Trebaju li cigarete i alkohol poskupjeti 50 posto kako bi bilo više para u zdravstvenom sustavu? Pitanje je to koje je u ovim ljetnim danima dodatno podiglo političku temperaturu i konfrontiralo ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra financija Zdravka Marića. Zdravstvo, naime, traži dodatno financiranje namjenskim kunama dobivenim povećanjem cijene kutije cigareta i svake boce žestokih pića. Dakako, predlagač je Ministarstvo zdravstva, a oponent, očekivano, Ministarstvo financija.
Prvi bi više kuna u svom proračunu, a drugi bi “jedinstvenu poreznu reformu” koja neće previše uzburkati duhove jer gotovo smo na polovici izbornog ciklusa. Moglo bi se reći da je to uobičajen razlaz, toliko puta viđen kad zdravstvo i financije stignu na “megdan”, a to je obično u trenutku kad se pokaže da polako, ali sigurno rastu zdravstveni dugovi. Izvjesno, gubitnik je zdravstvo koje poput broda bez kormilara godinama ne uspijeva postaviti ciljeve, što uključuje i financijsku konsolidaciju i potpuno novu organizaciju trenutačno tromog i glomaznog sustava u koji se “nitko ne bi štel mešati”.
Naime, nedavno je svjetlo dana ugledao prijedlog nacrta Zakona o zdravstvenom osiguranju u kojem se predlaže pedeset postotno povećanje cijena cigareta i žestokih alkoholnih pića, što bi uz financijski “dodatak” HZZO-u moglo djelovati preventivno i smanjiti potrošnju cigareta odnosno alkohola. Procjene govore da bi se tako prikupilo najmanje dvije milijarde kuna, što bi oporavilo kronično zaduženi sustav i omogućilo da se zanavlja tehnologija, ali i prate trendovi u liječenju, ali samo ako se cijeli sustav kvalitetnije organizira.
Izračuni govore da bi svake godine zdravstveni proračun trebao biti deblji za barem od 5 do 10 posto, a to bi u hrvatskom slučaju značilo oko milijardu i pol do dvije “friških” kuna. Nedvojbeno je da bi ovaj ministrov prijedlog slijedio te procjene. Dodatna bi korist bila i u tome što bi zasigurno mladi zbog visokih cijena cigareta i alkohola rjeđe postajali ovisnici, odnosno pridružili bi se većini mladih u zemljama EU koji sve manje puše i sve manje piju. U konačnici to je i ušteda za sustav zdravstva jer u tom slučaju pada broj oboljelih od kroničnih nezaraznih bolesti, a poglavito od raka pluća i jetre. To su fakti koji govore u korist povećanja cijena cigareta koje su u Hrvatskoj među najnižima u EU, kao i žestokog alkohola s obzirom na to da imamo više od 250.000 alkoholičara i još toliko onih koji prekomjerno piju. Proračun HZZO-a liječenje pušača godišnje košta gotovo 2 milijarde kuna. Javna je tajna da i oni koji dublje zaviruju u čašicu najčešće koriste blagodati transplantacije jetre.
Sve je to vrlo razložna argumentacija zbog koje je nužno konačno krenuti u “diferencijaciju”, odnosno da oni koji pristaju živjeti rizično plaćaju više za svoje liječenje. Moglo bi se reći da bi se oko toga prije ili kasnije postigla visoka doza konsenzusa čak i građana, a osobito među zdravstvenim djelatnicima. No, u Hrvatskoj uvijek postoje oponenti svakom prijedlogu, čak i kad nema pravog protuargumenta. Više cijene cigareta i alkohola “zasvrbile” su očekivano Hrvatsku udrugu poslodavaca. Tvrde da moraju štititi radna mjesta zaposlenih u duhanskoj industriji i proizvodnji alkohola, da nema dokaza da “pušenje ubija”, kao ni da “visoke cijene cigareta pozitivno utječu na zdravlje”. Po njima “ovisnici” pune državni proračun...odnosno traže da sve ostane “isto ko i lani”. Naravno, kao oponenta ne treba zaboraviti ni ministra Marića koji očekivano pokušava “minirati” svaki takav prijedlog, baš kao i svaki njegov prethodnik. Ne treba zanemariti ni utjecaj lobista tih jakih industrija u kojima posao nerijetko nađu bivši državni dužnosnici “s linkom do nadležnih”. Svi oni ostaju gluhi na tzv. zdrave fondove iz kojih bi se sredstva direktno “dostavljala” HZZO-u-, odnosno zaobišao državni proračun iz kojeg čak i ono što je zakonska obveza države prema sustavu zdravstva stiže na kapaljku.
