Oleksandr Levčenko, veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj, nakon nešto više od šest godina završio je mandat diplomatskog predstavnika u Zagrebu te se prije nekoliko dana vratio u Kijev. Za svog mandata bio je javno vrlo aktivan i medijski prisutan, jedno od prepoznatljivijih lica diplomatskog kora; često je pisao i novinske komentare i kolumne, a može se reći da je među diplomatima na službi u Zagrebu nesumnjivo jedan od najboljih poznavatelja prilika u Hrvatskoj i susjedstvu. To, uostalom, i ne čudi: studirao je, nakon diplome u Kijevu, 1980-ih u Beogradu, potom 90-ih bio jedno vrijeme vicekonzul Generalnog konzulata Ukrajine u Beogradu te prvi tajnik Veleposlanstva Ukrajine u SR Jugoslaviji, zatim, od 2002. do 2006. godine, savjetnik Veleposlanstva Ukrajine u Republici Hrvatskoj te zamjenik Šefa diplomatske misije, a od 2010. izvanredni i opunomoćeni Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj. Levčenko izvrsno govori hrvatski a ovaj razgovor vođen je u povodu završetka njegove izuzetno uspješne diplomatske misije.
U Zagrebu ste boravili u više navrata, ukupno čak desetak godina. Može se reći da ste dobro upoznali Hrvatsku – što biste izdvojili kao svoj osnovni doživljaj?
– I ja i moja obitelj svi smo jako zavoljeli Hrvatsku. Nije ni čudo, ipak je to svjetska turistička destinacija pa se bez izuzetka sviđa svim stranim gostima. Ipak, vjerujem da Ukrajinci doživljavaju Hrvatsku puno dublje i prisnije nego obični potrošači turističke ponude. Jer na svakom koraku prepoznajemo nešto što je nama i vama zajedničko, to su stotine riječi, neočekivano razumljive rečenice i natpisi, melodije, običaji, mentalitet, općenito ponašanje ljudi. A ja sam još i povjesničar, znam da su Hrvati došli ovamo iz Ukrajine. Pa je za mene osnovni doživljaj u Hrvatskoj bio upravo to stalno prepoznavanje našeg drevnog srodstva.
Iz brojnih susreta s političarima, tko vas se posebno dojmio? Zašto?
– Tu nemam dvojbe: Andrej Plenković. Nas dvojica smo se upoznali još kao mladi diplomati 2010. godine, kad sam bio u Zagrebu na prvoj godini mandata. Ali već sam tada osjećao da je on nešto posebno, da ima taj potencijal. Da je mudar, europski obrazovan, da je izuzetno karizmatičan – to nisam ja otkrio, to je već dokazana i općepriznata činjenica. Meni je posebno drago što je taj plemeniti čovjek i principijelan političar bez oklijevanja stao na stranu pravde i podržava Ukrajinu u ova za nas teška vremena. Izuzetno je mnogo učinio kao predstavnik Europskog parlamenta u Ukrajini, a nastavio je pomagati i kao predsjednik hrvatske Vlade. On ima ne samo jasno viđenje situacije nego mu je stalo i do vrijednosti na kojima se temelji Europa.
Koji pak susret s takozvanim “običnim” ljudima, želim reći – izvan političkih, gospodarskih i kulturnih krugova, osobito pamtite?
– Imam bezbroj prijatelja i poznanika po cijeloj Hrvatskoj, samo što nisu “obični” nego izuzetni ljudi velikog srca. Najdirljivija sjećanja povezana su s time kako su Hrvati srdačno primali na Jadranu djecu ukrajinskih branitelja i izbjeglica, kako su hrvatski veterani dočekali ukrajinske ranjenike i pobratime. Ukupno se na Jadranu odmaralo 1300 djece koju je zadesio rat, 150 branitelja, a rehabilitaciju je prošlo osam naših ranjenika. U te su se velike humanitarne akcije uključile stotine hrvatskih prijatelja Ukrajine. Koristim prigodu da im još jednom od sveg srca zahvalim na dobroti i plemenitosti.
