PIŠE TVRTKO JAKOVINA

HEROJI I GUBITNICI '89.: KAKO JE ISTOK PREŠAO NA ZAPAD Pad Željezne zavjese Gorbačova je oduševio, Putina rasplakao, a Željeznu Lady duboko zabrinuo

Russian leader Mikhail Gorbachev holds talks with British prime minister Margaret Thatcher at RAF Brize Norton in Oxfordshire. Conservative politician Alan Clark is visible between them. (Photo by Hulton Archive/Getty Images)
Getty Images

Sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov bio je glavni gost na proslavi 40. godišnjice Demokratske Republike Njemačke 7. listopada 1989.

Pokretač promjena, perestrojke i glasnosti, upozorio je istočnonjemačkog vođu Ericha Honeckera da će one koji kasne, zgaziti vrijeme. Honecker je, iskrivljena lica, crven, odgovorio da ako jedan susjed boji zidove u kući ne znači da svatko u zgradi mora učiniti isto. Piskutava glasa, sada neobično visokog, iziritirani je Honecker rekao da je nedavno posjetio Magnitogorsk, glavno mjesto gdje se proizvodio čelik u Sovjetskom Savezu. Tamo se nije moglo kupiti sapun ni šibice. Mada je istočnonjemačko gospodarstvo bilo u teškoj krizi, a industrija zagađivala okoliš toliko da je čak i unuka generalnog sekretara Partije socijalističkog jedinstva Njemačke umrla od bolesti dišnog sustava - u Eishenhüttenstadtu dućani su bili puni.

“Grad Valjanog Željeza”, kako se negdašnji Staljingrad u Istočnoj Njemačkoj kasnije preimenovao, bio je ogledni primjer socijalističkoga grada u Demokratskoj Republici Njemačkoj. Tamo se moglo kupiti sve potrebno, samo je ljudi bilo sve manje, jer su tisuće građana DDR-a nastojale doći na Zapad i bježali preko Mađarske i Čehoslovačke.

Pasivnost vojnih snaga

Jugoslavenski ambasador u Istočnom Berlinu 1989. bio je Milan Predojević. Zagrebački đak, elegantan i veseo, za vrijeme gala večere u povodu 40-godišnjice DDR-a, sjedio je za stolom uz Günthera Schabowskog, člana Politbiroa SED-a zaduženog za propagandu. Nijemac je nakratko izašao. Nakon nekoliko minuta šapnuo je Predojeviću da upravo traju goleme demonstracije.

 “Sramim se. Oni vani demonstriraju, a mi ovdje kao slavimo”, šapnuo je jugoslavenskom ambasadoru član najužeg partijskog vodstva koji će poslije, slučajno, postati jedan od najpoznatijih istočnonjemačkih političara. Gorbačov kolač nije pojeo; vratio se u Moskvu zabrinut i uzrujan, priznao je poslije negdašnjem njemačkom kancelaru Willyju Brandtu.

Za istočnonjemačko rukovodstvo bilo je to previše.

Honecker nije slušao, nije se moglo protiv njega, pa su ga prisilili na smjenu. Naslijedio ga je predestinirani nasljednik Egon Krenz, zadužen za sigurnost u istočnonjemačkom vodstvu. Nije to bila promjena kakva je bilo koga mogla zadovoljiti. Sigurnosti je ipak bilo nešto više, jer je postajalo jasno da vojska, ni sovjetska, ali ni Nationalen Volksarmee, neće intervenirati. Čak 400 tisuća crvenoarmejaca živjelo je u Njemačkoj i njihova pasivnost velika je zasluga Mihaila Gorbačova.

Fritz Streletz, dugogodišnji šef Generalštaba snaga DDR-a, na Honeckerov traženje da upotrijebi vojsku u razbijanju demonstracija koje su postajale sve masovnije diljem Njemačke, prije svega u Leipzigu, odgovorio je da vojska nema policijska znanja ni opremu. Narodna armija teško da može pucati u narod.

