Kad napetosti počnu rasti i dosegnu određeni stupanj, prva žrtva obično je trgovina. Znaju to dobro u Južnoj Koreji gdje je posljednjih godinu-dvije došlo do pada razmjene s glavnim partnerom Kinom. Peking u svojoj maniri mekanog stiska kažnjava Seul zbog instaliranja proturaketnog sustava THAAD na južnokorejskom tlu. Kinezi, iako ni njima to ne odgovara, uveli su sankcije niskog intenziteta zbog kojih pati biznis godišnje težak oko 250 milijardi dolara.
THAAD je glavno američko oružje u proturaketnom arsenalu SAD-a i služi za obaranje interkontinentalnih balističkih raketa glavnih neprijatelja Kine i Rusije. Amerikanci su nekad običavali govoriti o štitu od iranskih projektila, što nitko naravno nije uzimao ozbiljno, a najmanje Rusi, budući da su planovi za instaliranje sustava predviđali poljsko tlo. U zadnje vrijeme nitko se više i ne trudi izmišljati iransku prijetnju kad se zna da THAAD u Europi, Poljskoj i Rumunjskoj služi za obaranje ruskih, a onaj u Južnoj Koreji za obaranje kineskih raketa.
U priču o defenzivnom sustavu jednako nitko ne vjeruje. I Rusi i Kinezi tvrde da se THAAD vrlo brzo može pretvoriti u ofenzivni sustav za ispaljivanje raketa prema njihovim vojnim instalacijama i uklopiti se u američku doktrinu prvog, odlučujućeg udara.
Sprečavanje rata
Uglavnom, Južna Koreja se našla između čekića i nakovnja. Jedan od nekoliko dalekoistočnih gospodarskih tigrova razvijen pod pokroviteljstvom i kapitalom SAD-a poslije rata 1950. - 1953. pod zaštitnom je kupolom SAD-a. Ali kad je riječ o gospodarskoj suradnji, glavni partner je američki suparnik, pa i neprijatelj, Kina. Kako pomiriti ta dva svijeta, pitanje je za milijardu dolara, no južnokorejsko i kinesko vodstvo i nedavno su demonstrirali odlučnost u sprečavanju rata bez obzira na krajnje zaoštrenu retoriku između SAD-a i susjeda im Sjeverne Koreje. Zna se, naime, da bi obje Koreje bile glavnom žrtvom rata koji više želi SAD nego oni.
Grubo rečeno, na Dalekom istoku sudaraju se dva različita pristupa – američki i kineski. Dok Washington i dalje gradi priču na klišejima o prijateljima i neprijateljima iz Drugog svjetskog, Korejskog i Vijetnamskog rata, u čemu im je glavna potpora neusporediva vojna moć na Pacifiku s kojom se barem nominalno nitko ne može nositi, brzo rastuća sila Kina primjenjuje mekani pristup. Iako ubrzano razvija sva tri glavna roda vojske, a posebno mornaricu za pariranje američkim snagama u točkama dodira, Kinezi su gotovo pa neprimjetno trgovačkim nitima uvezali cijeli svijet. Silu demonstriraju jedino u Južnokineskom moru, ali opet kako bi pod punom kontrolom imali najvažnije plovne putove koji su im ključni za funkcioniranje gospodarskog sustava. Tisuće stranica već su napisane o opsežnom i enormno skupom projektu Novog puta svile koji ima poslužiti povezivanju Europe, Afrike i cijele Azije u integrirani sustav.
Megatržište
Kineski stratezi sebe vide kao pivota novog euroazijskog sustava. To bi jednoga dana trebao biti gospodarski superkontinent s europskom visokom tehnologijom i tržištem od 500 milijuna ljudi, ruskim, bliskoistočnim i sjevernoafričkim neograničenim resursima nafte i plina, kineskom masovnom proizvodnjom i na koncu milijardama radno sposobnih stanovnika s osloncem na Kinu i još mnogoljudniju Indiju te brojne dalekoistočne zemlje. Proces je odavno počeo, iako mu zapadnjački mediji posvećuju jako malo pažnje. Može se nazvati procesom euroazijskih integracija, ali i stvaranjem multipolarnog svijeta u kojem više neće biti presudna euroatlantska orijentacija.
U međuvremenu, od početka trećeg milenija pokrenut je cijeli niz ratova upravo u euroazijskim kontaktnim zonama. Na pragu Kine 2001. godine počeo je rat u Afganistanu koji se bez rezultata i pobjednika vuče do dana današnjeg. Jedini opipljivi rezultat sukoba u gudurama visokim i po 5-6 tisuća metara jest izraziti porast proizvodnje opijuma. Skočila je najmanje 20 puta.
Irak je napadnut 2003. i do dana današnjeg je u ratu. Sukobi u Siriji počeli su 2011., Libiji 2012., Ukrajina je posljednje četiri godine u trajnom ratnom stanju s proruskim pobunjenicima, a posredno i njihovom zaštitnicom Rusijom. U samo 17 godina trećeg milenija najmanje stotinu milijuna ljudi u kontaktnoj euroazijskoj zoni ostalo je potpuno ili djelomično bez država. Košmar se, dakako, osjetio i na visokorazvijenom europskom tlu kroz izraziti porast terorizma i nekontrolirana migracijska kretanja. Ti su događaji ugrozili i jedinstvo EU. Pitanje je samo kolika je točno šteta u odnosima između, recimo, stare Europe i novih, istočnih članica koje nikad nisu pristale na gotovo pa prisilno naseljavanje migranata s Istoka.
