Smrt Muhamedova unuka Huseina šijitskoj zajednici donijela je veću traumu od Alijeve smrti. Dok je Ali stradao od ruke atentatora iz skupine odmetnika, sina mu Huseina i njegovu obitelj ubila je vlast. Šijiti su stoga s gađenjem odbacili vladarsku dinastiju Umajada, kao i prvu trojicu kalifa, pod optužbom da su krivi za nanošenje zla Prorokovu domu. Za razliku od šijita, suniti prvu trojicu kalifa, kojima kao četvrtoga ipak pridodaju i Alija, nazivaju Rašidunima, što na arapskom znači “oni koji ispravno vode”. U sunitskom svijetu Rašiduni do danas predstavljaju ideal kalifa i kalifata. Islamska država proglašena u Mosulu 2014. i njezin vođa, “kalif” Abu Bakir el-Bagdadi svoj su autoritet uvelike gradili na oponašanju Rašiduna, što je među mnogim sunitima – poglavito onima arapskoga podrijetla – polučilo rezultat u vidu brojnih sljedbenika. Neke od značajki vlasti zbog kojih je kalif Abu Bakir el-Bagdadi nekoliko godina bio tako privlačan sunitima diljem Bliskog istoka, ali i onima koji su živjeli na Zapadu, nisu se mogle pronaći u jednoj osobi još od vremena Rašiduna, a ključne su za legitimitet nositelja kalifske titule. Među njima su kurejško podrijetlo (Kurejšiti su pleme iz kojeg potječe Muhamed), naglo širenje teritorija pobjeđivanjem na bojnom polju (zbog toga je kalifat proglašen po osvajanju Mosula), te naposljetku izborni legitimitet (sva četvorica Rašiduna su izabrani, odnosno titulu kalifa nisu naslijedili niti su je prisvojili silom kao što je to bio slučaj tijekom umajadske, abasidske i osmanske vlasti).
Zbog potonjega se u Islamskoj državi pridaje velika važnost prisezanju na lojalnosti kalifu el-Bagdadiju (arapski baj‘ah) od strane muslimana diljem svijeta, što je običaj kakav nije postojao u karijerama drugih islamističkih vođa poput Bin Ladena, koji se nije ni pokušao proglasiti kalifom budući da nije ispunjavao prva dva uvjeta.
Sunitski je svijet kroz povijest njegovao sjećanje na prve kalife, a neka je njihova djela uzdignuo na razinu zakona. Tako je kalif Omer (Faruk) nakon osvajanja Jeruzalema navodno s tamošnjim kršćanima sklopio sporazum poznat kao Omerov pakt. Njime su kršćani i drugi nemuslimani svedeni na niži status zimija, a njihova su društvena i vjerska prava ograničena i definirana. Omerov je pakt, uz različite dorade i dopune, služio kao obrazac za postupanje prema nemuslimanima, poglavito kršćanima i Židovima, u mnogim sunitskim imperijima, uključujući i Osmansko Carstvo.
Šijiti su pak kroz suprotno postupanje nastojali obezvrijediti Omerovo zakonodavno nasljeđe. U šijitskim imperijima, poput Fatimidskoga, kršćani i Židovi nerijetko su uživali ne samo veće slobode nego i mogućnost uspona u hijerarhiji državne vlasti. Općenito se može reći da su kroz povijest nemuslimani uživali bolji položaj pod šijitskom nego pod sunitskom vlašću, premda postoje brojne iznimke. Status Židova u šijitskom je Iranu i dan danas povoljniji nego u većini sunitskih bliskoistočnih zemalja, iz kojih ih je nakon 1948. većina protjerana, a mnogi su ubijeni. Židovi u Iranskom parlamentu Medžlisu imaju i jednog zastupnika. Šijitski pak Azerbajdžan od stjecanja neovisnosti s Izraelom ima diplomatske odnose i razvija suradnju u područjima od gospodarstva do sigurnosti.
