KOLODVORSKI PSI

ČETVERONOŽNE MASKOTE ŽELJEZNIČKIH POSTAJA 'Uz psa se noću osjećamo sigurnije. A on jedva čeka da sa skretničarom ode na teren'

    AUTOR:
    • Globus

  • OBJAVLJENO:
  • 20.12.2018. u 15:24

Marko Todorov / CROPIX

Lili, koja se udomaćila na stanici Rudopolje malena je, ali glasna, kažu željezničari

 

Izgrađene početkom 20. stoljeća u doba Austro-Ugarske Monarhije, kolodvorske zgrade u mjestima uz prugu koja povezuje dva najveća hrvatska grada, Zagreb i Split, podsjetnik su na vremena kada su u ličkim selima sve kuće bile pune ljudi. Danas u njima jedva da itko živi, pa na mnogim kolodvorima uz ličku prugu vlakovi više nemaju potrebe stajati da bi ukrcali ili iskrcali putnike. Vremenske prilike, ratovi, požari i druge nepogode ostavili su ožiljke na tim praz­nim kolodvorskim zgradama žutih i zelenih fasada. No lički kolodvori ipak nisu posve izgubili svoju funkciju. Danas na njima staju vlakovi da bi se mimoišli jer pruga ima samo jedan kolosijek. Željezničkim rječnikom, oni služe za regulaciju prometa odnosno križanje i pretjecanje vlakova kojih svakog dana prođe 25 do 30, putničkih i teretnih, a to znači da na njima 24 sata dnevno 365 dana u godini rade ljudi, u pravilu dvojica – prometnik i skretničar.

Po nepisanom pravilu koje je već prešlo u tradiciju, tu je gotovo uvijek i treći, pa vrlo često i četvrti član tima. Vjerni psi mješanci. Oni su željezničarima na radnom mjestu daleko od civilizacije ujedno i ljubimci i čuvari. S njima dijele duge, često veoma hladne dane i noći, ukratko dobro i zlo i, naravno, hranu koju željez­ničari ponesu od kuće vodeći računa da uvijek bude malo više kako bi se najeo i četveronožni prijatelj.

Roki nije jako proždrljiv, a i dosta je izbirljiv. Neće on jesti bilo što. Može si priuštiti da bira. Ali kad je baš jako gladan, tada jede sve. Kad pada kiša, spava ispod ove nadstrešnice, a kad je baš jako hladno, ode u napuštenu zgradu kolodvora. Ponekad ga pustimo i u kancelariju da se malo ugrije, ali ne voli on dugo biti na toplom jer je navikao na hladnoću i bez problema spava na snijegu. Čvrsto zaspi, pa mu ne smeta ni kada pahulje padaju po njemu”, kaže Zdravko Vuković, prometnik na kolodvoru Blata, jednom od tih ličkih kolodvora bez putnika. Na posao dolazi iz Saborskog. Smjena mu traje 12 sati. Ponekad dnevna, a ponekad noćna. On je, objašnjava, odgovoran za regulaciju prometa vlakova. Njegov kolega skretničar Damir Božičević iz Josipdola osigurava ulaze, izlaze i križanja vlakova, a kada ide u obilazak pruge, Roki ga uvijek prati u stopu. Obojica su na željeznici više od 30 godina.

Marko Todorov / CROPIX

Prometnik Zdravko Vuković, skretničar Damir Božičević i njihov pas čuvar Roki na stanici Blata

 

Pitomi Roki, crni mješanac ovčara, pas guste sjajne dlake, ima otprilike četiri, možda i pet godina, a prije dva mjeseca postao je otac sedmero štenaca koje je okotila kujica Čupka. Ona je prije nekoliko tjedana, pričaju željezničari, netragom nestala, pa su oni preuzeli brigu oko mališana koji su već dobro stasali. Trče na sve strane i motaju se ljudima oko nogu. Željezničari su već petero njih podijelili poznanicima i prijateljima jer na selima, kažu, svaka kuća ima psa i uvijek se dogodi da nekome ustreba pas. Kod njih su na kolodvoru još jedno muško i jedno žensko štene kojima traže udomitelje, a ako ih ne nađu, ostat će u Blatama s njima i Rokijem. Svaki psić mora biti zbrinut. Niti jedan, uvjeravaju nas Vuković i Božičević, neće ostati bez krova nad glavom, odnosno bez gospodara.

