Unatoč obilnim slojevima šminke, prilagođenim TV kamerama, što su mu ih vizažistice u EU parlamentu u Strasbourgu brzim, uvježbanim potezima, nanijele na lice, jer je prije razgovora za Globus govorio za nekoliko europskih televizija, nekadašnji gradonačelnik Caracasa, Antonio Ledezma, jedan od najistaknutijih političkih protivnika Nicolása Madura, doima se umornim, čovjek je čije podočnjake nije lako prikriti. Otkad je pobjegao iz Venezuele, ima tome mjesec dana, putuje od Washingtona do utjecajnih europskih adresa u pokušaju pronalaženja i učvršćivanja saveza s političkim nesimpatizerima Nicolása Madura.
Ledezma, do jučer jedan od najpoznatijih među više stotina političkih zatočenika koje je Maduro potrpao u zatvor u Venezueli, u političkom je egzilu u Španjolskoj. Uhićen je 2015., u to je doba još bio gradonačelnik Caracasa. Teretili su ga da je s američkim vlastima spremao puč protiv Madura. Nije bilo suđenja, prvo su ga držali u vojnom zatvoru, a od 2016. bio je u kućnom pritvoru.
O detaljima bijega, kako je prošao tih krajnje rizičnih 900 kilometra od Caracasa do granice s Kolumbijom, preko koje je potom odletio u Španjolsku, razumljivo, relativno škrto i nerado govori. Kaže: “Bježeći u Kolumbiju, morao sam proći tridesetak kontrolnih točaka koje, među ostalima, nadziru venezuelske tajne službe. Prešao sam granicu preko mosta Simona Bolivara koji povezuje venezuelski grad San Antonio del Tachira i kolumbijsko mjesto Villa Rosario. Mislim da vlastitoj zemlji trenutačno puno više mogu pomoći boreći se za povratak demokracije dok sam u egzilu nego dok me tamo drže u zatočeništvu. Znao sam da mi, uhvate li me, ne gine ponovni zatvor ili da će me, moguće, negdje na cesti kidnapirati lokalni kriminalci i pitanje je kako bih skončao. Normalno da sam se bojao. Strah je prirodan. Ali, kad čovjek hoće ponovo na slobodu, napustiti zatvor, spreman je riskirati. Više od tisuću dana proveo sam zatočen. To da pokušam pobjeći, bila je krajnje osobna odluka koju sam donio posve sam”, govori Ledezma.
Proslava bijega
Kolumbijske su vlasti srdačno dočekale Ledezmu, predsjednik Juan Manuel Santos odavno Madurovu vlast naziva diktatorskom. “Dobro došao na slobodu!” komentirao je taj dan na Twitteru i nekadašnji kolumbijski predsjednik Andres Pastrana.
Mnogi su Venezuelci bučno proslavili bijeg Ledezme daleko od Madurovih šaka. “Moglo je biti obrnuto. Da su me uhvatili, taj bi moj propali bijeg, ne sumnjam, mnoge obeshrabrio. I zato mi je, među ostalim, bilo silno bitno uspjeti. Kao što mi se sad bitno boriti za povratak demokracije u Venezueli i povratak kući”, kaže Ledezma.
Nenkadašnji gradonačelnik Caracasa Antonio Ledezma i predsjednik Nacionalne skupštine Julio Borges na primanju Saharove nagrade Europskog parlamenta.
Ne događa se često, nema puno takvih momenata, da većina od više od sedam stotina zastupnika Europskog parlamenta ustane i gotovo jednoglasno plješće, kad se u golemoj dvorani za plenarne sjednice, u Strasbourgu, osjeća iskreni respekt, i to jednoznačan. Bude to, ako ikad, obično za onih zadnjih plenarnih sjednica u kalendarskoj godini, prosinačkih, kad EU parlament dodjeljuje važnu nagradu za ljudska prava, Saharova, nagradu za slobodu misli. Obično Saharova dobivaju pojedinci pred čijom biografijom i društvenim angažmanom većina osjeća samo neupitno poštovanje. Spomenimo tako Malalu, tad još tinejdžericu, Pakistanku koja se bori za pravo žena na obrazovanje, a koja je Saharova dobila 2013., a potom i Nobelovu nagradu za mir, te Nadiju Murad i Lamiju Aji Bašar, lanjske dobitnice Saharova, djevojke iz naroda Jazida u Iraku koje su preživjele seksualno ropstvo i postale glasnogovornice žena koje su oni koji se bore za ISIL seksualno zlostavljali.