Nakon sunitsko-šijitskoga raskola koji je, kako smo vidjeli, bio isključivo političke prirode, odnosno koji je nastao oko pitanja vrhovnoga vođe ummeta, između dvije su se zajednice počele javljati i doktrinarne razlike. Suniti su nastojali ostati vjerni ranoislamskoj tradiciji, kakva je zabilježena u tri ključna tekstovna korpusa: Kur’anu, zbirkama hadisa i Siri, odnosno Muhamedovim biografijama. Islamski su učenjaci na temelju tih kanonskih i semikanonskih tekstova, te opreznim i filtriranim prihvaćanjem izvanislamskih ideja i metoda razmišljanja, razvili dojmljivu teološku, političku i legislativnu misao. Svaki dio života pojedinca i zajednice – od uređenja obiteljskih prilika do međunarodnih odnosa – s vremenom je definiran, uvijek uz referiranje na ranoislamsku tradiciju. Tako su, između ostaloga, određene i najveće vrline, kao i najveći grijesi. Najveća je vrlina mučeništvo. Najveći grijeh u islamu je širk, odnosno idolopoklonstvo ili pripisivanje božanskih atributa stvorenju. Drugi najveći grijeh je bid‘a, odnosno inovacija. Kako bi spriječili odstupanje od izvorne vjere, od najranijih se vremena poticalo učenje kur’anskoga teksta napamet, odnosno recitiranje, što je i značenje riječi Kur’an.
Šijitski je svijet, prema shvaćanju sunita, počinio oba najveća grijeha: odao se idolopoklonstvu i uveo je vjerske inovacije. Još za Alijeva života pojavili su se sljedbenici toliko odani njemu da su ga smatrali božanstvom. On je sam, kao pravovjeran musliman, takvo štovanje s gnušanjem odbio, a tradicija nam prenosi da je najmanje jednoga takva zanesenjaka dao pogubiti. No šijiti su, osobito nakon Huseinove smrti, odavali sve veće počasti potomcima iz njegove loze koje su smatrali imamima, te su ih s vremenom počeli štovati kao nositelje božanskih osobina. U šijitskoj vjerskoj terminologiji riječ “imam” je s vremenom istisnula i zamijenila riječ “kalif”. Prvi šijitski imam je Ali, drugi je Hasan, treći Husein, četvrti Huseinov sin Ali. Dvanaesti imam te loze, Muhamed ibn Hasan el-Muntazar, za šijite dvanaestnike je zadnji i najvažniji. On se rodio u iračkome gradu Samari, nedaleko od Bagdada. Prema njihovu vjerovanju on nije umro, nego je sredinom 10. stoljeća u svojoj 73. godini ušao u okultaciju ili skrovitost, koja traje do danas. Njegova je mesijanska titula Mahdi, što znači “Onaj koji je božanski vođen”, ili el-Muntazar, “Očekivani”. Šijiti dvanaestnici očekuju njegovo pojavljivanje na kraju vremena, na Sudnji dan, kada će na svijet donijeti pravednost i mir. Dvanaestnici, koji su danas najbrojnija šijitska sljedba, zbog eshatološke nade, ali i života samih imama od kojih su mnogi bili politički pasivni, posvećeni duhovnom životu i umrli kao mučenici, često su bili politički kvijetisti. Iranska je revolucija u tom smislu predstavljala prekretnicu u političkom životu dvanaestnika.
No nisu svi šijiti sljedbenici dvanaestog imama, a ni politički kvijetisti. Peti imam i Huseinov unuk Zaid podigao je ustanak protiv jednoga od umajadskih kalifa. U tom je ustanku ubijen, zbog čega se naziva i Zaid el-Šehid (Zaid Mučenik). Šijiti koji njega slijede zovu se zaiditi i danas čine većinu šijitske populacije u Jemenu. Pokret Huti koji je u ratu s jemenskim sunitima i Saudijskom Arabijom, nadahnut je Zaidovim učenjem, prema kojemu je pobuna protiv nepravedne vlasti muslimanska dužnost.
