Ljeto na jugu Francuske ima sve elemente istinskog joie de vivre pogotovo ako podrazumijeva dodatke koje omogućuje novac: lepršave haljine s potpisom, jahte, kuće s privatnom plažom i prijatelje iz krugova bogataša. Sve to bilo je dijelom ljeta 1997., govori mi britanski biznismen Richard, s kojim razgovaram na terasi njegove kuće u blizini Saint-Tropeza. Tada četrdesetogodišnji playboy koju godinu ranije kupio je jednu od najljepših kuća na francuskoj obali, koja je zbog svojih elemenata što podsjećaju na Fitzgeralda i izgubljenu generaciju privlačila mnoge velike igrače Azurne obale i susjedne pokrajine Var gdje se nalazi. Među njima je bio i Dodi Al Fayed, sin egipatskog tajkuna Muhameda Al Fayeda. Jednog dana mladi Fayed imao je problem sa svojim gliserom točno ispred Richardove vile, na što mu je ovaj priskočio u pomoć. Nakon što su ga usidrili, Dodi je prihvatio Richardov poziv na aperitif. “Iduće večeri pozvao me na večeru. Bilo je vrlo zanimljivo. Pohvalio sam izvrsne dinje iz njegova vrta. Idućeg dana član njegove posluge pokucao je na vrata s čitavom kutijom dinja. Takav je bio Dodi. Ljubazan i pažljiv. Postali smo prijatelji”, prisjeća se Richard dodajući da je Dodi karakterno bio posve drukčiji od svoga oca, s kojim je uglavnom bio u napetim odnosima.
Nova djevojka
Moj sugovornik se družio s obojicom, i sin mu je bio mnogo draži. Jednog poslijepodneva Dodi se gliserom dovezao na plažu Richardove vile kako bi ga zamolio uslugu. Imao je novu djevojku i bježao je od radoznalih fotoreportera koji su već opsjedali njegovu obližnju vilu. Pitao ga je bi li se sa svojom djevojkom mogao skloniti na nekoliko dana u prijateljevoj kući. U životima velikih playboya to nije bilo ništa neuobičajeno. Dodi je bio sin milijardera – između ostalog vlasnika pariškog hotela Ritz i luksuzne robne kuće Harrods (koju je u međuvremenu prodao katarskoj kraljevskoj obitelji). Osim toga, bilo je izgledno da se šarmantni Dodi spetljao s kakvim američkim supermodelom ili europskom glumicom – ljetne ljubavi bile su dio scene Cluba 55 i ostalih okupljališta na obali. Kada se iste večeri u njegovu domu pojavio u društvu svoje djevojke, Richard je bio iznenađen. Ispred njega je stajala Lady Di. “To nije bilo prvi put da sam je upoznao, poznavali smo se površno iz društvenih krugova Londona. Bili smo na nekoliko istih zabava, kada bismo prošli jedno pored drugog u Annabelsu (privatnom klubu, op. a.), katkad bi mi kimnula u znak prepoznavanja. No, svejedno sam bio iznenađen što će u mojoj kući spavati Lady Diana, majka prestolonasljednika britanske krune”, govori. Iz poštovanja prema svome prijatelju Dodiju i njegovoj djevojci, Richard šturim rječnikom opisuje dane koji su uslijedili. Rekao je samo da je par djelovao “jako zaljubljeno”. Kad su napustili njegov dom nekoliko dana kasnije, neko vrijeme se nisu javljali. Sve do pretposljednjeg dana u kolovozu, kad je Richard primio Dodijev telefonski poziv da se pridruži njemu i Diani na večeri u Parizu. “Kada je Dodi nešto zacrtao, bio je nepopustljiv. Zvao me nekoliko puta, čak mi nudio prijevoz svojim privatnim avionom. Nije mi odgovaralo putovati u Pariz. Rekao sam mu da ćemo se vidjeti drugom prilikom”, kaže.
Bračni par 1987.
Tijekom tih poslijepodnevnih sati par se nalazio u Ritzu, o čemu svjedoče snimke iz hotelskog lifta u kojem vidimo Dodija i Dianu, odjevenu u casual svijetli kostim. Samo nekoliko sati kasnije više ih neće biti – nešto iza ponoći, pošto se par u društvu vozača i bodigarda zaputio iz Ritza u Dodijev stan, dogodit će se automobilska nesreća u obližnjem tunelu Pont de l’Alma. Iste noći, u pola dva nakon ponoći, Dodi Al Fayed proglašen je mrtvim. Nešto kasnije, u četiri sata poslije ponoći, nakon višesatne neuspješne borbe za njezin život u bolnici Pitié-Salpétrièr, koja je uključivala otvorenu operaciju srca, umrla je Lady Diana. Imala je samo 36 godina.