Ne treba zaboraviti da ni za jedan od tih novih sukoba nije postignut ni minimum međunarodnopravne procedure, nego se svaki put radilo o pokretanju intervencija uz zaobilaženje mehanizma UN-a. Koje su posljedice? Euroazijski prostor daleko je neprohodniji nego što je bio, recimo, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Danas je potpuno nezamislivo da grupa mladih u Londonu od gradskog prijevoza otkupi rashodovani double decker autobus i pripremi ga za putovanje u Afganistan. Još kao klinac sjećam se tih busova ofarbanih u žutu, yellow submarine boju, po slavnom songu Beatlesa, s dugokosim putnicima s vrećama za spavanje čije je odredište bio Kabul, a mamac sveprisutna i jeftina droga. Stizali su i vraćali se a da im nije pala dlake s glave. Dokle bi sa žutim rasklimanim busom British Leylanda dogurali danas a da im drumski razbojnici, ili neka od bezbrojnih terorističkih organizacija, ne otfikare glave? Vjerojatno ne puno dalje od Turske, velike zemlje na razmeđi Europe i Azije.
Kaos u Međuzemlju blokira koridore i usporava gospodarske integracije. Glavna poluga vidljiva na površini je terorizam. Izložene su mu sve zemlje euroazijskog kruga, Bliski, Srednji, Daleki istok, Rusija, pa čak i Kina. Sukobi temeljeni na vjerskoj osnovi idealno su sredstvo destabilizacije država. Ne tako davno čak je na Filipinima došlo do osnivanja nekakvoga njihova Kalifata i krvavog obračuna vladinih snaga s kalifatlijama. Po sličnoj matrici izbio je sukob u Mianmaru, u području slučajno na važnom plinskom koridoru za Kinu.
Uloga Balkana
U ratu za koridore i Balkan igra izuzetno važnu ulogu. Ne treba zaboraviti da je rat u bivšoj Jugoslaviji 1991. zajedno s kuvajtsko-iračkim ratom bio prvi prekid u euroazijskim koridorima od 1945., ako se ne računaju ekspresni lokalni ratovi. Konci u balkanskom slučaju do dana današnjeg nisu povezani. Zanimljivo je promatrati kako Kina preko Balkana pokušava svojom infrastrukturom doći u središte EU, a jednako tako i ruske pokušaje instaliranja plinovoda preko Turske, na Balkan i u Europu. Kina, u posjedu grčke luke u Pireju, pokušava probiti novi koridor preko Makedonije i Srbije do Mađarske, do Budimpešte. Na svojoj strani ima vladajuće strukture u Srbiji i Mađarskoj, dok je Makedonija nakon smjene vlasti poslije američki orkestriranih izbora pod velikim upitnikom. Rezervna je varijanta korištenje teritorija Bugarske. Sofija je svojevremeno po diktatu Bruxellesa odbila rusku plinsku interkonekciju Južni tok, ali utakmica nije gotova.
Kako vodeća vojna i politička sila svijeta SAD gleda na jačanje Kine, politiku Rusije i euroazijske integracije koje Peking i Moskva pokušavaju provesti? Jedan od često korištenih mehanizama jest izolacija suparnika kakav se oduvijek provodio prema Rusiji, a pritiscima u Južnokineskom moru pokušava se provesti i prema Kini. Što je budućnost, u kojem će se pravcu kretati svijet? Atlantic Council, jedan od najstarijih američkih think tankova, objavio je analizu iz pera Mathewa J. Burrowsa o pravcima kretanja u odnosima najjačih zemalja, a već u naslovu “Opcije Zapada u multipolarnom svijetu” kaže da su nastupile tektonske promjene.
Nitko ne zna što će se dogoditi. Kina i Rusija trideset godina od završetka Hladnog rata pripremaju veliki preokret koji neće biti u interesu zapadnog svijeta. Tu je i cijeli niz manjih dalekoistočnih gospodarstava koja će u sljedećim desetljećima preuzimati sve veće gospodarske udjele.
Kako navodi autor, jačanje euroazijskog bloka potencirat će promjenu geopolitičkih snaga u korist Istoka. Rusija je zauzimanjem Krima raskrstila s posthladnoratnim poretkom, Vladimir Putin unatoč velikim gospodarskim štetama izazvanim sankcijama vodi Rusiju u maniri ratnog vođe. Ono što se ne može diplomacijom pokušat će vojnom silom.
Slučaj Sirije
Intervencija u Siriji, ratno djelovanje u osiguravanju energetskih koridora, pokazuje da se Moskva neće suzdržavati od izravne vojne pomoći režimima koje smatra korisnima i tamo gdje su im interesi ugroženi.
Analiza razmatra i isplativost poznate rimske politike “podijeli pa vladaj” na primjeru savezništva Kine i Rusije. Zaključak je da drevna taktika može biti isplativa, ali samo kratkoročno.
Konačno, ne isključuje ni mogućnost otvorenog sukoba Amerike i saveznika s euroazijskim blokom. Kakvi su izgledi? Najprije, procjenjuje se da je američka vojska 2,7 puta jača od kineske, a čak šest puta moćnija od ruske. Ipak, u slučaju sraza s Kinom i Rusijom, Amerikanci bi pod određenim okolnostima mogli biti i poraženi.