Nagrada oporbi
Ove je godine Saharov, njegova potpora i vidljivost koju ta nagrada sa sobom nosi te pripadajućih 50.000 eura, otišao u ruke, kako je to Europski parlament formulirao, demokratske oporbe Venezuele, na čelu s predsjednikom parlamenta Juliom Borgesom, te političkim zatvorenicima. Nagrada je potpora, stoji u objašnjenju, demokratski izabranu parlamentu i poziv na mirnu tranziciju u demokraciju, kao i potpora političkim zatvorenicima, među kojima su posebno imenovani Leopoldo López, Antonio Ledezma (koji je u doba kad je odlučeno kome ove godine ide Saharov još bio u kućnom pritvoru), Daniel Ceballos, Yon Goicoechea, Lorent Saleh, Alfredo Ramos i Andrea González.
Bojkot ljevice
Kao rijetko kad, osjećaji su za dodjele Saharova u Strasbourgu bili pomiješani, dio lijevih europarlamentaraca, Ujedinjene europske ljevice/Nordijske zelene ljevice, koji se ne slažu s izborom dobitnika, bojkotirao je svečanu dodjelu ili je pak na svojim zastupničkim mjestima istaknuo fotografije Dawita Isaaka, švedsko-eritrejskog novinara i pisca kojeg eritrejske vlasti drže u zatvoru od 2001. a koji je također bio u finalu za ovogodišnjeg Saharova. Poručili su da je to politička instrumentalizacija nagrade, jer su nagradu dosad dobivali isključivo pojedinci koji se bore za ljudska prava, dok je ove godine riječ o organiziranoj političkoj opoziciji. Koja je, uz to, što nije nebitno spomenuti u ovom kontekstu, desne provenijencije. Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani kazao je, među ostalim, da nagrada odlazi oporbi kojoj je proizvoljno i antidemokratski zabranjeno sudjelovati na predsjedničkim izborima.
Broj političkih zatvorenika u Venezueli nepoznat je, informacije koje o tome kolaju među oporbom različite su. Antonio Ledezma u razgovoru mi je rekao da ih je nešto više od 300, podaci koje je ovih dana uz objašnjenje nagrade Saharov tiskao EU parlament, pozivajući se na poznatu organizaciju za ljudska prava Foro Penal Venezolano, koja pro bono daje pravne usluge progonjenima i onima koji su zatočeni a da im se nije sudilo, bilo da su podvrgnuti torturi ili napadnuti od strane vladinih institucija za vrijeme višemjesečnih nasilnih protesta koje je protiv vlasti organizirala opozicija, govore o više od šest stotina zatočenih. Kad je Maduro došao na vlast, u zemlji je, kaže Alfredo Romero, čelni čovjek Foro Penal, udruge koja se bori za zaštitu ljudskih prava, bilo jedanaest političkih zatočenika. To dovoljno ilustrira u kojem smjeru je otišla Venezuela.
Julio Borges, predsjednik venezuelskog parlamenta kojem je, među ostalima, otišao ovogodišnji Saharov, čovjek je koji u rukama nema nikakvu vlast, jer je parlament, u kojem od pobjede na izborima koncem 2015. dvije trećine ima oproba, Maduro sasvim razvlastio.
Promjena ustava
Nicolás Maduro u kolovozu je promijenio Ustav i tim potezom utjecaj legalno izabrana parlamenta učinio ništavnim. Uzalud je oporba strategijom dizanja tenzija i prosvjedima držala narod na ulicama više mjeseci, želeći spriječiti da budu izabrana 545 zastupnika ustavotvorne skupštine. U prosvjedima koji su bili puni krvi ubijena su 153 čovjeka. A Ustav je, kako rekosmo, potom promijenjen. U novoj skupštini sad sjede Madurovi poslušnici.
Sedamdeset pet posto Venezuelaca izgubilo je po desetak i više kilograma u ovoj godini. Četvero od desetoro djece gladuje. Minimalna plaća je manja od pet dolara, toliko je otprilike tamo iznosila i 1950-ih. Hiperinflacija koja posljednjih godina galopira tržištem u Venezueli nalik je na ono što smo gledali u Brazilu i Argentini 1980-ih i 1990-ih.
