U suvremenom političkom diskursu olako se razbacuje etiketama. Protivnike u Hrvatskoj tako se često zove komunjarama, četnicima ili ustašama. Na zapadu je posebno izlizana etiketa fašista. Svakom razumnom lako je vidjeti kako takav diskurs ne pridonosi zdravoj razmjeni ideja, kao ni gradnji bilo kakve društvene kohezije ili konsenzusa. Ponekad, međutim, znatno je štetnije stvari ne nazvati pravim imenom. Izborom Donalda Trumpa na vlast u Sjedinjenim Američkim Državama došao je ne samo čovjek koji je osobno rasist, seksist, ksenofob i šovinist nego i čitava bulumenta ljudi ultranacionalističkih stavova s jasnim planom kako Ameriku pretvoriti u bastion autoritarnog neofašizma.
U danima koji slijede Trumpovu političku platformu nastojat će se normalizirati i prikazati nastavkom tradicionalnog – iako ovaj put posebno nabrijanog – političkog natjecanja u SAD-u. Pojedini komentatori već pokušavaju naglasiti razlike između tri Donalda Trumpa: prvoga iz kampanje za republikansku nominaciju, drugoga iz kampanje za Bijelu kuću i trećega koji nas čeka nakon što preuzme poziciju američkog predsjednika. Neki komentatori idu tako daleko da uspon i platformu Donalda Trumpa uspoređuju s usponom i platformom Ronalda Reagana s početka osamdesetih. Ljudski um dramatične događaje prirodno nastoji racionalizirati i usporediti s nečim poznatim i prihvatljivim. Ovakva argumentacija stoga je potpuno razumljiva. Na žalost, u ovom slučaju ona je istovremeno pogrešna i opasna.
Mediji nove desnice
Prije svega, politička platforma Donalda Trumpa ne predstavlja nastavak tradicionalnog izbornog natjecanja u američkom dvostranačkom sustavu iako je Trump polučio uspjeh među glasačima Republikanske stranke kakav bi se očekivao i od konvencionalnog kandidata. Pri tome nije od krucijalne važnosti činjenica da je Trump uspio pridobiti i značajan broj tradicionalno demokratskih glasača radničke i srednje klase u postindustrijskim državama Srednjeg Zapada i Istoka poput Michigana, Ohia, Wisconsina ili Pennsylvanije. Ono što jest ključno su jasni elementi autoritarnosti i rasizma u njegovoj političkoj platformi, poduprti mašinerijom netradicionalnih medija nove desnice koja počiva na izmišljanju stvarnosti i teorijama zavjere.
Izbor Donalda Trumpa za kandidata Republikanske stranke, a potom i za predsjednika SAD-a, predstavlja jasan prekid s tradicijom američke politike, kao i konačan sunovrat stranke Abrahama Lincolna, Theodorea Roosevelta i Ronalda Reagana. Teturanje Republikanske stranke na rubu između demokracije i autoritarnosti, između tolerantnosti i isključivosti, između patriotizma i šovinizma, traje već neko vrijeme. Prvi jasni znakovi mogućeg kolapsa postali su očigledni rastom pokreta Tea Party nakon izbora Baracka Obame za predsjednika 2008. Donald Trump tom je kolapsu dao njegov konačni, dramatični oblik.
Nadanja kako se ispod takve odiozne vanjštine i retorike u kojoj su najgore uvrede rezervirane za sve one koji nisu bijeli muškarci nalazi neki drugi, bolji, umjereniji, sposobniji Donald Trump jednostavno su naivna i duboko štetna. U pitanju je sedamdesetogodišnjak čija je čitava karijera obilježena rasizmom, seksizmom i ksenofobijom. Trump je bio rasist ranih 1970-ih kada je diskriminirao Afroamerikance pri iznajmljivanju stanova u svojim zgradama. Bio je rasist kada je nakon izbora Baracka Obame promovirao “birther controversy” prema kojoj Obama nije bio rođen u SAD-u, već u Keniji. Bio je rasist kada je u predsjedničkoj kampanji prozvao meksičke imigrante silovateljima i kriminalcima, kao i kada je odbio ograditi se od podrške koju mu je dao Ku Klux Klan. Drugim riječima, Donald Trump bio je i ostao rasist do kraja. Raspravljati o njegovu seksizmu i mizoginiji – nakon svega što je isplivalo na površinu tijekom kampanje – valjda nije potrebno. Donald Trump bio je i ostao seksualni predator i ženomrzac.