Krenz je bio nekarizmatičan, loš govornik, prototip aparatčika iz Istočne Europe. Gorbačov mu je poručio da provede reforme, ne kozmetičke zahvate. Obećao je pomoć. Znakovi da se u Istočnoj Njemačkoj stvari mijenjaju mogli su samo dodatno naelektrizirati nezadovoljnike. Njemačka je vrela, mada je vlasti još izgledalo da se reguliranjem putovanja može pustiti para i otpustiti pritisak, a onda sve ostati slično kako je i bilo.

Novinar TV Beograda, zagrebački student Mihajlo Kovač, poslan je u Berlin pratiti višednevno zasjedanje Partije, ali i promjene koje su se naslućivale. Bio je jedini jugoslavenski novinar u dvorani u kojoj je 9. studenoga 1989. Schabowski nespretno izgovorio vijest o mogućnosti da će se putovati na Zapad.

Vijest, ma kako da je odjeknula, nije još značila revoluciju. Ambasador SFRJ tada je u rezidenciji, gleda, kao i svi, zapadnonjemačke televizijske kanale. Kovač je s tonskim snimateljem i kamermanom, u automobilu vojnog atašea, pukovnika Ismeta Jahića, otišao u poznati jugoslavenski restoran u Zapadnom Berlinu, u kojem su već ranije snimali. Tamo su osluhnuli razgovor dviju osoba za susjednim stolom, koje su rekle kako će se noćas otvoriti granica. Za novinara i vojnog obavještajca bio je to signal da požure na Istok. Na Zapadu se već slavilo, a nakon 23.30 h, kada se granica otvorila, slavilo se posvuda.

Jahićev stan bio je točno iznad Checkpointa Charlie, pa su i neke od najboljih snimaka ovih zbivanja nastale s balkona na sedmom katu gdje je jugoslavenski vojni diplomat stanovao. Svi koji su mogli tada su bili na ulicama. Kovač i Jahić prolazili su svim označenim prijelazima uz Zid automobilom.

Povijesni trenutak

Rezidencija jugoslavenskog veleposlanika bila je u Mitteu, nedaleko od Friedrichstrasse. Sin jugoslavenskog veleposlanika Bojan Predojević u Berlinu je završio srednju školu i upisao se na fakultet. Te se večeri iz Zapadnog Berlina vraćao kući kad je u obično praznoj Bornholmer Strasse, gdje je bio diplomatski granični prijelaz, ugledao masu ljudi. Otrčao je po fotografski aparat i onda i on automobilom obilazio mjesta gdje se događala povijest.

U slično su se vrijeme i mladi Predojević, Kovač i Jahić našli ispred Brandenburških vrata. Granicu su čuvali uglavnom profesionalci, oficiri i dočasnici, oni u koje je režim imao povjerenja. Najelitniji među njima bili su u puku Dzeržinski, nazvanom po slavnom poljskom grofu koji je osnovao ČEKA-u, sovjetsku tajnu službu. U vojarni u Potsdamu dobili su uzbunu i postrojili se ispred jednog od simbola podijeljenog grada.

Stali su u živi zid, isprepleli ruke i poput harmonike se sužavali i razvlačili. Tu je isprva vladala nešto drukčija atmosfera nego na drugim prijelazima. Osjećao se i dalje strah pred naoružanim i predanim vojnicima koji su izgledali zastrašujuće. Bojan Predojević prisjećao se kako je jedan mladić oprezno počeo hodati naprijed, kako je gledao prema vojnicima, ali su ga pustili. Prošli su potom i drugi. Dodirnuti Brandenburška vrata desetljećima nije bilo moguće. Jahić se predstavio zapovjedniku, koji mu je rekao: “Druže pukovniče, nemamo zapovijed da otvaramo vatru. Čekamo da se vratimo u Potsdam.”