Humanitarna kriza je dramatična. Osim što odavno manjka hrane, nema niti lijekova. Ljudi u bolnicama koje jedva funkcioniraju umiru od banalnih bolesti. Očekivana životna dob rapidno opada, smrtnost rodilja, zbog nedostatka lijekova, porasla je samo u zadnjih godinu dana za 70 posto. Cvjeta crno tržište, šverceri iz susjednih zemalja nabavljaju lijekove po astronomskim cijenama. Kriminal je i prije mučio Venezuelu, a njegova stopa iz godine u godinu raste. Sad imaju drugu najveću stopu ubojstava na svijetu.
U proteklih 20 godina emigriralo je više od milijun Venezuelaca. Legalno danas mnogi više i ne mogu izaći iz zemlje jer je, onima koji je otprije nemaju, odnedavno postalo nemoguće napraviti putovnicu. Maduro je potpisao uredbu kojom produžuje valjanost svih putovnica na dvije dodatne godine. Razlog je posvemašnja nestašica svega, pa tako u Venezueli vlasti sad nemaju ni papira ni tinte da bi građanima tiskali dokumente.
Cijela situacija od tragične se promeće i u bizarnu zna li se da je riječ o zemlji čijih 95 posto izvoza otpada na naftu koje tamo ne manjka, dapače, Venezuela ima najveće rezerve nafte na svijetu, procijenjene na oko 300 milijardi barela (jedan barel iznosi 159 litara). Saudijska Arabija, usporedbe radi, ima 30 milijardi barela manje.
Virtualna valuta
Posljednjih tjedana stižu vijesti da Maduro kani uvesti virtualnu valutu, nazvali su je petro, kojom se nada izvući nacionalnu ekonomiju iz krize. Tamošnja moneta, bolivar, odavno više ništa ne vrijedi, a predsjednik očekuje da će virtualna, kriptovaluta dati zemlji, pogođenoj sankcijama, “put i napredak u monetarni suverenitet preko financijskih transakcija koje se obavljaju na posve nov način koji će nam omogućiti zaobilaženje financijske blokade”.
Caracas stranim vjerovnicima duguje 140 milijardi dolara. U studenom je Rusija pristala rekonstruirati 3,15 milijardi dolara duga koje prema njoj ima Venezuela.
Popularno nazvan “socijalizam 21. st.” u Venezueli je počeo na samom koncu prethodnog. Kad je 1999. na vlast došao Hugo Chávez, petrodolarima je subvencionirao štošta, na tome je, među ostalim, izgradio i popularnost među većinom siromašnim stanovništvom. Država je tako držala niske cijene lijekova, riže, šećera, kave, ulja, kruha, ali i nafte koja je prvih godina Chávezove vlasti bila ispod 10 lipa po litri. I makar je Chávez na neko vrijeme uspio anulirati brige većeg broja sirotinje, sistem je bio postavljen tako da je bilo jasno da neće dugo potrajati, tek dok se ne isprazne rezerve. Proizvodnja bilo čega u toj je zemlji bila sve manje isplativa, nitko više ništa nije mogao prodati po tržišnim cijenama, država je kontrolirala tržište, držala cijene niskima, a cijela je ekonomija sve više ovisila o prodaji nafte. Novcem od nafte Chávez je financirao uvoz strane robe, kad su već domaće tvrtke, sasvim obeshrabrene, malošto proizvodile.
Sve je još nekako i išlo do 2014. kad je cijena sirove nafte drastično pala, čak za 60 posto. Bilo je to već odavno doba kad Venezuela, osim nafte, jedva da je išta drugo proizvodila. Svaki danom bilo je sve manje petrodolara za uvoz robe, a domaća privreda i ekonomija već su bile posve uništene. Više nije tko imao proizvoditi ni toalet papir. U općoj je nestašici Maduro vojsku plaćao, među ostalim, upravo i – sljedovanjem toalet papira.
Chávezov nasljednik Nekadašnji vozač autobusa, Nicolás Maduro došao je na vlast 2013., već u doba kad su se nazirali gospodarski problemi, naslijedio je Cháveza čiji je dotad bio zamjenik. Točnije, Chávez ga je i izabrao za nasljednika. Nakon Chávezove smrti Maduro je na izvanrednim izborima osvojio 50,5 posto glasova, makar su politički rivali govorili da je rezultat namješten.
Iako mu, nedvojbeno, manjka Chávezova karizma, ni okolnosti Maduru od prvog dana nisu išle na ruku. Bilo je nemoguće bez većih potresa očuvati čavizam, to je još mogao Chávez koji je barel nafte prodavao za 140 dolara, ali sigurno ne i Maduro koji po barelu nije mogao dobiti više od 25 dolara.
