DEMOKRATSKI SENATOR

VELIKI INTERVJU S MARKOM BEGICHEM 'Nadam se da će Hillary pobijediti. Ali bojim se... i Trump nije bez izgleda. Ljude privlači njegova agresivnost'

Goran Mehkek / Hanza Media

Nije se teško složiti s tezom da je jedan od težih poslova brojanje dijaspore. Ne, jasno, za Židove koji su taj termin unijeli u globalni rječnik: zbog nedaća koje su ih mučile uvijek su se čvrsto držali i točno znali tko je”njihov”, pri čemu su im zdušno “pomagali” domaćini koji su ih držali izdvojenima. Hrvati su se pak u pečalbu pokrenuli iz niza razloga, većinom objektivnih (peronospora u Dalmaciji primjerice), ali nije manjkalo ni subjektivnih posebno kad bi se pročulo da negdje postoji “obećana” zemlja. I stoga potvrđenih Hrvata ima od Novog Zelanda – čiji su nam današnji stanovnici uistinu zahvalni jer se obitelj Nobilo krajem 19. stoljeća ondje počela ozbiljno baviti vinogradarstvom koje je danas jedna važna grana privrede na toj dalekoj zemlji – Južnoafričke Republike, gdje su imali gotovo monopol na mesarski zanat – do Ognjene zemlje, Argentine, Čilea. U potonjoj se dogodilo gotovo čudo, jedan se od naših uspio ozbiljno obogatiti, a više ih se probilo u politiku i vinulo se do mjesta ministara u vladi. No, jedina i prava obećana zemlja bila je, pa i ostala, Amerika, i to Sjeverna. Hrvati ondje stižu rano, prije peronospore, pa se tragovi naseljavanja na Zapadnoj obali prate još od 1850. godine. Na Istočnoj, jasno, mnogo ranije. U kultnom filmu “Lovac na jelene” glavni su likovi Rusi iz Pittsburgha, ali mogli su mirno biti i Hrvati koji su ondje također bili radna snaga za željezare. Upravo zato što su “dotepenci” bili korišteni za teške i u pravilu slabo plaćene poslove, među većim se imigrantskim skupinama jako drži do onih koji su u Novom svijetu uspjeli. Poljaci se tako diče Zbigniewom Brzezinskim, koji je bio savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Jimmyja Cartera i jedno od ključnih imena definiranja moderne strategije SAD-a. Grci su imali svojih petnaest minuta slave kad je Michael Dukakis bio demokratski protukandidat Georgeu W. H. Bushu. Izgubio je. Hrvati su imali jednog Nikolu Teslu, ali nisu zakazali ni na političkom planu. Početkom 1990-ih pojavio se kao mogući ministar vanjskih poslova Rudy Prpich, guverner Minnesote s najduljim stažem. No, cijela je priča propala. Zatim se pojavljuje pravi “teškaš”, Dennis Kucinch, demokratski zastupnik u Kongresu iz Ohia koji se neuspješno upustio u predizbore za predsjedničkog kandidata, a zastupničku je karijeru zaključio 2013. godine (počeo ju je 1997.). Prošle i ove godine pod svjetla reflektora iskočio je John Kasich, guverner Ohia kojem su davali dobre izglede za osvajanje republikanske predsjedničke nominacije, ali ni on, kao ni 15 ostalih, nisu imali protuoružje za Donalda Trumpa.

Na izborima 2008. u prvi je plan iskočila savezna država Aljaska. Naime, ondje je guvernersku poziciju držala Sarah Palin, koju je republikanski kandidat John McCain izabrao - kasnije će zbog toga zažaliti - za potpredsjedničku kandidatkinju. Zbog nje je medijima postala zanimljiva politička utrka u toj, od SAD-a fizički odvojenoj saveznoj državi, pa je u javnost iskočilo ime Marka Begicha, koji se tada natjecao za senat SAD-a. U politiku se uključio vrlo rano, sa 26 godina, kad ulazi gradsko vijeće Anchoragea. Njegov otac Nick bio je zastupnik u američkom Kongresu, ali je nestao 1972. tijekom leta od Anchoragea do Juneaua, glavnog grada Aljaske. Bio je proglašen nestalim, te je ostao na izbornom listiću i izabran je za zastupnika. Mrtvim je proglašen tek kasnije. Njegova je supruga Margareth dva puta nakon toga izlazila na izbore kako bi osvojila suprugovo zastupničko mjesto, ali nije uspjela. Mark je četvrti od šestero djece u obitelji, ima dvije sestre i tri brata, a srednju školu je završio u Anchorageu. Već s 18 godina otvara klub za tinejdžere i dobiva licenciju za prodaju dragulja, a uključuje se i u majčin posao s nekretninama i stoga odustaje od fakulteta. Između ostalog bit će i vozač tadašnjeg gradonačelnika Tonyja Knowlesa, što je djelovalo na njegovu odluku da postane gradonačelnik. U tome uspijeva 2003., kad je osvojio samo 11 glasova više od protukandidata. Ponovno je izabran 2006., a dvije godine kasnije prešao je u Senat SAD-a gdje ostaje cijeli mandat, šest godina. Poražen je na izborima 2014. i tada se ponovno vratio u poslovne vode. Bio je jedan od osnivača Association of American Professionals 2014., organizacije koja okuplja velik broj Hrvata u Americi.

