Too big to fail, preveliko da bi propalo, rečenica je koja je više od ostalih obilježila život Lawrencea McDonalda. Kao dječak živio je u idiličnom gradiću Bolton sa svojom velikom obitelji – majkom manekenkom, ocem biznismenom i četvero braće i sestara. Kao vlasnik uspješne kompanije za kemijski inženjering, njegov otac je bio sklon pretjerivanju u svemu, a osobito u rizičnim ulaganjima i slobodnom vremenu koje je trošio na golf, što će ga naposljetku stajati braka i poslovne propasti zbog koje je obitelj izgubila svoj dom, svoje predgrađe i sjajne izglede za budućnost.
Ipak, vođen primjerom svojih heroja iz filma “Wall Street”, McDonald je bio ustrajan u svojoj namjeri da nađe svoje mjesto pod zlatnim suncem Wall Streeta. Tu, među tipovima koji su bili blagoslovljeni obiteljskim poznanstvima i diplomama fakulteta Ivy Lige, na jednom od najpoznatijih trading katova na svijetu, onome bankarskog diva Lehman Brothers, Lawrence McDonald postao je dio sustava koji je ogledavao devizu tih zlatnih godina Wall Streeta – too big to fail.
Ista samouvjerena deviza ga je stajala posla i nezavidne situacije zbog koje se, poput većine svojih kolega, našao ispred visokog zida njujorških troškova života i bankovnih kredita, a bez izglednih primanja. Ipak, godine koje je podario Lehmanu velikodušno su mu uzvratile inspiracijom za knjigu “Kolosalna propast zdravog razuma” koja je postala bestseler New York Timesa i McDonalda učinila jednim od najvećih autoriteta bankarskog svijeta.
Iako je nastala 1984. kada je američki kongresmen Stewart McKinney govorio o državnoj intervenciji u slučaj banke Continental Illinois, s frazom “Too big to fail” McDonald prvi se put susreo prije deset godina kad je sa skupinom kolega počeo uviđati da financijski pokazatelji banke ukazuju na moguću katastrofu. Kao potpredsjednik odjela za dugovanja i konvertibilne vrijednosnice i jedan od najuspješnijih tradera Lehman Brothersa oko sebe je okupio “bankarske revolucionare”, kako ih opisuje, i pred sam vrh banke iznio svoja mračna predviđanja i strategiju kako da se ona izbjegnu.
No, veliki šefovi pojasnili su im da je banka prevelika da bi bilo razloga za brigu – toliko velika da je povezana s čitavim američkim društvom, stoga nitko ne bi dopustio da joj se nešto loše dogodi.
Danas, kada se bliži deseta godišnjica od propasti Lehman Brothersa, događaj koji Sjedinjene Američke Države pamte kao jednu od najvećih ekonomskih tragedija moderne povijesti, jasno je da je takav stav bio zabluda. Nitko nije prevelik da bi propao.
Proljeće 2007. Lawrenceu McDonaldu budi mnoge uspomene, govori mi, jer je upravo to vrijeme označilo početak kraja. Kada smo se sreli za barom hotela Regency na šminkerskom dijelu Manhattana Upper East Side, Larry – kako inzistira da ga zovem – me pozvao da mu se pridružim u šetnji nekoliko manhattanskih blokova južnije, na adresu 745 Seventh Avenue gdje se nekoć nalazila središnjica Lehman Brothersa.
Danas zgrada banke Barclay Capital izgleda poput svih zgrada banaka u New Yorku. No, za Larryja svaka prilika da se nađe na ovome mjestu, što je dva puta tjedno budući da živi u neposrednoj blizini, zahtijeva da se dobrano koncentrira kako se ne bi osvrnuo i kako bi nastavio hodati. No svaki put se zaustavi. “Uvijek bacim pogled na treći kat gdje sam nekoć radio kao trader na najpoznatijem mjestu za tradere na svijetu. I tada brojim katove do 31., gdje je sve pošlo krivo, do kata gdje se nalazila palača kralja Richarda, odnosno predsjednika banke Richarda Fulda. Preplavi me nostalgija, pomiješana s ljutnjom i pitanjima na koja nitko ne može dati odgovor, s pitanjima koja započinju riječima What if (što bi bilo da)...”, opisuje.
Iako je banka Lehman Brothers propala u jesen 2008., za vas upravo ovo proljeće označava stvarnu desetu obljetnicu propasti banke. Što se događalo u proljeće 2007. na vašem radnom mjestu?
