Bog, republiko (Hola república) – piše na transparentu obješenom na malom trgu u srcu Barcelone u kojoj je španjolska policija ozlijedila više stotina osoba sprečavajući referendum o nezavisnosti Katalonije. Strani turisti šeću obližnjom ulicom La Rambla, okruženi katalonskim zastavama istaknutima na prozorima i balkonima s obje strane šetališta.
Za mnoge stanovnike bila je to najduža noć u njihovim životima. Arnau, 22-godišnji student elektrotehnike, sada će konačno otići na spavanje. Punih 48 sati intenzivno je radio na organiziranju ljudi kako bi prepriječili ulazak policije u osnovnu školu Escola Drassanes.
Dok stoji pored zida išaranog grafitima u četvrti Gótic, nekoliko stotina metara od La Ramble, prilaze mu susjedi i ostavljaju brojeve mobitela. Jedna starica mu u ruku tiska 20 eura.
“Ovako se financira mirni otpor represivnoj državi”, govori Arnau. Prikupljenim novcem Odbor za obranu referenduma kupuje hranu i piće kako bi u školi organizirao feštu dok dobivenim brojevima u trenutku može prikupiti masu ljudi.
U maloj školskoj dvorani djeca crtaju, igra se turnir u ping pongu dok neki gledaju filmove na postavljenom televizoru. No sve je to paravan. Ondje se priprema izjašnjavanje o odcjepljenju od Španjolske, a cilj je imati opravdanje zašto je javna škola otvorena u subotu u dva sata u noći...
Nalaze li se unutra glasačke kutije, Arnau ne želi reći, ali tvrdi da će ih netko donijeti prije devet sati ujutro kada počne referendum. Uzbuđen je, isto kao i ostali susjedi. Otkad je španjolski premijer Mariano Rajoy poručio iz Madrida da se glasanje neće održati jer ga je zabranio španjolski Ustavni sud, na isti se način organiziraju susjedi u četvrtima diljem Katalonije.
“Nikada dosad se nije događalo ovako nešto, ne znamo što možemo očekivati”, kaže 54-godišnji Andrés Ibañez koji se rodio u zgradi pored škole i čitav život proveo ondje. Imao je 14 godina kada je u Španjolsku, nakon smrti generala Francisca Franca, uvedena demokracija, a Katalonija postala jedna od 17 autonomnih pokrajina. Te 1978. Katalonci su glasovali za novi ustav koji im jamči vlastitu vladu, parlament, policiju, škole i upotrebu katalonskog jezika kao službenog, no koji garantira cjelovitost Španjolske.
Ovdje na sjeveroistoku zemlje mnogi smatraju da je u tom trenutku to bilo najbolje rješenje s obzirom na prethodni višedesetljetni režim i neizvjesnu alternativu, dok oni koji u nedjelju nisu izašli na referendum, podržavajući ostanak u Španjolskoj, vjeruju da je postojeće uređenje zadovoljavajuće. No sada, 39 godina kasnije, većina zastupnika u katalonskom parlamentu tvrdi da je došlo vrijeme za korak naprijed, za punu nezavisnost!
Antoni Matamoros, 35-godišnji restaurator iz Barcelone, čvrsto je odlučio glasovati za nezavisnost. “Zašto da mi financiramo kralja i njegovu dokolicu? Čemu on služi? Istovremeno se grade ceste oko Madrida, a ne ulaže se u našu infrastrukturu”, ističe i maše glasačkim listićem...
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju Globusa