Otvoreni slučaj
Vijest o smrti omiljene članice kraljevske obitelji i najfotografiranije žene na svijetu dočekana je kao šok u Ujedinjenom Kraljevstvu. Toliko je žalosti preplavilo zemlju da je nastupilo izvanredno stanje tijekom kojeg se postavilo pitanje o preživljavanju institucije kraljevske obitelji. U memoarima koje su napisali Tony Blair, tadašnji premijer, i njegova desna ruka i šef komunikacija Alastair Campbell, čitava su poglavlja posvetili tim danima kada se činilo da ništa ne može utješiti Britance ni zadovoljiti njihovu želju za odgovorima na pitanja o smrti princeze. Dvadeset godina kasnije policijske istrage su zaključene. Službeno je stajalište da je vozač bio pod utjecajem alkohola zbog čega je izgubio kontrolu nad vozilom. Lady Diana umrla je od teških ozljeda zadobivenih od posljedica teške automobilske nesreće. Slučaj je zatvoren. No, činjenica da dvadeset godina kasnije članovi obitelji, mediji i dio javnosti nastavljaju postavljati pitanja dokazuju da je slučaj u svijesti javnosti ustvari i dalje otvoren.
Vjerojatno ni jedna smrt slavne osobe, uključujući one celebrity ikona Marilyn Monroe i Michaela Jacksona, ne povlači za sobom toliko teorija urote poput smrti Lady Diane i njezina partnera. Najpoznatija je teorija koja tvrdi da je par ubila britanska tajna služba odnosno kraljevska obitelj jer je Lady Diana bila u drugom stanju, a činjenica da majka budućeg kralja nosi dijete čiji je otac Arapin i musliman nije se činila prihvatljivom. Valja napomenuti da ne postoji niti jedan ozbiljan dokaz koji bi potkrijepio tu tvrdnju. No, i oni dokazi koji je negiraju, poput svjedočanstva Dianine prijateljice da nije mogla biti u drugom stanju jer je tijekom kratkog vremena koliko je provela s Dodijem, imala menstruaciju, šturi su i nije ih moguće provjeriti. Ipak, pristaše teorije o orkestriranoj nesreći hvataju se za činjenicu da je po dolasku u Pariz Dodi otišao u zlatarnicu Repossi kako bi podigao prsten koji je naručio nekoliko dana ranije u Monte Carlu. Je li se radilo o zaručničkom prstenu ili o lijepoj gesti zaljubljenog muškarca, danas nije moguće provjeriti. Prsten je kasnije izložen u Harrodsu, na mjestu gdje je Muhamed Al Fayed dao izgraditi kip svoga sina i njegove djevojke i izložio posljednje čaše vina iz kojih su pili u njegovu hotelu.
Bijeli fiat uno
Sljedbenici iste teorije spominju i pisma koja je nekoliko mjeseci prije smrti Diana poslala svojim bliskim prijateljima, batleru Paulu Burrellu i odvjetniku Lordu Mitchumu, u kojima je pisala o svojoj bojazni da kraljevska obitelj i njezin suprug planiraju njezinu smrt u orkestriranoj automobilskoj nesreći. Jesu li pisma autentična i, ako jesu, opravdani razlog sumnje, a ne samo Dianina paranoja, nije poznato, ali zna se da su britanski istražitelji koji su otvorili slučaj nakon što su ga zatvorili francuski istražitelji pisma uzeli u obzir kao dio istrage. Ključnu ulogu te misteriozne noći igra možda nedovoljno istražena teorija da se na mjestu nesreće nalazio još jedan automobil – bijeli Fiat Uno. Iako je prisutnost automobila u službenoj policijskoj istrazi negirana, na Mercedesu u kojem se nalazila Lady Diana pronađeni su tragovi automobila koji je, vjeruju neki, skrivio to da je vozač Henri Paul izgubio kontrolu nad vozilom. Sumnja je dodatno porasla kada je, nekoliko godina kasnije, novinar (i, prema nekima, agent MI6) James Andanson pronađen mrtav u vozilu jednake marke.
