Sjevernoj i Južnoj Koreji trebalo je gotovo 70 godina da dođu na korak od mira. Hoće li i Hrvatima i Srbima, znači, trebati još “samo” 50-ak godina do normalizacije odnosa dviju nekadašnjih najvažnijih jugoslavenskih zemalja? Otprilike koliko su bile zajedno u jednoj državi, od koje su, koliko god sada jedni i drugi pljuvali po njoj, imali određene benefite, hoće li im toliko vremena trebati da se stvari srede? Tko će biti hrvatski odnosno srpski Moon Jae-in i Kim Jong-un tek ćemo vidjeti, ali teško je vjerovati da će to biti sadašnje političke “vlastvujušće” elite. Oni jednostavno to neće, ma koliko puta se sastajali, pa i pod prijetnjom stranih ambasada. Dapače, i jedni i drugi “pumpaju snagu” na onom drugom, uglavnom za unutarnje potrebe i zadovoljavanje niskih strasti desnoradikalnih krila u vlastitim javnostima.
Ima li racionalnog razloga za sukobe i loše odnose Hrvatske i Srbije? Jesu li dvije zemlje u ratnom stanju?
Obje zemlje su na ekonomskom i socijalnom dnu Europe, a politička očekivanja “velikog svijeta” od njih su – da ne zarate. Što i nije neka pozicija unutar međunarodnih odnosa.
Posljednjih dana ponovno su se odnosi zakomplicirali jer su obje zemlje proglasile ministre obrane Aleksandra Vulina odnosno Damira Krstičevića nepoželjnima. Svake godine od svibnja do kolovoza nižu se obljetnice iz bliže i dalje prošlosti koje su razlog da se odnosi dodatno destabiliziraju uvijek na isti čemerni način, a neki od glavnih protagonista kao da djeluju po ukazu “tajnih” službi one druge zemlje – neobuzdani Šešelj i “ministar za Hrvate” Vulin kao da su upravljani iz Zagreba, a adipozne Keleminčeve ustaše velikih dioptrija te general Glasnović govore i djeluju kao da im govore piše jedna od glavnih karika Vučićeve vlasti Dragan J. Vučićević, urednik tjeskobnog tabloida Informer (za koji u Beogradu mnogi tvrde da ga u predsjednikovu kabinetu uređuje njegova šefica za medije Suzane Vasiljević). Igrokaz Hrtkovci odrađen je u najboljim manirama 90-ih, gdje je policija držala pod opsadom jedno traumatizirano selo, kako bi ga “spasila”, a zapravo je Šešeljeve zadrigle “opsadnike” režim tretirao isto kao i protuprosvjednike te, ono najgore, same uznemirene stanovnike od kojih bi neki – kad već nisu onomad mogli – sada sa svojih ognjišta. No, nije stvar u tome da je “policija u Hrtkovcima” spriječila sukobe, jer nije odagnala atmosferu straha, ali Vučiću služi da izigrava mirotvorca. Naposljetku Šešelju se ništa nije dogodilo i kao osuđeni ratni zločinac i dalje sjedi u Skupštini a u javnom diskursu se tretira kao “heroj srpstva”. Istog dana, inače, tragikomične Keleminčeve “trupe” htjele su do Jasenovca. Ukratko, jedni drugima, možda i svjesno, “nabacuju loptu na volej”. Jer, ne može se ničim pravdati “Za dom spremni”, pa ni agresijom 90-ih, te relativiziranje Jasenovca i pristajanje na potpuno neznanstveni, a ideološki paskvil o “tri Jasenovca”, kao ni slavljenje ratnih zločinaca Šešelja, Mladića (podsjetimo da je svojedobno Vučić po ulici Zorana Đinđića lijepio napise “Bulevar Ratka Mladića”), Lazarevića ili Šljivančanina te blasfemično proglašavanje kolaboracionističkog četničkog pokreta – antifašističkim.
Hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina nije siguran kvare li se hrvatsko-srpski odnosi ili su oni stalno loši i to bez namjere i želje da se poboljšaju:
– Ne mislim da činjenica da neki poslovni ljudi surađuju i da se putuje ili povremeno gostuje na kazališnim daskama Beograda ili Zagreba treba nužno predstavljati znak osobitog popravljanja odnosa. Od završetka najgoreg rata imali ste takav tip suradnje, a gospodarske odnose imali ste i tijekom najgoreg sukoba, kao što znamo. Ne mogu se odnosi popraviti a da ih jedna izjava ili jedna gesta može pokvariti. Mi želimo imati loše odnose i ne naglašavamo ništa pozitivno iz prošlosti, nego samo negativno. Nema isprike koja se smatra iskrenom, nema nijedne proslave ijedne obljetnice na kojoj se dovoljno, ako uopće, naglašava nešto što bi otvaralo budućnost. Doista, Hrvati žele ostati u 1990. i plakati nad ustaškim porazom 1945., a Srbi žele zaboraviti 1990. i Miloševića i pretvarati se da su najgori gubitnici Jugoslavije – zaključuje Jakovina.