Što vas je ovdje najviše iznenadilo u mentalitetu ljudi? Što biste, na drugu stranu, istaknuli kao pozitivnu specifičnost?
– Jedino je iznenađenje što nije bilo iznenađenja. Mentalno sam se osjećao kao potpuno svoj. Vrline su Hrvatima i Ukrajincima iste, a to se valjda odnosi i na mane, tako da ne mogu o Hrvatima suditi sa strane. Jednostavno, volim hrvatski narod takav kakav jest i to je to.
Čime ste izvan diplomatskog protokola najradije ispunjavali vrijeme?
– Pa ni protokol nije toliko loša stvar. To je sustav koji pomalo umjetno uključuje stranca u život diplomatske, političke pa i kulturne sredine, ali na kraju to opet rezultira suradnjom, a često i iskrenim prijateljstvom. Ja sam se u Zagrebu još bavio nogometom i košarkom, igrao sam s hrvatskim i stranim kolegama. A volim i svirati gitaru, pjevati narodne ukrajinske i hrvatske pjesme. Pjevao sam najčešće na večerima naše ukrajinske manjine. Zajedno smo se družili s klapom “Sveti Juraj”, posebno su mi na srcu tamburaši i slavonske pjesme.
Što je za vas bilo neko posebno šarmantno mjesto u Zagrebu?
– To su dva potpuno različita mjesta koja ipak čine neponovljiv lik Zagreba. Prvo je Gornji grad koji ima istovremeno povijesno aristokratski, ali i suvremeno boemski duh. A drugo mjesto je Jarun. Tu, mislim, nisu potrebni posebni komentari.
S kojim ste od kolega u drugim diplomatskim misijama bili u posebno dobrim odnosima odnosno jeste li se družili s nekima od njih i izvan službenih situacija?
– Stekao sam mnogo dobrih poznanika, ali i pravih prijatelja među veleposlanicima drugih zemalja. Razumije se, druženje diplomata uvijek sadrži i element posla, ali to nikako ne smeta prijateljstvu.
Kako biste komentirali, pomalo neuobičajenu u diplomatskim krugovima, vašu debatu u medijima s ruskim veleposlanikom Anvarom Azimovom?
– Veleposlanik Azimov predstavlja zemlju agresora, a ja zemlju koja je postala žrtvom te agresije. Rat je nenormalno stanje, ali sasvim je normalno da smo u uvjetima rata stupili u oštru medijsku polemiku. Samo što je pozicija Anvara Azimova bila puno teža nego moja. Ja sam branio pravdu, a on je branio bezočne i neprikrivene zločine svoje države koje se uopće ne da obraniti. U člancima i intervjuima koristi nezgrapne propagandističke klišeje koji stižu iz Moskve. Ja sam ga više puta pozivao na javne debate, ali nije se usudio, jer u otvorenoj diskusiji nije imao šanse.
Uskoro će dva mjeseca otkad je Bijelu kuću preuzeo Donald Trump. Koliko se, po vašoj procjeni, za Ukrajinu komplicirala situacija nakon dolaska Trumpa na vlast a s obzirom na njegovo proklamirano približavanje SAD-a i Rusije?
