Erkki Tuomioja povjesničar je i socijaldemokratski političar iz Finske. Najdugovječniji je šef diplomacije – bio je to punih 11 godina. Sakari Tuomioja, njegov otac, bio je finski ambasador u Stockholmu i Londonu, bio je protukandidat na izborima za predsjednika Finske 1956., kada je pobijedio Urho Kekkonen.
Erkki Tuomioja danas radi i kao profesor na Sveučilištu u Helsinkiju te je član parlamenta. Prvi je put izabran još 1970. Imao je tada tek 24, dolazio je iz poznate obitelji. Danas je najaktivniji u inicijativi Povjesničari bez granica, koju je posljednjeg dana ožujka predstavio hrvatskoj publici. Izlaganje Erkkija Tuomioje u dvorani 3 Filozofskog fakulteta u Zagrebu slušali su deseci studenata povijesti, skandinavistike, studenti Visoke škole međunarodnih odnosa “Dag Hammarskjöld”... U publici su bili ambasadori Ujedinjenog Kraljevstva, Portugala, Crne Gore, Kanade, Austrije, Čilea, predstavnici Australije i Irana, hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova, a bili su i Finci koji žive u Zagrebu. Šteta je možda što je najmanje bilo profesionalnih povjesničara iz Hrvatske, onih koji danas stvaraju narative.
Na kraju predavanja jedno od pitanja postavio je inženjer, Finac, koji živi i radi u Hrvatskoj. Nedavno je u HAZU slušao predavanje hrvatskog ekonomista koji je ustvrdio kako je između 1980. i 2013. hrvatska ekonomija stagnirala. U isto vrijeme Finska je svoj BDP udvostručila. Možda je to zato što Finska nije imala rat, a Hrvatska jest, pitao se Finac iz Hrvatske. Možda je istina da je naša ekonomija zaostajala, ali u međuvremenu u Hrvatskoj smo proizveli na tone povijesti, odgovorio je moderator.
Proizvodnja ogromne količine povijesti ne mora nužno biti loša stvar, ako bi ujedno postojali mehanizmi da se proizvedeno i konzumira, rekao je Tuomioja. Razlike između Finske i Hrvatske nisu velike jedino kad je riječ o broju stanovnika. Po svemu drugom, od činjenice da u parlamentu imaju odbor za budućnost, a ne prošlost, do načina na koji je organizirano obrazovanje, i sve do činjenice kako u Finskoj baš nikada u posljednjih stotinu godina nije postojala cenzura i pritisak države da se iz povijesnih narativa izbacuju ličnosti i događaji, sličnosti jenjavaju. Ne znači to da Finci, kao njihovi dvostruko veći susjedi Šveđani, nisu bili u ratu. Ratovali su i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, i to ponekad na pogrešnim, poraženim stranama.
Finsko-ruski rat
Mnoge epizode u nacionalnom su sjećanju raspletene tek puno godina nakon što su se dogodile, ali upravo je to cilj povjesničara i Povjesničara bez granica. Treba ostaviti prostor za raspravu, ne treba dopustiti politici da ulazi u tu sferu.
Armenski genocid
Tuomioja je predavanje “Povijest i sukob: Kako povjesničari mogu doprinijeti sprečavanju i razrješenju sukoba” započeo s podsjećanjem na stotu godišnjicu armenskog genocida. Mnogi činjenicu da su u Osmanskom Carstvu likvidirane stotine tisuća Armenaca nazivaju genocidom. Drugi smatraju da je riječ o masovnim ubojstvima, ali ne i genocidu. Stotinu godina kasnije, vjerojatno neće biti rata između Armenije i Turske ma kako teško bilo ovo povijesno naslijeđe, ali već stotinu godina prošlost ne dopušta Armencima i Turcima da izgrađuju normalne, prijateljske veze. Različite povijesne interpretacije opterećuju obje države, ali opterećuju i odnose drugih država čiji su parlamenti donosili rezolucije i određivali se prema događaju otprije više desetljeća. Povjesničari bi nakon sukoba trebali pisati narative koji bi obuhvaćali iskustva svih, svake strane, svih koji su stradavali. Zadaća je to koja je strahovito komplicirana, napose treba li se napisati povijest Cipra ili neke od država Bliskog istoka.
