Svakome prema potrebama, svatko prema mogućnostima. Ako bismo se zadovoljili prosječnim minimumom, ta Marxova ideja zaživjela bi u srcu kapitalizma, baš kao što je to on svojedobno i bio zamislio. U teoriji, naravno. Nije riječ o povratku komunizma, govorimo o “bezuvjetnom temeljnom dohotku”, prihodu koji država plaća svima, neovisno o dobi, imovinskom statusu ili zaposlenosti.
Izumiranje radnih mjesta
“Prilično su veliki izgledi da svijet relativno brzo završi s temeljnim dohotkom, mislim da ništa drugo nećemo moći napraviti”, objavio je krajem prošle godine Elon Musk, vlasnik Tesla Motorsa i veliki vizionar tehnološkog napretka. Musk se referirao na svijet visoke tehnologije u kojemu će novac za ljudske plaće zarađivati roboti, dok će mnoga današnja radna mjesta potpuno izumrijeti. Ideja o bezuvjetnom temeljnom dohotku, međutim, daleko je starija od četvrte industrijske revolucije.
Krenemo li vremenskim slijedom polako unatrag, posljednja u nizu poigrala se s temeljnim dohotkom Švicarska, gdje je aktivistička skupina Generation Grundeinkommen, švicarski ogranak Svjetske mreže za temeljni dohodak, prošle godine u lipnju uspjela prikupljanjem potpisa natjerati saveznu vladu da raspiše referendum o uvođenju relativno visokog (2500 švicarskih franaka po osobi) temeljnog dohotka za sve građane. Referendum je propao, građani su se izjasnili protiv “plaće za ništa”, smatrajući takvu vrstu prihoda potencijalno kontraproduktivnom. Čak je 77 posto glasača, uz izlaznost od 46 posto, zaokružilo da ne želi svaki mjesec primati iznos koji bi im jamčio minimalne životne potrebe.
Nije, međutim, sve bilo jasno otpočetka. Švicarska je ozbiljna država, njen oblik demokracije predviđa veliku uključenost građana u donošenje odluka, referendumi se shvaćaju i pripremaju vrlo ozbiljno. Vlada je zato brzo nakon što su joj uručeni potpisi objavila preporuku kojom je građanima savjetovala da odbiju takvu ideju na referendumu jer bi mogla imati “značajne negativne posljedice na švicarsku ekonomiju i socijalni sustav”. U jednostavnoj, svakom pristupačnoj analizi objasnila je kako bi uvođenje temeljnog dohotka vrlo vjerojatno dovelo do ozbiljnog pada broja zaposlenih, osobito u lošije plaćenim, a teškim zanimanjima, među zaposlenima sa skraćenim radnim vremenom te među ženama i majkama. U sklopu tog upozoravajućeg pisma građanima vlada je objavila da se slaže kako bi svaka osoba morala imati jamstvo da će svaki mjesec moći pokriti osnovne životne troškove, no da je švicarski socijalni sustav takav da to već u velikoj mjeri osigurava. Također, istaknuli su kako bi, prema grubim procjenama, da bi se temeljni dohodak mogao isplaćivati, švicarski proračun trebalo napuniti s najmanje 25 milijardi dodatnih franaka godišnje (uz novac za sve postojeće naknade), a jedini način da se to dogodi jest – povećanje poreza.
Finski slučaj
Sudionici početkom ove godine zaživjelog finskog društveno-ekonomskog eksperimenta na temu temeljnog dohotka (u ovom slučaju, pokrenula ga je sama država), njih dvije tisuće, birani su slučajnim uzorkom među svim osobama između 25 i 58 godina koje su u Finskoj u studenom 2016. primale pomoć za nezaposlene. Izabrane osobe bile su obaviještene 31. prosinca i nisu mogle odbiti sudjelovanje u eksperimentu za koji je predviđeno da traje dvije godine. U tom razdoblju svaki će mjesec primati od države 560 eura.
Finskoj bi se u sličnom eksperimentu ograničenih razmjera ove godine trebala pridružiti kanadska država Ontario. Temelj kanadske inicijative postavio je bivši konzervativni senator Hugh Segal, kojemu je dosadila vječita teorijska rasprava zagovornika i protivnika takvog koncepta. Segal je zato zaključio kako je potrebno “stvoriti empirijski dokaz da bi se mogla formirati razvojna politika bez predrasuda i unaprijed donesenih zaključaka”. Kanadski program trebao bi trajati tri godine. Izabrane osobe bi primale 1320 kanadskih dolara mjesečno (oko 930 eura), a predviđa se da eksperimentom budu obuhvaćene i invalidne osobe. One će primati 1820 dolara (oko 1280 eura).