Gospodin Begich, koji je razlog vašeg dolaska u Zagreb?

- Ovdje sam na skupu G2, riječ je o multidisciplinarnoj grupi Hrvata iz domovine i dijaspore čiji je cilj umrežiti poslovnu domovinsku i iseljenju Hrvatsku te pomoći u jačanju ulaganja dijaspore u domovinu. Dakle, riječ je o ekonomskom skupu koji je trajao od 10. do 12. listopada. U utorak 11. listopada bio sam u Bosni, a u srijedu sam na skupu imao prezentaciju o tome kako bi se hrvatski poslovni ljudi trebali predstaviti u poslovnom svijetu, posebno u SAD-u. I kako bi ulagači u SAD-u vidjeli Hrvatsku kao priliku za ulaganje. Govorio sam i o izazovima iz vanjske perspektive u odnosu na one na unutarnjoj razini. I drago mi je da se vidi kako stvari napreduju, posebno u poslovnoj zajednici. I jasno, s iskustvom od 35 godina u američkoj politici, pokušao samo objasniti što zbivanja u SAD-u znače za Hrvatsku. Uvijek uživam kad nastupam na takvim skupovima i doći ću opet.

Posjetili ste Vukovar. Kakav ste dojam stekli u tom gradu?

- Bio sam ondje prvi put, i to je gotovo nevjerojatno iskustvo. Počelo je tako da sam s prijateljima donirao nogometne lopte lokalnom klubu za mlade skupine. Jasno, ne preuzimam nikakvu odgovornost za rezultate koje će tim loptama postizati, ali drago mi je da smo mogli na taj način početi naš posjet. Donaciju su sponzorirali branitelji. Nakon toga sam imao prigodu razgovarati s gradonačelnikom, gospodinom Penavom, i to je bilo interesantno iskustvo. Naime, on je mlad, a i ja sam bio mlad kad sam postao gradonačelnik Anchoragea, te smo imali niz tema za razgovor i razmjenu iskustava. Interesantno, problemi su nam slični iako smo jako udaljeni. Razgovarali smo o ekonomskim izazovima i mehanizmima kako na njih što bolje odgovoriti, na razini Vukovara, ali i Hrvatske, Bosne.

Možete li biti malo precizniji, navesti nam neke primjere iz razgovora.

- Jedan od ključnih izazova u Anchorageu je također bilo pitanje odlaska mladih ljudi. To smo pitanje podigli i na razinu Savezne vlade, dakle kako zadržati mlade ljude kao generator buduće razvoja. Jedan od ključnih odgovora koji se kod nas pokazao uspješnim su zone slobodne trgovine. Dakle, otvorite ih i pustite ljude da razvijaju svoje poslove uz minimalne troškove. I tu se razvije živost, razmjena dobara, znanja. Zatim je tu pitanje obuke za razne poslove, zanimanja. Posebno za ona gdje dođe do manjka radne snage, primjerice slučaj medicinskih sestara u bolnici. Tada je potrebno dovesti stručnjake koji će pripremiti ljude za te poslove kako bi se taj manjak uklonio. I objasnio sam kako to funkcionira u SAD-u. Bilo mi je jako drago kod gospodina Penave vidjeti energiju koja je pozitivna i koju treba grad koji je nakon rata bio doslovce uništen, kao Ground Zero (mjesto gdje su stajali neboderi Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku srušeni u napadu Al Kaide). Čini mi se izuzetnim da su u tom gradu svjesni svega što se dogodilo, svoje povijesti, ali da su jednako tako odlučni da krenu naprijed. I još jedna zanimljiva stvar. Razgovarali smo o proizvodima; jedan takav, farmaceutski, bolnice trebaju, ali za njega zatim ne plaćaju čak i do godinu dana. To je, jasno, neodrživo. Sličnu smo situaciju imali i u Anchorageu. Vlada je kasnila s plaćanjem, pa smo pokrenuli donošenje zakona koji će točno propisati rok u kojem se mora platiti. No, otišli smo i korak dalje; ako Vlada u zadanom roku ne plati robu, tada joj se uredno zaračunavaju kamate i provizija koju mora platiti kompaniji. I da vidite kako smo brzo riješili problem.

