ODLUČNO SUZDRŽANI

STVARNA POZADINA HRVATSKE ODLUKE DA U UN-u OKRENE LEĐA VEĆINI ZEMALJA EUROPSKE UNIJE Ovo su tri glavna razloga za takvo ponašanje!

OBJAVLJENO:
  • 27.12.2017. u 15:19

  • CROPIX/Reuters

     

    Čim je američka administracija zaprijetila da će uskratiti financijsku pomoć državama koje na prošlotjednom zasjedanju Opće skupštine UN-a budu glasovale protiv njezine odluke da cijeli Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela i američko veleposlanstvo preseli iz Tel Aviva u “sveti grad”, ugledni izraelski dnevni list Haaretz objavio je popis deset država koje trenutačno primaju najviše američkog novca.

    Na vrhu ljestvice nalazi se Afganistan, beznadan geopolitički projekt američkih administracija, bure bez dna u koje su bačene stotine milijarda dolara “zapadnog novca”, uključujući milijune hrvatskih kuna. U tu krvavu vojno-političku avanturu, koja se naziva nekakvom misijom kojoj se ne nazire kraj, SAD je ulupao u godinu dana 4,7 milijarda dolara. Na drugom se mjestu nalazi Izrael, najpovlašteniji i najodaniji američki saveznik u svijetu, koji je dobio 3,1 milijardu dolara. Slijede četiri države s područja koje SAD naziva islamskim ili Velikim Bliskim istokom: Egipat s oko milijardu i pol, Irak i Jemen s oko milijardu te Pakistan sa 742 milijuna dolara. Na donjoj polovici ljestvice nalaze se četiri afričke države: Kenija sa 626 milijuna, Nigerija sa 606 milijuna, Tanzanija s 575 milijuna i Etiopija s 513 milijuna dolara. Među deset zemalja koje SAD najizdašnije financira nalazi se devet siromašnih, slabih ili propalih afričkih i azijskih država i superbogati Izrael.

    No ta ljestvica ne govori ono što je bitno. Ne govori koliko SAD daje novca pojedinim državama po glavi stanovnika. Dok Izrael ima oko 8,1 milijuna stanovnika, u Pakistanu je prema procjenama Svjetske banke 2016. živjelo više od 183 milijuna, u Nigeriji oko 186 milijuna, u Etiopiji oko 102 milijuna, a u Egiptu oko 90 milijuna stanovnika. Podijeli li se iznos financijske pomoći SAD-a s brojem stanovnika pojedinih zemalja, dobivaju se nevjerojatni nerazmjeri. Svakog stanovnika bogatog Izraela SAD prosječno nagrađuje s 382 dolara godišnje, dok prosječni stanovnik ratom, glađu i kugom zahvaćenog Jemena dobije manje od 36 dolara. Cionistički pioniri, koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća počeli graditi novi Jišuv u Palestini iz kojega je izrasla suvremena izraelska država, nedvojbeno su bili jedinstvena naseljenička skupina u povijesti prema svojoj predanosti cilju da stvore židovsku nacionalnu državu, prema radu, znanju, sposobnosti, hrabrosti i odlučnosti u ostvarivanju tog cilja, ali je razvoju Izraela u jednu od ekonomski i vojno najmoćnijih država na svijetu nemalo pridonio i silan američki novac koji je pritjecao u nj. Čak bi i Hrvatska imala nekakve izglede da se uz toliku stranu financijsku pomoć razvije u “regionalnog tigra”, premda se s nama nikad ne zna.

    “Uzimaju stotine milijuna dolara, pa čak i milijarde dolara, i glasuju protiv nas”, kazao je američki predsjednik Donald Trump uoči glasovanja u UN-u, jasno dajući do znanja da se američkim novcem kupuje politička poslušnost drugih država. Američka veleposlanica Nikky Haley, osoba koja se istaknula po rijetko viđenoj agresivnosti i beskrupuloznosti u diplomaciji, poslala je pismo predstavnicima država članica UN-a u kojemu ih je upozorila da ne podrže protuameričku rezoluciju jer, ogluše li se na to upozorenje, mogu očekivati svašta. Takvo je pismo dobio i hrvatski predstavnik u UN-u i očito ga je shvatio krajnje ozbiljno. Epilog brutalnih političkih pritisaka i ucjena Trumpove administracije ipak je ohrabrujući. Samo je devet država – zapravo sedam, izuzmu li se SAD i Izrael – glasovalo protiv protuameričke rezolucije, dok ju je 128 država podržalo.