U zemlji gdje je Sabor donio niz deklaracija o prošlosti: o Andriji Hebrangu, o Alojziju Stepincu, o totalitarnim sustavima, o Oluji, o Domovinskom ratu, gdje je u ožujku 2017. stvoreno Vladino Povjerenstvo za suočavanje s naslijeđem nedemokratskih režima, bivši je finski ministar vanjskih poslova i prvi potpisnik inicijative Povjesničari bez granica jasno rekao da svako Vladino upletanje u prošlost i bdjenje nad povijesnom istinom ne čini dobro struci. Povijesne interpretacije i povijesne istine ne mogu se propisivati u političkim forumima. Jednako tako spomenike koji postoje ne treba rušiti. Spomenici su simboli vremena. Zar je rimski Kolosej trebalo rušiti zato što je jednom bio mjesto gdje su ljudi umirali, a drugi tome pljeskali? S ove je dvije tvrdnje Erkki Tuomioja vjerojatno najjasnije odgovorio onima koji su željeli čuti stav iz Finske o onome što je u Hrvatskoj goruće. Oba su načela upisana i u Deklaraciju Međunarodne mreže Povjesničara bez granica. Štoviše, Tuomioja ne smatra da je opravdana i posebna pravna regulativa onih koji negiraju Holokaust ili genocid nad Romima ili Srbima. Ti su ljudi antisemiti ili rasisti, protiv takvih ima dovoljno zakonskih mjera; nije potrebno stvarati zakonske obrasce koji će regulirati kako treba razumijevati prošlost.
Parcijalno znanje
Političari očito posvuda ili sve više moraju poznavati ono što se dogodilo. U Deklaraciji Međunarodne mreže Povjesničara bez granica zato se navodi da parcijalno ili nedovoljno povijesno znanje produbljuje neslaganja i neprijateljstva. Politika treba ići što dalje od reguliranja kako i što istraživati, ali treba osigurati uvjete da se može istraživati slobodno i bezbolno. Otvoren pristup povijesnoj građi jedno je od načela koja organizacija zagovara. Finska je zahvaljujući velikom projektu konačno uspjela pomiriti bolno razdoblje građanskog rata 1918. Crvena garda i finski Socijaldemokrati tada su ratovali s Građanskom gardom generala Mannerheima, koje je podržavala imperijalna Njemačka. Sada se finska država poklanja žrtvama s obje strane, u oba dijela države.
Erkki Tuomioja napisao je više knjiga. Ogromni interes izazvali su njegovi dnevnici. Prva knjiga iz 2014. otkriva vrijeme od 1991. do 1994., kada je Tuomioja bio bliski suradnik predsjednika Marttija Ahtisaarija; druga, tiskana ove godine, opisuje vrijeme do 1997. S jedne strane zapisi, kao i inače dnevnici, vrlo su iskreni, prepuni dvojbi, a opet oštri prema nekim od još aktivnih političara. S objavom takve građe Tuomioja je vjerojatno bio više povjesničar no političar, jer ovakav izvor, poglavito za tako nedavno razdoblje, nije čest. Knjiga koja je 2006. dobila najvažniju finsku književnu nagradu Finlandia za publicistiku biografija je Tuomiojeve bake, Helle Wuolijoki. “A Delicate Shade of Pink”, kako glasi engleski naslov, knjiga je o ženi koja je rođena u Estoniji, nekada je kod kuće govorila njemački, potom su svi preuzeli estonski, a Hella Wuolijoki, nakon studija u Finskoj, postala je finska spisateljica i političarka. Mlađa sestra Salme udala se za Palmea Dutta, šefa KP Ujedinjenog Kraljevstva. Hella je još uvijek treća najizvođenija finska dramatičarka, bila je direktorica Radija nakon Drugog svjetskog rata, istaknuta ljevičarka. Kako je 1943. uhvaćena u kontaktu sa sovjetskim špijunom, s kojim je navodno pregovarala o miru između SSSR-a i Finske, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata na strani nacističke Njemačke, osuđena je na smrt. Kako kazna nije izvršena, a 1944. su se za Finsku prilike promijenile, Hella Wuolijoki vraća se u politički život i na javnu scenu. Objavljivala je pod muškim pseudonimom Juhani Tervapää, družila se s Maksimom Gorkim i Bertoltom Brechtom, poznavala sovjetsku diplomatkinju i prastaru Lenjinovu suradnicu Aleksandru Kolontaj. Bila je kozmopolit, feministica, imala čvrste političke poglede. Bila je prva od političara u obitelji Tuomioja.
Povijest ne nudi prognozu
Povjesničari bez granica, a Erkki Tuomioja je prvi potpisnik ideje, mogli bi postati još jedna globalna i načelno mirovna inicijativa koja će se vezati uz Fince i Finsku. Prvi sastanak mreže Povjesničara bez granica, osnovane 2016., održan je u Helsinkiju. Znanje o prošlosti danas je važnije nego prije, oni koji donose odluke o prošlosti trebaju imati pouzdane podatke. Javnost mora znati što činiti s različitim interpretacijama prošlosti. Prošlost, kako je rekla jedna od članica Koordinacijskog odbora, britansko-kanadska povjesničarka Margaret MacMillan, ne nudi prognozu budućih zbivanja. Tko želi znati budućnost, više će profitirati odlaskom kod proročica sudbine. Ipak, dobro poznavanje prošlosti jasno će pokazati što bi trebalo izbjegavati u budućnosti.
