DOBRA STRANA ODCJEPLJENJA 'OTOKA'

ZA GLOBUS PIŠE INOSLAV BEŠKER Prva korist od Brexita: Šansa za stvaranje Sjedinjenih Europskih Država

A van carrying large caricatures of politicians drives past the Houses of Parliament in London, Britain, December 10, 2018. REUTERS/Peter Nicholls - RC1FB2D1C900
Peter Nicholls / REUTERS

Velika Britanija se vazda osjećala drukčijom i dostojnijom vodstva. Ušla je u Uniju zahtijevajući posebno mjesto i posebna prava. Bilo joj je dopušteno plaćati manje nego bi je zapalo po veličini i proizvodnji, ne ući u monetarnu uniju ni u Schengen. Hoće li Evropska unija u sljedećem desetljeću nastaviti proces unutrašnje integracije, dogovoren prije četvrt stoljeća u Maastrichtu ali praktički zakočen?

Izlazak Velike Britanije je poteškoća za Evropsku uniju, sve se jasnije profilira i kao drama za Veliku Britaniju. Pokazalo se da su tvrdnje “brexitersa” kako EU27 mora prihvatiti njihove stavove i kako će izlazak biti unosna šetnja – puke kule u zraku. Potvrdilo se da je Boris Johnson opet zamijenio mjesto tlapnjama i realnosti kad je živopisno rekao: “Imamo kolač i pojest ćemo ga.” Kako sada stvari stoje, pojeli su nešto drugo.

Prijeti i još gori ishod: da se Ujedinjeno Kraljevstvo predomisli u zadnji čas, poništi Brexit, ostavi nam troškove nepotrebnog preslaganja i Engleze kao još teži balast u ionako tromoj Uniji.

Zasluga je Brexita, pa i eventualna korist od njega, što je otvorio pitanje: hoće li Evropska unija u sljedećem desetljeću nastaviti proces unutrašnje integracije, dogovoren prije četvrt stoljeća u Maastrichtu ali praktički zakočen, na čijoj bi ciljnoj crti bio transparent: Sjedinjene Evropske Države? Ili će proces dizanja unutrašnjih barijera, sve to jasniji otkako je u tu svrhu osnovana Visegrádska grupa kao nacionalistička i ksenofobna frakcija, svesti Evropsku uniju samo na zajedničko i tek u ponečemu jedinstveno tržište, u kojemu će svaka država posezati za vetom čim se osjeti pogođena makar samo u taštinu, poput Grčke koja je godinama nijekala sjevernim susjedima pravo da se zovu Makedonijom?

Obje te tendencije ne samo da su nazočne nego i jačaju, natežući Evropu svaka u svome smjeru. Njihova pojava jest naglašena u srednjoj Evropi (koju nostalgični vide kao jednu, nadnacionalnu, kulturalnu Mitteleuropu), ali nije vezana samo za taj ili bilo koji odvojen teritorij. Protivnici jače evrointegracije nisu samo u četvorima bivšim poslušnicama Varšavskog ugovora (Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Madžarskoj, koje čine Visegrádsku skupinu), nego su horizontalno raspoređeni od Atlantskog oceana do Crnog mora, sada i s uporištem u talijanskoj Vladi i parlamentarnoj većini (te, manje značajno, i na zagrebačkom Pantovčaku). I nisu od jučer: Norveška i Island su otklonili ulaz u Uniju, Engleska je dvotrećinskom većinom glasala za izlazak iz Unije (obezvrijedivši proevropske većine u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj). I Grčka je razmatrala mogućnost izlaska (Grexit je bio filološki obrazac po kojemu je skrojen naziv Brexit).

Velika Britanija Brexitom dokazuje da Evropskoj uniji nije partner nego konkurent, kako se višekratno i pokazala (na najgori način u Iraku).