Jedan od ključnih razloga uvjerljivih pobjeda Vučića jest upravo njegovo davanje privida frustriranoj srpskoj javnosti da ratovi nisu izgubljeni, pogotovo da su bili potrebni jer “s kim i danas imamo posla” – s “povampirenim ustašama”, “krvožednim Šiptarima”, Crnogorcima “milovcima” izdajnicima srpstva, “Bakirovim mudžahedinima”, “šiptarskim plaćenicima” poput Zorana Zaeva (kako se u mnogim srbijanskim medijima poput 90-ih i nazivaju najbliži susjedi). Najgora poruka je da su, stoga, “ratovi bili opravdani”, a Srbi jedine žrtve. Melem za iskompleksirani dio srpskog društva, a u prvom redu zavaravanje samih vodećih ljudi koji takvim pristupom opravdavaju vlastito nečasno sudjelovanje u ratovima na području bivše Jugoslavije. Kako kaže srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin, u Srbiji je odavno na djelu rehabilitacija Miloševićeve politike, koja je, kaže on, posebno intenzivirana dolaskom na vlast preobučenih radikala na vlast u Srbiji.
– Cilj je opravdati ratnu politiku Srbije iz 90-ih. Za sadašnji režim Srbija je bila samo žrtva i svi ratovi u kojima je sudjelovala bili su samo u cilju “pravedne odbrane srpskog naroda”. Dakle, narativ vrlo sličan Miloševićevu iz ratnog perioda – kaže Bešlin te ističe kako je za sadašnju vlast u Srbiji rat u Hrvatskoj počeo 1995. operacijom “Oluja” i etničkim čišćenjem Srba. Ništa prije toga ne postoji u službenoj politici sjećanja Srbije na ratove 90-ih.
– Naravno da Hrvati koriste Vučiću, i obrnuto. Kako biste objasnili da je nakon 25 godina odnose moguće pokvariti u pola dana, a onda se, ako postoji volja, učas sve može popraviti i organizirati posjet. Posjet i velike riječi, naravno, traju baš koliko je trajalo da se osuši cvijeće koje je Kolinda Grabar-Kitarović dobila od Vučića na dunavskom mostu, pa onda idemo dalje. Ne znam mogu li naši političari više funkcionirati a da se ne mrze – kaže Jakovina.
Prema Bešlinu, Vučićev režim funkcionira tako što pali nacionalističke vatre po regiji da bi ih potom gasio, predstavljajući se kao čimbenik stabilnosti.
– Od dolaska naprednjačkog režima na vlast u Srbiji stanje u regiji se znatno pogoršalo – kaže Bešlin. – Ali ne mislim da je na djelu samo antihrvatska histerija, kako kažete. Režim Vučića se koristi Orwellovom maksimom “pet minuta mržnje” kako bi se održao na vlasti. Hrvatsko društvo, naravno, reagira kada ono dođe na red, ali ostalih dana, a to se ciklično radi, “na tapetu” su Makedonija, Kosovo, BiH, Albanija, Crna Gora. Onda opet Hrvatska, pa krug ide iznova. Tako se održava nacionalistička homogenizacija u samoj Srbiji permanentnom proizvodnjom neprijatelja. Vlast naravno u takvim okolnostima služi da “ugrožene” građane i “ugrožene” nacionalne interese štiti od nedobronamjernih i neprijateljski orijentiranih susjeda. Najzad, znali smo to i prije, kada propadnu reforme i narativi o antikorupcijskoj borbi, vlast će se okrenuti starom oprobanom receptu kako bi se održala – nacionalizmu – kaže Bešlin.
– Funkcionalizacija Srba u regiji je konstanta svake nacionalističke politike u Srbiji. Temelj takve politike je pravljenje od Srba u regiji čimbenikom destabilizacije okolnih država. To je vrlo opasna politika koja služi skretanju pažnje s realnih problema, pa i skretanju pažnje s rješavanja kosovskog problema izvozom krize u susjedne države – napominje Bešlin. Po njemu, umjesto da Srbi u regiji budu faktor povezivanja i dobrosusjedstva, od njih se pravi agens destabilizacije, ali se time iskazuju i teritorijalne pretenzije prema susjedima.