– Kad se sjetim toga vremena, preplavi me osjećaj jezive neugode. Takvi su bili dani u travnju i svibnju te godine. Dolazili bismo na posao u strahu i odlazili kući u strahu. Koračali smo oprezno jer se činilo da se sve može svaki tren urušiti. Banka je toliko duboko zagazila u loše hipotekarne kredite da si osjećao da će se svaki čast sve početi urušavati. Upravo u to vrijeme skupina mojih kolega i prijatelja i ja odlučili smo da moramo nešto poduzeti. Okupili smo se u dobrom duhu, poput revolucionara, i pokušali svoju zabrinutost iznijeti pred vrh banke, uvjeriti ih da moramo nešto poduzeti kako bismo spriječili katastrofu. No, nisu nas shvatili ozbiljno, štoviše, bilo je jasno da nam je bolje da zašutimo ako želimo zadržati svoje poslove. Stoga smo se vratili za svoje uredske stolove, poput članova posade broda koji se kreće prema ledenjaku. Tako sam se osjećao.
Za vas i vaše kolege priča ipak nema toliko loš završetak. Našli ste nove poslove, nove živote. Gledajući iz današnjeg kuta, je li odluka da se Lehman Brothers ne spasi državnim novcem, odnosno novcem poreznih obveznika, pogrešna?
– Dopustite mi da odgovorim ovako – nema nikakvog smisla spasiti sve ostale, a dopustiti da Lehman propadne. Mi smo bili žrtva političkog sustava toga vremena, političara koji su birali i odlučivali o tome tko će biti pobjednik, a tko gubitnik. Amerika, čija se priča o uspjehu temelji na slobodnim tržištima, 2008. je bila diktatura koja odabire pobjednike i gubitnike na temelju veza i poznanstava.
Mislite li da bi drugačija politička struktura drugačije odlučila o Lehmanu? Da je Donald Trump tada bio predsjednik, bi li Lehman Brothers i danas postojao?
– Teško mi je odgovoriti. Ne znam. No, činjenica je da Trump čini prave poteze po pitanju Federalnih rezervi (američkog ekvivalenta Narodne banke), namjerava postaviti ljude koji se ne boje rizika. U prošlosti, uključujući neposredno nakon velike financijske krize tridesetih, njome su upravljali ljudi koji su znali kako upravljati milijardama dolara. Danas su na tim mjestima teoretičari koji nikada u životu nisu bili u doticaju s novcem niti znaju kako zarađivati i ophoditi se s novcem. Trump će to promijeniti. On zna da je za uspješnu ekonomiju potrebna mješavina teoretičarske izvrsnosti i iskustva s novcem. Mnogi zaboravljaju da svatko koga Donald Trump postavi u svoju administraciju ima velika iskustva iz stvarnog svijeta, što daje multidimenzionalnost moći. To nismo vidjeli ni tijekom mandata Georgea W. Busha, a svakako ne tijekom dugih, suhih godina Baracka Obame.
Posljednjih deset godina odvijala se dekonstrukcija Lehman Brothersa. Iako je banka prestala postojati, njezina veličina i situacija bili su toliko kompleksni da se čitavo desetljeće posvetilo njezinu konačnom zatvaranju. Da je donesena drugačija odluka, bi li se, prema vašem mišljenju, doista oporavila?
– U pravu ste, čitav tim posljednjih godina radio je na prodaji imovine banke, povratu sredstava kreditorima. Ne zaboravimo da se radilo o sustavu s bilancom od 770 milijardi dolara. Ako želite zamisliti što bi bilo s Lehmanom danas da je donesena drugačija odluka, pogledajte samo Citygroup koji je bio u jednakoj situaciji kao Lehman, ali je za razliku od Lehmana spašen. Samo pogledajte vrijednost dionice. Prije deset godina ona je iznosila 562 dolara. Danas vrijedi 59 dolara. Likvidacija sve loše imovine se obavila mimo očiju javnosti i, evo, banka je i danas tu. Isto bi bilo s Lehmanom.
Iz kuta europskih medija Trump vuče poteze koji su nagli, nepredvidljivi, na trenutke zastrašujući. Nakon prvih stotinu dana u Bijeloj kući kako Wall Street gleda na predsjednik Trumpa?
