Za Andreja Plenkovića, barem kada je riječ o HDZ-u, bila je ovo više nego uspješna godina. Ovladao je strankom, desno krilo bacio na koljena, a autoritet jedinog tko mu je mogao parirati, Milijana Brkića, doveden je u pitanje. U ovom trenutku Plenković kao šef HDZ-a zapravo i nema opoziciju unutar vlastite stranke, iako redom ljudi za koje se pretpostavlja da iza njih stoji sadašnji vrh stranke gube mini-izbore, poput posljednjih u Zagrebu gdje se biralo vodstvo zagrebačke Mladeži HDZ-a. Ali, to niti ugrožava samog Plenkovića, niti dokazuje da postoji oporba u redovima HDZ-a, niti da ga ne podržava članstvo.
Plenković i HDZ nemaju konkurenata ni u državi, jer je oporba gotovo i nestala i barem se od strane SDP-a pojavljuje samo kao karikaturalni dokaz da ipak imamo višestranačje. Sve to možda ukazuje na to da premijer i šef HDZ-a može mirno dočekati Novu godinu, siguran da će stranka ostvariti uspjeh i na europskim izborima, što onda otvara put i do pobjede na stranačkim, pa parlamentarnim izborima. Naoko je tako, ali ipak postoje zamke.
Plenkovića čekaju dva velika izazova, najteža u njegovoj dosadašnjoj političkoj karijeri, a to je donošenje zakona koji će, napokon, u Hrvatskoj biti restriktivan prema isticanju ustaških simbola te zakona o pobačaju. Ta dva zakona, bez obzira na to kako će se zabrana ustaških simbola službeno promovirati, označit će i Plenkovićev mandat na čelu HDZ-a, kao i Vlade. Na tome će premijer i šef stranke proći ili pasti.
U taj finiš oko dva krajnje osjetljiva pitanja Plenković ulazi ojačan svime što je postigao baš ove godine. Za razliku od Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka, koji nikada nisu uspjeli ovladati svim strujama u HDZ-u, Andrej Plenković to sada svakako jest. Posljednja prepreka bio je baš Brkić, a nije neka posebna tajna da su mnogi očekivali da je izbijanjem afere oko SMS-ova i pritvaranjem Brkićeva kuma i zamjeniku predsjednika HDZ-a došao kraj. Za sada, to se nije dogodilo. Brkić je izabrao taktiku da rijetko istupa u javnosti, ne izjašnjava se previše i čeka rasplet. U HDZ-u i dalje ima utjecaj i određeni autoritet, i to mu neće biti narušeno ako se nešto dramatično ne dogodi u finalu afere sa SMS-ovima. A kako sada stoje stvari, to nije na vidiku. Dakle, Brkić ima sve realnije šanse politički preživjeti, doduše ipak oslabljen, s nešto potrošenog autoriteta, ali u Hrvatskoj se ionako sve brzo zaboravlja, pa će biti i ova afera čiji krakovi vode do Brkića. Jedino što ga može definitivno eliminirati jest ako izbiju neki novi momenti i saznanja o kojima javnost za sada ništa ne zna.
“Ako se više ništa ne dogodi, Plenković se neće moći tako lako riješiti Brkića. Ostaje mu partner, da tako kažem, bez dugoročno značajnog gubitka autoriteta”, kaže za Globus istaknuti član HDZ-a, koji objašnjava da su svi predsjednici stranke do sada imali baš takve “partnere”, gotovo ravnopravne sebi. “U vrijeme Tuđmana to su bili Joža Manolić i Gojko Šušak, ljudi prve garniture koji su mogli parirati šefu stranke. Kada je Šušak umro, a Manolić otišao, nakratko je to postao i Ivić Pašalić, a više nikog nije bilo s tog lijevog spektra. Ivo Sanader dramatično je izmijenio krug ‘partnera’, pa su to bili Luka Bebić, Božidar Kalmeta, Vladimir Šeks i Branimir Glavaš. Kada su ova dva posljednja otpala, ostali su Bebić i Kalmeta. Tomislav Karamarko imao je za ‘partnere’ Milijana Brkića i Tomislava Čuljka, a Plenkoviću je silom prilika ostao Brkić, s time da je Čuljak u drugom planu”, kaže naš sugovornik.
Davor Ivo Stier i Miro Kovač
Za iskusnog HDZ-ovca ostali Plenkovićevi “prvi” suradnici, poput Gordana Jandrokovića, Davora Božinovića i Branka Bačića, samo su dio tima, ali nitko od njih ne može ništa samostalno postići bez stranačkog šefa. “Bez obzira na sve, Milijan Brkić je do sada bio vrlo lojalan u funkciji zamjenika šefa stranke, ali je činjenica da je jedini od svih mogao biti pravi ‘partner’ Plenkoviću. Što će se dalje događati na toj vrućoj liniji predsjednika i njegova zamjenika, vrlo je nezahvalno prognozirati”, tvrdi naš sugovornik.
