Vlada Andreja Plenkovića povećala je minimalnu plaću. Povećala ju je za skoro 10% i sada minimalac iznosi okruglih 3000 kuna. Je li to dobro? Politički će biti zanimljivo vidjeti kako će proći ovaj Plenkovićev doprinos plimi populizma jer povišica je očigledan populizam. No nije sve u političkoj igri, a ovo bi povećanje minimalca moglo imati i ozbiljne ekonomske posljedice. Iz perspektive gospodarstva povišica je možda dobra, ali s druge strane možda i nije, no vjerojatnije je da će pretegnuti one loše.
Za takvu prognozu postoji nekoliko razloga. Prvo, povišica ugrožava slabašni rast od 3% jer na već nestabilnom tržištu rada dodatno povećava neizvjesnost, što ne pogoduje ni investicijama ni rastu. Drugo, veliko je pitanje mogu li poslodavci i poduzetnici apsorbirati ovakav egzogeni šok a da ga ne proslijede ostatku gospodarstva. Treće, pojačat će se već postojeći pritisci na rast cijena, koji će osim rastuće inflacije uvesti i prilagođavanje tečaja.
Četvrto, od povećanja radnici vjerojatno na koncu neće imati ništa jer će povećanje plaća pojesti inflacija. Peto, i jednako važno, vrlo je vjerojatno da će narasti neurednost zemlje jer će veličina podzemnog/nevidljivog/neslužbenog/sivog gospodarstva dobiti jaki impuls za rast. Nabrajati se može još, no i ovo je dovoljno da bi se pokazalo kako su stvari složenije od parole da će uslijed povišice plaća 36.000 zaposlenih na minimalcu sada moći pristojno živjeti.
Zašto povećanje od 142 kune (manje od 20 eura) može imati ovakve posljedice?
Razlog je u onom što ekonomisti zovu “relativne plaće”, a to je plaća čistačice u odnosu na plaću medicinske sestre, zavarivača, tokara, programera, lektora, profesora i ostalih. Problem je u tome koliko jedna profesija zarađuje više u odnosu na neku drugu. Da bismo ovo objasnili, zamislimo odnose između plaća kao kompoziciju vlaka. Minimalna plaća je zadnji vagon, ako njega pomaknete, što se dogodi s ostalima? Hoće li oni ostati gdje jesu pa će se kompozicija skratiti (kompresija plaća) ili će se svi pomaknuti jednako (pa će sve ostati isto, ali će se kompozicija produljiti) ili će se pak kompozicija raširiti (dekompresija plaća, posljedica je rast nejednakosti relativnih plaća)?
Odnosno, ako je čistačica dobivala 100 kuna, a zavarivač 200 i ako čistačici plaću povećate na 110 kuna, koliko će dobiti zavarivač? Početni pomak, prvi impuls, proizvoljan je, administrativno određen potezom pera ministra. No proizvoljnim pomicanjem zadnjeg vagona Vlada značajno utječe na preoblikovanje cijele kompozicije.
U uvjetima kada već postoje značajni pritisci na rast plaća Vlada je ovim potezom postavila standarde za ostale vagone. Ako je čistačici plaća povećana za skoro 10%, kako da se isto toliko ne povećaju plaće i zavarivaču i lektorici i recepcionaru? Svaka povišica manja od 10% značila bi da su oni relativno na gubitku.
Relativni odnosi su vrlo važni. Određuju koliko će čistačica i zavarivača biti zaposleno i, što je isto tako važno, a što proizlazi iz raspoloživih istraživanja (ne u Hrvatskoj jer se time ovdje nitko ne bavi), oni pokazuju da su zaposleni jako osjetljivi na relativne plaće, pa se oko njih vrte važna pitanja ekonomske pravde. Pomicanje zadnjeg vagona neizbježno remeti odnose i stvara neizvjesnost. Trebat će vremena da se uspostavi nova stabilna kompozicija i da zavarivač dobije svojih 220 kuna.
