Tajna služba je temelj sigurnosti bilo koje zemlje jer je ključno znati što se događa kod tvojih neprijatelja, ali i prijatelja – tvrdi Rafi Eitan, najpoznatiji izraelski tajni agent. On je 1959. i 1960. vodio Mossadovu akciju hvatanja jednog od najvećih nacističkih zločinaca - Adolfa Eichmanna, koji je u Trećem Reichu bio izravno nadležan za likvidaciju Židova. U dobi od 92 godine Eitan je prvi put pristao pred kamerom ispričati neke detalje iz svoje bogate karijere tajnog agenta i političara u dokumentarnom filmu “Od Mossada do Eichmanna” redatelja Jakova Sedlara čija je premijera prošli petak održana u Tel Avivu okupila brojna ugledna imena iz izraelskog političkog i javnog života.
Samozatajni agent Mossada, s kojim je Sedlar razgovarao u njegovu domu u Tel Avivu, u filmu i sam priznaje da je, od svih akcija u kojima je sudjelovao, upravo otkrivanje Eichmanna u Argentini i njegovo dovođenje u Izrael bila povijesna, a znalci je smatraju jednom od najbriljantnijih u povijesti tajnih službi. O njoj su napisane brojne knjige i snimljeni igrani filmovi, no mozak operacije Eitan, u skladu s pravilima svoje službe, uvijek je bio suzdržan od komentara. U Sedlarovu dokumentarcu prisjetio se suđenja zlikovcu odgovornom za smrt šest milijuna Židova: “Bio sam tamo i sebi govorio – svatko tko je preživio Holokaust i sada ovo gleda vjerojatno je ponosan”, kaže Eitan o suđenju koje je održano u Jeruzalemu.
Dokumentarni film “Od Mossada do Eichmanna”, kaže Sedalar, do kraja ove godine doživjet će i premijerna prikazivanja u Zagrebu i Los Angelesu.
Adolf Eichmann na suđenju: 'Spasili su me ljudi koji su pristali u filmu govoriti o Eitanu pa su rekli ono što bi on trebao reći, ali nije htio. No, i danas ostaje tajna kako je Eitan u Argentini našao Eichmanna', govori redatelj
“Jako je komplicirano i izazovno snimati film o tajnoj službi jer gotovo pa nemaš dokumenata. Rafi Eitan mi je jedva pristao dati jednu fotografiju svoje obitelji, a imali smo i jako malo ikakvih njegovih fotografija. On ima 92 godine i mogao bih reći da je sve iza njega, ali on i dan-danas štiti sebe i svoju profesiju te svoju državu i točno zna što smije, a što ne smije kazati. Spasili su me ljudi koji su pristali u filmu govoriti o Rafiju Eitanu pa su rekli ono što bi možda on trebao reći, ali nije htio. No, i danas ostaje tajna kako je Eitan u Argentini našao Eichmanna, a od toga je prošlo gotovo 60 godina”, kaže Sedlar, u čijem filmu o Mossadu i njegovu legendarnom agentu među ostalima govore bivši izraelski premijer Ehud Olmert te bivši šef sigurosne agencije Shin Bet Yakkov Perry, obojica puna zahvalnosti i divljenja prema čovjeku koji se 1926. rodio u kibucu u tadašnjoj Palestini u kojoj su Židovi bili manjinsko, a Arapi većinsko stanovništvo. Njegovi su roditelji, kako sam Eitan kaže u filmu, tri godine prije bili izbjegli iz Rusije.
Rafi Eitan u mladosti: u arapsko-izraelskom ratu koji je izbio 1948. nakon što je Izrael proglasio neovisnost Eitan je bio vojnik i časnik
U arapsko-izraelskom ratu koji je izbio 1948. nakon što je Izrael proglasio neovisnost Raphael Eitan bio vojnik i časnik, a 1951. iz vojne prelazi u civilnu tajnu službu koja 1957. po naredbi premijera Davida Ben Guriona kreće u potragu za nacističkim zločincima koji do tada još nisu bili privedeni pravdi. Najveći plijen svakako je bio Eichmann, koji je kao vođa Hitlerove organizacije za protjerivanje i deportaciju Židova u logore smrti širom Europe bio smatran simbolom genocida nad židovskim narodom. Uspio je 1945. pobjeći iz Njemačke i u Argentini se krio pod lažnim imenom, a u Jeruzalemu je 1962. osuđen na smrt i obješen i njegov je pepeo prosut u more.