Sagledamo li profesionalni i osobni opus Donalda Trumpa kroz protekla četiri desetljeća njegova javnog života sine ira et studio – dakle potpuno trezveno i nepristrano – svaka usporedba s bilo kojim suvremenim američkim liderom postaje nemogućom. Posebno je neshvatljiva tendencija pojedinih konzervativnih komentatora – i kod nas i u SAD-u – da u Donaldu Trumpu vide reinkarnaciju Ronalda Reagana. Takva usporedba pokazuje nepoznavanje američkog političkog razvoja i samog predsjednika Reagana koji se vjerojatno okreće u grobu od karikature u koju se pretvorila njegova stranka pod vodstvom čovjeka koji je izabran za njegova nasljednika. Reagan i Trump možda i dijele neke aspekte konzervativne ekonomske politike (prije svega rezanje poreza) i naglasak na društvenoj politici “reda i zakona”. Reagan, međutim, nije vrijeđao, a kamoli psovao u javnom diskursu. Bio je svjestan važnosti izgovorenih riječi. Njegova vizija uloge žena u društvu bila je konzervativna i pripadala je svojem vremenu, ali nije bila prostačka ili predatorska. Reagan je bio gentleman. Što je ništa manje važno, imao je iskustvo izvršne vlasti kao guverner Kalifornije u dva mandata. Donald Trump, s druge strane, nema nikakvog iskustva izvršne ili bilo kakve druge vlasti. Konačno, nitko nikada Reagana nije mogao optužiti da je ruski agent spavač. Isto, na žalost, ne možemo reći za Donalda Trumpa.
Etiketa neofašizma
Zaslužuju li, međutim, Trump i ljudi koji su iznijeli njegovu kampanju i koji će dobiti uzde vlasti u Washingtonu etiketu (neo)fašizma? Linija između suvremenog showbusiness populizma i nekakve nove inkarnacije fašizma vrlo je tanka, ali ipak postoji. Sve ipak upućuje na to da je ta linija već debelo prijeđena. Iako ne postoji jedna općeprihvaćena definicija (neo)fašizma, većina autora slaže se da je političke pokrete moguće tako definirati ako zadovoljavaju tri grupe kriterija. Prije svega, moraju biti utemeljeni na ultranacionalizmu koji je poduprt mitom o “ponovnom rođenju” navodno propadajuće i dekadentne nacije, kao i jasnom nativističkom (i rasističkom) klasifikacijom kojim to društvenim tj. etničkim skupinama nacija zapravo pripada. Trumpizam taj kriterij zadovoljava u potpunosti. Trumpov slogan “Make America Great Again” je sama destilacija takve platforme. A val nasilja protiv pripadnika etničkih i rasnih manjina koji je zapljusnuo SAD nakon Trumpove izborne pobjede – potaknut Trumpovom retorikom – samo potvrđuje da su granice društvene isključivosti u Trumpovu pokretu jasno definirane.