Naime, dubioze zdravstva nedvojbeno bi bile manje čak i bez ovih dodatnih “poreza na rizik” da svake godine u sustav stigne oko 4,2 milijarde kuna za osnovno i dopunsko osiguranje nezaposlenih, zatvorenika, branitelja, socijalnih slučajeva... No, svjedočimo da se to ne događa, odnosno da država dio svojih obveza plati, a dio “prešućuje” odnosno pravi se da ne postoje. Ministri zdravstva uglavnom se ne usuđuju naplatiti dug pa tek kad se podigne velika galama, primjerice oko plaćanja lijekova veledrogerijama, državna kasa otvori djelomično novčanik i tvrdi da je eto sanirala zdravstvo iz proračuna. Naravno da to nema veze s istinom jer od 1,2 do 1,5 milijarde kuna godišnje ostane kratka sustavu zdravstva pa onda povremeno vrati svoje dugove bez kamata. Ministar Marić pak uzvraća kritičarima već poprilično standardiziranom rečenicom -”nije dovoljno voditi brigu o prihodima već nešto treba učiniti i s rashodovnom stranom”!
I da, teško se ne složiti s prvim hrvatskim financijašem koji traži više “akcije” u organizaciji sustava. Upravo zato što jedno ne prati drugo može se reći da zdravstvo gotovo tridesetak godina sve više nalikuje “rakovoj djeci”. Svatko vuče na svoju stranu ne vodeći previše brige o tome kako osnažiti javni zdravstveni sustav premda samo on može jamčiti dostupnost i relativno kvalitetnu zdravstvenu zaštitu svim građanima, a ne samo nekima, kako se to godinama pokušava nametnuti kao “izlaz iz svih nevolja”.
Žilavo hrvatsko javno zdravstvo zasad ipak odolijeva nasrtajima “sveopće privatizacije”, premda je sve više onih koji se silno trude da ga kao javni servis svih građana eutanaziraju i krenu s općom otimačinom u kojoj će oni bliži “kopanji” omastiti brk, i to doslovno. No, unatoč sve češćim tsunamijima, ono i dalje nekako preživljava na užas svih koji uporno tvrde da bi baš oni, da im se da pet minuta vlasti, potaracali sve te “nepotrebne” pacijente (siromašne?) i od ostatka iscijedili i zadnju kunu, odnosno dokazali da bi se sa 23 milijarde uspješno bogatili pojedinci. O zdravlju u toj priči nema ni riječi. Dovoljno je podsjetiti na sveopću nesretnu privatizaciju stomatološke zdravstvene zaštite u koju se slijeva javni novac za “glavu i zube” svakog HZZO-ova pacijenta, ali kontrola koliko, što i kad se radi za taj prihod - ne funkcionira. Javni se novac utopio u privatni prihod i sad povratka nema. Umalo je nedavno identičnu sudbinu doživjela cijela primarna zdravstvena zaštita (obiteljska, ginekologija, pedijatrija), a da je uspjelo bilo bi samo pitanje dana kad bi i bolnice krenule istim putem.
Nije da se ne može drukčije u maloj zemlji Hrvatskoj. Ma koliko bogohulno zvučalo, sustav treba novu organizaciju s manje bolnica, a osobito manje odjela. Pitanje je, primjerice, kako je moguće da jedna bolnica ima 3 posto nezdravstvenog osoblja, a neke i 40 posto. Nažalost, zdravstvo nerijetko služi za lokalna uhljebljivanja pa vlada sustav nezamjeranja u kojem ima previše neracionalnosti koja uvijek ide na račun kvalitete u kojoj su najveći gubitnici građani. No, možda i u tome postoji neki sustav. Naime, moguće je da je na djelu “scenarij” po kojem se iz godine u godinu zdravstvo nastoji sve više urušiti da bi se na kraju pojavio privatni “spasitelj” koji će sve “popeglati” kao što se to dogodilo u nekim drugim zemljama EU, čije je zdravstvo u konačnici doživjelo sudbinu “spaljene zemlje”. Treba li i Hrvatska doživjeti istu sudbinu?