Britanska istraga
Andansonova smrt se službeno tretirala kao samoubojstvo. Istovremeno, bivši agent MI6 Richard Tomlinson tvrdio je da je dotična automobilska nesreća imala sve elemente akcije kakvom je britanska tajna služba planirala ubojstvo Slobodana Miloševića 1992. Navedene teorije nisu ignorirane – 2004., nakon završetka istrage francuske policije o slučaju, on je iznova otvoren u Britaniji. Londonska Metropolitan Police, u takozvanoj operaciji Paget, istražila je sve optužbe, sumnje i teorije urote i dvije godine kasnije objavila je opsežni izvještaj na 800 stranica. Zaključak Lorda Stevensa, koji je vodio navedenu istragu, glasio je ovako: “Naš je zaključak, temeljen na svim dokazima koji su dostupni, da nije bilo urote kako bi se ubila bilo koja osoba koja se nalazila u automobilu. Radilo se o tragičnoj nesreći.”
Al Fayedove sumnje
Kad su Britanci započeli svoju istragu, iako su Francuzi zatvorili slučaj sa zaključkom da se radilo isključivo o automobilskoj nesreći, to je dočekano kao čin “anglosaksonske agresije”, u jednom intervjuu rekao je Jean-Claude Mulès, ključna osoba u istrazi nesreće koja ju je pripisala prebrzoj vožnji u alkoholiziranom stanju. Unatoč negodovanju Francuza, Britanci nisu imali puno izbora – javnost je i nakon završetka francuske istrage nastavljala postavljati pitanja, a u medijima su se pojavljivale nove teorije i svjedočanstva uključujući navodna Dianina pisma batleru. Muhamed Al Fayed, Dodijev otac, bio je izrazito nezadovoljan istragom francuske policije, a kasnije je u pitanje dovodio i onu koju su vodili Britanci, a koja nije potvrdila da je nesreća imala sumnjive elemente, kao što je očekivao i priželjkivao.
Kontroverzni egipatski biznismen i danas je uvjeren da je ubojstvo zapovjedio suprug kraljice Elizabete II. princ Philip, a pod njegovom zapovijedi izvršila britanska tajna služba. Njegov bivši odvjetnik Georges Kiejman jednom je rekao: “Ideja da se radi o rasističkom fenomenu, ubojstvu, za njega je nekako prihvatljivija nego da se radi o običnoj automobilskoj nesreći. Mislim da Al Fayed mora vjerovati u to kako bi na neki način preživio unatoč boli zbog smrti sina.” Al Fayed je jedan od onih koji vjeruju da je Diana bila u drugom stanju i da se par planirao vjenčati, još jedna teorija koja nije podržana pravim dokazima, nego se temelji na romantiziranim spekulacijama.
Francuski demanti
Na sve njih francuski zapovjednik Mulès odmahuje rukom. “Nakon samo dva ili tri dana znali smo da su nesreću skrivili alkohol i brzina. Da su željeli ubiti Dianu, to su mogli učiniti ranije. Radilo se o običnoj automobilskoj nesreći i točka. Da je bilo elemenata ubojstva, mi bismo ih pronašli”, rekao je. Jedan od sudaca uključenih u slučaj dodao je da je svaka Fayedova tvrdnja pomno istražena. “On bi bio sretan da je pronađeno nešto iznenađujuće u dosjeu, nešto što bi bilo zanimljivije i kompleksnije od jednostavne realnosti da se radilo o automobilskoj nesreći. No, to je, na kraju krajeva, bilo to. Tvrdnja da je nesreću skrivila skupina od deset paparazza koja se okupila oko hotela, kao što je to uvijek bio slučaj kad bi se pročulo da je Lady Diana u blizini, također je odbačena uz objašnjenje da nije bilo kontakata ni upletanja paparazza u tu vožnju”, rekao je u intervjuu za Vanity Fair.
Uzorci krvi Dianina vozača te kobne noći, Henrija Paula, pokazali su opasnu mješavinu alkohola od 1,5 grama po litri i lijekova Prozac i Tiapridal. U krvi se nalazila i velika količina ugljičnog monoksida, što je otvorilo seriju pitanja. To je jedna od tema koje slučaj i danas čine tajnovitim.