Bio je to povijesni trenutak. Ismet Jahić spustio se poslije do Zida na koji je gledao iz svoga stana i sam ga “čukao”. Skupio je gotovo čitavu kutiju materijala, šute, koji još čuva. Euforija je vladala posvuda u Njemačkoj. Euforije nije bilo u Moskvi, mada nije bilo ni žalosti. Gorbačov je do toga trenutka izgledao kao čovjek reforme, njezin upravitelj, onaj koji je promatrao i nagovarao kako da se perestrojka prelije na sovjetski imperij. Kad je Zid padao, nitko ga nije probudio.

Sam je govorio kako mu je san da Zid padne a da on ne mora izdati zapovijed. Jedan njegov vojnik u DDR-u, Vladimir Putin, nije se veselio, nego plakao na vijesti o velikim promjenama. Američki predsjednik George Bush u dnevniku je zapisao da je namjerno miran, da se ne želi preglasno veseliti sada kada se sve odvija kako je desetljećima priželjkivano. Pad Zida promijenio je mnogo toga, ubrzao je promjene ne samo u Njemačkoj nego i drugdje u Europi.

Studentski prosvjedi

Drugi dan, 10. studenoga, na ostavku je prisiljen Todor Živkov, višedesetljetni gospodar Bugarske. Njega je zamijenio dotadašnji ministar vanjskih poslova Peter Mladenov. Bio je to dvorski udar. Bugari su bili najviše u strahu od promjena u Kremlju. Graničili su s tri neprijateljske države, dvije članice NATO-a i Jugoslavijom, sve tri imale su vojne snage nekoliko puta snažnije od bugarskih. Bez SSSR-a Bugari se nisu mogli oduprijeti, a sada je Moskva činila poteze koji su Sofiju ostavljali na čistini.

Ako su Grci, Turci i Jugoslaveni mogli prijetiti nesmetano, onda se Bugare trebalo iznutra homogenizirati. Todor Živkov od 1984. tražio je od turske manjine da promijene imena, da se suzdržavaju upotrebe jezika, da se ne obrezuju, a onda je 1989. ponudio Turcima iz Bugarske da odu u Tursku ako već misle da će im u kapitalističkoj državi biti bolje. Otišle su 344 tisuće i samo pojačale odijum prema Bugarskoj, bugarski gospodarski kolaps produbio se dramatičnim odljevom stanovništva. Nacionalizam nikada nije bio daleko od vlasti u svim istočnoeuropskim državama, a u nekima se posve prožeo marksizmom.

Na samom kraju stvari su se rasplele i u Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. U Pragu su studenti organizirani u Savez socijalističke omladine dobili dozvolu za skup, protest u povodu 50. godišnjice smrti studenta Jana Opletala, kojeg su likvidirali nacisti. Povod je bio nesporan, sporna je bila tek činjenica da je govoriti trebao i student matematike Martin Klíma, koji nije bio jedan od “službenih” studenata. Tako je 17. studenoga 1989. sve počelo u Pragu.

Studenti su se sukobili s policijom, a do kraja godine Građanski forum istaknuo je Václava Havela za prvu osobu nove Čehoslovačke. Potkraj godine u uredu Gustáva Husáka, koji je bio predsjednik zemlje od 1975. do 1989, namještaj je bio star, fotografije i slike na zidovima bez ukusa, izblijedjele, ali je predsjednik bio drugi. Václav Havel poslužio je kavu Jánu Budaju, jednom od predvodnika Baršunaste revolucije u Bratislavi.

Razum, poniznost i odgovornost

 Havel se šalio, ali nije želio Budaju dati da uzme šalice u kojem je poslužena kava, koje su bile urešene simbolima države što je sad već nestajala. Klíma i Budaj govorili su u Zagrebu polovinom studenoga 2019., kamo su ih dovela veleposlanstva dviju država. Svi su se podsjetili riječi kojima je Havel ispratio vijest o odstupu Husáka: Istina i ljubav moraju pobijediti laži i mržnju... Razum, poniznost i odgovornost moraju pobijediti nad neznanjem, arogancijom i arbitrarnošću.