Idealizacija vojne moći
Druga grupa kriterija definicije neofašizma vezana je za percepciju fizičke sile kao legitimnog vida političkog djelovanja – u domaćoj i međunarodnoj areni. Mnogi politički komentatori smatraju kako je Trumpova kritika američke politike na Bliskom istoku znak određenog odmaka od tradicionalnog militarizma republikanske desnice. To je pogrešna interpretacija Trumpove politike. Idealizacija američke unilateralne vojne moći u Trumpovoj interpretaciji zapravo je dosegnula neslućenu razinu. Trump ne vidi neke velike koristi od američkih saveznika i NATO-a, i čini se potpuno spremnim razbiti tabu korištenja nuklearnog oružja (“Koja je korist od nuklearnog oružja ako ga ne mogu koristiti?”). Da ne govorimo o njegovu planu dramatičnog povećanja državne potrošnje na vojnu opremu i oružje. Situacija je još i jasnija sagledamo li njegovu domaću politiku. Trump i njegovi pristaše na nasilje gledaju s jasnim odobravanjem. Od nasilničke retorike prema bilo kakvim demonstrantima protiv Trumpa, preko promoviranja proliferacije osobnog naoružanja kao legitimnog vida obrane od “kriminalaca i terorista”, pa sve do kulta maskuliniteta koji napadno izbija iz svake interakcije između Trumpa i njegovih militanata. Nasilje i nasilnost (verbalno i fizičko) postali su nova norma političkog života SAD-a pod Trumpom.
Konačno, trumpizam zadovoljava kriterije (neo)fašizma kada je u pitanju i ekonomska politika. Za razliku od republikanskog mainstreama koji počiva na maloj državi, niskim porezima, slobodnoj trgovini i državnom neuplitanju u tokove kapitala, Trump je kreirao koktel gospodarskih politika koje bi se prije svega mogle nazvati neomerkantilizmom. Međunarodna trgovina, baš kao bilo koji drugi vid međunarodnih odnosa, u Trumpovoj interpretaciji je igra s nultom sumom. Linija između privatnog i javnog interesa je zamućena. Od korporacija se prije svega očekuje da služe američkom nacionalnom interesu, a tek nakon toga svojim dioničarima. Drznu li se preseliti svoju prozvodnju van granica SAD-a, dočekat će ih carinska opterećenja, bez obzira koliko se to kosilo s američkim obavezama prema međunarodnim trgovinskim ugovorima. A odluče li igrati prema novim Trumpovim pravilima igre, čekat će ih lukrativni dealovi s državom u novom programu obnove infrastrukture i vjerojatno najvećoj operaciji “javno-privatnog partnerstva” u povijesti SAD-a.
Temelji režima
Dodamo li na ove tri grupe kriterija i one najočiglednije karakteristike trumpizma – masovnu mobilizaciju pokreta, kult ličnosti, teorije zavjere, rat protiv slobode tiska – zaključak je jasan. Svjedočimo postavljanju temelja neofašističkog režima koji bi vrlo lako – nakon nekog novog terorističkog napada ili ekonomske krize poput one iz 2008. godine – mogao preuzeti sve uzde vlasti u svoje ruke i zatrti američku demokraciju. Što je posebno zabrinjavajuće, svi alati za takvo što već su u rukama Trumpove Bijele kuće. Senat i Zastupnički dom u rukama su Republikanaca. Vrhovni sud uskoro će dobiti devetog člana koji će razbiti 4-4 balans između konzervativnih i liberalnih sudaca. Legislativa donesena za vrijeme Georgea W. Busha nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. predsjedniku daje iznimne ovlasti u pravosudnoj domeni. Špijunski aparat metastazirao je do neslućenih razina i lako se može iskoristiti u svrhu kontrole vlastitih građana. Policijske snage diljem SAD-a prolaze kroz zabrinjavajući proces militarizacije kao odgovor na rastuće konflikte s manjinskim etničkim i rasnim zajednicama. A sam FBI već se jasno stavio u Trumpovu službu za vrijeme predsjedničke kampanje. Pouzdati se u moć američkih glasača i javnosti da zaustave konačni preobražaj trumpizma u funkcionirajući neofašizam u ovom trenutku izgleda naivno. Uostalom, američki glasači su ga i izabrali. Jedino što zapravo stoji između predsjednika Trumpa i diktatora Trumpa jest njegova moguća osobna (ne)sposobnost.