Ben Gurion i Rafi Eitan 60-ih u Burmi. Eitan je Ben Gurionu nakon što je sišao s vlasti bio jedno vrijeme čak i vozač
Iskrenost je, tvrdi Eitan, najvažnija osobina dobrog agenta, a Mossad smatra jednom od najboljih tajnih službi na svijetu. Mladima koji se tek odlučuju na taj posao poručuje u filmu da ulaze u veoma uzbudljiv svijet, pun pustolovina. Na pitanje tko je najvažnija osoba u povijesti Izraela bez imalo kolebanja odgovara da je to osnivač države Ben Gurion, s kojim je godinama blisko surađivao. Ističe kako useljavanje muslimanskih imigranata bez kontrole i selekcije kojem svjedočimo zadnjih godina za Europu može biti vrlo opasno. Stoga bi, dodaje, bilo bolje da se muslimani koji bježe od ratova naseljavaju u zemljama koje su i sada većinski muslimanske.
“Zbog modernih komunikacija i nuklearne sile današnji bi svijet trebao imati jednu svjetsku vladu koja bi imala i svoju policiju i vojsku. Ako se to ne dogodi, ljudi bi mogli uništiti svoj vlastiti svijet”, zaključuje Rafi Eitan priznajući da žali samo za time što nije ranije ušao u politiku nego se njome počeo baviti u dobi od 79 godina kada je osnovao stranku umirovljenika Gil i na izborima 2006. osvojio sedam zastupničkih mjesta u Knessetu. U slobodno vrijeme bavi se kiparstvom, koje ga smiruje, a najveću sreću pronalazi u svojoj obitelji – supruzi, troje djece i sedmero unučadi.
Eitan i Angela Merkel: samozatajni agent Mossada i sam priznaje da je, od svih akcija u kojima je sudjelovao, dovođenje Eichmanna u Izrael bila povijesna, a znalci je smatraju jednom od najbriljantnijih u povijesti tajnih službi
“Za Eitana se u Izraelu zna od 50-ih godina, kada je ušao u Mossad. Zna se da je on netko važan, no do dana današnjeg on izbjegava biti javna osoba. Čak i kada je bio političar, radije je bio iza scene, uvijek u drugom planu. Da u Hrvatskoj postoji netko poput njega, bio bi stoput na naslovnicama novina, odavao tajne... On mi je rekao da je to tako jer on radi za svoju državu pa, ako i pogriješi, zbog toga neće stradati država, nego on sam. Bio sam nekoliko puta kod njega i gledao ga kako izrađuje skulpture. Taj je čovjek konstanta, osoba najvećega povjerenja svih izraelskih čelnika, od Ben Guriona do Benjamina Netanjahua”, ističe Sedlar, koji je Eitana pitao zašto je od svih redatelja odlučio sudjelovati baš u njegovu dokumentarcu. Odgovorio mu je da je gledao njegove filmove o Izraelu i zaključio da su oni važni za povijest te države, da mlade generacije nešto nauče. Zato je odlučio reći onoliko koliko može.
Redatelj tvrdi da je od djetinjstva fasciniran Izraelom jer je karta te zemlje bila nacrtana u Bibliji koju mu je poklonila njegova majka koja je znala reći kako zemlja s tako ravnim granicama mora biti dobra. A 2000. godine, kada mu je bilo najteže, Izrael ga je, dodaje, spasio, odnosno omogućio mu da preživi kao kreativac. Podsjeća kako se tada vratio iz SAD-a gdje je proveo četiri godine na mjestu hrvatskog kulturnog atašea u New Yorku.
