata. Unija nije ponuđena kao instrument preobrazbe, nego kao svojevrstan analgetik i antipiretik, kako bi se ublažili ili izbjegli najgori simptomi krize modela: naime rat. I nakon strašnoga prvoga i nakon užasnoga drugoga svjetskog rata bilo je pokušaja da se za budućnost osigura mir organizirajući svjetske organizacije kao forume za pregovaranje umjesto ratovanja. Liga naroda je propala, Ujedinjeni narodi nisu odgovorili tom cilju, iako nisu posve beskorisni.
Uniji su se dosjetili katolički političari. Romano Prodi je, dok je predsjedao Evropskim povjerenstvom, u nekoj raspravi mirno podsjetio da je katolik i on sam, da su katolici bili njegovi prethodnici Jacques Santer i, prije njega, još pobožniji Jacques Delors. Katolici u Uniji su bili Charles de Gaulle, Konrad Adenauer, Alcide Degasperi, a najuporniji među njima, Robert Schuman, formalni je kandidat za katoličkog sveca. Schuman i Adenauer su shvatili da stožerna točka nije u pregovorima (koji su samo metoda), nego u interesima (koji su motivi), te da se mir može osigurati samo ako je on zajednički interes – a interes je, kad su države posrijedi, ponajprije ekonomska kategorija.
Od Schumanovih i Adenauerovih vremena do dana današnjega to je bio razdjelni moment, onaj brid ili ona oštrica koju smo spomenuli.
Brojne su ideje predložene, neke su i usvojene, svečano potpisane, poput Sporazuma u Maastrichtu o ekonomskoj i političkoj uniji, bio je sastavljen i Ustav po kojemu bi Evropska unija postala Evropskom Unijom, dakle državnim organizmom – ali od svega toga uistinu je realizirano samo ono što se članicama isplatilo (ono što su shvatile kao dobit za sebe), a propalo je ono u čemu nisu našle neposrednoga ekonomskog računa. Zato imamo euro i Schengen, a nemamo jedinstvenu politiku, dok smo koncesiju naše obrane ostavili u šapama našega ekonomskog konkurenta, Sjedinjenih Država Amerike, davši im da zapovijedaju sve dok su voljne plaćati lavovski dio ceha. Po tom obrascu možemo zaključiti što će od Unije ostati nakon ove krize koju je izazvao koronavirus.
Robert Bajruši u svojoj kolumni u Jutarnjem listu citira izraelskog analitičara Yuvala Noaha Hararija, koji kaže da se međunarodna zajednica nalazi pred izborom između dviju solucija: nacionalističkom izolacijom ili globalnom solidarnošću. Pa se Harari opredjeljuje za globalnu kooperaciju.
Takvo rezoniranje, etički neprijeporno, logično, principijelno (redajte i dalje, ako hoćete), vrijedi za političku tribinu i za prodavanu knjigu – ali ne vrijedi ni pet para u praksi, koja se ne ravna po principima, ni po logici, kamoli po etici, nego po interesu, neposrednome, koje teško da nadilazi sljedeći mandat.
Ni u općini gdje su samo dvije partije nije vjerojatno da će svi glasati ili za jednu, ili za drugu. Uvijek ima pristaša jednih i pristaša drugih. Još manje tako jednodušno – ili-ili – mogu rezonirati cijele države. Iluzorno je očekivati generalno opredjeljenje za jednu soluciju od “međunarodne zajednice”, pa i od Unije. Pojedine države će se opredijeliti po kriteriju vlastite koristi, zarade, novca.
U tom pogledu dilema nije između ekonomskih interesa i solidarnosti. Solidarnosti će biti onoliko koliko će kvalificirana većina u tome vidjeti svoj kratkoročan ili dugoročan interes. Ni u grčkoj krizi nije većini bio cilj baciti Grčku u stečaj, da ne vraća dug i da ne uzmogne kupovati robu u, na primjer, Njemačkoj, nego da je se podigne dovoljno da može nastaviti otplaćivati i kupovati. Da ostane korisna njima, makar zbog toga bila i sebi. U etici je to, eventualno, cinizam, u ekonomiji se to zove matematikom.
Evo, dakle, odgovora koji nije gatanje, makar se doimao pitijskim: od Unije će, nakon smirivanja pandemije Covid-19, ostati ono što njezine članice ocijene korisnim za se.