Takve pobjede u Rumunjskoj nije bilo. Rumunjska je bila jedina država Istočne Europe u kojoj je prolivena krv, u kojoj se režim opirao oružjem, u kojoj je promjena, u isto vrijeme, bila najpovršnija. Istočna se Europa tako tijekom 1989. posve promijenila. Prvo su se, doduše, promijenile Poljska i Mađarska, gdje je sve bilo gotovo mjesecima prije Njemačke, o kojoj se govori puno više. Mađarima je sada problem što su promjene donijeli sami komunisti, koji su se reformirali iznutra, brzo demokratizirali, pokopali Imru Nagya, vođu revolucije iz 1956., srušili željeznu zavjesu, dopustili istočnim Nijemcima da bježe na Zapad.

Mađari su otišli i dalje, pa kada je trebalo simbolički prerezati željeznu zavjesu, ponovno su je izgradili, da bi je Austrijanac Alois Mock i Gyula Horn, ministri vanjskih poslova, tobože presjekli, mada je više godinama nije bilo. Poljaci su u svemu bili prvi. Poljski je premijer, prvi nekomunist, Tadeusz Mazowiecki bio domaćin njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu kada je Zid u Berlinu padao. Sve je to danas u Poljskoj uglavnom prešućeno, pa se ne naglašava ni izvan zemlje. Poljska je bila prva, ali nove vlasti u Varšavi smatraju da je ondašnji sporazum bio dogovor “ružičastih” i “crvenih”, nedovoljno patriotski, dakle ne-poljski.

Zato je početak nove povijesti Poljske pomaknut u 2015., kad je Stranka pravo i pravda došla na vlast.

Trideset godina nakon pada Zida zato na revolucionarnu 1989. različito gledaju u različitim zemljama koje su nekada bile iza željezne zavjese. Trideset godina prije promjene su u nekima izvukli u Partiji, bez pokreta naroda, negdje su to bili Gorbačov i zapadni susjedi više nego sami građani, negdje nisu ni željeli da se stvari mijenjaju, nego da se zamijene (ili održe) iste elite, negdje je sve bilo tako jednostavno da nije bilo ni krvi, a jedva da je bilo batina. Prva velika posljedica pada Zida bilo je pitanje ujedinjenja Njemačke.

Otvorila se i rasprava o “kraju povijesti”. Ujedinjenje Njemačke pokazalo je kako su duboke pukotine između zapadnih zemalja. “Prirodno da smo podržavali njemačko ujedinjenje, jer smo znali da se to nikada neće dogoditi”, rekao je 1989. Edward Heath, nekadašnji britanski premijer. Margaret Thatcher, koja je predsjednica britanske Vlade, 23. rujna 1990. tražila je da se tijekom razgovora s Gorbačovom ne zapisuje dio razgovora o Njemačkoj.

 “Britanija i Zapadna Europa nisu zainteresirane za ujedinjenje Njemačke. Možda ono što piše u komunikeu NATO-a zvuči drukčije, ali to zanemarite”, rekla je sovjetskom vođi, navodi William Taubman. Jedno od pitanja bili su i dugovi DDR-a, ali međunjemački i dogovor sa Saveznicima bio je da od njemačkog ujedinjenja nitko nema štete. Tako ni Šibenski aluminijski kombinat nije nastradao, kao ni oni koji su 1989. imali razmjenu od 400 milijuna dolara s Berlinom.

Demonstracije u Istočnoj Njemačkoj najprije su bile pod sloganom “Mi smo narod”, a onda su sve glasniji bili oni koji su vikali “Mi smo jedan narod”.