“Smrću predsjednika Tuđmana meni se, u političkom smislu, srušio svijet, svijet idealizma, vjere da se može napraviti nešto ni iz čega, jer Hrvatska je nastala iz pepela. Vratio sam se iz SAD-a i naišao na brojne probleme u HNK, što je bilo povezano s politikom. Preko prijatelja sam upoznao Ehuda Baraka i napravio priču o njemu, a ubrzo sam upoznao još mnogo prekrasnih ljudi poput legendarnog zapovjednika izraelskog zrakoplovstva iz Šestodnevnog rata 1967. Mottija Hoda, bivših premijera Ariela Šarona i Šimona Peresa i mogih drugih. Družeći se s njima, shvatio sam da idealizam nije mrtav. Nema smisla raditi ovaj moj posao ako čovjek nema idealizma i strasti, a ti ljudi imaju srce. Kod svih izraelskih važnih političara u očima vidiš strast kada govore o nemogućim situacijama u kojima su se našli i iz njih se izvukli. Države zapadaju u probleme kada većina ljudi izgubi strast za nekim vrijednostima, za žrtvovanjem za neke više ciljeve države, koju sam od hrvatskih političara vidio samo kod Tuđmana. Izrael mi je postao divna oaza u kojoj imam prekrasne prijatelje, a ovdje ima i mnogo priča. Nema čovjeka koji na neki način nije stradao, a ljudi su skromni i razumni”, ističe Sedlar koji je još 1996. snimio film “Židovi i Hrvatska” u kojem govore i Šaron i Peres i u kojem je, kaže, objašnjena povijest odnosa između dviju zemalja uključujući i razdoblje Holokausta. U međuvremenu je snimio 15 filmova vezanih uz Izrael i smatra da je, što se tiče povijesti te zemlje, napravio sve što je trebao i ta priča je za njega završena. Kaže da više gotovo nema ljudi koji su stvorili Izrael ni onih koji su preživjeli Holokaust. Posljednja živa legenda tog vremena o kojoj je htio snimiti dokumentarac bio je upravo Rafi Eitan.
I Motti Hod i Eitan su još 90-ih, otkriva Sedlar, na njegov poziv došli u Hrvatsku turistički, kao i najveća izraelska glumica Gila Almagor i njezin suprug Jakob Agmon, osnivač izraelskog nacionalnog kazališta.
“Izraelce jako zanima Hrvatska, o kojoj je godinama vladao mit da je fašistička zemlja koja je ubijala Židove. Malo-pomalo upoznavali su nas kroz sport, kulturu i turizam. Starija generacija opsjednuta je Titom o kojem su učili kao o najgenijalnijem vojskovođi Drugog svjetskog rata. Pričao sam im o Hrvatskoj i o našoj borbi za slobodu, onako kako ja to vidim, a nisam ni lijevo ni desno orijentiran”, otkriva Sedlar svjestan da ga u hrvatskoj javnosti često svrstavaju među desničare, s čime se on ne bi složio.
“Bio sam i ostao sportaš i nikada nisam gledao koje je netko vjere ili nacionalnosti. Bio sam prokazan jer sam bio uz Tuđmana, a bio sam zato što sam smatrao, a i dalje smatram, da bez njega ne bi bilo hrvatske države. Nakon njega nismo imali političara koji bi i blizu imao te karakteristike vođe. Na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni ne mogu se ni s kim identificirati jer su tim ljudima osobni interesi iznad interesa države koju vode. No i drugi, mnogo veći narodi imaju sličan problem. U Hrvatskoj sam otišao u mirovinu, a živim od onoga što zaradim u Izraelu, Americi, Francuskoj i drugim zemljama odakle me ljudi zovu jer misle da ću napraviti dobre filmove”, kaže Sedlar, koji sebe smatra zakletim antifašistom.
Od hrvatske je države, odnosno Hrvatskog audiovizualnog centra, kaže, u cijeloj karijeri dobio novac samo za jedan film – “Četverored”. Otkriva da njegove filmove sa židovskom tematikom financiraju američki Židov Stephen Ollendorff, koji je i producent dokumentarca o Rafiju Eitanu, još nekoliko njegovih prijatelja Židova iz SAD-a i Izraela kao i neke izraelske organizacije.