Te kobne noći, nedugo nakon nesreće, kraljica Elizabeta II. i princ Charles primili su poziv iz Pariza kojim su saznali da se dogodila nesreća, no ne i njezine detalje. U početku se činilo da je jedina žrtva Dodi, a da je Diana tek lakše ozlijeđena. Tek nekoliko sati poslije Charlesu je javljeno da je njegova bivša supruga preminula od posljedica ozljeda. Charles koji se u to vrijeme nalazio na odmoru u škotskom dvorcu Balmoral u društvu kraljice i sinova bio je šokiran, znajući da će ga javnost kriviti za smrt Diane, s kojom je godinama imao težak odnos i strahujući za svoje sinove zbog preranog gubitka majke. Istoga dana princ Charles se, u društvu Dianinih sestara, zaputio u Pariz kako bi preuzeo njezino tijelo.
Izvještaj Lorda Stevensa
Tugovanje u Škotskoj
Nakon toga vratio se u Škotsku kako bi bio sa svojim sinovima. Williamu je tada bilo petnaest, a Harryju trinaest godina. Kraljevska obitelj ostat će u Škotskoj nekoliko dana kako bi tugovala daleko od očiju javnosti i pomogla neutješnim dječacima. Osim toga, valjalo se pripremiti za sve što je slijedilo; moglo se očekivati da će Dianina smrt biti dočekana kao nacionalna tragedija, a članovi Dianine sada već bivše obitelji kao neprijatelji nesretne princeze i indirektni ili direktni krivci za njezin tragični kraj. Dani koji su uslijedili tema su knjiga i filmova, uključujući film “Kraljica” s Oscarom nagrađenom Helen Mirren u naslovnoj ulozi. Dok je, zaključana u sigurne zidove Balmorala, kraljevska obitelj odlučivala o taktikama nošenja s posljedicama Dianine pogibije, u Londonu, ispred Buckinghamske palače, okupljali su se građani tražeći da se na palači zastava spusti na pola koplja. Kraljica je odbijala – prema tradiciji, jedini razlog kada se postavlja zastava u službenu rezidenciju monarha jest kada se on ondje nalazi. Javnost je tražila da kraljica zbog Diane odstupi od pravila, kraljica je odbijala, što je doživljeno kao ponovni dokaz krutosti i zastarjelosti vladajuće obitelji koje su godinama unesrećivale Lady Dianu. Toliko je rastao nacionalni sentiment protiv monarhije da je ona u danima poslije Dianine pogibije bila ozbiljno ugrožena, prvi put nakon Prvog svjetskog rata, kada su europske dinastije i carstva propadali gotovo domino efektom.
Osjećajni Charles
Činjenicu da se kraljevska obitelj nije pojavljivala u javnosti Britanci su doživljavali kao uvredu Lady Diani i naciji. U stvarnosti, Charles je dane provodio u dugim šetnjama ispunjenim suzama, ne samo zbog svojih dječaka nego i zbog vlastite tuge i osjećaja bespomoćnosti. Suprotno imidžu koji ima u javnosti, oni koji ga poznaju tvrde da se radi o vrlo osjećajnom čovjeku koji je teško prihvaćao smrt svoje supruge i majke dvoje djece. Osim toga, bio je usamljen. U čitavoj situaciji kraljica Elizabeta II. se postavila kao monarh, a ne kao majka te je ustrajala u odluci da Charles prekine sve veze s Camillom, s kojom je nakon rastave od Diane bio u vezi. Jedino što mu je preostalo bili su višesatni telefonski razgovori s Camillom, koja ga je bodrila i bila mu jedino rame za plakanje. Tek nakon tri tjedna Charles je smogao hrabrosti pojaviti se u javnosti. Radilo se o službenom posjetu Manchesteru i Charles je bio nervozan znajući da je u tom trenutku bio vjerojatno jedna od najomraženijih javnih ličnosti u Britaniji. Naposljetku je bacio govor koji mu je pripremila njegova PR-služba, što se pokazalo dobrom odlukom. Umjesto govora, zahvalio je javnosti na podršci u tako teškim vremenima i hvalio snagu svojih sinova. Govorio je kroz suze, iz srca, i okupljeni su ga ispratili s aplauzom. Iako je kraljica nekoliko godina prije rekla da se radi o annus horribilis, osvrćući se na razvod svoga najstarijeg sina, ovo je za kraljevsku obitelj bila izuzetno teško godina. Kraljica i Charles tih su mjeseci jedva razgovarali. Kraljica mu je branila vezu s Camillom, koju će Charles morati tajiti od javnosti još godinama. Od prinčeva je pak očekivala ponašanje u skladu s njihovom titulom. Prinčevi su odradili svoj posao, na sprovodu majke bili su pribrani, obavili su ga bez suza. Osjećaje su morali odgoditi za sigurnost doma gdje ih je tješila njihova omiljena dadilja Tiggy, koju je Charles doveo kako bi pomogla u odgoju dječaka.
