Kad je početkom svibnja američki ambasador u Srbiji Kyle Scott izjavio da nije “normalno” da su odnosi Srba i Hrvata loši, jer je riječ je o dva bliska naroda, izjavu su prenijeli svi. “Imamo previše povijesti”, pa bi čelnici obje države trebali “malo više gledati prema naprijed”, rekao je američki diplomat u Srbiji. Američka veleposlanica u Hrvatskoj Julieta Valls Noyes tek koji dan ranije, 3. svibnja, bila je na tribini četvorice veleposlanika velikih zapadnih zemalja u Hrvatskoj. Ambasadori Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Kanade na Mirogoju su snimili kratki video u kojem su progovorili o stradanju u Prvom svjetskom ratu i zajedničkim europskim i liberalnim vrijednostima, civilizaciji koja je nastala nakon velikih ratova 20. stoljeća. O kanadskim žrtvama iz bitke kod Vimyja u Francuskoj u travnju 1917. govorio je njemački ambasador, a kanadski je veleposlanik govorio o palima s druge strane. Nijemci, jednako kao i Kanađani, imali su obitelji, bili su hrabri i dobri borci, patrioti. Ono što je za Australce Galipolje, za kanadske vojnike bio je Vimy: mjesto gdje su se, pričali su političari i povjesničari koji su gradili nacionalni mit, sudjelovale i uspješno borile sve kanadske jedinice. Spomenik kod Vimyja Waltera Seymoura Allwarda izgrađen je 1937., nalazi se novčanici od 20 kanadskih dolara. Allward je u Europi tražio kamen koji će biti vječan. Dioklecijanova palača građena je kamenom iz Segeta i taj je prevezen u Francusku za nacionalni memorijal velike simboličke važnosti. Kanađani i Nijemci danas o mrtvima mogu zajedno i bez mržnje. Vimy je danas i simbol pripadnosti zajedničkim vrijednostima, pripadnosti istom sustavu liberalne demokracije, simbol sposobnosti da se prihvate žrtve jedne i druge strane, da se prizna kako su ginuli i jedni i drugi. Život ne može trajati u neprestanom podvlačenju smrti, pomirba mora biti moguća, budućnosti nema u kulturi mržnje.
Jasenovac
Većina ovih veleposlanika, uz ambasadoricu Norveške, Austrije, Australije i Srbije, bili su i na prvoj od tri komemoracije koje su polovicom travnja održane u Jasenovcu. Neki su diplomati došli na više komemoracija – i na komemoraciju predstavnika Srba i antifašista, pa dva dana kasnije Židova, a bili su i na službenoj komemoraciji, koju su organizirali članovi Vlade. Bojkot službenog obilježavanja od predstavnika naroda stradalnika koncentracijskog logora nevjerojatna je sramota, a ponavlja se već drugu godinu. Dok u Jasenovcu visi ploča s ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, tako će biti i dalje, mada je razloga za brigu i proteste puno više od ploče u Jasenovcu. Premijer je osobno rekao kako će odluku o ploči donijeti Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, čiji je predsjednik akademik Zvonko Kusić, bio i na okruglom stolu o stogodišnjici bitke kod Vimyja. Ploča u Jasenovcu i jasna odluka izvršne vlasti o tome gdje stoje i što su zajedničke vrijednosti nije posao nijednog povjerenstva, osim onih koji kupuju vrijeme. Strana veleposlanstva, očito svjesna tereta prošlog, bit će prisutna i na skupu o povijesnom revizionizmu krajem svibnja, a potom organiziraju znanstveni skup o granicama, žici, zatvaranju zidova između naroda i država.