Eichmanna pregledava liječnik neposredno nakon što je tajnom akcijom dopremljen u Izrael
“Kada sam radio film ‘Židovi i Hrvatska’, došla su mi dvojica bogatih Ukrajinaca koji su htjeli da napravim film o Židovima u Ukrajini. Sada pripremam film ‘Albanci i Židovi’ jer su mi se obratili ljudi iz Albanije koji su gledali moje filmove i vjeruju da ću snimiti dobar film i o njihovoj priči jer je Albanija bila jedna od rijetkih zemalja koja u doba Drugog svjetskog rata nije proganjala Židove”, ističe Sedlar. S Ollendorffom je upravo snimio i igrani film koji je sad u montaži i nosit će naslov “Utakmica”. Nastao je po istinitom događaju iz 1944. godine u Budimpešti gdje su nacisti igrali nogomet protiv logoraša koji su pobijedili, a među ostalim igraju Franco Nero, Armand Assante, Caspar Phillipson... Od hrvatskih glumaca tu su Andrej Dojkić i Nikša Kušelj, a nastupaju i reprezentativci Dejan Lovren i Mateo Kovačić. U proljeće bi trebala krenuti svjetska distribucija.
Sedlarov prijatelj i producent njegovih filmova, 83-godišnji Stephen Ollendorff, američki je pravnik, odvjetnik i biznismen, a bavi se i humanitarnim radom. Osnivač je i predsjednik organizacije The Ollendorff Center sa sjedištem u New Yorku.
Kao dječak od tri godine Ollendorff je s roditeljima, Annom i Ulrichom, morao napustiti dom u rodnom Berlinu. Dan nakon Kristalne noći u studenome 1938., koja je označila početak nemilosrdnog progona Židova, obitelj je uspjela uz pomoć privremenih viza pobjeći zrakoplovom u Veliku Britaniju, a nakon nekoliko mjeseci prešli su u Nizozemsku i odande brodom otplovili u Ameriku.
Stephen Ollendorff
“Uspjeli smo saznati da nacisti planiraju upasti u naš stan i na vrijeme smo pobjegli”, kaže nam Ollendorff. Mnogi članovi njegove obitelji su ostali u Njemačkoj i doživjeli strahote Holokausta. Djed mu je umro od srčanog udara, ujak je kao pripadnik pokreta otpora uhićen je i ubijen, a baka po ocu, Valli, i njezina sestra skončale su u koncentracijskom logoru Theresienstadt. Nekoliko dana prije nego što je odvedena u logor, Valli Ollendorff svom je sinu Ulrichu, oftalmologu, Stephenovu ocu, 24. kolovoza 1942. napisala pismo koje je tek mnogo godina kasnije otkriveno u Južnoj Americi i 1985. stiglo u ruke onoga kome je bilo namijenjeno. Nakon očeve smrti 1998. godine Stephen Ollendorff odlučuje javnosti otkriti pismo koje smatra univerzalnom porukom ljubavi i nade. Na temelju te priče je 2003. nastao dokumentarni film Jakova Sedlara “Sudbina mi nije dala da odem”. Ollendorff otkriva kako je film pogledalo 52 milijuna ljudi.
“Važno je podupirati neovisnu filmsku produkciju, a Jakov Sedlar je u Izraelu kao kod kuće i može se smatrati ne samo hrvatskim nego i izraelskim redateljem. Dokumentarni film ima svoju specifičnu publiku i teško može biti komercijalan. Uživam u produkciji filmova jer su to uvijek veoma kreativni i uzbudljivi projekti, a kada čovjek dođe u neke godine poput mene, dobro je da mu nešto još uvijek može biti izazov. Pravo je veoma egzaktno jer postoje zakoni, dok pisanje scenarija uvijek započinje praznim bijelim papirom i u takvoj kreativnoj industriji čovjeku mozak radi 24 sata, čak i dok spava”, govori Ollendorff koji je posebno sretan što se najnoviji Sedlarov dokumentarac jako svidio i njegovu glavnom protagonistu Eitanu. Kaže da se odavno zarekao da će dio svoje zarade davati u humanitarne svrhe, za financiranje znanstvenih i umjetničkih projekata, a posebna mu je čast kao producent stajati iza filmova o Holokaustu, koji se nikada ne smije zaboraviti.