– Novinari su me i ranije o tome pitali, pa sam od samog početka tvrdio da nije potrebno žuriti sa zaključcima o navodnoj “proruskosti” predsjednika Donalda Trumpa. Tu tezu su forsirali upravo mediji, a posebno i ruska propaganda. Ona je gotovo uspjela uvjeriti svijet da na vlast dolazi maltene Putinov ortak te će njih dvojica lijepo podijeliti svijet. Ne znam, možda su u Kremlju i sami u to vjerovali, u ruskoj javnosti to je izazvalo burnu euforiju, a u Europi osnažilo Putinove agente i simpatizere koji zagovaraju ukidanje sankcija protiv Rusije. Međutim, bez obzira na neke izjave tijekom kampanje, Trump će, kao i bilo koji američki predsjednik, služiti isključivo interesima Amerike. A interesi Amerike nikako se ne poklapaju s Putinovim planovima da kroz urušavanje svjetskog poretka i osvajanje drugih zemalja obnovi neostaljinistički ruski imperij. Budimo otvoreni, to je moguće samo na račun smanjenja demokratskog svijeta koji se nalazi pod pokroviteljstvom Amerike. Nije ni čudo da je upravo Donald Trump, postavši predsjednik, bez ikakva ustručavanja izravno izjavio da Rusija mora vratiti Ukrajini Donbas i Krim.
Kakvi su u ovom trenutku, tj. nakon smjene administracije u Washingtonu, odnosi Ukrajine i SAD-a?
– Zasad se nisu promijenili, a mislim da, ako i hoće, onda samo nabolje. U svakom slučaju ukrajinska diplomacija će činiti sve da učvrsti naše strateško partnerstvo sa SAD-om.
Prije nešto više od tri godine Ukrajinci su izišli na Majdan, Rusija je potom pripojila Krim i izbio je rat na istoku Ukrajine. Bi li se sve to dogodilo da je EU jasno dala Ukrajini na znanje da će je po ubrzanom postupku primiti u članstvo? Je li EU zakasnila?
– Kažu da povijest ne zna za konjunktiv pa je nezahvalan posao pogađati što bi bilo ako bi... Da su nas primili u EU i NATO po ubrzanom postupku devedesetih godina, dok Rusija još nije došla sebi poslije kraha SSSR-a, valjda ne bi sada Moskva napala, ali tada ni izdaleka nismo bili pripremljeni za članstvo. Istina je da bi Europa mogla snažnije podupirati našu europsku integraciju, recimo sve dosad boji se priznati Ukrajini perspektivu članstva u EU, mada je to priznala cijelom Balkanu. Ali to nas ne bi spasilo od agresije. Sve u svemu za nju nisu krivi ni Majdan, ni Europa, ni NATO. Kriv je jedino Kremlj koji je tu agresiju želio, pripremio i izveo.
Rusija je veoma jasna u želji da zaustavi dolazak NATO-a na ruske granice. Koliko se neprijateljstvo između Rusije i Ukrajine održava upravo pretpostavkom da vlasti u Kijevu inkliniraju euroatlantskim integracijama, čiji je prvi korak približavanje Ukrajine EU?
– Pravi razlog ruske agresije na Ukrajinu je suluda želja Putina i njegovih brojnih istomišljenika da po bilo koju cijenu obnovi Veliki Ruski Imperij. Ukrajina u tom smislu ima mitski značaj za Moskvu jer njena državnost zapravo potječe iz Kijeva. Zato su nas napali kao prve. Ali to znači da će poslije Ukrajine na red doći i druge države bivšeg SSSR-a, a ako Rusiji pođe za rukom rascijepiti EU, onda i europske zemlje nekadašnjeg sovjetskog bloka. Dakle NATO je u toj igri samo izgovor, način kako prebaciti krivnju, kako Rusi kažu, s bolesne glave na zdravu. Između ostalog, kad je Rusija okupirala naš Krim, Ukrajina je imala status neutralne zemlje koja se neće pridružiti nikakvom vojnom bloku. Nije to nas ništa spasilo. Razumije se, poslije toliko podmuklog napada “starijeg brata” članstvo u NATO-u postalo je za nas životno važnim imperativom.
NATO preventivno koncentrira vojne snage u članicama na istoku kontinenta, u Poljskoj, baltičkim državama, Rumunjskoj. Kako Ukrajina gleda na to? EU se štiti od Rusije, a Ukrajina ostaje izložena.
