Boris Janković Argus, kolumnist Vjesnika, 2. srpnja 1969. ismijao je utakmicu Željezničara i Sarajeva. “Gazili, urinisali, pljuvali, psovali, kvrcali i koškali, da prostite... saplitali su suca, podmetali mu nogu.” Sudac je bio Zagrepčanin Frnaković: “Psovali su mi sve porodično, od prababe naniže. Nikad nisam čuo toliko folklornog blaga”, rekao je. Argus je ipak zaključio kako nismo samo mi u nogometnom “diluvijalnom stadiju”. “Džepna državica Salvador” prekinula je diplomatske odnose s “malo većom državom Honduras zbog nogometnih incidenata”, pisao je novinar.
Za mnoge u svijetu sve je isprva zvučalo nadrealno, čudnovato, bilo beskrajno daleko, kakva već jesu zbivanja u zemljama koje je teško naći na političkoj karti svijeta. Prvu utakmicu za kvalifikacije na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Meksiku Honduras je sa Salvadorom igrao 8. lipnja 1969. u Tegucigalpi. Nitko od Salvadoraca nije tu noć zaspao, jer su navijači Hondurasa okružili hotel i lupali loncima, bacali kamenje, palili petarde, pravili nesnosnu buku. Vjerojatno je pomoglo, jer je Salvador izgubio s golom razlike.
Amelia Bolaños gledala je utakmicu na televiziji u San Salvadoru. “Mlada djevojka nije mogla podnijeti kako je Domovina ponižena”, pisale su novine. Cura se uzrujala, zgrabila očev pištolj i ustrijelila se. Pogreb se pretvorio u iskaz nacionalne žalosti prvog reda. Iza lijesa položenog na lafet i omotanog zastavom stupala je vlada s generalom Fidelom Sanchezom Hernandezom i nacionalnom nogometnom vrstom, koja se iz Hondurasa morala vratiti posebnim letom. Sve je bilo pretjerano, pretjerana je bila reakcija Hernandezove Vlade koja je već mjesecima optuživala Vladu Hondurasa zbog genocida nad Salvadorcima koji su tamo živjeli. Sve je bilo pretjerano, ali još uvijek u granicama onoga što se u Latinskoj Americi, i između rivala, moglo očekivati. Za Salvador je ponašanje Hondurasa prema njihovim građanima u Ameliji dobilo jasnu personifikaciju.
Tjedan dana kasnije Salvadorci su učinili isto. U hotel s nogometašima Hondurasa, držeći slike heroine Amelie Bolaños, bacali su pokvarena jaja, štakore, smrdljive krpe. Hondurašani su bili dobrodošli u San Salvadoru onako kako su kršćane dočekivali u arenama Rimskog Carstva, pisao je američki promatrač Lorenzo De Belveral. Do nacionalnog stadiona Flor Blanca, nazvanog po četvrti San Salvadora, igrači Hondurasa dovezeni su u oklopnim vozilima Prve mehanizirane divizije vojske El Salvadora. Himna Hondurasa nije se čula od uzvika, zastava je bila spaljena. Tri nula bio je rezultat za domaćine i prva osveta za poraz. Navijači koji su doputovali iz Hondurasa pokušavali su se probiti do granice, ali bez zaštite vojske koju su imali nogometaši. Bila je to, pisao je Vjesnikov novinar, “odmazda za vragolije iz Tegucigalpe”, zgražao se kako su Hondurašani sada optužili El Salvador za “silovanje navijačica”. Dvojica su ubijena, 150 automobila zapaljeno, granični prijelazi zatvoreni. Treća utakmica igrala se u Meksiku, na neutralnom terenu. Ponovo je s 3:2 pobijedio Salvador.
Vijesti o sličnom događaju dolazile su tada i iz Turske, gdje je 25. lipnja 1969. utakmica dva trećeligaša u Kirikaleu kod Ankare završila s deset mrtvih. Uvijek je bilo svađa, često su borbe na nogometnim terenima kvarile međudržavne odnose. Prekidanja diplomatskih odnosa zbog utakmice ipak nije bilo. Honduras i Salvador to su učinili.