Nakon toga smo otišli u Memorijalni centar, na Ovčaru i na predivno groblje kako bih se bolje upoznao s poviješću i bolje je razumio. To je bilo izuzetno emotivno. A obišli smo i otoke na Dunavu koji su, kako su mi rekli, “ničija zemlja”. Fasciniralo me kako su uređeni i kako se moji domaćini brinu o njima.

Iz kojeg dijela Hrvatske vučete korijene?

- Iz Like.

Jeste li posjetili taj kraj?

- Jesam, tijekom svog prvog posjeta Hrvatskoj. Bilo je to divno iskustvo. Došao sam u kuću u kojoj je moj djed rođen i iz koje je 1911. otišao u Ameriku, a ondje se okupilo jako puno Begića, u toj maloj kući, jedva smo stali, a bilo je jako puno hrane i pića. I ondje sam prvi put kušao rakiju. Naime, kad sam došao, odmah su natočili čaše i ja sam pomislio da se od mene očekuje da to popijem naiskap. Možete zamisliti kako sam se osjećao. Onda su mi objasnili da se to pijucka i da neće biti dobro ako tako nastavim piti. Sreo sam tada brojne rođake, bilo je jako emotivno, posjetio sam groblje gdje su pokopani moji brojni preci.

Više ste puta posjetili Hrvatsku, kako je doživljavate, što su najveći problemi?

- Za mene je Hrvatska sjajna zemlja s velikim mogućnostima, gotovo nevjerojatan saveznik SAD-u, s nama ste u gotovo svim međunarodnim operacijama, i to s brojem vojnika koji je veći nego što bi se po broju stanovnika moglo očekivati. I da, velik broj ljudi vidi brojne mogućnosti, ali jednako tako i probleme. Jedan od ključnih je birokracija i poslovni svijet ima velikih problema da je razumije. Evo, danas me vozio jedan mladi taksist - mi Hrvati imamo očito zapisano u DNK da se žalimo ljudima i koje ne poznajemo. Vrlo je ponosan, bio je u vojsci i sad se vratio u civilni život, kupio je auto i vodi svoj posao kao taksist. No, gotovo da je bijesan kad mi priča koliko papira mu je bilo potrebno, koliko puta mora ići u neku ustanovu da dobije pečat - a za to bi vrijeme mogao bitno više zaraditi, platiti više poreza. I jasno mu je da je velika većina toga nepotrebna, da bi se to sve moralo moći riješiti elektronskim putem, smartphoneom. Jer, on je mlad, i to razumije. I to je ono što Vlada mora promijeniti jer tu su još uvijek stari sustavi u birokraciji. Ako se to ne dogodi, neće se otvarati prilike i nastavit ćete gubiti mlade ljude jer u EU im se otvaraju brojne mogućnosti. I to bi trebao biti prvi na listi prioriteta: pojednostaviti uvjete za poslovanje. I zato ću nastaviti dolaziti kako bih prenio svoje iskustvo, političko i poslovno i, nadam se, pomogao u transformaciji.

Koliko je snažna povezanost hrvatsko-američke zajednice?

- Poprilično snažna, sada imamo novu zajednicu, Udruženje hrvatsko-američkih stručnjaka, tijelo koje okuplja ljude s profesionalnim znanjem i karijerom u čijem sam izvršnom tijelu kao predsjednik sekcije za vladu, politiku i javnu službu. Posebno me veseli što gotovo svaki dan dobivam nove zahtjeve za pristupanje Udruženju i, što me posebno veseli, od mladih ljudi, studenata. Očito je da se počinju prepoznavati kao osobe hrvatskog podrijetla, dakle kao hrvatski Amerikanci ili američki Hrvati. Jasno, moguće je i više, ali sad je tu već i bilten, web-stranica, informacije se šire, a treba znati da smo osnovani tek 2014.

Sada, jasno, slijedi pitanje što će se dogoditi 8. studenoga?