Prinčevi William i Harry na majčinom sprovodu
Priznanje prinčeva
U tim se danima kraljevska kuća nije činila osobito ljudskom. Jedino što joj je davalo čovječnost bilo je sjećanje na Dianu. Tek danas, dvadeset godina poslije, znamo da su se oni koje je Diana ostavila za sobom u tišini borili s težinom situacije. U godini u kojoj se obilježava dvadeseta obljetnica smrti “Princeze Srca”, kako joj i danas tepaju, njezini sinovi izišli su u javnost s nikada viđenom otvorenošću. U seriji javnih obraćanja govorili su ne samo o teškim danima nakon Dianine smrti nego o dva desetljeća dugoj borbi koja je uključivala depresivne epizode i, u slučaju princa Harryja, agresiju i prekomjerno uživanje alkohola. U stilu svoje majke, prinčevi su započeli kampanju Heads Together za pomoć osobama s mentalnim poteškoćama. U seriji intervjua u tiskanim i elektroničkim medijima govorili su o svojoj majci, dijeleći lijepa sjećanja i ne skrivajući tugu zbog njezina preranog odlaska. Indirektno su najavili da novo poglavlje monarhije može početi – otvorenije, suosjećajnije, čovječnije, baš kako je priželjkivala njihova majka, ali prerano.
Lady Diana Spencer, Jemmina Khan i Lady Annabel Goldsmith
Kada god susretnem nekoga tko je poznavao Lady Dianu, poput moga sugovornika s početka priče, postanem žrtva profesionalne deformacije i serijom pitanja pokušavam složiti sličice njihovih sjećanja u sliku stvarniju od one medijske, kićene gotovo nadnaravnim atributima. Diana kakve se sjećaju bila je koketa, željna pažnje. Koliko god je bježala od njih, toliko je provocirala medije, znajući da su njezina jedina istinska veza sa svijetom. “Oboje smo, na svoj način, bili manipulatori – znali smo kako prepoznati tuđe osjećaje i instinktivno smo ih koristili za ono što želimo postići”, rekao je Tony Blair, čovjek koji je, barem dijelom, zaslužan što je monarhija preživjela nevrijeme koje je prouzročila Dianina smrt.
Blairovi savjeti kraljici
Njegov poznati govor u kojem ju je nazvao princezom naroda i danas se spominje. Danas znamo da ga je napisao spontano, na stražnjoj strani kuverte. Kraljevska obitelj imala je sreće što je na čelu države bio čovjek koji je imao osjećaja za nacionalni sentiment. Nakon Dianine smrti Blair je danima boravio u Balmoralu s kraljicom i princom Charlesom kako bi ih savjetovao o ponašanju u javnosti kojim će se izbjeći katastrofalne posljedice. Poslušali su ga i uskoro će nastupiti bolja vremena. Kraljica Elizabeta II. danas je omiljena osoba za mnoge Britance, a većina očekuje da će Charles biti dobar kralj.
Kad pitam Richarda s početka priče smatra li Dianinu pogibiju sumnjivom, ne dobivam konkretan odgovor. Osjetljiva je to tema, pogotovo za establišment kojem i sam pripada. Richard smatra da je način na koji je otišla bio u skladu s načinom na koji je živjela. “Ništa kod Diane nije moglo proći bez velikog zapleta, sve je bilo dramatično – njezin brak, trudnoća, odnos s krunom, razvod. Ona je uvijek tražila pažnju, vjerojatno kao rezultat vlastite nesigurnosti. Ne čudi me što je otišla kako je otišla, u vlastitom stilu, ostavljajući nas s neodgovorenim pitanjima, čak i dvadeset godina poslije. Otišla je kao mlada, lijepa i voljena, time si zauvijek osiguravši status legende. Ništa drugo nije se ni moglo očekivati”, zaključuje.