U Lombardiji i u Venetu bili smo svjedoci kako su suverenistički politički vođe na oblasnoj vlasti (i jednu i drugu oblast vodi ksenofobna Liga pod vodstvom Mattea Salvinija) trijumfalno pisali po društvenim mrežama odnosno govorili novinarima kako je ovo, napokon, “kraj Schengena”.
Sloboda kretanja roba i sloboda kretanja osoba nisu jedno te isto, ali su neodvojivo povezane. Pođimo od roba.
Ni jedan jedini industrijalac u tim oblastima nije se pridružio, na primjer, venetskom guverneru Luci Zaji. Zamislite proizvođača modnih predmeta, cipela iz Varesea, konfekcije iz Milana, koji bi se veselio što bi njegova roba, umjesto direktnim letom ili barem kontejnerom na kotačima, od tvorničkog skladišta do skladišta prodavača, morala zastajati na dvojim, četvorim, šestorim granicama, prolaziti carinske kontrole, plaćati dažbine. Pa još je Ilirski pokret svu svoju ideologiju, bila ona danas nekome divna ili odvratna, sazdao na potrebi karlovačkog proizvođača da mu roba cirkulira brže i jeftinije, te je u tu svrhu priložio prilog za Zorin dom, a ne zato što je kanio u odgovarajućem ambijentu umjetnički uživati u profinjenoj glazbenoj fakturi budnica.
Ujedinjenje Njemačke kakvo je proveo Napoleon raspalo se na Bečkom kongresu, jer je bilo vojno i političko, ali je nakon napoleonskih ratova ponovo krenulo postavljeno na interesne noge, kroz osnivanje carinske unije Njemačkog Saveza. Na toj osnovi je Njemačko Carstvo (ne više Rimsko, ukinuto 1805) moglo uskrsnuti u Versaillesu 1871 a da nijedna od feudalnih kneževina i kraljevina nije ukinuta (sve do 1918, a i danas većina njih žive, i te kako, kao savezne zemlje).
Brexit – istupanje Ujedinjene Kraljevine iz Evropske unije – imao je i ima ideološku, poglavito nacionalističku notu, ali je motiviran ekonomskim razlozima, pa i izrazito lažnima, poput tvrdnje da će novac ušteđen od “članarine” ojačati britanski Nacionalni zdravstveni sustav. Velika Britanija izlazi iz Unije faktički tek na Staru 2020 godinu, pa će se za godinu-dvije nakon toga moći uvidjeti je li se njoj to isplatilo. A to će biti parametar i ostalim članicama, a ne ova faza zaključavanja – dramatičnoga, neplaniranoga, ali jamačno prolaznoga – uslijed i radi pandemije koronavirusa.
Na tim rezonima Schengen prolazi ili pada, ne na političkim frazama i parolama, tako efektnima na Twitteru (osobito pogodnome za predsjednika s memorijom zlatne ribice, koji ne može podnijeti podsjetnik dulji od jedne stranice, jer na zadnjem retku već zaboravlja prvi; nije u Evropi, ali i tu ima obožavatelje).
Naravno da Hrvatska demokratska zajednica unutar Evropske pučke stranke “drži štangu” vladajućim garniturama u Poljskoj i Madžarskoj i zbog svoga unutrašnjopolitičkoga profita, ali ni to nije lišeno ekonomske logike, jer je ionako unutar hrvatskih granica pravnu državu smatrala smetnjom a vlast zaradom. I iza toga ideološkog bratstva vrti se lova, unutar državnih granica (što je privredni mentalitet primitivniji, to se lakše zatvara unutar žilet-žice, jer nema što inovativno izvoziti, a boji se konkurencije).
Ta je logika prevladala u srednjem vijeku. Moguće je da prevlada opet, osobito nakon još nekog sloma kakav je opisao Gibbon, ali na kratku stazu zasad nije vjerojatno. Na nešto dulju možda i jest, jer je Unija odbila sljedeću fazu ujedinjenja iako je bjelodano da tako gubi prednost pred ujedinjenim sustavima kakav čine USA, Kina, sutra vjerojatno Indija.
Doduše, u svakome od tih sustava pluralna demokracija uzmiče pred ideološkim monizmom, najdramatičnije baš u Washingtonu, pa je spram toga evropska nesloga možda pozitivan signal za slobodu mišljenja, bez koje nema slobode individue. Ali to su dileme na duljem štapu od jedne pandemije, pa i od dviju.
Trajnije posljedice je ostavila epidemija terorizma (koja nam, uz pomalo kriminalan nehaj, silazi ispod radara dok se skrivamo od virusa). I ona je podsjetnik da je građanima, u velikoj većini, sigurnost veoma važna kategorija. Na to računaju i špekulanti bojaznima, znajući da su u strahu velike oči.