Ismailiti su sljedbenici sedmoga imama, zbog čega se još zovu i septimiti (engleski Seveners). Njihova je sljedba iznjedrila moćnu dinastiju Fatimida, koja je vladala Egiptom i Levantom do dolaska Saladinove dinastije Ajubida. Fatimidi su utemeljili Kairo i u njemu danas najvažnije islamsko sveučilište na svijetu, el-Azhar. Velike zasluge za to pripisuju se fatimidskom zapovjedniku hrvatskih korijena Džavharu.
Šijitska sljedba su i alaviti, čije podrijetlo nije sasvim jasno. Oni čine oko 12% stanovništva Sirije, ali njome i vladaju budući da je predsjednik Bašar el-Asad alavit.
Od ostalih šijitskih sljedbi koje sudjeluju u modernim bliskoistočnim previranjima tu su još sljedbenici fatimidskog imama s početka 11. stoljeća el-Hakima. El-Hakim, poznat i kao “ludi kalif”, nekoliko je godina progonio Židove i kršćane, a zatim se proglasio bogom i progonio sunite. On je prvi muslimanski vladar koji je razorio Baziliku Svetog groba, najsvetije kršćansko mjesto u Jeruzalemu, što je potaknulo razmišljanja o vraćanju Palestine pod kršćansku vlast i pokretanju Križarskog rata. El-Hakimovi su sljedbenici Druzi. Oni su tijekom povijesti razvili ne samo ezoteričnu sljedbu nego i posebnu etničku skupinu, različitu od Arapa, premda je jezik kojim govore arapski. Druza ima nešto više od milijun, a većinom žive u Siriji, Libanonu i na sjeveru Izraela. Poznati su po lojalnosti državi u kojoj žive. Nisu sudjelovali u arapskom ratu protiv Izraela 1948., a Izraelci ih nisu protjerivali niti su ih razoružavali. Ni tijekom Šestodnevnog rata 1967. Druzi nisu napustili svoja naselja na Golanskoj visoravni koju je Izrael tada zauzeo od Sirije. Štoviše, Druzi služe vojsku u Izraelu skupa sa Židovima. Jedini nežidovski brigadni zapovjednici Izraelske vojske bili su Druzi. Imad Fares je početkom 2000-ih zapovijedao brigadom Givati, dok je donedavni zapovjednik Golani brigade bio pukovnik Rasan Alian.
Druzi su tijekom povijesti zbog svoje tajanstvene i neortodoksne vjere često bili progonjeni od sunitskih muslimana. Zbog toga su – kao i pripadnici drugih šijitskih sljedbi – često morali skrivati svoja religijska uvjerenja, što je običaj poznat pod arapskim nazivom takija.
Među šijite se ubrajaju i bahaisti, sljedbenici Bahaule i Baba koji je za sebe tvrdio da je Mahdi. Bahaizam je nastao u Perziji u 19. stoljeću i danas broji oko šest milijuna vjernika. U eklektičnoj religiji bahaista toliko je izvanislamskih i nekonvencionalnih učenja, da ih šijiti smatraju otpadnicima od islamske vjere i progone. Nakon niza progona u islamskom svijetu središte su izgradili u Haifi, u Izraelu.
