U proljeće 2003. SAD i Velika Britanija dohvatili su se Iraka. Armadi od 300 tisuća vojnika manje od mjesec dana trebalo je da proglasi pobjedu. Amerikanci su oborili kip Sadama Huseina i simbolički dovršili invaziju, dok su britanske snage osvojile najvažniju naftnu luku Basru na jugu zemlje.
S tom velikom ekspedicijom putovale su stotine novinara na čelu s brojnim posadama angloameričkih medija. Usput su intervjuirali zbunjene Iračane. Što očekujete od intervencije? Što će američka vojska donijeti iračkom narodu? Zašto je došlo do intervencije?
Nesretni Iračani osjećali su se dužni govoriti o slobodi i demokraciji, obračunu sa zlim diktatorom Sadamom Huseinom, svijetloj budućnosti nakon što se spasioci obračunaju sa zlotvorom i njegovom brojnom obitelji. Sjećam se, samo jedan brko od pedesetak godina usudio se reći što misli. Na pitanje zašto je došlo do intervencije on je pred kamerama ispalio: “Because of the oil” – zbog nafte. Kad je to kratko i jasno rekao, uhvatio me smijeh. Stajao sam, naime, sa strane i slušao što narod govori novinarima.
Moglo se odmah predvidjeti da njegova izjava etera vidjeti neće jer se, dakako, invazija zapakirala u storiju o nesebičnoj pomoći iračkom narodu da se riješi mračnog režima i prodiše u brand new demokraciji.
Prelazak u ISIL
Što je poslije bilo, manje-više je poznato. Rat nije završen 2003. obaranjem glavnog kipa Sadama Huseina, nego traje i dan danas, a u međuvremenu se prenio na okolne zemlje. Čuvena Sadamova vojska je rasformirana, ostadoše bez plaća i prinadležnosti, pa je većina spremno pristupila Kalifatu čim su ponudili plaću. Mnogi iz te vojske čiji je uzor bila Jugoslavenska narodna armija i danas ratuju na strani sunitskih ekstremista.
Izjava “because of the oil” ili zbog nafte univerzalno je primjenjiva za sve najnovije bliskoistočne vojne pohode, pa i ovaj najnoviji iračke vojske potpomognute iranskim šijitskim ratnicima na Kirkuk i irački Kurdistan. Bagdad želi ponovno ovladati svojom naftom najbogatijom pokrajinom, a taj im zahvat zasad dobro ide, iako mnogima ne odgovara podčinjavanje Kurda središnjoj vlasti. Nije teško ni pogoditi zašto je tako. Ako se i kad se naftni resursi vrate pod kontrolu središnje vlasti, gotovo je sa diskontnom cijenom barela iz Kirkuka. Cijena će biti važeća, međunarodna.
Za početak operaciju osuđuju Izrael, veliki kupac kurdske nafte, a jednako tako i Rex Tillerson, američki državni tajnik. Bivši glavni direktor Exxon Mobilea, jedne od najvećih svjetskih kompanija, upravo je poručio da se iranske snage imaju povući iz Kirkuka. Hoće li autoritet vodeće svjetske sile istjerati iranske snage iz naftnih polja? Teško da će doći do bilo kakve kooperacije, pogotovo u mandatu iranomrsca Donalda Trumpa.
Na vijest o osvajanju Kirkuka na ulice Bagdada izašle su mase ljudi slaveći pobjedu nad Kurdima
Politika fragmentacije
Proteklih godina održanje status quo u iračkom Kurdistanu savršeno se uklopilo u zapadnjačku politiku fragmentacije bliskoistočnih i srednjoistočnih država zbog lakše kontrole nad njihovim resursima. Nedostatak državne kontrole, jeftina nafta, sklonost kurdistanskih vlasti da surađuju sa stranim korporacijama, sve je to tamo dovuklo svu silu posrednika za velike kompanije. Nafta se pod povoljnijim uvjetima prodavala svim zainteresiranim kupcima, a tankeri su nerijetko završavali i na hrvatskom terminalu Omišalj. Big oil business, kao i obično, čuvale su brojne američke baze raspoređene na strateškim mjestima. Vladi Haidera al Abadija nije preostalo ništa drugo nego da piše prosvjedna pisma i prijeti tužbama svima koji kupuju kurdistansku naftu jer je ta nafta, po međunarodnom pravu, vlasništvo iračke države. Uglavnom, prijetilo se tužbama i tražile su se odštete u desecima milijuna dolara. Nije poznato da su dosad naplatili ijedan dolar.
Pravi cilj politike Washingtona i saveznika upravo zbog lakše kontrole nad resursima bio je i ostao fragmentirati Irak, iako su na papiru bili protiv referenduma o kurdskoj samostalnosti održanog 25. rujna ove godine. State Department godinama je službeno rogoborio protiv suradnje američkih kompanija s iračkim Kurdima, ali to već spada u uobičajenu praksu kad je riječ o nezakonitim, ali lukrativnim poslovima. Govori se jedno, a radi potpuno drugo, ništa novo kad je riječ o velikom biznisu. Naprotiv, više je pravilo nego iznimka.
Upravo Exxon Mobile u vrijeme dok je predsjedavajući te megakompanije bio Rex Tillerson odrađivao je velike naftne poslove s Vladom Kurdistana, ili KRG-om.