Slobodna cirkulacija ljudi, sržna značajka Schengenske konvencije, zapravo je zavisna varijabla slobodne cirkulacije roba. Slobodna cirkulacija ljudi još je jedan od bitnih generatora profita, bila riječ o biznisu ili o turizmu kao motivu.
Ista logika vezana za cirkulaciju roba i usluga, kojom smo se ovlaš dotaknuli Schengenske konvencije, vrijedi i za zajedničku monetu: ona opstaje dok se isplati, jer je uvedena da se isplati, nekome više, nekome manje, ali još nitko nije mogao reći, kamoli ekonomski dokazati, da mu se u nekoj mjeri nije isplatila. U Hrvatskoj je ona parametar i bez formalnog uvođenja (pogledajte pošto tržimo nekretnine). Isplativost će i njoj presuditi. Pogledajmo kako je ekonomska logika odnosno, još preciznije, ekonomska nužda (i to velika), u tren oka prodrla u sfere gdje se inače odlučuje sporo, nakon minucioznih cjenkanja.
Evropsko povjerenstvo je, uvidjevši da je pandemija Covid-19 prerasla u ekonomsku ugrozu, u samo nekoliko dana posve popustilo stegu Pakta stabilnosti i rasta koji je 1997 ograničio, među ostalim, tekući proračunski deficit pojedine države članice na 3 posto društvenoga brutoproizvoda u istoj godini. Pod pritiskom Njemačke i Finske (odnosno, ako hoćete, protestantske etike kapitalizma da je “dug zao drug”) krenulo je stezanje sa ciljem da se proračunski deficit uskoro svede na ništicu.
Italiji, koja je redovito pištala da je ta odredba davi i da joj uteg stabilnosti tišti rast (zanemarujući istodobno podatak da kamatni servis njezina vraškoga javnog duga ždere veći postotak godišnjega društvenoga brutoproizvoda nego što iznosi dopuštena margina proračunskog deficita), Evropsko povjerenstvo je jedvice ponovo aktiviralo klauzulu fleksibilnosti i odobrilo da upumpa 25 milijardi eura (dakako, uglavnom na dug) kako bi spriječila gubitke procijenjene u tom času na 380 milijardi eura u dvije-tri godine.
Ali kad je Evropovjerenstvo, na input više članica, pa i onih proračunski izrazito krjeposnih, uvidjelo da vrag nosi šalu i drugdje, naprosto je suspendiralo ograničenja iz Pakta stabilnosti i rasta dok ne prođu pandemija i njezine neposredne posljedice.
Time je – ne na ugodan ali svakako na djelotvoran način – demantirana teza o Uniji kao jarmu kojega se treba riješiti za slučaj opasnosti. Naprotiv, pokazalo se da Unija tjera na štedljivost u dobru da bi se imalo čime u zlu, po obrascu Josipova tumačenja faraonova sna o sedmorim debelima i sedmorim mršavim kravama (prvog eseja o cikličkom karakteru kriza u židovskoj i svjetskoj stručnoj literaturi, dakako uz korištenje onodobnog diskursa).
Paralelno je Evropska središnja banka svoju mantru u tri dana prevrnula kao rukavicu. Prvo je njezina predsjednica Christine Lagarde rekla da ta Banka nije ondje da bi se bavila pitanjima razlika u prinosu na obveznice državnog duga. Jest da je ona time papagajski ponovila tezu predsjednika njemačke Bundesbanke Jensa Weidmanna, ali iz njegovih usta to je bilo uobičajeno porajnsko zanovijetanje (Weidmann je iz Solingena, znamenitoga po čeličnim noževima), a iz njezinih to je bio torpedo koji je u tili čas potopio Milansku burzu.
Tri dana kasnije Lagarde je obznanila da je Evropska središnja banka nacionalnim bankama članica postupno otvorila nimalo zanemarivu svotu od 750 milijardi eura kao neku vrstu novoga “quantitative easinga” (“količinskog olakšavanja”, u bankarskom žargonu), u tranšama od 20 milijardi svaki mjesec.
Svrha tih mjera je jasna: što brže prebroditi krizu pa što lakše ubrzati razvitak radi povratka na stanje i trend prije pandemije.
Jasna je i pouka tih mjera: Unija je tu, živa i budna, stroga kada treba ali i elastična kada je to nužno. Eto, to je njezin odgovor na pitanja citirana u početku.