– Nevjerojatno je da baš nitko, a pritom ne govorim samo o europskim nego i o američkim medijima, ne govori o stvarnom stanju u SAD-u u ovom kratkom vremenu otkad je Trump predsjednik. Svi prate prosvjede i neslaganja, a nitko ne piše o tome da je povjerenje potrošača i malih i srednjih biznisa, kao i cjelokupno povjerenje biznisa, na svom najvišem stupnju u posljednjih 16 godina. Dakle, ne govorim samo o Wall Streetu, nego o cjelokupnom poslovnom svijetu Sjedinjenih Američkih Država. Wall Street, dakako, vjeruje u slobodna tržišta, deregulaciju i vladavinu prava, stoga je bilo za očekivati da će im odgovarati tip kao što je Donald Trump, za kojeg sam već dugo vjerovao da će biti sjajan predsjednik, što sam uvijek govorio njegovu sinu Donaldu Junioru. No, najbitnije je to da se životinjski duh vratio u Wall Street i on sada ponovno živi. Nakon dugih godina stagnacije, niske produktivnosti, ružnih financijskih pokazatelja, straha od rizika i zapošljavanja ljudi, na Wall Street se vratio optimizam i osjećaj životinjskog duha, stvarne borbe koja je učinila Ameriku jednim od najsjajnijih mjesta na svijetu. Ono što malo tko spominje jest da je u tijeku revolucija koju elita s dviju obala SAD-a ne želi vidjeti, možda zato što se osjećaju osramoćeno jer su u tolikoj mjeri bili u krivu... po pitanju svega.
Uskoro objavljujete svoju drugu knjigu, koja opisuje razdoblje od pada Lehman Brothersa do danas. Što o njoj možete otkriti čitateljima Globusa?
– U svojoj novoj knjizi, čiji vam naslov ne smijem otkriti, nastavljam priču koju sam ispričao u “Kolosalnoj propasti zdravog razuma”. No, više od knjige o našoj povijesti, ovo je knjiga o budućnosti. Pogled unatrag na Lehman je istovremeno pogled u budućnost. Jedan od temeljnih razloga zbog kojih sam se upustio u ovaj projekt na kojem sam radio posljednjih devet mjeseci moja je duboka zabrinutost. Pitali ste me o onome što sam osjećao u proljeće 2007., a sada ću vam reći što osjećam sada – isto što sam tada primjećivao u banci, a vezano za loše, subprime kredite, danas pronalazim u područjima kao što su dugovanja na kreditnim karticama, studentskim kreditima i kreditima komercijalnih nekretnina. U posljednjem kvartalu 2016. financijska slika banaka pokazivala je gotovo jednake čimbenike kao prije deset godina. Jedino što se promijenilo jest prijetnja – tada su to bile subprime hipoteke, danas je nešto drugo. Povijest je pokazala da svaka financijska kriza ima drugačiju zvijer. Kao u “Terminatoru”, dolazi do metamorfoze zvijeri u drugačiju zvijer. Zvijer nam prijeti i danas i mnogi ne znaju da je njena prijetnja odredila atmosferu u zemlji u trenutku kada su Amerikanci izlazili na predsjedničke izbore. Baš u tim trenucima potrošnja je bila najniža u posljednjih sedam kvartala, ljudi nisu trošili, plaće su bile niske, a politika nejednakosti je proširila osjećaj da su pogodnosti isključivo na strani bogatih i Hollywooda. U svemu tome, skretala se pažnja s pravih problema. Pogledajte samo ovaj podatak: u SAD-u je šest puta više četvornih metara komercijalnih zgrada financiranih kreditima s niskim kamatnim stopama nego u Europi. Ako dođe do toga da u jednom trenutku Amerikanci u velikom broju ne mogu platiti račune svojih kreditnih kartica, ne mogu vratiti kredite za građevine za komercijalnu upotrebu, a omladina ne može naći poslove dovoljno dobro plaćene da bi vratili svoje studentske kredite – slijedi nam nova katastrofa. Mi kao društvo moramo prepoznati tu prijetnju u sustavu i jednom zauvijek se nositi s konceptom kompanija i institucijama koje su “prevelike da bi propale”, jer vidimo gdje nas je to dovelo prije deset godina. Laki pristup jeftinom novcu i dalje hrani situaciju u kojoj kompanije postaju prevelike da bi propale i velike kompanije i danas imaju golem utjecaj na američko društvo. To se nije promijenilo. Nadam se da će Trumpova administracija biti sastavljena od dečki koji znaju što rade kako nam se na desetu godišnjicu Lehmana ne bi dogodio novi Lehman. Postoji jedan sjajan citat iz filma “Wall Street” u kojem Michael Douglas (Gordon Gekko, op. a.) govori: “Većina tih tipova s magisterijima Harvarda ne donosi ništa – daj mi dečke koji su siromašni, pametni, gladni i bezosjećajni. Malo ćeš izgubiti, malo ćeš dobiti, ali naposljetku ćeš se nastaviti boriti.”