– Neka koncentrira, situacija je opasna, a Kremlj je uvijek razumio samo jezik sile, i to velike. Jezik bratstva i prijateljstva isto zna koristiti, ali na kraju te uvijek izda. Nažalost, Ukrajina nije članica EU i NATO-a te zaista ostaje izložena, i to ne hipotetičkoj, nego realnoj invaziji, s ratom i tisućama žrtava. Već smo se uvelike adaptirali i osjetili vlastitu snagu. Ne očekujemo da će zapadna vojska intervenirati, mada ukrajinski vojnici ginu braneći cijelu europsku demokratsku civilizaciju. Ali s pravom očekujemo svestranu pomoć Zapada, uključujući i oružje. Sve do sada oružje nama ne daju, kao da postoje sumnje tko je tu razbojnik, a tko žrtva.
Jeste li se nakon puta premijera Andreja Plenkovića u Kijev prošle godine još koji put sastali s njim? Jesu li to bili samo protokolarni susreti ili je iz njih izašao kakav konkretan potez?
– Vidio sam se s premijerom Andrejem Plenkovićem i poslije Kijeva. Između ostalog i protokolarno u vezi sa završetkom mog mandata. Ali rekao sam već da protokol ne znači nešto formalno i isprazno. Razmotrili smo planove daljnje suradnje naših zemalja. A poslije posjeta gospodina Plenkovića Ukrajini planova ima veoma mnogo.
Kako ocjenjujete aktualne napetosti na Balkanu, konkretno u BiH i Makedoniji? Kakva je uloga velikih sila, SAD-a odnosno NATO-a te Rusije, u tom zaoštravanju? Koliko je, ukratko, realna opasnost od novog “hibridnog rata”?
– Situacija na Balkanu uvijek je složena, a odnedavna se osjetno zaoštrava. Glavni uzrok je Rusija i njena nova/stara imperijalna politika. Vladati Balkanom i prati čizme u Mediteranu davni je neostvareni san Ruskog Carstva. Umalo se obistinio 1945., ali drug Tito iznenada se uzjogunio. Ima i pragmatičnijih razloga. Balkan je europsko “bure baruta”, pa ako želiš srušiti Europu, potakni eksploziju bureta! A Rusija to želi. Osim toga, što više žarišta plane u svijetu i u Europi, to manje mogućnosti imat će Zapad da reagira na razbojničke avanture Kremlja. Što se tiče opasnosti od “hibridnog rata”, on je, nažalost, već u tijeku. Naizgled bezrazložna zaoštravanja u BiH, Makedoniji i na Kosovu, pokušaj puča u Crnoj Gori, iznenadnih milijun izbjeglica s istoka – to su sve vidljive manifestacije tog nevidljivog rata. U takvoj situaciji SAD i NATO su pravi spas, ništa manje.
Kako biste ocijenili stanje prava ukrajinske i rusinske manjine u Hrvatskoj? Postoje li neki specifični problemi s kojima se ona suočava?
– Potpuno sam zadovoljan osiguranjem prava naše manjine! To se tiče i zakonodavstva i njegove praktičke realizacije. Ali glavno je što su zadovoljni i sami Ukrajinci i Rusini, osjećaju iskreno poštovanje i podršku od strane hrvatske države i naroda. Specifičnosti ima, ali to nisu problemi. Recimo, naša manjina je podijeljena na dvije zajednice – ukrajinsku i rusinsku. Došli su s različitih područja i s razmakom od više od sto godina, pa su razlike veoma uočljive. Nažalost, problem isto postoji, ali on nikako nije specifičan. A to je ubrzana asimilacija koja je posebno uhvatila maha u velikim gradovima. Paradoksalno, ali asimilaciju pospješuje upravo potpuna uključenost u društvo. Vjerujem da nju može usporiti razvoj prisnih veza između Ukrajine i Hrvatske. To će dati mogućnost predstavnicima manjine da harmonično razviju i realiziraju oba nacionalna identiteta.