Hrvatska i Slovenija mogle bi sklopiti bilateralni sporazum u kojem bi bile implementirane sve važne odredbe iz odluke Arbitražnog suda u Haagu koji je 29. lipnja 2017. donio presudu o teritorijalnom sporu između dviju država kojim su Sloveniji pripale tri četvrtine Piranskog zaljeva. U tom bi slučaj takav sporazum obje strane mogle primjenjivati, iako je Hrvatska odlukom Sabora od srpnja 2015. jednostrano izašla iz arbitraže i odluku suda smatra ništavom. Takvo diplomatsko rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora nudi ugledna slovenska pravna stručnjakinja dr. Vasilka Sancin, izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu u Ljubljani na Katedri za međunarodno pravo. Kao ekspertica za međunarodno i pravo mora godinama se bavi upravo pitanjem razgraničenja između Slovenije i Hrvatske, a od 2003. kao savjetnica slovenskog ministra vanjskih poslova radi na izradi arbitražnog sporazuma sa skupinom pravnika pod vodstvom sadašnjeg premijera Mira Cerara. Do 2013. godine dr. Sancin je bila jedna od odvjetnika Slovenije pred Arbitražnim tribunalom i konstantno ističe kako je upravo arbitraža najbolje rješenje koje bi obje države trebale poštovati.
“Mislim da je Arbitražni sud donio vrlo uravnoteženu presudu i rješenje koje poštuje interese obiju država. Obje strane moraju pristati na kompromise i ne mogu biti u potpunosti zadovoljne, no ipak nisu zanemareni interesi ni jedne ni druge države. Presudu su donijeli vrhunski pravni stručnjaci, oko granice isključivo na temelju međunarodnoga prava, uzevši u obzir sve dokaze koje su im podnijele dvije države kao i one do kojih su sami došli. Stoga niti jedna država ne može tražiti više nego što je dobila. Slovenija je htjela cijeli Piranski zaljev, ali je Sud utvrdio da nema dovoljno dokaza da joj pripada.
Mnogi u Sloveniji nisu zadovoljni presudom jer misle da je Hrvatska bolje prošla. Dakle, doneseno je kompromisno rješenje kojim niti jedna strana ne može biti apsolutno zadovoljna, ali njegovom primjenom na kraju obje mogu biti na dobitku”, ističe dr. Sancin u razgovoru za Globus i dodaje kako je u sedmom članku odluke određeno kako države imaju rok od šest mjeseci da se pripreme za implementaciju arbitražne presude. Taj rok istječe uskoro, krajem prosinca, a osim političkih prepucavanja u realizaciji sporazuma nije se odmaklo s početnih pozicija, za što je, smatra dr. Sancin, ponajprije odgovorna Hrvatska.
Obaveza prema odluci
“Hrvatska ustraje na svojem stajalištu da ne priznaje arbitražni sporazum, no s pravne strane to nije razlog da se sporazum ne primjenjuje jer obje države imaju obavezu poštovati odluku Tribunala. Ni jedna strana ne može jednostrano donositi odluke o izlasku iz arbitraže i zato je hrvatski stav dugoročno neprihvatljiv. Sudjelovanje Hrvatske u arbitraži je propisano i u ugovoru o njezinom ulasku u Europsku uniju koji je dio prava EU. Nepoštovanjem arbitražnog sporazuma Hrvatska tako krši i pravo EU”, govori dr. Sancin, koja ideju o sklapanju bilateralnog sporazuma smatra dobrim rješenjem, odnosno velikim korakom naprijed, jer bi, slikovito opisuje, vuk bio sit, a koza cijela. Dok bilateralni sporazum ne bi stupio na snagu, obje države imaju međunarodno pravnu obavezu primjenjivanja arbitražne odluke. Od odluke Arbitražnog suda taj bi se bilateralni sporazum mogao u svom sadržaju razlikovati tek u nekim detaljima, primjerice određivanju razgraničenja na pojedinim dijelovima kopnene granice gdje je i sam sud predložio da se nađe rješenje koje je najviše u interesu lokalnog stanovništva, primjerice u slučajevima kada državna granica nekome doslovce prolazi kroz kuću.
“U tom bi slučaju hrvatski političari, koji odbijaju arbitražu, mogli svojoj javnosti reći da je to formalno novi, bilateralno postignut ugovor, a rješenje bi slijedilo odluku Tribunala, što je međunarodna obveza država bez obzira na to što one o tome mislile. Ako Hrvatska nastavi odbijati implementaciju, Slovenija može protiv nje pokrenuti postupak na Sudu Europske unije u Luksemburgu, a prije toga se obratiti i za pomoć Europskoj komisiji koja u tom slučaju ima rok od tri mjeseca da poduzme neke mjere prema državi koja ne poštuje pravo EU. Zadnji je korak tužba jedne države protiv druge u Luksemburgu”, objašnjava dr. Vasilka Sancin, dodajući kako je u povijesti EU zabilježeno desetak slučajeva da je jedna država članica tužila drugu. Ni jedan od njih, međutim, nije bio u vezi s graničnim sporom.
Mornarica na granici
Dr. Sancin kaže da su prema lipanjskoj presudi i Hrvatska i Slovenija mogle odmah primijeniti ono što u njoj piše, a rok od šest mjeseci je samo vrijeme u kojem se mogu, ako žele, pripremiti za primjenu. To bi značilo da u skladu s međunarodnim pravom slovenska mornarica može sutra početi patrolirati granicom u Piranskom zaljevu koju su zacrtali arbitražni suci, a ne kao danas, kada se u Hrvatskoj još računa da crta razgraničenja na moru prolazi sredinom zaljeva.
“Sasvim sam sigurna da u Piranskom zaljevu neće doći do vojne intervencije, odnosno da ni jedna strana neće pokušati silom braniti morsku granicu. To ne bi imalo smisla. Vjerujem da će, na temelju dosadašnjih prijateljskih odnosa dviju država, na diplomatskoj razini naći način da primijene svoje međunarodno preuzete pravne obveze. U presudi jasno piše gdje je granica i ona strana koja je eventualno ne implementira krši međunarodno pravo i pravo Europske unije. U Sloveniji postoji konsenzus svih političkih stranaka da arbitražni sporazum i presudu treba implementirati. Vjerujem da će i hrvatska politika naći način da svojoj javnosti objasni da su prijateljski odnosi dviju susjednih zemalja važniji od inzistiranja na argumentima koji nemaju pravnu osnovu, odnosno za njih nema dovoljno čvrstih dokaza.
Da je Hrvatska imala dokaze da joj pripada polovica Piranskog zaljeva, zasigurno bi te dokaze predala sudu”, ističe dr. Sancin, koja trenutno više ne savjetuje slovensku Vladu o graničnim pitanjima. A sve one koji još misle da je sud bio pristran, podsjeća kako su nakon incidenta 2015., kada je zbog sumnje u neovisnost Suda Hrvatska izašla iz arbitraže, promijenjeni suci koji su donijeli konačnu odluku. Riječ je, tvrdi dr. Sancin, o pet arbitara najvišeg moralnog ugleda koji su priznati kao najveći stručnjaci međunarodnog prava.
A oni su, dodaje, zaključili da je arbitražni sporazum koji su dvije država potpisale 4. studenoga 2009. i dalje na snazi jer nije bilo konkretnih kršenja sporazuma iako je Slovenija povrijedila neke njegove odredbe. To bi, zaključuje dr. Sancin, značilo da nema razloga sumnjati u temeljna sudska načela, odnosno u poštenje Suda, njegovu zakonitost, neovisnost i vjerodostojnost.