Čini se da je mnogima jasno da se prošlost u ovoj zemlji pretvara u opsesiju koja onemogućuje život u sadašnjosti, a još manje planiranje budućnosti. Kako i ne bi bilo, kada predsjednica Republike u Jasenovac prošle godine dolazi potajno i ranije, a ove godine nije bila u zemlji ni tada (put u Katar) pa ni kada se obilježavao Dan pobjede (put u Maltu). Pretposljednji predsjednik Sabora Božo Petrov u Jasenovac nije uopće išao. Petrovljev prethodnik, vitez Željko Reiner, predložio je u svom inauguralnom govoru za šefa Sabora 2015. da se i sam Sabor ponovo preimenuje onako kako se zvao u vrijeme ustaške države.
Na fotografiji: Miro Kovač, Josip Đakić, Zlatko Hasanbegović.
Onda je osmi svibnja dan oslobođenja Zagreba 1945. proslavljen samo privatno, paljenjem trnjanskih krijesova. Dan kasnije, na svečanoj akademiji povodom Dana pobjede 9. svibnja – dana kada je u Europi završen Drugi svjetski rat u kojem je stradalo 50 milijuna ljudi – događaj je posve ignoriran i od predsjednice svih Hrvata i građana Hrvatske, prešućen je od Sabora i novog saborskog predsjednika Gordana Jandrokovića, nije bilo ni gradonačelnika. U posljednji čas, kako su novinari čuli na licu mjesta, predsjednik Vlade poslao je svoga izaslanika, bivšeg ministra kulture, čiji je djed bio partizan, aktivan u boračkim udrugama. Andrej Plenković u to je vrijeme na Trgu Europe, jer istoga se dana slavi i Dan Europe. Dan Europe i Dan pobjede nisu, naime, slučajno istoga dana, osim, vjerojatno, za hrvatsku vlast. Kod nas je jedan događaj korišten da bi se prekrio drugi, baš kao što se u medijima događa s Danom antifašističke borbe 22. lipnja i odlaskom do jame Jazovka.
Opterećenost prošlim
Hrvatska je tako u nekoliko tjedana, u danima kada smo čuli da je Agrokor dužan 6 milijardi eura, a politička kriza došla do još jednog vrhunca, u jeku predizborne kampanje za lokalne izbore, ponovo opterećena prošlim, ali ovoga puta sve je teže no ikada ranije. Sada više nema čak ni kurtoazije. U proljeće 2017. godine, novoizabrani predsjednik Sabora odlazi u Bleiburg osobno, odlaze tamo i predstavnici Ureda Predsjednice, Vlade, visoki crkveni vjerodostojnici. Bivši predsjednik Sabora Petrov otišao je u Bleiburg dan ranije. Da je važna žrtva, onda bi političari otišli i u Jasenovac, otišli bi i na proslavu Dana pobjede, jer Drugi je svjetski rat završio toga dana za većinu Europljana. Odlazak samo u Bleiburg još jednom jasno pokazuje da je politička borba i ideološka indoktrinacija, manipulacija žrtvama i duboka podjela, jedino što je važno.
U proteklih 25 godina kako je Hrvatska samostalna, Bleiburg se pretvorio u mjesto podjela i postao daleko problematičniji no što je ikada bio. Bleiburg se umjesto mjesta gdje je započelo stradanje velikog broja vojnika i civila koji su s ustaškom vojskom nastojali otići na Zapad pretvorio u mjesto koje odvaja i koje nikada nije bilo manje mjesto stvarnog pijeteta. Bleiburg je ovoga puta izazvao i žestoke i grube kritike velikog broja austrijskih organizacija, koje su sve opisivale kao najveći europski skup povijesnih revizionista. Slovenci su već ranije, prije našeg pristupanja u Europsku Uniju, povremeno znali koristiti argument da se Hrvatska pretvara u zemlju povijesnog revizionizma. Sada su Slovenci zabranili koncert Marka Perkovića Thompsona u Mariboru, uz grafite i plakate: “Perković Marko in Pavelić Ante, vi niste muzikantje. No pasaran.”