Važno je uvidjeti da je odlukom Vlade da ovako naprasno poveća minimalnu plaću umjetno stvorena neizvjesnost koja je djelo dvojca P&p (velikog “P”lenkovića i malog “p”avića). Situacija je utoliko ozbiljnija ukoliko se stvorena neizvjesnost nakalemila na već prisutnu neravnotežu na tržištu rada. Nakon odluke P&p dvojca, umjesto jednog, sada postoji dvostruki pritisak na rast plaća. Pitanje je kakav će to izazvati odgovor kod poslodavaca (od kojih su neki i poduzetnici).
Put do nove ravnoteže sada će biti složeniji i ne može biti gladak. Ovakav skok minimalne plaće u uvjetima kada na tržištu rada već postoji pritisak uslijed rasta plaća može imati više raznih posljedica, kao na primjer pad profita, rast cijena, rast proizvodnosti, povećanje radnog napora ili pak strukturno povećanje nereda.
Ako plaće rastu, a cijene se ne mijenjaju, jedina moguća posljedica je pad profita kapitalista. Naravno, oni će se od te nepogode nastojati zaštititi. U urednoj zemlji mogu povećati cijene svojih proizvoda. Rastu plaće, rastu cijene i rastu profiti. Jasno, zapravo sve ostaje isto, koliko se kruha, putra ili BMW-a moglo ranije kupiti za plaće, može se i sada. Rast minimalne plaće i ostalih plaća u ovakvoj situaciji nikome neće donijeti bolji život, ma što veliki “P” o tome pričao. Kada se šezdesetih godina Milton Friedman bavio prirodnom stopom nezaposlenosti, ovakav je postupak nazivao “fooling the workers”.
Radnici su preveslani, obećali su im rast, a njima na koncu od tog rasta nije bolje. No, ako se ne odluče na povećanje cijena, poslodavci i kapitalisti svoje profite mogu sačuvati na još jedan način. Mogu povećati proizvodnost, odnosno unaprijediti tehnološki proces i bolje organizirati proizvodnju. No za to treba vremena, znanja i napora, a do sada naši poslodavci tome nisu bili osobito skloni. Niti investiraju, niti puno izvoze, niti unapređuju upravljanje. Preostaje im još jedna mogućnost. Neke radnike mogu otpustiti, a one koji ostanu još jače pritisnuti da više rade (Marx bi rekao, povećati stope eksploatacije).
Sve nabrojeno jasno pokazuje da postoje jako veliki pritisci na rast cijena. Kakav koktel će nastati, mogu predvidjeti samo istraživanja kojih nemamo (osim ako mali “p” ovdje ne odigra “Marićev gambit” i u priču ne uvede neke “svoje izračune” i “kalkulacije” koje nitko nije vidio pa ih ne može ni provjeriti). Međutim, kako god bilo, rast plaća pojačan rastom minimalne nadnice predstavlja šok. Šok mogućeg rasta plaća od 10% teško mogu podnijeti i stabilna gospodarstva (razlog stabilnosti jest i to da takvih šokova u urednim zemljama nema), a kamoli nestabilno i neuredno hrvatsko gospodarstvo. Vrlo je vjerojatno da će reakcija poslovnog svijeta biti zaštita profita rastom cijena (što će se nastojati opravdati investicijama i patriotskim odgovornošću za stanje gospodarstva). To se može izvesti brzo i za poslodavce na najmanje bolan način, a radnici će tek nakon nekog vremena shvatiti što im se dogodilo, odnosno uspješni “fooling the workers”. Na djelu je pritisak koji vodi k nastanku spirale cijena i nadnica, a to znači rast stope inflacije.
No stvari se ne zaustavljaju samo na relativnim plaćama, zapošljavanju i rastu. Izvjesno povećanje cijena za monetarne vlasti predstavlja trostruki problem (što je riječ koja je izgubila političku korektnost, sada više nemamo probleme nego, kao i Amerikanci ili Bruxelles, imamo “izazove”. U Carterovo vrijeme nije postojala recesija, nego smo bili u banani). Rast plaća i rast cijena zajedno traže više novca za istu količinu transakcija (isti kolač više košta pa treba više novca). No tu se skriva novi problem. Ako je hrvatski rast cijena veći nego u zemljama eurozone, to znači da će nastati potreba za tečajnim korekcijama.