Iako su stranački izbori daleko, tek negdje u proljeće 2020. godine, svi koji dobro prate događaje u HDZ-u tvrde da će Andrej Plenković, bez obzira na to što je izuzetno ojačao, imati ozbiljne protukandidate. Za sada se najčešće spominju dva imena, Davor Ivo Stier i Miro Kovač. Obojica navodno imaju ambicije, iako ih za sada ne žele iskazati, s time da neki za Stiera smatraju da bi se mogao kandidirati i za HDZ-ovu listu za Europski parlament. Dvojica bivših europarlamentaraca, koji su se razišli, Plenković i Stier, međutim i sada imaju kontakte, čuju se, razgovaraju, iako rijetko. Do kraja posvađani svakako nisu, pa je na nedavnu veselicu u Samobor za Martinje u organizaciji Stiera poslan u ime šefa stranke Karlo Ressler, povjerljiv Plenkovićev čovjek. Bio je to u svakom slučaju potez dobre volje samog Plenkovića, iako su krugovi bliski Ressleru slali signale da se radi samo o gesti pristojnosti, a da su odnosi dvojice (bivših) prijatelja iz Bruxellesa ostali isti, nepromijenjeni.
Davor Ivo Stier u zadnje je vrijeme vrlo aktivan, obilazi teren, razgovara s ljudima, a mnogi kažu da se i zanima kako oni ocjenjuju stanje u stranci. Stier je blizak konzervativnijem dijelu članstva koje ima uporište i u Katoličkoj crkvi, ali nikako tvrdi desničar. Stier se zalaže za krajnju demokratizaciju ne samo HDZ-a nego i svih drugih hrvatskih političkih stranaka, izbore po principu “jedan član, jedan glas” na svim razinama, svjestan da ni to nije idealno, ali bolje nego što je sada. Ima li liderski potencijal i želju da postane prvi među prvima, drugo je pitanje, ali u svakom slučaju uživa ugled u HDZ-u. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti kako će se ponijeti kada na red dođu dvije vruće teme, zabrana ustaškog znakovlja i zakon o pobačaju.
Ozbiljan je Plenkovićev mogući protukandidat i dr. Miro Kovač. Vrlo je aktivan na terenu i prisutan u medijima. Ima odlične veze u međunarodnim krugovima, ne samo unutar Europske pučke stranke, a karijeru je započeo u Uredu predsjednika Tuđmana. Nedavno je izabran za predsjednika Pododbora za NATO-partnerstva Parlamentarne skupštine NATO-a. Do sada u javnosti nije želio ni potvrditi ni odbaciti mogućnost da se kandidira za šefa HDZ-a, samo da će se o tome izjasniti “kada dođe vrijeme”. Neki ga svrstavaju u tvrdu stranačku desnicu, ali ta mu je etiketa objektivno prišivena 2016. godine kako bi se spriječila njegova kandidatura za šefa stranke nakon ostavke Tomislava Karamarka. Ljudi koji su mu bliski kažu da je riječ o težnji sustavnog diskreditiranja, to jest “hibridnog ratovanja”, kako sam Plenković to voli nazivati. Kovač je lojalan član HDZ-a i micanje s položaja međunarodnog tajnika nije doživio katastrofično, kao ni Stier koji je izgubio funkciju političkog tajnika. Ni Kovaču ni Stieru u ovom trenutku nije u interesu vidljivo graditi svoju stranačku infrastrukturu koju je svojedobno kao glavni tajnik mogao izgraditi Milijan Brkić, a i jedan i drugi nisu s njim u previše bliskim odnosima, s time da je Stier s Brkićem i na ratnoj nozi. Onoga dana kada ih je Plenković micao s mjesta tajnika u HDZ-u Stier mu je otvoreno za Brkića rekao: “Taj ti radi o glavi”, a kako se čini, šef stranke je to i doslovno shvatio. Međutim, bez Brkića, ako opstane u stranačkoj hijerarhiji, teže će se moći izgraditi mašinerija potrebna da se preuzme stranka.
Ali, vremena još ima mnogo, a i teško je u ovom času zaključiti kakav rejting ima sam Plenković unutar HDZ-a, prije svega kod običnih članova stranke. Oni koji više naginju desnici ne vole ga od samog početka, ali su svjesni da bez njega ne mogu. Sve dok je Plenković uspješan i kao premijer nitko se otvoreno neće buniti, iako ga u kuloarima mnogi ogovaraju na sva usta. S druge strane, šef HDZ-a polako gradi i svoju strukturu, pokušava afirmirati i neke nove, mlade ljude. Na trima izborima na kojima su trebali proći baš ti “novi”, koje se povezuje s Plenkovićem, doživljen je debakl.