    Hrvatska, dakako, nije bila ni u jednoj od tih dviju skupina koje su zauzele jasne stavove o jednoj dimenziji najdugotrajnijega i najzamršenijeg problema suvremenog svijeta – o izraelsko-palestinskim odnosima općenito i o palestinskom pitanju posebno. Ona se našla u raznolikoj skupini 35 suzdržanih zemalja: neke su toliko povijesno, ekonomski i politički vezane za SAD, kao Kanada i Australija, da je teško zamisliti da glasuju protiv; neke su toliko prestrašene Trumpovom vanjskoj politikom da su prešle u stanje svojevrsnog mazohizma, kao poniženi Meksiko; u nekima se na čelu država nalaze neubrojivi nasilnici kojima je Trump uzor, kao Filipini; neke iskazuju otvorene protuislamske stavove, kao Poljska i Mađarska; neke su se morale suzdržati kako ne bi narušile krhku unutarnju političku ravnotežu, kao Bosna i Hercegovina; neke su toliko ovisne i podložne SAD-u da nemaju kamo nego uvijek i bezuvjetno podržavati američku politiku.

    Kako se Hrvatska našla u toj skupini? U Hrvatskoj su na djelu složeniji i dublji motivi takva političkog ponašanja.

    Prvo, suzdržanost je takoreći prirodno stanje hrvatske politike. Biti suzdržan znači ne zauzimati jasan stav o važnim političkim pitanjima, ne opredjeljivati se, ne riskirati, ne izlagati se pogibeljima što vrebaju iz svakog kuta – ukratko, ne odlučivati. No pogrešno je uvjerenje da biti suzdržan znači ne zamjeriti se nikome. Hrvatska se itekako zamjerila velikom broju zemalja, od članica Europske unije do velike skupine arapskih i islamskih zemalja. Da suzdržanost ne znači i neopredijeljenost, pokazale su reakcije američke diplomacije koja je pohvalila Hrvatsku zbog njezine “konstruktivne suzdržanosti”. Ne znamo hoće li takvo ponašanje biti i financijski nagrađeno i hoćemo li ubrzo opet dobiti kakvo rabljeno američko oružje ili rabljenu vojnu opremu. No glavna su obilježja aktualne Vlade općenito nesposobnost odlučivanja i odatle proizašla nemogućnost djelotvorna vladanja državom i društvom.

    U toj Vladi, sada je to očito, gotovo nema ministara i ministrica koji su doista kreativni, koji znaju artikulirati i provoditi javne politike za koje su mjerodavna ministarstva kojima su na čelu, te koji posjeduju neku vrstu osobnoga političkog kapitala ili osobne političke legitimnosti koji im omogućuju da djeluju samostalno, kompetentno i odgovorno. Što se može očekivati od Nade Murganić, Tomislava Tolušića, Gabrijele Žalac, Milana Kujundžića, Marije Burić Pejčinović, Lovre Kuščevića, Predraga Štromara, Olega Butkovića i drugih? Toj galeriji likova nedostaje samo Ivan Vrdoljak, novi-stari predsjednik HNS-a, da joj podari još više političke i moralne vjerodostojnosti. Doista, ima li smisla nakon pojave Ivana Vrdoljaka kao glavnoga koalicijskog partnera HDZ-a uopće pisati o hrvatskoj politici?

    Drugo, nesuverenoj vlasti uvijek je potreban vanjski pokrovitelj. Hrvatska se po svaku cijenu želi profilirati kao najpouzdanija i najodanija američka saveznica u jugoistočnoj Europi, ali i u Europskoj uniji. Ona želi postati “mala Velika Britanija” na koju SAD uvijek može računati i koja će, bude li morala birati, radije odabrati američko nego europsko partnerstvo. Tako se i u proteklom glasovanju našla na suprotnoj strani od velike većine država Europske unije, uključujući Veliku Britaniju, Francusku i Njemačku.

    Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović najveća je trampistica među vodećim europskim političarima. U njezinoj konfuznoj vanjskoj i unutarnjoj politici dosljedna je samo bezuvjetna proamerička orijentacija. Velike je saveznike našla među nekim ministrima Plenkovićeve Vlade, ponajprije u ministru obrane Damiru Krstičeviću. A gdje je u svemu tome premijer Plenković? E to je pitanje za milijun dolara. On se, ako je suditi prema medijima, bavi “poljskim pitanjem” pa je saopćio javnosti da Hrvatska još nije definirala svoj stav o nakani Europske komisije da kazni Poljsku zbog narušavanja vladavine prava. Zašto ne bismo opet bili suzdržani?

    Treće, u kontekstu posvemašnje desupstancijalizacije hrvatske vanjske politike – koja je vidljiva od slovenskoga preko poljskog do palestinskog pitanja – njezini nominalni tvorci i provoditelji razvijaju čudne narative i služe se čudnim diskursima koji su puni logičkih protuslovlja i političkih besmislica. Kad god nema stav o nekom pitanju, hrvatska vanjska politika nastoji ga obesmisliti i omalovažiti kako bi, vjerojatno, stvorila dojam u javnosti da ona zna i vidi nešto što drugi ne znaju i ne vide. Tako je suzdržanost u glasovanju o “jeruzalemskom pitanju” u UN-u obrazlagana tvrdnjama da se izjašnjavanjem o tome ne pridonosi rješavanju izraelsko-palestinskih odnosa te da je glasovanje bilo posve izlišno čak i na simboličnoj razini. Zbilja, kako to ne vide priglupa britanska, francuska i njemačka diplomacija?

    Izdvajamo