Očekivanja stvorena navikom stabilnog tečaja više neće vrijediti i pojavit će se potreba za prilagođavanjem promjeni tečaja. Kako će novčana vlast na to reagirati, još se ne zna, svakako će morati nešto napraviti. Život im više neće biti komotno hodanje po konferencijama, a rasprave o uvođenju eura naći će se u novom kontekstu. Kamo sve to vodi, teško je reći, no središnja banka dobit će na važnosti i treba se nadati da će znati svojim odlukama minimizirati štetu (a ne neprekidno davati packe i lekcije drugima što bi oni trebali napraviti).
Postoji i peta mogućnost, čiju su vjerojatnost P&p povećali svojom odlukom o minimalnim plaćama. Do sada navedeno vrijedilo bi da je Hrvatska uredna zemlja, ali to nije tako. Hrvatska nije uredna zemlja. U neurednoj zemlji i uz kroz više desetljeća dokazanu i provjerenu genijalnost građana i gospodarstvenika da izvrdaju, zaobiđu i izbjegnu propise zamisliva je još jedna mogućnost. Odnosno da se nepovoljne posljedice minimalnih plaća pretoče u rast podzemnog (uz izbjegavanje poreza), nevidljivog (bez statističkih podataka), neslužbenog (s “alternativnim” tumačenjem zakona), to jest sivog (skrivenog i netransparentnog) gospodarstva. Dio kompozicije će jednostavno nestati u tunelu. Zapošljavanje i plaćanje će tako opet poprimiti druge oblike. Dio plaća će biti “na ruke”, izmislit će se novi načini zapošljavanja, i tomu slično. No jedno je sigurno, vladavina prava će se smanjiti, a jedna od najvećih boljki hrvatskog društva i gospodarstva narasti.
Vratimo se minimalcu. Broj radnika koji primaju minimalne plaće će pasti (neće ih biti 36.000), a neki će radnici izgubiti posao. Porezna sapinjanja vezana uz novu minimalnu plaću radnike će koji je primaju zabetonirati u zadnjem vagonu. Što se pak drugih plaća tiče, one ovise o tome kako će se presloži kompozicija. U ovom trenutku to je nemoguće znati, ali lako je pretpostaviti da će uslijediti otpuštanja jer šok koji su izazvali P&p i standard od 10 % koji su postavili bit će teško apsorbirati. P&p se hvale kako je njihovo povećanje najveće, a ne razumiju da su ranije povišice bile bolje jer su značile manji šok koji se lakše amortizirao. Što se otpuštenih tiče, ne mogu svi radnici “glasati nogama” (odnosno vote with their feet, tzv. foot voting) i otići u Irsku, neki su osuđeni ostati ovdje. Zapravo su upravo radnici daleko manje mobilni nego što se misli na osnovi sadašnjih emigracijskih trendova u Hrvatskoj.
Sve do sada rečeno tek je skica mogućeg razvoja događaja (kako bi Joan Robinson rekla, tek “razmišljanje uz črčkanje na poleđini rabljene kuverte”). Ništa strogo po kanonima teorije, samo procjene i nagađanja. Ekonomska teorija ne daje jasni odgovor na posljedice promjene minimalnih nadnica i kakav je učinak njihova povećanja. Ako je novi minimalac postavljen iznad ravnotežne nadnice za takvu vrstu posla, uslijedit će višak ponude i neki će radnici zbog rasta ostati bez posla. Zna se da je to za radnike loše (priča velikog “P” o dostojnom životu sadašnjih 36.000 radnika na minimalcu jednostavno je kriva, takvih će radnika biti manje, a otpuštenima će biti teže). Jasno je i to da stvari jako ovise o lokalnim uvjetima. Institucije i početni uvjeti postaju vrlo važni. O tome kakvi uvjeti zapravo vladaju u Hrvatskoj ne zna se dovoljno, ali valja se nadati da će nekoliko kompetentnih i ozbiljnih istraživača tržišta rada koje imamo moći dati precizniji odgovor. (Nadam se da neće samo iznijeti brojeve uz navedene promjene).