Prvo, na izborima za podružni odbor u Gornjoj Dubravi pa na izborima za zagrebački ogranak Akademske zajednice i sada u Zagrebu, jer su svi oni za koje se pretpostavljalo da ih podržava stranački vrh izgubili. Za neke je to signal da HDZ baš ne diše kao Plenković, iako se u stranci pokušava sve “ispeglati” i prikazati da je šefu bilo posve svejedno tko će pobijediti. A njegovoj mladoj nadi Karlu Ressleru bio je baš povjeren zadatak da u Zagrebu progura “svog” kandidata Franu Viduku, što nije uspjelo jer je uvjerljivo pobijedio Maksimilijan Šimrak, kojeg je podržavalo i vodstvo zagrebačkog HDZ-a na čelu s Andrijom Mikulićem. Hadezeovci tvrde da je Mikulić time želio dokazati da ima svoju bazu, iako je pragmatičan i u odnosima sa šefom stranke kojem nije nikada okrenuo leđa.
Stranačka trojka Bačić – Jandroković – Božinović najveći je oslonac samom Plenkoviću unutar HDZ-a, ali tu je još uvijek moćan Vladimir Šeks koji je na neki način “spasio” i svog kuma Božidara Kalmetu, koji je postao pomoćnik glavnom tajniku i specijalac kada treba zapaljive Dalmatince stišavati oko vrućih tema, poput Istanbulske konvencije. Svi viđeniji HDZ-ovci i iz Karamarkovih vremena vrlo su brzo presvukli kapute, a bivšeg šefa stranke sada malo tko spominje. Većina tvrdi da Karamarko nema nikakvu šansu za značajniji povratak, iako mu mnogi odaju priznanje što se znao, zbog stranke prije svega, povući u pravo vrijeme. “Za razliku od Davora Bernardića, koji će zbog svojih malih interesa SDP povući na samo dno, Karamarko to nije radio. Ali, osim nekih simpatizera koje još uvijek ima u HDZ-u, o ozbiljnijem povratku nema govora”, kaže nam iskusni, dugogodišnji član HDZ-a.
Često se prije znala spominjati i Ivana Maletić kao osoba koja bi se mogla kandidirati na stranačkim izborima, ali mnogi u HDZ-u smatraju da to sada i nije realna opcija. Naime, povezivali su je s Brkićem, a HDZ-ovci procjenjuju da bi imala veće šanse za novi mandat u Europskom parlamentu.
Tako Andrej Plenković u drugi dio premijerskog i stranačkog mandata ulazi znatno ojačan, ali s novim izazovima. Hrvatska napokon mora pokazati da ima snage poraziti sve ustaške nostalgičare, koji beskrajno štete Hrvatskoj. Ne radi se tu o desnici ni o krajnjoj desnici, nego o onima kojima naprosto nije mjesto u zemlji koja je dokazala da ima demokratski potencijal i koja se mora odmaknuti od mračnog vremena NDH koje nema nikakve veze s današnjom Hrvatskom. Najveća je zamka kako će se regulirati HOS-ovo znakovlje s geslom “Za dom spremni”, koje je i sam Tuđman smatrao krajnje neprimjerenim. Gotovo kardinalna pogreška bila bi kada bi se našlo neko “kompromisno” rješenje, a ne zabrana svih ustaških znakova i simbola, bilo kada i bilo gdje i u bilo kojem obliku. I na to Plenković mora računati.
Drugi veliki izazov jest donošenje novog zakona o pobačaju, što je već počelo loše formiranjem nekog fantomskog povjerenstva za koje nitko ne zna tko su mu članovi. Tako se to naprosto ne radi i pokazuje se opet strah da se čvrsto i principijelno zastupa stav koji, uostalom, ima većina europskih zemalja o pobačaju. Sigurno je samo da će hrvatska desnica navaliti na Plenkovića i vrh HDZ-a ako budu “liberalni”, što svakako ni Katolička crkva neće dočekati s odobravanjem, ali ta se bitka mora dobiti i unutar HDZ-a i u hrvatskom društvu, u ime standarda demokratskog svijeta kojem svakako pripada i Hrvatska.
Tako je Plenkovićevo neosporno liderstvo u HDZ-u opet na kušnji, jer to će biti i prilika da njegovi oponenti ojačaju i predstave se članstvu kao zaštitnici konzervativnije struje. Sigurno je i to da će slati signale da Plenković nije “izvorni HDZ-ovac”, nego europski tehnokrat, a predsjednik HDZ-a morat će definitivno dokazati ima li snage vratiti stranku isključivo na desni centar, bez ikakva ekstremizma i s istinskom željom da promijeni Hrvatsku nabolje i učini je mjestom za pristojan život.
