Fanatično volim nogomet cijeli život, a Svjetsko prvenstvo je uvijek vrhunac te opsesije. Trijumfalni nastup Hrvatske, unatoč porazu u finalu, bio je posebno emotivan jer je riječ o zemlji s kojom osjećam blisku povezanost.
Kao i u borbi za neovisnost, Hrvatska je pobijedila sve koji su sumnjali u njezine nogometne vrijednosti. I za neutralne promatrače Hrvatska je bila dašak svježine nakon što su godinama iste ekipe dominirale Svjetskim prvenstvima.
Većim dijelom finalne utakmice bila je nadmoćnija od Francuske, kontrolirala je sredinu terena i pokazala se bitno kreativnijom u napadu, ali je u konačnici poražena zbog dvije pogrešne sudačke odluke.
Hrvatska je mala država s velikim srcem.
Uspjeh u nogometu nije samo pitanje individualnih vještina, nego i taktike, timskog rada, odlučnosti i izdržljivosti preko granice boli. Hrvatska je ekipa pokazala sve te vitalne karakteristike i svaki igrač bi s pravom trebao biti smatran nacionalnim herojem.
Stalne tvrdnje dužnosnika i komentatora da politiku i sport ne treba miješati su puste želje, a često i licemjerje. Sport je uvijek politički – zašto bi se inače natjecatelji borili pod nacionalnim zastavama, navijači mahali nacionalnim simbolima i svi pjevali nacionalnu himnu?
Kao najpopularnija globalna igra nogomet je postao primarni pokazatelj nacionalnog identiteta. Nogomet jasno potvrđuje da internacionalizam, za razliku od nacionalizma i državnog patriotizma, ne potiče stvarnu strast i predanost. Naprotiv, često ima obrnuti učinak kad raspaljuje ljutnju i strah zbog gubitka nečijeg nacionalnog identiteta i pretapanja u jednoobraznost. To je više nego vidljivo u EU, gdje je osjećaj europskog identiteta i dalje slab unatoč koristima koje Unija donosi svojim članicama.
Političko licemjerstvo i dvostruki standardi bili su vidljivi tijekom Svjetskog prvenstva, i to posebno sa strane FIFA-e i ruskih vlasti. Dva Albanca s Kosova koji igraju za Švicarsku FIFA je kaznila jer su rukama simbolizirali albanskog orla nakon pobjede nad Srbijom. FIFA je zatim zaprijetila diskvalifikacijom Domagoju Vidi zbog njegova pozdrava “Slava Ukrajini” nakon hrvatske pobjede nad Rusijom. Njegova je poruka bila snažan podsjetnik da u jeku Svjetskog prvenstva Moskva nastavlja okupirati dijelove Ukrajine i ubijati njezine građane.
Na žalost, hrvatske nogometne vlasti nisu bile na razini hrabrosti hrvatskog tima te su natjerale Vidu da se ispriča zbog “kontroverznog videa” u kojem je otvoreno progovorio o ukrajinskoj neovisnosti. Otjerali su također izbornikova pomoćnika Ognjena Vukojevića umjesto da pozdrave obojicu kao odgovorne sportaše koji su naglasili važnost nacionalne slobode. Njihov čin u stvari naglašava blisku vezu politike i sporta koju ništa ne može zanijekati.
Glavna nagrada za licemjerstvo pripada ruskim vlastima za koje je sport toliko važan pokazatelj nacionalnog uspjeha da redovito varaju u nastupima koristeći doping kako bi se dokopali trofeja. To je izbilo na vidjelo tijekom Olimpijskih igara u Sočiju, a istraga se sada usmjerila prema trenutnom ruskom nogometnom timu.
Svjetsko prvenstvo potiče nacionalne nade za slavom u svakom kutku svijeta. Nogometni susreti promiču nacionalno jedinstvo i osjećaj ponosa koji često dolazi kao olakšanje u doba teških društvenih i ekonomskih okolnosti.
Nažalost, u ranijim danima klupskih natjecanja rasizam je bio opći fenomen i izvor masovnog huliganizma. Ali kad su nogometni klubovi počeli dovoditi strane igrače različitih nacionalnosti, rasizam je uništio sam sebe. Naime, engleska Premier liga, koju smatram najatraktivnijom u Europi, postala je posebno interesantna jer uključuje tako mnogo stranih igrača.
Nogomet može biti međunarodni jezik, ali ima i mnoštvo dijalekata. Klubovi su nadomjestak za plemena tijekom važnih natjecanja.
Mnogi gradovi u Europi i Latinskoj Americi duboko su podijeljeni prema lojalnosti nogometnom klubu i ondje je nasilje bandi prodrlo u samo srce grada.
Ipak, nastojanja da se nogomet pretvori u sport koji prate obitelji, a ne fenomen mačizma, pokazala su se sve uspješnijima. Nogomet potiče strasti poput “mi protiv njih” i s vremena na vrijeme ima za posljedicu kolektivno nasilje. Nogometni klubovi su također bili centri za novačenje ultranacionalističkih fanatika kako je posvjedočeno tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih kad su različite milicije koristile lojalnost klubu i nacionalnom identitetu protiv drugih etničkih skupina.
A 1969. godine izbio je pravi rat između El Salvadora i Hondurasa nakon kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo koja je razotkrila duboke konflikte oko granice, vlasništva nad zemljom i imigranata.
Hrvatska je sada u samom središtu svjetske pozornosti. Njezin se trenutni uspjeh i nacionalni ponos mora prenijeti u potpuno čišćenje Hrvatskog nogometnog saveza od svih korupcijskih skandala. A na višim organizacijskim razinama i FIFA-u se mora držati pod nadzorom i istragom zbog sveprožimajuće korupcije jer, nažalost, “predivna igra” privlači i heroje i nitkove.