Lucidnu dijagnozu izrekao je odmah nakon preklanjskog referenduma o Brexitu bivši francuski predsjednik Valéry Giscard d’Estaing, autor abortiranoga Evropskog ustava koji je upravo njegova Francuska pokopala na referendumu: “Što je, u osnovi, Evropska unija? Euro i slobodno kretanje osoba, dakle Schengenski ugovor koji Britanci nisu potpisali. Velika Britanije nije znatno izišla, jer je u bitnome već bila izvan.”

Kad je Velika Britanija 1973, prije 45 godina, ušla napokon u članstvo Evropske ekonomske zajednice (EEZ), koja je tako od Šestorke (Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Njemačka, Francuska, Italija) postala Sedmorka, taj je korak komentiran, pa i u Vjesniku u srijedu, kao obraćenje. Činilo se da Engleska shvaća da njezin Commonwealth (tada još: Britanski), nastao jednom od Balfourovih deklaracija (na Imperijskoj konferenciji 1926), bitno denaturiran otpadanjem od Krune dekoloniziranoga Indijskog potkontinenta 1947, pa dekolonizirane Afrike 1960, neće biti osuvremenjena verzija Imperije, niti primarno tržište engleskih proizvoda, uključujući i financijske, te da Sjevernoatlantski pakt neće ostati anglo-američki kondominij, uspostavljen u doba drugoga svjetskog rata. Na kraju se pokazalo da te himere nisu nestale, jer su njima mahali i korifeji Brexita – što ne znači da nisu ostale himere.

Velika Britanija je, međutim, optirala za EEZ (kasnije EZ, pa EU) i zato što Evropska udruga slobodne trgovine (EFTA), koju je suosnovala 1960 kao alternativu Šestorki, nije bila podjednako unosna. EFTA se smanjivala kako su njezine ine suosnivačice – Austrija, Danska, Portugal, Švedska – ulazile u EU, kao i naknadno učlanjena Finska. Od suosnivačica ostale su samo dvije: Norveška i Švicarska, svaka zato što im je unosnije bilo ne unositi svoje poredbene prednosti (Norveška fosilna goriva, Švicarska fosilizirane banke) u EU. S njima su još Island i Lihtenštajn. Članice EFTA su ušle u zonu Schengenske konvencije, ali nisu u carinskoj uniji, ni međusobno, ni s EU.

Former British Prime Minister David Cameron meets China's Premier Li Keqiang (not pictured) at Zhongnanhai leadership compound, in Beijing, China, November 27, 2018. REUTERS/Jason Lee/Pool
Jason Lee/Pool / REUTERS

I preklanjski referendum je konzervativna vlada Davida Camerona (na fotografiji) zamislila kao močugu ucjene da bi iščupala nove privilegije. Pa ih je i ishodila

Ironijom sudbine, sada EFTA (ponajprije Norveška) ne želi Veliku Britaniju nazad. Preglomaznu da bi bila ravnopravna, sve da joj je to u naravi.

Velika Britanija se vazda osjećala drukčijom (vjerojatno s pravom) i dostojnijom vodstva. Ušla je u Uniju zahtijevajući posebno mjesto i posebna prava. Bilo joj je dopušteno plaćati manje nego bi je zapalo po veličini i proizvodnji, ne ući u monetarnu uniju ni u Schengen. I preklanjski referendum je konzervativna vlada Davida Camerona zamislila kao močugu ucjene da bi iščupala nove privilegije, pa ih je i ishodila. Svejedno su Engleska (bez Londona) i Wales glasali za izlazak iz Unije. To je njihovo pravo, naravno. Činjenica da se Ujedinjeno Kraljevstvo preračunalo, odnosno da je povjerovalo očitim lažima (na primjer da će izlaz iz Unije donijeti britanskom zdravstvu 350 milijuna funti tjedno) ne mijenja ono bitno: da je superprivilegirana članica odlučila izići.

Velika Britanija nije bila jedina, ali bila je glavna u kočenju integrativnih procesa u Uniji. Ne treba zaboraviti da su Evropski ustav srušile Francuska i Nizozemska. Njemačka nije imala petlje krenuti tada u “dvobrzinsku” Evropu, integriravši po liniji Ustava one članice koje su ga prihvatile. Zbog razumljivih povijesnih razloga, Njemačka se bojala - ne toliko drugih, koliko same sebe - preuzeti glavnu ulogu bez Francuske.