Trumpova administracija uvela je sankcije protiv Madura u kolovozu, nakon što je predsjednik odlučio promijeniti Ustav i politički eutanazirati parlament i oporbu. Venezuela je treći najbitniji isporučitelj nafte Americi, nakon Kanade i Saudijske Arabije. Prije nego što su Amerikanci uveli sankcije, venezuelska naftna kompanija smanjila je izvoz nafte u SAD i povećala količine koje šalje na rusko tržište. Sankcije zabranjuju transakcije obveznicama koje izdaje bilo vlada Venezuele bilo državna naftna kompanija Pedebesa. Amerikanci nisu priznali rezultate izbora za Ustavotvornu skupštinu Venezuele koja je prošlo ljeto nelegalnim političkim manevrom preuzela vlast od parlamenta. Trumpovi savjetnici prijete Caracasu govoreći da će pojačati sankcije, licemjerno je to doduše čuti iz usta Trumpove administracije kad u nastavku kažu “sve dok se ljudska prava ne poštuju i demokracija ne vrati u potpunosti”, kako poručuje Herbert Raymond McMaster, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost.
Uvođenje sankcija Maduro je iskoristio ne bi li u javnosti podcrtao opoziciju kao marionetu Washingtona.
Trump je zaprijetio i vojnom intervencijom, izazvavši, među ostalim, osudu latinoameričkih zemalja. Totalitarne metode kojima vlada Maduro, mijenjanje Ustava, osudio je i UN. Razumijevanje za Madura još pokazuje vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn.
Prije mjesec dana sankcije Venezueli uvela je i EU, riječ je o zabrani isporuke oružja u tu zemlju kao i elektroničke obavještajne opreme i sve druge opreme koja može biti korištena za represiju protiv političkih neistomišljenika i naroda.
Nakon što je Maduro u ožujku ove godine posredstvom Vrhovnog suda razvlastio Nacionalnu skupštinu njezinih legislativnih ingerencija, predsjednik parlamenta Julio Borges je sa suradnicima u svibnju hodočastio Europom tražeći pomoć od Madrida do Angele Merkel i Emmanuela Macrona.
Odbjeglog nekadašnjeg gradonačelnika Caracasa Antonia Ledezmu Maduro je opisao kao “vampira koji slobodno putuje svijetom” i poručio Španjolskoj da ga – ne vraća.
Nafta i glad
Govoreći dalje za Globus, Ledezma kaže: “Venezuelci su postali taoci, a Venezuela jedina zemlja na svijetu koja plaća da bude okupirana. Jer, Caracas financira kubanski režim, novac od nafte odlazi u Havanu, a ljudi u Venezueli doslovce skapavaju od gladi. Neke od obitelji političkih zatvorenika u Venezueli nemaju niti za platiti autobusnu kartu da odu do zatvora posjetiti svoje zatočene. Madura cijelo vrijeme radikalno gura Kuba. Vlasti u Havani su njegovi politički mentori. Mnogi poslušnici i kotačići njegova režima prošli su obuku na Kubi koja je kolonizirala Venezuelu. Jedino na koga se još Maduro, u smislu trgovačkih transakcija, može osloniti jesu Kina i Rusija. Ali, Kuba mu drži leđa. Čile je za Pinocheta imao diktaturu, vođe su bile korumpirane, ali nije bilo trgovine drogom u redovima vlasti, a to je upravo ono što radi vlast u Venezueli. Venezuela je država kriminala gdje trgovina drogom ide ruku pod ruku s vlašću. Pablo Escobar je u Kolumbiji pokušao doći do državnih institucija, nikada nije uspio, a u Venezueli likovi poput Escobara su sasvim blizu režima.”
Ledezma dalje dodaje: “U sljedećim tjednima ili mjesecima imat ćemo, može se očekivati, predsjedničke izbore, i zato je jako bitno da nam je Saharov dodijeljen upravo u ovom trenutku. To nas ohrabruje, jer pokazuje da svijet gleda u Venezuelu, diktaturu u kojoj se odavno ne poštuje dioba izvršne i zakonodavne vlasti. A i sudstvo je, trebam li reći, u rukama Madura. Režim odbija otvoriti humanitarni koridor za pomoć stanovništvu. Humanitarna kriza je sve veća, nema više vremena. Maduro zapravo samo kupuje vrijeme koje zemlja više nema.”