Uzme li se u obzir sve rečeno, jasno je zašto je vjerojatnije da vijest o novoj minimalnoj plaći nije dobra ni za poslodavce ni za radnike, pa tako ni za gospodarstvo. No vijest je zanimljiva i zato što ukazuje na tri stvari koje s njom nisu neposredno povezane, ali nam mnogo toga kažu.
Prvo, pokazuje nam kako se donose važne odluke. Ako je po ovome suditi, takve odluke nisu pripremljene (je li mali “p” zapravo nasamario velikog “P”?), za njih nema istraživačke podloge, prije odluke nema rasprave. Stvar je pala s neba. Za one koji misle da je demokracija važna i da je njezino jačanje glavna poluga da zemlja počne nalikovati na zemlju europske jezgre stvari su dodatno zabrinjavajuće. Demokratske procedure nisu se poštovale ni u tripartitnim tijelima (na liniji Vlade, poslodavaca i sindikata) ni drugdje. Sabor je zaobiđen. To mnogo kaže o tome kako veliki “P” radi i koliko stvarno cijeni demokraciju. Demokratski deficit oko “Agrokora” nije bio slučajnost ili stvar okolnosti. Čini se da bi se Plenković bolje snalazio kao pruski kancelar početkom 19. stoljeća (ili pruski sekretar u DDR-u) nego što se snalazi kao političar u liberalnoj demokraciji s početka 21. stoljeća.
Drugo, ovo baca dodatno svjetlo na nedavno završeno pregovaranje Vlade s onima koje zapošljava i s njihovim sindikatima, kao i na potpisani kolektivni ugovor. Mali “p” (doista mali!) s njima je potpisao povećanje plaće od 5 % u dva koraka, a onda je u jednom koraku povećao minimalac za skoro 10%. Ograničio je sve vagone kompozicije javnog sektora osim zadnjeg. To znači da se raspon plaće čistačice u odnosu na medicinsku sestru ili profesora smanjio. Mali “p”, sada je to očito, pregovarao je s figom u džepu i ne u dobroj vjeri. Time je nasamario sindikate jer je morao znati za dolazeće povećanje minimalne plaće.
No, osim što ovo pokazuje na koji način pregovara Vlada, to još više pokazuje koliko država zapravo drži do znanja, stručnosti i kvalifikacija. Relativna plaća medicinske sestre, profesora i referenta u stvarnosti je pala. Nemojte se začuditi ako sada medicinska sestra bude još nestrpljivija, ako profesor vašu djecu uči s još manje entuzijazma i ako referent bude još dulje ispijao svoju kavu.
I treće, ova situacija ponovno je pokazala kako na ovakva pitanja reagiraju političke stranke. Do pisanja ovog teksta (subota) na ovu su doista važnu vijest reagirali iz samo dvije stranke. Grmoja (Most) nije rekao ništa pametno (iako je diplomirao sociologiju u Zadru), on i dalje svijet sagledava kroz intrige i zakulisne igre, za njega je sve igra moći bez sadržaja. Reagirao je i Bernardić (SDP) i izgovorio glupost zatraživši minimalnu plaću od 4000 kuna (i to kao fizičar i ekonomist iz Zagreba, Cotrugli čak!), čime je pokazao žalosno nerazumijevanje situacije.
I da na koncu kao umirovljenik dodam još nešto (jer svak se češe gdje ga svrbi). Prije povećanja minimalne plaće, od 1,140.972 penzionera (podaci za rujan 2018.) njih 65 % primalo je penziju manju od minimalne plaće. Sada, nakon povećanja minimalca, 72% penzionera ima penziju manju od minimalne plaće, odnosno njih 823.289 (nakon povišice broj se povećao za nova 81.563 penzionera s mirovinama manjima od minimalca). Ne predviđa se neko značajno povećanje penzije, što znači da smo mi penzioneri opet zaostali za cijelom kompozicijom relativnih plaća, a uslijed inflacije prijeti nam još veće zaostajanje.
P&p donijeli su odluku, ali nisu dovoljno promislili. Možda se ovaj napadni i očiti (ili blatantni ako hoćete, čini se da hrvatski jezik može sve podnijeti. Ako podnosi ultimativni, zašto ne i blatantni?) populizam Vlade Andreja Plenkovića zbog svega ovoga autorima odluke ipak obije o glavu.