Britanski izlazak nudi, u burnim vremenima važnu, zajedničku obranu i sigurnost. To je važnije otkako su se Sjedinjene Države Amerike pod sadašnjim nabusitim diletantom u Bijeloj kući odalečile od interesa za NATO (ali on je i prije znao biti instrument perifernih angloameričkih interesa, na primjer u Iraku, s pogubnim posljedicama, u koje pripada i nastanak “Islamske Države”).

“Prejednostavno je uzeti našu sigurnost i slobodu zdravo za gotovo”, naizgled je shvatio odmah nakon britanskog referenduma Jens Stoltenberg, naprasno probuđena norveška Trnoružica na (političkom, ne i vojnom) čelu Sjevernoatlantskog pakta. Kao bivši premijer zemlje koja nije htjela u Uniju da ne bi tko drugi koristio prihode iz njezinih bogomdanih energetskih resursa, kao poraženi šef laburista, morao bi znati da nijedno ekonomsko ni civilizacijsko dostignuće nije zavazda: ni nafta iz Sjevernog mora, ni socijalna država samo za svoju naciju.

Dilema je zapravo jednostavna za svaku pojedinu evropsku zemlju: s Trumpom nezainteresiranim za Evropu i spremnim braniti i brutalnog ubojicu novinara kako mu ne bi propale obiteljske investicije, s Putinom koji otvoreno krši Helsinšku povelju na Krimu i u Donskoj oblasti ali uživa Trumpovu podršku, s Erdoganom koji ucjenjuje imigrantima i po potrebi unutrašnje političke “butige” prekraja pojam terorizma, s Francuskom koja je odčepila zlo u Libiji kao što su ga Amerikanci i Englezi odčepili u Siriji i Iraku, preferiramo li da svaki za se travu pase, ili ćemo ojačati ekonomsku i napokon sazdati vojnu i sigurnosnu obrambenu Uniju, svoju, evropsku?

Škrtost, kao bitan atribut evropske sebičnosti (odnosno konglomerata nacionalnih egoizama), pridonijela je tome da je Washingtonu prepuštena inicijativa i glavnina troška NATO. Umjesto kojega bi Evropska obrana mogla startati odmah, odnosno mogla je i prije dvije godine, na temelju postojećih dokumenata – ali da je bilo političke volje.

Francesca Mogherini, potpredsjednica Evropskog povjerenstva i visoka povjerenica Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost, koja je po toj funkciji istodobno i na čelu Evropske obrambene agencije, iznijela je još u lipnju 2016 četiri ključne točke u tu svrhu:

“Prvo borbene grupe. To su evropske multinacionalne postrojbe za hitnu intervenciju, postoje godinama, rade i uvježbavaju se zajedno, ali nikada nisu iskorištene na terenu. Možemo i moramo odlučiti da ih rabimo kao instrument gdje i kada zatreba neposredna evropska intervencija. Drugo, treba primijeniti čl. 44 Ugovora, koji predviđa mogućnost da se užoj grupi zemalja povjeri zadatak vođenja vojnih operacija u ime i za račun Unije. Treće, u Bruxellesu ustrojiti zajednički Glavni stožer koji će voditi sve civilne i vojne operacije, sadašnje i buduće. To bi mogla biti jezgra oko koje treba izgraditi zajedničku obrambenu strukturu. Četvrto, objediniti resurse za divovske investicije nužne u odsjeku obrane.” Da je to usvojeno, manje bi bilo, na primjer, i troška i nesnalaženja oko novih hrvatskih ratnih aviona.