Na bogomdane izvore Kurdistana imun nije ostao ni ruski big biznis. Megakompanija Rosnjeft otkupila je značajan udio u naftovodu koji vodi do turskog Ceyhana i objavila planove za pojačanje mreže plinovoda. Taj potez nije primljen s oduševljenjem kod saveznika u Teheranu, Bagdadu i Ankari, no u skladu sa sve jačom pozicijom na Bliskom istoku vjeruje se da neće izazvati ozbiljnije trzavice s Moskvom. Diplomacija Vladimira Putina u regionalnom pristupu, i kad je riječ o Siriji i kad je riječ o Iraku, stalno ističe da se zalaže za očuvanje teritorijalnog integriteta tih zemalja. Otud dolazi i jačanje povjerenja i uvećani utjecaj na regionalne vlade. Rosneft je objavio da u aranžmane s KRG-om namjerava uložiti gotovo milijardu dolara s ciljem uspostave plinske magistrale prema Turskoj i dalje prema europskim zemljama.
Brzi pad grada
Europska i svjetska javnost posljednjih je dana s pažnjom pratila događaje oko osvajanja Kirkuka od strane snaga pod kontrolom iračke Vlade. Što se dogodilo? Zašto je Kirkuk, drugo najveće iračko naftno područje, tako brzo, praktički bez ispaljenog metka, vraćen Bagdadu?
Ruski Sputnik objavio je teoriju da se osim pokojeg nevažnog puškaranja uz određen broj ranjenih nije ni radilo o velikoj vojnoj operaciji. Po njima, Kirkuk je riješen pregovorima u kojima je vodeću ulogu preuzeo najslavniji iranski general Kasem Sulejmani. Taj junak zadnjeg seta pustinjskih ratova, slabo poznat europskoj javnosti, ali itekako dobro poznat zapadnim generalima atačiranim na Irak i Siriju, navodno je održao pregovore s obitelji Talabani, vođama Patriotskog saveza Kurdistana, i nagovorio ih na mirnu primopredaju Kirkuka. Inače veze te druge po snazi političke organizacije Kurda s Iranom postoje jako dugo, a posebno u vrijeme dok je Sadam Husein kinjio Kurde. Iran, iako uvijek protiv kurdske samostalnosti zbog svoje kurdske manjine, štitio ih je u sukobu s Huseinom.
Kasem Sulejmani definitivno je najpoznatiji vojskovođa Sirije i Iraka. Prije ruske intervencije u Siriji bio je glavni vanjski oslonac Bašaru al Asadu, u zasluge mu se može pridodati čak i ruska intervencija za spas sirijskog režima. Po Sputniku upravo je Sulejmani ruskom generalštabu u Moskvi osobno izložio kritičnu situaciju u kojoj se našao njihov saveznik Asad.
Slavni iranski general prije ruske intervencije bio je glavni vanjski oslonac Bašaru al Asadu
General za kojega se nikad ne zna gdje je, koji ne voli davati intervjue, s iranskim šijitskim snagama paralelno je vodio borbe u Siriji, a jednako tako i u Iraku, gdje je, navodno, spriječio pad Bagdada pod noge Kalifata, dok su njegove specijalne snage zaustavile ISIL pred kurdskom prijestolnicom Erbil.
Krajnji cilj Zapada
Nema naravno službene potvrde da je upravo Sulejmani odigrao partiju Kirkuk za Bagdad, ali teorija se čini vjerojatnom. Ipak nije isključeno da su tajno posredovali i Rusi, ali im je zbog Amerikanaca zgodnije istaknuti Iranca. Riječ je o mitskom vojskovođi kojega uvažavaju i neprijatelji. Inače zapovjednik je Kudsa, Iranske revolucionarne garde, elitne iranske vojne snage koju su Amerikanci prije koji dan proglasili terorističkom organizacijom, a oni uzvratili da će ih tretirati jednako kao ISIL-ovce.
Rasplet oko Kirkuka samo potvrđuje da je tijek događanja potpuno obratan od onoga što su iniciranjem serije sukoba ratova priželjkivali zapadni saveznici. Krajnji cilj u svakom scenariju nakon Iraka, Libije, Sirije, trebao je biti upravo razbijeni i fragmentirani Iran. No, dogodilo se obratno. Sirija se, po svemu sudeći, uspjela othrvati onome što njihovi diplomati nazivaju balkanizacijom, a glavni regionalni saveznik Iran ne samo da nije načet, nego je pružio pipke daleko izvan svojih granica. Na užas Izraela u prvom redu, a onda i najbližeg saveznika Sjedinjenih Američkih Država. Otud i otrovne strijele Donalda Trumpa prema Teheranu.
U moru dramatičnih dnevnih događaja već se naziru trendovi nepovoljni za tvorce drevne rimske divide et impera. Regionalne političke sile počele su se dogovarati bez posrednika i nije ih više tako lako uvući u međusobne sukobe. Slučaj Kirkuk možda najbolje svjedoči o novim vjetrovima u regionalnoj politici kojima se pridružuje i najvažniji američki saveznik Turska, sve više okrenuta euroazijskoj na štetu euroatlantske orijentacije.
Bit će također zanimljivo promatrati što će se događati s Rakom u Siriji nakon što su taj grad i veliko naftonosno područje osvojili sirijski Kurdi uz američko vodstvo. Dok Rusi poručuju Amerima: “Raku niste osvojili, nego do temelja razrušili”, jasno je da će Washington podržati ideju federalizacije Sirije, vjerojatno s prikrivenim planom konačnog odvajanja tog dijela zemlje. Fragmentacija s ciljem lakše eksploatacije resursa.
Čini se ipak da će to biti težak zadatak u situaciji kad je razina regionalne suradje na višem stupnju nego prije šest-sedam godina otkad su počeli prevrati. Veliko je pitanje hoće li u Siriji ovaj put upaliti vječiti džoker – Kurdi.