Površina Hondurasa je za jednu trećinu veća od površine Hrvatske. Salvador je tek neznatno veći od jedne trećine Hrvatske. U ljeto 1969. Honduras je imao 2,5 milijuna ljudi (danas ima oko devet milijuna). U Salvadoru ih je živjelo 3,1 milijun (danas 6,5). Krajem šezdesetih godina gustoća naseljenosti u Hondurasu po kvadratnom kilometru iznosila je 55 ljudi, dok ih je u Salvadoru bilo 390. Honduras je od svih zemalja Srednje Amerike najsporije prošao kroz tranziciju između dviju dominantnih vladajućih partija: liberala i konzervativaca. U osnovi je to značilo da su veleposjednici i stranci, prije svega velika internacionalna United Fruit Company i vojska, imali glavnu ulogu u zemlji. Vojska je u mnogim latinoameričkim državama dugo predstavljala jedinu organiziranu strukturu, jedinu organizaciju koja je ne samo siromašnima već i nikad stasaloj srednjoj klasi dala mogućnost uspona na društvenoj ljestvici. Zemlja se nije dijelila, sveučilišta su imala restriktivnu politiku upisa, industrije nije bilo. Pojačalo je to osjećaj da su vojnici bolji od civila, tako čest na cijelom Zelenom kontinentu. Na čelu države mogao je biti samo onaj tko je imao potporu armije. Liberalni Ramon Villeda Morales, zagovornik Kennedyjeve politike, podržan od mlađih oficira, na vlasti je bio sve dok takav trend nije zaprijetio starijim časnicima. Deset dana prije planiranih predsjedničkih izbora krajem ljeta 1963. Morales je svrgnut. Pukovnik Osvaldo Lopez Arellano optužio je predsjednika da nije dovoljno alertan pred “komunističkim agitatorima”, pa se proglasio predsjednikom, ukinuo parlament i punih 12 godina, sve do novog vojnog udara, vladao Hondurasom.
Salvador je najmanja država Srednje Amerike. Salvador vjerojatno nije poslužio kao uzor za promišljanje o ekonomskom uređenju Hrvatske devedesetih, ali od 19. stoljeća zemljom su dominirala las catoce, 14 bogatih obitelji, koje su dominirale svime. “U zemlji praktički nema srednje klase između najbogatijih i najsiromašnijih... oko 90 posto državnog bogatstva u rukama je pola posto bogatih”, pisali su američki diplomati još tridesetih godina 20. stoljeća. Tako je bilo i krajem šezdesetih. Salvadorci su bili i najborbeniji od stanovnika Srednje Amerike. Seljaštvo se tamo moglo i znalo pobuniti. Najveći je pokret bio 1932., kada su nakon erupcija vulkana u Gvatemali i Salvadoru, predvođene Augustinom Farabundom Martijem, komunistom, Indijanci krenuli u rat protiv tadašnjeg diktatora, generala Martineza, koji je svrgnuo legalno izabranog, liberalnog, Artura Araujoa. U građanskom ratu s rasističkim elementima – ubijani su svi koji su podsjećali na Indijance – ubijeno je oko 20.000 Salvadoraca. Salvadorski su ljevičari tada naučili da mogu organizirati pobunu među seljacima, a Indijanci da im je bolje da se ne oblače kao njihovi preci, jer bi mogli biti ubijeni.
Kriza koju su izazvale nogometne utakmice na nacionalnim stadionima San Salvadora i Tegucigualpe još jednom je pokazala važnost organiziranog sporta u Latinskoj Americi. Pobjeda u nogometu naprosto je produživala vlast bilo kome tko je na vlasti. Pobjede na nogometnim igralištima često su dolazile kao u slučaju Brazila koji je u Meksiku igrao s Engleskom 1970. – “Isus brani Brazil”, zato što je “on sam s neba stvarao prilike za Brazilce”. Slavni poljski novinar Ryszard Kapuscinski zatekao se u Tegucigalpi uoči samog rata. Iz Hondurasa su vlasti, provodeći zakon o zemljišnoj reformi, počele tjerati “skvotere” iz Salvadora. Nakon nogometne utakmice istjerali su 14.000 seljaka. Gurnuti preko granice, jadni i gladni, stvorili su nepodnošljivu situaciju za Salvador, a posebno za vladajuće obitelji. Povijesne reminiscencije na seljačke pobune, u klimi višemjesečnog previranja, nezadovoljstva mlađih časnika, studenata, tražile su akciju vlasti. Obećanja o agrarnoj reformi samo su se ponavljala, ali ništa se nije događalo.