U Hrvatskoj je suočavanje s prošlošću vjerojatno bolnije i sporije nego u većini država Europe. Nije to neobično, jer političke elite nemaju namjeru koristiti prošlost kao signale vremena, ne žele dopustiti da prošlost postane povijest i preseli se iz sfere politike u memoriju. Kada ranama ne dozvoljavate da zarastu, kada neprestano inzistirate na formulama zahvalnosti, isprikama, veličanju, onda ne želite život u sadašnjosti i planiranje budućnosti, već nastojite da vam prošlost – uvijek interpretirana na jedan način – određuje budućnost.
Nasrtaji na struku
Tuomioja je u Zagrebu govorio strpljivo, načas više kao diplomat i suzdržan kod nekih odgovora. U svojoj zemlji izuzetno je poštovan i zrači na način na koji je to u Švedskoj činio Olof Palme. Finsko suočavanje s prošlošću vjerojatno je drukčije od onoga u Hrvatskoj i zato što država tamo ove godine slavi 100 godina postojanja. Kada su države kratkog života, rezovi su dublji i bolniji, zrelost je teže postići, stabilnosti je manje, inzistira se na krivcima. Povjesničari teško mogu doći do punog suglasja. Ipak, moraju imati jednaku mogućnost da kažu što žele.
Ono što je ostalo nedorečeno bili su povjesničari. Što ako među onima koji pomažu političarima u nasrtajima na struku ljestve drže baš oni koji su profesionalci? Što ako je takvih puno, ako u nekoj zemlji profesionalne udruge povjesničara ne mogu reagirati čak niti na izjave da je povijest ideologija, da povijest pišu pobjednici. Takva je, primjerice, Hrvatska gdje Agencija za odgoj i obrazovanje u obrazovanje nastavnika uvodi Generalski zbor, a članovi toga udruženja o disciplini koju bi trebala podučavati govore da je ideologija. Profesionalni povjesničari, ravnatelji institucija, ostaju gluhi. Takvi profesionalci vjerojatno su i sami pronositelji ideologije i vjerojatno nisu posve sretni s inicijativama kakvu je predstavljao Tuomioja. Postoje i takvi, ali u većini su oni koji žele normalnu atmosferu i mogućnost rada, smatra finski diplomat i povjesničar.
U Finskoj je bilo najvažnije da je nakon svega, kada su identificirane žrtve građanskog rata, finski general položio vijence na mjesta gdje su ubijeni “crveni”. Crveni gardisti i Socijaldemokratska stranka te nekoliko tisuća ruskih vojnika bili su na jednoj strani, a na drugoj Nijemci. Priča je bila da je to bio pravedni rat, jer, da su pobijedili “crveni”, Finska bi bila postala dio SSSR-a. Drugi pak govore da su bili vazalna država Njemačke dok je rat još trajao. O tome se vodi normalna rasprava, naglasci su različiti, ali je rasprava bez politike.
U Finskoj je manje nastave povijesti nego prije, i to je loše, katastrofa, smatra Tuomioja, i to je pogrešno u vrijeme kad bi trebalo više takvih podataka i znanja. Polazišna točka mora biti slušanje narativa druge strane, ali mora se čuti, shvatiti, kako bi se mogla razumjeti druga strana. U budućnosti će doći možda doći do zajedničkog pogleda.
Ukratko, povjesničari trebaju razgovarati. Političari trebaju osigurati dovoljno novca za istraživanja i otvoriti arhive. Parlamenti i politika ne trebaju propisivati što se smije, a što ne smije govoriti. U vezi s Plenkovićevom i svim drugim takvim komisijama Erkki Tuomioja nije entuzijastičan. Ako je cilj utvrditi istinu, to je loše, kaže.
Slaba historiografija
Na primjedbu da bi zbog dubine problema s prošlosti možda bilo dobro sjedište Povjesničara bez granica iz Helsinkija premjestiti u Zagreb, samo se nasmijao i to pomalo gorko. U Hrvatskoj povjesničarska struka nikada nije bila brojnija, a opet historiografija nikada nije bila slabija i neutjecajnija. Između politike i povijesti u Hrvatskoj kao da nema granica. A trebali bi se, za dobrobit obje profesije, između njih podići zidovi i pustiti Povjesničare bez granica da rade.