Može li i u Hrvatskoj?
Ni mi nismo ostali imuni na zamaman zov sigurnog prihoda. U Hrvatskoj je “Inicijativa temeljni dohodak” još u listopadu 2013. objavila da je sakupila više od potrebnih 9000 potpisa, što je bila minimalna kvota koju je Hrvatska, razmjerno svojoj veličini, dobila kako bi Europska komisija razmatrala ovaj zahtjev. Hrvatska je postavljenu kvotu dosegla prva među svim članicama EU, tri mjeseca nakon što je sama postala članicom.
Vedrana Pribičević, analitičarka i predavačica na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa (ZŠEM), svojim je izravnim stilom odmah obeshrabrila one koji su se ponadali da je takvo nešto moguće. “Riječ je o neispravnoj osnovnoškolskoj aritmetici”, napisala je tada. Evo njene računice: “Temeljni dohodak je iznos koji bi svaki građanin Hrvatske dobivao svaki mjesec na svoj tekući račun, i taj bi se iznos isplaćivao iz proračuna. Zagovaratelji ove inicijative misle da bi taj iznos trebao biti 60 posto prosječne hrvatske plaće, koja je za srpanj iznosila 5504 kn, pa 60 posto iznosi oko 3300 kn. Hrvatska ima 4,284.889 stanovnika, pa bi mjesečni izdatak za proračun iznosio više od 14 milijardi kuna. Na godišnjoj razini, država bi za temeljni dohodak morala izdvajati 168 milijardi kuna, koje nema, niti će ikada imati jer kompletan državni proračun za 2013. iznosi 122 milijarde kuna.”
Hrvatski državni proračun za 2017. nešto je veći – 128,4 milijarde kuna, ali i dalje je jasno da je svaka rasprava o temeljnom dohotku utopijska. Čak i kada bi građani dobivali samo 1500 kuna mjesečno, koliko je Inicijativa izračunala da bi bilo dovoljno za “pristojan život” (prilično je teško objasniti taj izračun), to bi godišnje proračun opteretilo s više od 77 milijardi kuna.
Autori hrvatske inicijative problem financiranja pokušali bi riješiti povećanjem PDV-a, ali bi ukinuli porez na dohodak. Hrvatska danas ima stopu PDV-a od 25 posto. Vedrana Pribičević upozorava da “na cijelom svijetu veću stopu PDV-a ima jedino Mađarska gdje je PDV 27 posto, a stope više od tih se nigdje čak ozbiljno niti ne spominju u literaturi”. No Inicijativa spominje i neke druge poreze kojima bi se financirao temeljni dohodak kao što su porez na nekretnine, porez na kapitalnu dobit, porez na bankovne transakcije.
Za razliku od liberalne Vedrane Pribičević, Marko Grdešić, politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, pokušao je temeljni dohodak objasniti primarno s lijeve političke pozicije. Po njegovom mišljenju, “za ljevicu je temeljni dohodak zanimljiv jer bi ljudima omogućio da odbiju posao koji im se ne sviđa. Povećao bi pregovaračku moć radnika u odnosu na poslodavce. Više ne bi bilo potrebno prihvatiti prvi posao koji vam se ponudi samo da bi se platili računi. U takvoj situaciji ni današnji prekarijat nije toliki problem”, napisao je prošle godine za portal H-alter. S druge strane, zaključio je Grdešić, “za liberale i libertarijance, temeljni dohodak je zanimljiv jer pojednostavljuje socijalnu državu. Neke bi se vrste socijalne pomoći, kao što su naknade za nezaposlenost, mogle ukloniti. Može se pretpostaviti da bi ekstremniji libertarijanci predložili da se, nakon što se uvede temeljni dohodak, sva druga socijalna infrastruktura od školstva do zdravstva počne kupovati na tržištu.”
Ključne prepreke
Grdešić, sklon ideji temeljnog dohotka, problem za njegovo uvođenje ne vidi u javnim financijama, nego u općoj društvenoj klimi u Hrvatskoj. “Kada bi svi u društvu to htjeli, temeljni dohodak bi se mogao uvesti vrlo brzo. No s obzirom na to da u hrvatskom društvu ne postoji nijedna politička snaga koja bi taj projekt povela, temeljni dohodak za sada nije realan. Iz financijske perspektive on uopće nije nemoguć. Porezom na turističku rentu već bi se pokrilo više od polovice potrebnog iznosa.” Nije, međutim, elaborirao tko bi se u tom slučaju želio profesionalno baviti turizmom, niti koliko bi pao domaći segment turizma, ali i potrošnje općenito, kada bi se dio plaća iznad temeljnog dohotka opteretio novim nametom.