Vjesnik je 15. srpnja počeo izvještavati o “Sukobu Hondurasa i Salvadora”, nastavku “Nogometnog rata”. “Honduras javlja o invaziji i zračnim napadima Salvadora”, javljao je na naslovnici, točno ispod vijesti o pripremi astronauta Apolla, The New York Times. Rat je započeo dan ranije, 14. srpnja poslije podne, bombardiranjem Hondurasa. Jose Guerrero, ministar vanjskih poslova Salvadora, obavijestio je svijet da je akcija odgovor na agresivne, genocidne poteze Hondurasa prema 300.000 građana Salvadora koji su bili izloženi zločinačkim potezima Hondurašana. Kopnene snage Salvadora udarile su preko 256 kilometara duge granice. Zrakoplovstvo nespremnog Hondurasa je uzvratilo, a njegovi su diplomati odmah pozvali Organizaciju američkih država u pomoć. Roberto Perdomo, ministar vanjskih poslova Hondurasa, svijet je obavijestio o “invaziji velikih razmjera”.
Honduras je bio u sukobu s nizom susjeda. Tijekom šezdesetih stalne su bile trzavice na granici sa Salvadorom, prije svega zato što su mnogi Salvadorenosi ulazili na teritorij Hondurasa i obrađivali zemlju. Mnogi su mislili da tako uzimaju posao Hondurašanima. Potom je 1963. donesen zakon kojim je zabranjeno da bilo koje poduzeće zaposli više od 10% stranaca. Jedini zaposleni stranci u Hondurasu bili su Salvadorci. Pet godina kasnije zabranjeno je Salvadorcima da postanu legalni vlasnici zemlje u Hondurasu. Pod izgovorom da čiste neregistrirane imigrante iz zemlje, počeli su progoni useljenih. Takve su mjere podržali seljaci u Hondurasu, vjerujući vlastima kako bi njihov plan agrarne reforme uspio, samo da, eto, nema toliko Salvadoraca na vladinim posjedima.
Demografija i neriješeno zemljišno pitanje, odnos bogate elite i teške sirotinje, tako je pripremio sukob, kojemu je nogomet bio povod. S početkom sukoba, oko 300 Salvadoraca u Tegucigualpi zatvoreno je u improviziranom zatvoru koji je, prigodno, bio ispod nacionalnog nogometnog stadiona. Svi oni bili su potencijalna peta kolona pa su zato oštre mjere bile opravdane, govorili su Hondurašani. U svijetu velikih emotivaca sve je bilo lakše zamisliti. U SAD-u, gdje se nogomet tada jedva igrao, senator William Fulbright rekao je da osjeća sram zbog rata dviju država zapadne hemisfere, u kojem postoji i američka odgovornost, jer je oružje kojim su dvije vojske naoružane bilo njihovo. Otišao je tako daleko da je predložio da Pentagon razmisli o vojnoj pomoći bilo kojoj nerazvijenoj zemlji, kad su njihove elite spremne na ovakav način zlorabiti poklon.
La Prensa Grafica iz San Salvadora objavila je kako su sve škole u zemlji zatvorene, kako trećina ureda ne radi, kako snage Salvadora napreduju brzo i nalaze se na stotinjak kilometara od Tegucigalpe. Iz Hondurasa su obavijestili da su onesposobili aerodrome u Salvadoru. Potvrđeno je i da su uništili skladišta nafte za rafineriju u Acajutli, čiji su vlasnici bili Standard Oil i Shell. Novine obiju država stvarale su atmosferu prepunu mržnje pa je dogovor o primirju postajao sve teži, pisali su američki izvjestitelji. Radio u Salvadoru, glavno sredstvo informiranja nepismenih masa, javljao je o kastracijama Salvadoraca u Hondurasu, ubojstvima, masovnim silovanjima. Političari su već godinama na nacionalizmu branili svoje pozicije, izvještavali su diplomati iz obiju zemalja. Nogometni rat bio je posljedica takvih politika.
Sukob je postao glavni test za Organizaciju američkih država, koja je odmah uputila dva tima u Gvatemalu pa u Honduras. Organizacija sa sjedištem u Washingtonu morala se pokazati djelotvornom, akcija je morala biti zajednička. Intervencija poput one Sjedinjenih Država 1965. u Dominikanskoj Republici nije pomogla OAS-u. Ako je moguće da između dviju malih država izbije rat, ako je moguće da se cijela regija zapali bez brze reakcije, onda svi mehanizmi izgrađeni nakon Drugog svjetskog rata ne vrijede puno. Ne uspije li operacija brzo, OAS će morati aktivirati članak osam Rio pakta i nametnuti sankcije. Očito ni činjenica da je gospodarstvo pet članica prije pet godina stvorenog zajedničkog tržišta Srednje Amerike povećalo razmjenu 900 posto nije mogla uvjeriti elite u korist dobrosusjedstva.