Većina šijita dvanaestnika vjeruje da imami posjeduju božanska znanja i da su nesagrešivi i nepogrešivi. Imaju vlast donositi fetve, pravorijeke koji mogu odstupati od tradicionalnih pogleda pa čak i reinterpretirati kur’anski tekst. Nije rijetkost naći šijite koji Alija i ostalih jedanaest imama smatraju važnijima čak i od samog Muhameda. Zbog toga ih mnogi sunitski teolozi, kao i radikalne sunitske skupine poput Al-Kaide i Islamske države, nerijetko smatraju većim neprijateljima islama od samih nemuslimana (kafira). Dodatnu sablazan među sunitima izaziva to što šijiti svoju odanost imamima iskazuju, između ostaloga, i prikazivanjem njihovih likova. Za sunite je prikazivanje likova grijeh zbog kojega se kažnjava smrću. Islamistički napad 2015. na redakciju francuskoga satiričnog tjednika Charlie Hebdo u kojem je ubijeno dvanaest ljudi tu je teologiju donio i na europsko tlo. Šijitske milicije u Iraku i Siriji svojim barjacima dodatno razdražuju sunitske islamiste, jer je na njima često prikazan lik muškarca s bradom, zaogrnut u kafiju, tradicionalnu arapsku maramu. On predstavlja nekoga od dvanaest imama, često Ali ibn Abu Taliba. Usprkos ne odveć laskavim opisima Alijeva izgleda kakve nalazimo u najranijim spisima – koji su plod sunitskog pera – on se u šijitskom svijetu danas smatra oličenjem muževnosti, ljepote i snage.
Iranski, kao i većina šijita na svijetu (preko 80%), jesu dvanaestnici. Dvanaestnici uglavnom nisu bili skloni nepotrebnom sukobljavanju, nego su nošeni pasivnim mesijanizmom strpljivo podnosili nevolje i progone, čekali posljednja vremena i nadali se božanskoj intervenciji kojom će u hipu iz svijeta biti iskorijenjena nepravda. Tako se u šijizmu razvila osebujna eshatološka misao, kakva ne postoji među sunitima. A upravo ta eshatološka misao, koja je stoljećima šijitsku sljedbu dvanaestnika činila više usredotočenom na čekanje posljednjih vremena nego na borbu za osvajanje političke vlasti, jedan je od ključnih čimbenika današnjega možda najozbiljnijeg bliskoistočnog sukoba, onoga između Izraela i Irana. Eshatologija šijita dvanaestnika Iranskom je revolucijom 1979. u određenoj mjeri preobražena iz pasivnoga u aktivistički mesijanizam: vjeru da se eshatološka zbivanja mogu potaknuti ljudskim djelovanjem.
Mučeništvu kao vrhovnoj vrlini suniti i šijiti u znatnoj mjeri prilaze različito. Ono se može postići žrtvovanjem za vjeru, primjerice uslijed progona, kao i u džihadu. No samoubilačko mučeništvo nov je fenomen. Ono je posljednjih desetljeća postalo osobito prisutno među Palestincima i drugim muslimanima koji se bore protiv Izraela, a Al-Kaida je po njemu kao svojoj glavnoj taktici nakon 2001. postala planetarno poznata. Samoubilački terorizam danas diljem svijeta planiraju i izvode brojne džihadističke skupine i radikalni pojedinci.
No gotovo svi bombaši samoubojice su - suniti. Kad je predsjednik Trump proglasio državljane nekoliko islamskih država potencijalnom prijetnjom i zabranio im ulazak u SAD, među državljanima Libije, Somalije, Sirije i Jemena našli su se i državljani Irana. Bio je to neobičan izbor. Premda iranski režim ne preže od terorizma (poput napada na židovsku sinagogu u Buenos Airesu 1994. kad je ubijeno 85 ljudi i sponzoriranja terorističkih skupina diljem Bliskog istoka), individualni je terorizam uime Irana ili šijitske vjere rijedak.