Polovicom svibnja 2017. tako smo se još pomaknuli prema državi čiji su službeni predstavnici očito daleko spremniji ignorirati sva upozorenja svijeta, sve poruke i podsmijehe, jer očito da je politika zemlje politika podjela. Svatko tko je spreman produbljivati podjele i dubiti rane dobrodošao je, pa makar to bili i bivši komunistički dužnosnici. Đakovački je biskup Hranić ove godine upozorio okupljene na Bleiburgu da se nošenjem ustaških uniformi samo “odvraća pozornost” i daje municija onim drugima da ih napadaju. Ustaške uniforme očito nisu problem same po sebi, ustaštvo vjerojatno isto tako. Važno je samo da se fokus drži na drugom, da se na isti način govori o Bleiburgu, da se stalno produbljuje podjela. Krivci za sva zla su politički protivnici, oni koji su danas s druge strane. Oni inzistiraju na odlasku u Jasenovac ili obilježavanju Dana pobjede. Samo načelno govori se o žrtvi, a veliki broj žali nad poraženom, teško razbijenom, ustaškom vojskom i državom, čiji je vođa čekao do zadnjeg trenutka s povlačenjem iz Zagreba i tako otežao spašavanje života onima koji su željeli pobjeći da bi se spasili, ali i onima koji su se nadali da će se nastaviti boriti protiv partizana.
Politizacija 2017. otišla je još dalje, jer su mediji očekivali susret desničarske trojke Brstilo-Esih, Hasanbegović i Glasnović, s novim predsjednikom Hrvatskog sabora Gordanom Jandrokovićem. Zato je i medijski promotor ekstremno desne opcije, Velimir Bujanec, prigovorio da premijer i kandidat za gradonačelnika Zagreba u ime HDZ-a Drago Prgomet nisu u Bleiburgu, nego u Zagrebu na špici. Sve se tobože zbiva zbog žrtava, a one nikome nisu ni najmanje bitne. Bitno je samo da ste “naši”, pa makar to bila možda polovica stanovništva. Svi drugi kao da dolaze iz nekog stranog i tuđeg jata.
Prelazak u protestante
U Drugom svjetskom ratu pobijedili su također Hrvati, mnogi od njih katolici i oni koji su izabrali poštenu stranu. Nakon rata počinjeni su i zločini. O tome se već nešto manje od tri desetljeća govori. Znamo što se dogodilo. Ne znamo jedino koliko je to ljudi, koliko civila. Katolički svećenici kao da ne znaju da su Hrvati u Americi bježali u protestantske denominacije jer im je u hrvatskim crkvama bilo previše politike “starog kraja”, gdje se beskrajno iscrpljivalo temama koje su se ponavljale bez želje da se raspletu. Ako Hrvatska želi izgraditi društvo koje će tražiti sintezu i biti poštena i prema onima koji su poginuli na Sutjesci i ubijeni u Jadovnom, ali i onima koji su bez suda pobijeni u Teznom, onda se ne smije dogoditi da predsjednik Sabora ode u Bleiburg, a nikoga ne pošalje na obilježavanje Dana pobjede. Na antikomunističkoj potki koja neće osuđivati fašizam, rasne zakone i ustaštvo neće biti moguće stvoriti modernu državu. Domovinski rat dobit će posve neželjeno značenje bude li ga se vezalo za Drugi svjetski rat na način koji opravdava ploče s pozdravom “Za dom spremni”. Kada se čuje skandiranje ustaškog pozdrava na utakmicama, šef države ne smije se praviti da ga ne čuje, a akademici i dekani ne smiju tako lako predlagati da se uvede kao službeni pozdrav u Oružane snage.
Hrvatski desničari ostatke komunizma vide posvuda, uključujući i među onima koji su sami dolazili iz progonjenih obitelji, samo ako su danas zagovornici antifašizma. Komunizam se takvima pričinja i u maturalnim radovima i dubokoj državi, mentalitetu, ali baš ništa ne vide od ustaške države. U zemlji u kojoj većina mladih smatra da je pozdrav “Za dom spremni” dobar, stanje je ozbiljno. Vide to očito i stranci. Ne vide oni koji bi trebali. Stranci neće imati posljedice. Mi hoćemo.