Međunarodna iskustva iz nešto dalje prošlosti pokazuju različite rezultate, ovisno o razvijenosti i bogatstvu zemlje u kojoj je eksperiment provođen. Eksperiment s temeljnim dohotkom u Kanadi sedamdesetih godina, kada je premijer bio Pierre Trudeau, živopisni otac današnjeg kanadskog megapopularnog premijera Justina Trudeaua, pokazao je da ljudi zaista nisu prestali raditi. Čak i pad u produktivnosti bio je vidljiv tek kod nekoliko grupa sudionika: među ženama koje su nedavno rodile i kod tinejdžera koji više nisu morali uzimati privremene i slabo plaćene poslove. S druge strane, jedna druga američka studija ukazala je na sklonost ispitanika da radno vrijeme skrate za nekoliko sati tjedno.
Problem kod takvih eksperimenata uvijek je bila svijest sudionika o privremenosti projekta, pa time i dohotka koji im je sjedao na račun. Znajući da se ubrzo moraju vratiti na staro, oni nisu bitno mijenjali obrasce ponašanja. Jedna je točka čini se ipak bila svima zajednička – što je veći bio temeljni dohodak, primatelji su bili opušteniji, a njihovi radni sati bili su kraći.
Shopping groznica
Posve drukčije iskustvo doživjeli su istraživači koji su eksperiment proveli od 2008. do 2009. u afričkoj državi Namibiji. Osjećajući se sigurnije nakon što su primili doznaku, stanovnici sela Omitara, gdje je provedeno istraživanje, počeli su pokazivati potrebe za brojnim, dotad njima nedostupnim proizvodima i uslugama. Rezultat je bio pokretanje niza malih biznisa koji su procvali na odjednom ojačalom tržištu. Teško je, međutim, ako ne i nemoguće, model ponašanja ljudi koji prije uključivanja u eksperiment nisu imali apsolutno ništa, uspoređivati s mogućim obrascima ponašanja u Europi ili Americi.
Iako se na prvi pogled čini da je ideja bezuvjetnog temeljnog dohotka za sve po prirodi ideološki bliža ljevici, tom su se tematikom vrlo zagrijano bavili sociolozi i ekonomisti s obje strane političkog spektra. Socijalistima i ljevičarima temeljni je dohodak, međutim, primarno bio način za pravednu raspodjelu ostvarene društvene (ali i korporacijske) dobiti. Desnica je u temeljnom dohotku vidjela način za konačan obračun sa socijalnim davanjima i viškom nepotrebne administracije. Liberalni ekonomisti, poput Miltona Friedmanna, zalagali su se, međutim, za drukčiju vrstu subvencije. Friedmanov “negativni porez” nije bio bezuvjetan, odnosio se samo na potencijalne porezne obveznike, ljude koji zarađuju, ali manje od prosjeka. Njima bi, u svrhu bolje raspodjele, država uplaćivala razliku prihoda do visine prosječnog.
Podrška u EU
Anketa koja je unutar Europske unije provedena prošle godine pokazala je da je 58 posto stanovnika EU upoznato s idejom bezuvjetnog temeljnog dohotka i da bi se, dobiju li mogućnost odluke, njih 65 posto odlučilo podržati takav način raspodjele. Ta anketa, međutim, nije obuhvatila moguće načine financiranja takvog dohotka. Istraživanje koje je 2012. provedeno u Irskoj (provela ga je irska Zaklada za socijalnu pravdu), pokazalo je da bi se financijska konstrukcija mogla zatvoriti uz 45-postotnu poreznu stopu na sve prihode. Nije, međutim, jasan povratni učinak takvog rasta porezne stope na spremnost zarađivanja onih čiji bi se uloženi trud našao iznad granice isplativosti.
Rasprava o bezuvjetnom temeljnom dohotku razvila se u SAD-u i Europi potaknuta kulturnim i društvenim promjenama “generacije 1968.” Iako nikad nije zamrla, ideja je, u različitim oblicima, trajno zaživjela gotovo isključivo u izrazito bogatim društvima, poput skandinavskog, gdje je i najvećem broju ugroženih slojeva društva, poput nezaposlenih ili na bilo koji drugi način radno onesposobljenih, osigurana državna naknada dovoljna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.
Ukratko, da se ne zavaravamo: za Hrvatsku, s današnjom stopom zaduženosti, s niskom produktivnošću, sporim postkriznim (a još uvijek, unatoč više od dvadeset godina odmaka, i poratnim) oporavkom i s rasulom u državnim službama, bezuvjetni temeljni dohodak je utopija. Barem dok Muskovi roboti, svojim radom bez naknade, ne preuzmu nekadašnju ulogu robova.