S druge strane, većina konzervativnih analitičara suglasna je da je Iran danas najveći izvor nestabilnosti na Bliskom istoku. Iran ulaže golema sredstva u financiranje šijitskih skupina i pokreta, ali i nekih sunitskih terorističkih organizacija poput palestinskog Hamasa, diljem Bliskog istoka, usprkos rastućoj ekonomskoj krizi u toj zemlji. Stopa inflacije iznosi 10%, a nakon što na jesen stupe na snagu sankcije koje je zbog nuklearnih ambicija Iranu nametnuo SAD može se očekivati kolaps gospodarstva. Nedavno je objavljena statistika prema kojoj pripadnik terorističke skupine izvan Irana, koju financira Iran, ima 30% veću plaću od iranskog liječnika. Među Irancima zbog svega toga raste nezadovoljstvo, koje je nedavno kulminiralo masovnim prosvjedima protiv režima, a jedna od poruka prosvjednika bila je “dovraga s Palestinom”. Puno toga ukazuje na iracionalnu ambiciju iranskog režima da nauštrb ne samo održivosti proračuna nego i uz rizik od ozbiljnih unutarnjih sukoba nastavi širiti svoj utjecaj diljem Bliskog istoka.
Zbog toga od iranskoga izrastanja u nuklearnu silu strahuje ne samo Izrael nego i mnoge sunitske države, poglavito najmoćniji sunitski suparnik Irana, Saudijska Arabija. Taj je strah toliko ozbiljan da su Izrael i Saudijska Arabija uspostavili neku vrstu savezništva, koje je javna tajna, i koje je – bez razumijevanja šijitske eshatologije – nemoguće razumjeti. Logika za kojom se povodi većina zapadnjačkih analitičara jest da Izrael posjeduje toliko sofisticiran i velik arsenal nuklearnog oružja da Iran, čak i ako bi razvio nuklearno oružje, ne bi njime napao Izrael jer bi to bilo ravno samoubojstvu. Izrael je, analitičari su suglasni, u stanju zbrisati Iran s lica zemlje. Čega se, dakle, ima plašiti? Izrael se ne plaši konvencionalnog ili racionalnog rata s Iranom. Plaši se šijitskog viđenja Irana kao “države mučenika”. Slično kao što sunitski bombaši samoubojice žrtvuju sebe kako bi uništili neprijatelja, moguće je da dio iranskih radikala na čitavu svoju državu gleda kao na mučenika. Umiranje Irana u nuklearnoj kataklizmi, prema tome vjerovanju, pokrenut će eshatološka zbivanja, Mahdi će izići iz okultacije, obnovit će mučeničku državu, ali i uništiti “velikog sotonu” SAD i “malog sotonu” Izrael te ovladati svijetom.
Iz zapadnjačke, sekularne i racionalne, perspektive to je krajnje apsurdna zamisao. No i koncept terorista koji ubija sebe kako bi usmrtio slučajne putnike u zrakoplovu donedavno je bio nezamisliv. Osobno ne vjerujem da je iranski mulokratski režim naumio žrtvovati Iran kako bi, prema Ahmadinedžadovim prijetnjama, zbrisao Izrael s lica zemlje i pokrenuo kotač posljednjih vremena. No od pobjede Islamske revolucije 1979. svjedočili smo brojnim iracionalnim i nasilnim postupcima iranskog režima, uključujući i žrtvovanje milijun i pol Iranaca među kojima i tisuće djece u ratu s Irakom, pa ovu opasnost ne treba odbaciti samo zato što je iracionalna.
Sunitske arapske države zaziru od nuklearnog Irana jer bi Iran njime stekao golemu stratešku prednost u aktualnim bliskoistočnim preslaganjima. A ona su već sad iz sunitske perspektive krajnje prijeteća. Iran je izravnim upletanjem ili preko proksija već ovladao četirima arapskim glavnim gradovima: Beirutom, Damaskom, Bagdadom i Sanaaom. Suzbijanje iranskog utjecaja, kroz koji se širi i utjecaj Rusije, postao je vanjskopolitički prioritet Saudijske Arabije, SAD-a i većine njihovih sunitskih saveznika.
U idućem broju:
Kako su suniti i šijiti postali saveznici za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata u BiH; tko je omogućio Al-Kaidi 90-ih da u Bosni ima sigurno utočište; može li turski predsjednik Erdoğan postati lider sunitskoga svijeta