“Nogometni rat” najednom je dobio regionalno, pa i univerzalno značenje. Ministri vanjskih poslova OAS-a od Salvadora su zatražili da se povuče s okupiranog teritorija. Salvador je bio spreman, ali tek nakon što Honduras organizira suđenja odgovornima za “genocid” nad izgnanim Salvadorcima. Nije to olakšavalo pregovore, mada su se nakon pet dana ratovanja i 2400 mrtvih (neki su pisali i 6000), od kojih 80 posto Hondurašana, obje strane suglasile s prekidom neprijateljstava. Deseci tisuća ostali su bez domova. Čekalo se da obavijest dođe do svih jedinica, od kojih su mnoge bile bez radioveze. Jedinice Hondurasa su se raspale, ali mnoge su nastavile pljačkati uz granicu. Salvador je ostao organiziraniji i imao vidljive uspjehe. Ušli su oko 50 kilometara na teritorij susjedne države i napredovali sve dok zalihe nisu bile iscrpljene. Kupljenog oružja imali su više, jer su, osim Amerikanaca, Salvadorce opskrbljivali i Nijemci, pisao je H. J. Maidenberg u New York Timesu. Salvadorski su latifundisti naoružavali i vlastite jedinice, Guardia Rural, koje su bile posebno okrutne.
Pet dana ratovanja male je države iscrplo do kraja. Papinski nunciji dvaput su u četiri dana molili vlasti u oba glavna grada da se prestane ratovati. Srela su se na granici izaslanstva biskupa obiju država kako bi apelirala na vlastite vlade. Nikaragva je pomagala Hondurasu, Gvatemala, najsnažnija od tamošnjih država, ostala je naglašeno suzdržana. Pregovori OAS-a, koje je vodio glavni tajnik OAS-a Galo Plaza, uključivali su najrazličitije diplomatske mjere: Plaza je nekada igrao nogomet za Sveučilište u Marylandu i nije bio blag. U hodnicima OAS-a znao je iz sveg glasa vikati na sukobljene ministre, prijetiti pesnicama. Salvadorce je, nakon postignutog sporazuma u kojem je ishodio povlačenje okupacijskih snaga, zaključao na dva sata u svom kabinetu, kupujući vrijeme dok se vijest ne proširi, sprečavajući da se netko ne predomisli, pisao je u New York Timesu Peter Grose. Primirje je tako proglašeno 19. srpnja 1969. u 22 sata po srednjoameričkom vremenu.
Potom je počelo povlačenje iz sukoba koji se do danas zove “nogometni rat”, a trebao se naprosto zvati “demografskim”. Odgovornost za neprijateljstva više je bila na strani Salvadora, mada su se obje zemlje ponašale neodgovorno. “Zašto se borite?” pitao je poljski novinar Ryszard Kapuscinski, koji je sukob dokumentirao, jednog honduraškog vojnika. “Ne znam, to je stvar vlade... Kada živite na selu, bolje je ne postavljati pitanja, jer pitanja samo izazivaju sumnje i seoski poglavar mogao bi me poslati da čuvam cestu, što bi značilo da ću zanemariti posjed i obitelj i biti gladan...” Svakodnevna bijeda očito nije bila dovoljno duboka, neukost stanovništva olakšavala je sve neodgovorne politike.
Nacionalizam, loša ekonomija, demografija, siromaštvo, vjera u vojsku, Crkva, nefunkcioniranje države, spremnost da se zbog nogometa zaboravi sve drugo što je loše, osjećaj veličine, jer Salvador je u jednom trenutku sanjao o izlazu na dva oceana... to je bila priča o nogometu, Hondurasu i Salvadoru 1969. godine. To je i priča o svim sličnim društvima s nejasnim fokusom i bezbroj frustracija. Doduše, finale Svjetskog prvenstva svemu daje nešto drukčiji okus i izgled. Baš zbog toga je potrebno jasnije uočiti što je to važno i kako se dobar glas uspješnih individualaca može iskoristiti za boljitak svih na raznim područjima.