Trideset godina poslije, u veljači 2019., prvi se put tijekom utakmice Dinama iz Dresdena u Hamburgu moglo čuti: “Ost-Ost, Ostdeutschland!” “Istok se budi!” viču glasači Alternative za Njemačku na istoku zemlje. Od sačuvanog identiteta Istoka veći je problem što je samo četiri posto vodećih poslova u Njemačkoj na istoku, što su Angela Merkel i bivši predsjednik Joachim Gauck veliki izuzeci, jer Nijemci s istoka malim su dijelom profesori na sveučilištima, menadžeri, veleposlanici, pisao je The Economist početkom studenoga 2019. Svi vojnici do ranga kapetana mogli su prijeći u aktivnu vojnu službu Bundeswehra. Svi drugi morali su u mirovinu ili napustiti službu.

Generali su mogli ostati u vilama, ali bez državne pomoći u njihovu održavanju. Jedina iznimka bili su viši oficiri dva puka koji su opskrbljivali avione MiG-29, koji su još dugo ostali u službi SR Njemačke. Neki, kao posljednji ambasador DDR-a u Beogradu Ralf Hartmann, ostali su vjerni ideji. Na istoku Njemačke i dalje se u visokom postotku glasa za Linke, ali još više za ekstremne desničare i tako se razlika između “tamne Njemačke” i one uspješne, svijetle, na Zapadu, održava.

Pad granica

U svom dnevniku slavni polonist s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Zdravko Malić napisao je u petak 10. studenoga 1989. kako su “neočekivano za sav svijet” istočnjaci otvorili Berlinski zid, kako je to bilo brže od “najsmionijih predviđanja”. Ukupno četiri retka. Slijedio je dulji opis o “polarizaciji između jugoistoka i sjeverozapada” u Jugoslaviji, o mitingu u Nevesinju, o Prištini, ugroženosti Srba.

“Narod naprosto ludi, ne zna što bi sa sobom. Perspektive se zatvaraju. Pada mrak. Stihija zla prijeti orljavom...”

Tako je u Europi koja je do jučer bila iza željezne zavjese sve prštalo od nade, granice su padale, Nijemci, Mađari i mnogi drugi smatrali su da će za koju godinu, pet, najviše deset, dostići standard života Zapadne Njemačke, možda Švicarske. Mislili su to mnogi i u Jugoslaviji, ali je preduvjet bio da se najprije razriješe unutarnji problemi. Ako treba, i ratovima. Do početka 1989. Jugoslavija je po mnogočemu i dalje bila prva od zemalja koje nisu bile na Zapadu. U samo godinu dana sve što se od 1948. gradilo počelo se rapidno trošiti, gubiti, nestajati. Zbivanja u Nevesinju bila su važnija od onih u Pragu.

Pjesnici i pisci kao Gojko Đogo i Vuk Drašković bili su važniji od Václava Havela (Ivan Aralica tada je još podržavatelj SKH-SDP-a). Miroslav Šolević s Kosova bio je važniji od Lecha Walese. Najstrašnije je što je i dalje tako, što su Mika Špiljak ili Stevo Krajačić opasniji i strašniji od bilo kojeg aktualnog političara.

Jednoga dana kad se bude pisala povijest tranzicije ili Europske unije uspoređivat će se zemlje i predsjednici iz 2025. s onima iz drugih članica u toj istoj godini, baš kao što se uspoređuju događaji iz 1989.

Hrvatska ne gleda u pravcu Nizozemske, koja već živi budućnost, nego u pravcu Jugoslavije, koje nema već trideset godina. Mnogi vjeruju u čuda, ali utrkivati se s čudovištima nikome ne može donijeti ništa dobro, mada može pomoći da se pobijedi na izborima. Oni koji stalno spominju Jugoslaviju, njezinu nogometnu ligu, Tita, za pravo će dobiti jedino bude li se Jugoslavija obnovila.

Šanse za takvo čudo jednake su onome da će Hrvatska u sljedećih nekoliko godina postati razvijena poput Švicarske.

Bogova sposobnih za takva čuda nema. Političara još manje.

Izdvajamo

Iz drugih medija