European Union Foreign Policy Chief Federica Mogherini delivers her statement, during the Geneva Conference on Afghanistan, at the European headquarters of the United Nations in Geneva, Switzerland November 28, 2018. Salvatore Di Nolfi/Pool via REUTERS
Salvatore Di Nolfi/Pool / REUTERS

Federica Mogherini (na fotografiji) iskoristila je priliku što je Brexit dokinuo ostalima alibi da “Britanija neće zajedničku obranu”. Ona je najavila da se neće čekati suglasnost sviju, nego da će krenuti s onima koji su spremni i voljni. A time je praktički i ona najavila “dvobrzinsku” Uniju, jednu brzu i odlučnu jezgru, te satelite koji prate koliko mogu

Mogherini je iskoristila priliku što je “Brexit” dokinuo ostalima alibi da “Britanija neće zajedničku obranu”. Ona je najavila da se neće čekati suglasnost sviju, nego da će krenuti s onima koji su spremni i voljni. A time je praktički i ona najavila “dvobrzinsku” Uniju, jednu brzu i odlučnu jezgru, te satelite koji prate koliko mogu.

Ta šansa (još) nije iskorištena.

“Brexit” nudi i eminentnije političke šanse.

Bruxellesu se prigovara manjak demokracije, diktatura birokracije, zatvarajući oči pred činjenicom da Evropskom parlamentu, koji jest demokratski izabran, nisu dana prava ne zato što ih uzimaju činovnici, nego zato što ih ne ispuštaju iz kandži nacionalni vladini poglavari, koji grme i oblače. Ukoliko zaista postoji neki “atak na nacije” iz Bruxellesa, on nije rezultat samovolje nekih tamo činovnika, nego baš konvergencije nacionalnih egoizama zemalja članica (to jače što jačih), nerijetko svedenih na egoizam nacionalne vladajuće kaste.

Brexit će biti koristan ako se odlučimo da nam na svim trima razinama – evropskoj, nacionalnoj, zemaljskoj (ili oblasnoj, ali i Saksonija, i Bavarska, i Katalonija, i Dalmacija itd. po samorazumijevanju jesu zemlje a ne nečije regije) – trebaju zakonodavni parlamenti sa subsidijarnim ovlastima: Evropski (da određuje okvire, a ne da ih tek ratificira), nacionalni, ali i zemaljski sabori (pa i ondje gdje ih trenutno nema). Ni njihova dijalektika ne bi bila panaceja – ali sve ostalo se dosad pokazalo gorim.

Naravno, ništa na silu. Tko voli, neka izvoli. Vjerujem da smo iz ovih nesretnih 45 godina, od ulaska Velike Britanije u tadašnju EEZ do njezina kaotičnog izlaska, naučili ono što znaju i učitelji u najzabačenijoj školi: da zaostalog učenika ne smijemo tjerati iz škole, ali da sav razred strada, a s njime i perspektive svih učenika, pogotovu manje darovitih, ako se razina nastave sva prilagodi najhendikepiranijem.

“Dvobrzinska” ili “trobrzinska” Evropa nije ni psovka, ni hula. Ne mora sva biti ni “hanzeatska”, ni “visegrádska”, a i šeprtljavi katoličko-pravoslavni jug možda treba sagledati kao treći entitet (nije Balkan jedini poluotok koji, po Churchillu, “proizvodi više povijesti nego je kadar probaviti”: uzalud se Španjolskoj ili Rimu sjećati da su drmali svijetom; a evo i Britanije u toj kategoriji).

“A ima l’ mene tute?”, kako glasi formula interesnog udruživanja u ovoj državi, prevedena u ovome konkretnom slučaju: što se to tiče Hrvatske? Mogući odgovor glasi ovako: u državi gdje ambasadori Rusije odnosno Sjedinjenih Država Amerike sve češće u javnosti daju smjernice, detoniraju privredne krize ili pontificiraju obrambene odabire, u državi na tradicionalnoj vjetrometini, pitanje je gdje smo – i interesno i emotivno – više doma: u Moskvi, u Washingtonu, ili u policentričnoj Uniji u kojoj, za razliku od Rusije i Amerike, barem imamo pravo glasa?

Sjetimo li se kako nas je Ujedinjeno Kraljevstvo tretiralo u doba dugog ulaženja u Uniju, ne možemo se ne ponadati da je Brexit i hrvatska šansa.

Globus

Izdvajamo

Iz drugih medija