- Dakle, 8. studenoga će u SAD-u biti izbori, na njima će netko pobijediti, a netko izgubiti. Dobit ćemo novog predsjednika, a ja se nadam da će to biti Hillary Clinton. No, i sam se pribojavam, mislim da će to do samog kraja biti vrlo tijesna utrka, oba kandidata još uvijek imaju izgleda za pobjedu. Donald Trump obraća se emocijama ljudi, on točno pogađa onu frustraciju koja postoji među Amerikancima jer smatraju da se stvari ne odvijaju dovoljno brzo. Ljudi, posebno sada, žele informacije, žele brze odluke. To se promijenilo u odnosu na doba moje mladosti kad smo čekali jutarnje novine. Sad je došlo do promjene političke dinamike i ljudi nisu zadovoljni napretkom. I to je točka na kojoj Trump gradi svoju politiku. On je ponudio to nešto drukčije od dosad izabranih dužnosnika u Washingtonu. Ako se i ne slažu s njegovom politiku, privlači ih njegova agresivnost. Kad se pak kandidati usporede po pitanju razumijevanja politike, tada je jasno da su razlike ogromne. Hillary će razumjeti sve probleme od prvog dana i ona je svjesna uloge koju Amerika igra u modernom svijetu. I mora igrati i zbog naše ekonomije. Mislim da Trump to ne razumije. Tu su i njegove bliske veze s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, što naše prijatelje u Europi čini vrlo nervoznima. Očito je da on ne razumije tko su naši saveznici, a tko su saveznici kad im to odgovara, kad ide samo njima u prilog. No, ipak mislim da će Hillary pobijediti. Jedan je od problema u tome što oboje kandidata imaju nisku razinu popularnosti. No, imam osjećaj da su ljudi postali ipak mirniji i da im je jasnije kako stvari stoje nakon prve dvije debate. Hillary je bila sjajna na prvoj i jasno pokazala dubinu svog poznavanja svih političkih tema, pokazala je da je ona predsjednički tip, da je zapovjednik i da ima punu kontrolu. Da neće zbog toga što je nervozna pritisnuti crveno dugme i započeti rat. Trump se tu poskliznuo, jako. Ali, ponavljam, situacija je vrlo izjednačena i oni se bore za 10 posto birača.

Nakon prve debate Hillary je osvojila ono što je u američkoj politici jako važno, ona je uhvatila val i sad je na vrhu njega. I može mirno surfati i paziti da se ne posklizne. Jer, sada je Trump taj koji se davi u valu.

Druga debata...

Na njoj je Trump bolje prošao.

- Da, to je točno, ali dijelom i zbog modela debate, to je bilo otvoreno komuniciranje i s gledateljima gdje je njemu bilo puno lakše izbjeći osjetljive teme ili naprosto ne odgovoriti na neko pitanje. Tu se može kretati, taj njegov govor tijela. Ali, ondje je bilo vidljivo da između kandidata postoji snažna tenzija. I velik je problem u tome što kandidati ne govore o temama, oni govore jedno o drugom. A to nije dobro za politiku.

Po vašem mišljenju, što je najveća Trumpova snaga, a što najveća slabost Hillary Clinton?

- Kod Hillary je stvar sljedeća. Američki birači žele poznavati svoje političare, osobno. Imati s njima kontakt. Ona je toliko ozbiljna, toliko pametna, toliko želi učiniti nešto da u takvoj situaciju njezina osobnost vrlo često nije vidljiva. Kad sjedite s njom u sobi, jedan na jedan, tada je upoznajete kao sjajnu osobu, otvorenu, toplu, zabrinutu. Ali to birači ne vide. To je ono što nedostaje njezinoj kampanji. Jer, postoje ljudi koji naprosto žele dati glas osobi za koju imaju osjećaj da je poznaju i da im se sviđa.

Trumpova je snaga u tome što igra na emocije birača. On time manipulira. On točno zna gdje i kako reagirati da čovjek ima osjećaj da ga Trump razumije. U stvarnosti, on samo naznačuje da razumije potrebe ljudi, a onda se već iduće sekunde prebaci na drugu temu, pa na drugu i tako unedogled. To se dobro vidjelo na predizborima. On je o svakoj temi barem dva puta promijenio mišljenje. On je konzistentno nekonzistentan. I u tome leži njegova snaga.

I za kraj, s obzirom na to da ste s Aljaske, što se dogodilo sa Sarah Palin?

- Ona je potpuno nestala. Znate, mi na Aljasci smo tvrdi ljudi; da bi se ondje opstalo, treba puno i naporno raditi, potrebno je razumijevanje unutar zajednice, povezanost. I povjerenje. Dok je bila guvernerica, imala je podršku oko 80 posto ljudi s Aljaske. Moj je problem bio u tome što sam je poznavao, ja sam bio gradonačelnik, puno smo surađivali i znao sam koja su njezina ograničenja. I jako sam se iznenadio kad su je republikanci odabrali za potpredsjedničku kandidatkinju. I onda je izašla na američku scenu i osramotila se. I to je jako djelovalo na ljude na Aljasci. Svi su imali osjećaj da je osramotila i cijelu saveznu državu, sve nas i zato su joj okrenuli leđa. Mislim, ona je u kampanji 2008. bila dobra kad je bila riječ o emocijama, ali manjkalo joj je znanja. Može se zapravo reći da je ona bila Trump prije Trumpa.

Globus/HANZA MEDIA

Izdvajamo

Iz drugih medija