“Politički sam neovisan i oko sebe okupljam ljude liberalnih stavova i slobodnog razmišljanja. Želja mi je da svijet bude bolji. I papa Ivan Pavao II. rekao je kako nije točno da su Židovi krivi za Isusovu smrt, a na toj se tezi zasniva antisemitizam koji je, nažalost, i dalje vrlo rasprostranjen”, govori Ollendorff, koji je uvjeren da tradicionalne religije izumiru i da se sve više širi nova univerzalna religija čiji su temelji – duhovnost, etičnost i razum. Po njegovim riječima, u današnje vrijeme treba se plašiti svakog ekstremizma, i lijevoga i desnoga, koji je danas u Europi usmjeren protiv imigranata muslimanske vjere.
Gila Almagor
Na premijeru filma o Rafiju Eitanu u kinu Cinemateque u Tel Avivu došla je i Sedlarova prijateljica, glumica Gila Almagor, koju nazivaju kraljicom izraelskog kazališta i filma. Iako je ostvarila stotine zapaženih uloga u svojoj zemlji i u inozemstvu te dobila niz prestižnih nagrada, a u svojoj zemlji uživa status velike zvijezde čije pojavljivanje nigdje ne može proći nezapaženo, Gila Almagor za Globus skromno kaže da je Izrael tako mala zemlja da je u njoj svatko poznat. Ne pada joj na pamet odustati od kazališnih dasaka. Dugogodišnja je članica nacionalnog kazališta.
“Sretna sam što sam u dobroj formi, a budući da jako volim svoju profesiju, prihvaćam i uloge na filmu i televiziji. Kao djevojka sam mislila da ću biti vrtlarica, a postala sam glumica. U Izraelu kažemo da ono što te ne slomi, to te izgradi. Još kao vrlo mlada shvatila sam u kakvu svijetu živim. Znala sam da je moja majka u dobi od 23 godine, dok je bila trudna sa mnom, ostala udovica jer je moga oca ubio arapski snajperist. Ona je poslije psihički oboljela i već sam kao dijete naučila biti samostalna, a takva sam ostala cijeli život. Činim sve da mi život bude uzbudljiv, veoma sam aktivna i dižem svoj glas čim osjetim da se on treba čuti. Ni od koga ne očekujem da me sluša, ali ako imam potrebu kazati što mislim, nitko me ne može zaustaviti”, ističe Gila Almagor, kojoj filmovi o Holokaustu uvijek pobuđuju snažne emocije.
“Ljudi koji su preživjeli Holokaust polako nas, ali sigurno napuštaju i, kada više ne bude živih svjedočanstava, filmovi će ostati najbolji podsjetnik na taj stravični zločin koji se ne smije nikada zaboraviti. Jakov Sedlar vrlo je povezan s Izraelom i voli ovu zemlju i veoma dobro radi filmove o značajnim osobama u izraelskoj povijesti, među koje svakako spada i Rafi Eitan, koji se napokon pojavljuje u dokumentarnom filmu. Mnoge stvari vezane uz njega obavijene su velom tajne pa ljudi u nedostatku pravih informacija svašta pričaju. Ponekad netko tko dođe iz neke druge zemlje u Izraelu vidi i neke stvari koje mi koji ovdje živimo ne primjećujemo dovoljno”, govori Gila Almagor. Ona je više puta imala priliku razgovarati s Rafijem Eitanom te upoznati njegovu suprugu i obitelj. Stoga zna kako je glasoviti Mossadov agent trenutno jako angažiran oko antiageinga, odnosno metoda usporavanja starenja.
“S obzorom na moju dob, a uskoro će mi biti 80 godina, jako me zanima to što on radi. Povezao se s brojnim stručnjacima specijaliziranima za kvalitetu života ljudi starije dobi. Divim se njegovoj mudrosti, hrabrosti i svemu što je napravio kroz dugi niz godina”, govori Gila Almagor. Slaže se s tvrdnjama da rad čovjeku produžuje vitalnost.
“Voljela bih s ovoga svijeta otići u trenutku kada je moj kalendar i dalje ispunjen sastancima i drugim obavezama koje jedva sve stignem odraditi”, kaže velika glumica, koju su oduševile ljepote Hrvatske, a posebno ljudi koji su, kaže, vrlo otvoreni, prijateljski raspoloženi i jako lijepo izgledaju. Shvatila je da Hrvatska i Izrael imaju mnogo sličnosti i nada se da će ponovno imati priliku posjetiti Hrvatsku.