– Ne zaboravite da je nacionalistička politika Miloševića 90-ih bila oslonjena na upotrebu Srba izvan Srbije i njihove stvarne ili navodne ugroženosti da bi se počeli ratovi u cilju njihove tobožnje zaštite – kaže na kraju Bešlin.
Svakako da je najveći problem Srbije činjenica da je današnja srbijanska politička vrhuška s Vučićem na čelu izašla iz Miloševićeva šinjela te, dodatno, Šešeljeve podstave.
Glavni akteri političkog života Srbije, uz apsolutnog vladara Vučića, još su Aleksandar Vulin, Ivica Dačić i Maja Gojković, koji su bili dio ratnog stroja 90-ih, pa čak je i današnja srpska ministrica za europske integracije Jadranka Joksimović uređivala Šešeljevu “Veliku Srbiju”. Postoje mnoge snimke na kojima Vučić govori (ma koliko god to danas oholo poricao) o Velikoj Srbiji, prešetavao se naoružan u civilu iznad opkoljenog Sarajeva, a naposljetku bio je ministar u Vladi kada je s Kosova na brutalan način, izbacivanjem iz kuća i paljenjem osobnih dokumenata, protjerano gotovo milijun Albanaca. Ivica Dačić bio je blizak Miloševićev kadar, zvan Mali Sloba, od koga je teško očekivati da mu retorika bude izvan ondašnjih gabarita. Maja Gojković, predsjednica Skupštine, bila je jedna od osnivača Šešeljeve Radikalne stranke i njegova bliska suradnica, koja je doduše promijenila čak šest stranaka u samo 20 godina, što čak nije uspjelo ni mnogim ovdašnjim preletačevićima.
Ne treba zaboraviti ni Šešelja, čije eskapade i tragikomična i mučna vrijeđanja i prijetnje političkim oponentima (nikada Vučića i naprednjaka) nijednom nisu naišli na osudu vladajućih, dapače u tiražnom Informeru već spomenuti član Vučićeve ekipe Dragan Vučićević piše tekst pod prozirnim sloganom svih koji vlastite grijehe bacaju u naručje “narodu koji vole”, a koji je posudio od hrvatskih radikala: “Svi smo mi – Vojislav Šešelj”, stavljajući Srbima na leđa teret Šešeljevih zločina te frustriranog i turobnog “političkog” ponašanja.
No, trenutno je Vučićev glavni pajac ministar obrane Vulin (koji, inače, nije bio sposoban za vojsku). Ako Šešelj nije dio vlasti, pa se navodno ne može kontrolirati od strane Vučića, onda je Vulin veći problem, jer on je, kaže Jakovina, dužnosnik kojeg se može ograničiti: ako znate da svaka njegova izjava dovodi do kvarenja odnosa s Hrvatskom, onda mu se, ako vam je do dobrih odnosa stalo, ne dopušta takav nastup.
– On je veći problem i onaj tko njega “dozira” zapravo pritišće na gumb remećenja odnosa – kaže Jakovina, dok Bešlin navodi kako Šešelj i Vulin imaju svoje zasluženo mjesto u arhitekturi Vučićeve vlasti: oni, naime, imaju zadatak da pokrivaju desni i ultranacionalistički dio političkog spektra režima, kako bi sprečavali mogućnost da se na desnici razvije nekakav opozicijski pokret. Uz to, oni su, kako to netko reče, “glas Vučićeva srca”.
– Sve što ne smije izgovoriti on izgovara Vulin – kaže Bešlin.
Vulin vuče “podrijetlo” iz Miloševićevih vremena. Bio je u generalskoj stranci SK Pokret za Jugoslaviju iz koje je uskočio u JUL Mirjane Marković, da bi kao “ljevičar” sada bio glavni jastreb Vučićeva režima. Vulin voli reći da je antifašist, ali za vrijeme njegove vlasti rehabilitirani su Draža Mihailović i Nikola Kalabić, a traje postupak opravdavanja Milana Nedića, čovjeka koji je “očistio Srbiju od Židova”, kako se osobno pohvalio Hitleru. No, Vulin će radije prebirati jasenovačke kosti nego govoriti o Nediću. No, njegovo ljevičarstvo ionako se svodi samo na to da grčkog premijera Ciprasa nazove “drugom”, a Hrvate ustašama.