“Mi smo veliki ljubitelji životinja i svi i kod kuće imamo pse jer smo na selu s njima odrasli i doživljavamo ih kao članove obitelji. Kad se kolodvoru približe migranti koji zadnjih mjeseci redovito ovuda prolaze, Roki ih nanjuši i počne lajati, ali je zapravo vrlo pitom i nikada ne bi ugrizao čovjeka. Uz psa se noću osjećamo sigurnije. A on jedva čeka da sa skretničarom ode na teren”, kaže Vuković, kojem se prošle zime kada je snijega bilo u izobilju nekoliko puta dogodilo da ne može otići kući kada završi smjena jer je trebalo nekoliko dana da se očisti cesta. Zato je važno uvijek imati male zalihe hrane na kolodvoru. A kod kuće ga uz suprugu Božicu dočekuje i mješanka pekinezera Loli, koja, otkriva, svagdje s njima ide i kuću čuva iznutra.

Početak ličke pruge

U Ogulinu, odnosno nekoliko kilometara južnije, razdvajaju se pruge prema Splitu i prema Rijeci. Tu je početak ličke pruge kojom do Splita treba prevaliti 326 kilometara. Šef kolodvora Milan Neralić ističe kako je Ogulin jedno od najvažnijih čvorišta na cijeloj hrvatskoj željezničkoj mreži kroz koje dnevno prođe stotinjak vlakova.

Na sljedećem kolodvoru Lička Jesenica nas uz prometnika Damira Poljaka i skretničara Ivicu Salopeka dočekuje i razigrani bijelo-sivi mješanac Džoni koji im se pridružio prije šest mjeseci, piše Globus.

Marko Todorov / CROPIX

Prometnik Damir Poljak s udomljenim mješancem Džonijem na stanici Lička Jesenica

 

“Bio je štene. Jedan kolega ga je našao na cesti i dovezao ga ovamo jer nam je pas kojeg smo imali prije nestao”, govori Poljak prema kojem veselo trči i crna kujica od dva mjeseca koju su im upravo darovali kolege iz Blata. Rokijevo mladunče. Još joj nisu smislili ime.

Marko Todorov / CROPIX

Štenac sa stanice Blata

 

“Draže nam je da imamo dva psa nego jednog, pa smo je uzeli. Psi rastjeruje divlje životinje – medvjede i vukove – koji nam ne prilaze kada čuju pseći lavež. Svi su naši psi velike maze, a i dobro ih hranimo. Jako su poslušni iako nikada nisu na uzici, nego slobodno šeću. Pametni su i znaju da ne smiju hodati prugom kada se približava vlak”, priča prometnik Poljak dok na hladnom vjetru stojimo ispred kolodvorske zgrade koja je dosta stradala u ratu.

Tandem za ophodnju

Idući je kolodvor Rudopolje smješten na 875 metara nadmorske visine, što je ujedno i najviša točka na cijeloj ličkoj pruzi. Prometnik Željko Bokulić koji 22 godine radi na željeznici na posao stiže iz Josipdola, odakle mu automobilom treba oko sat i 20 minuta. I ovdje rijetke goste dočekuju dva dobroćudna četveronošca, dobro uhrenjene mješanke Radojka i Lili. Umiljata Radojka veća je i izgleda kao pravi lovački pas, dok je Lili sitna građom, ali je veoma hrabro pseto od kojeg bježe i višestruko veće i jače divlje zvijeri.

Marko Todorov / CROPIX

Lili, koja se udomaćila na stanici Rudopolje malena je, ali glasna, kažu željezničari

 

“Radojka nam je sama dolutala prije tri godine, možda su je lovci izgubili ili ostavili u šumi, a Lili nam je prije pet ili šest godina donio jedan kolega. Obje su se jako brzo navikle na kolodvorski život i odlaske u ophodnju pruge. Prave su čuvarice i međusobno se dobro slažu, a mi ih volimo. Čim jednu malo pomazim, odmah dotrči i druga. Jako se vole maziti. Ništa im ne nedostaje”, priča Bokulić, koji si je taj dan od kuće za ručak donio pečeno meso koje na kolodvoru može podgrijati na peći na drva koju zimi stalno lože da bi se za koji stupanj podigla temperatura u kancelariji s visokim stropom. Dućana nema nigdje u blizini, a u cijelom selu živi tek desetak starijih ljudi. U kolodvoru najbližoj kući su baka i djed, stariji od 80 godina, koji također imaju psa. Željezničari ih svakodnevno obilaze, donesu im namirnice i sve ostalo što im treba.

“Ovdje ljeti nikad nije jako vruće, a zimi često bude i minus 15 stupnjeva, pa su i ljudi i psi navikli na hladnoću. Nažalost, sve manje ljudi ovdje živi jer za mlade nema posla pa odlaze. Sve je više napuštenih kuća, a još je 80-ih godina ovaj kolodvor svakodnevno bio pun putnika koji su putovali na posao i u školu u Plaški”, otkriva Bokulić, na čijem se kolodvoru ne možemo duže zadržati jer za koju minutu prolazi putnički vlak.

Ukrcaj u nagibni vlak

Nastavljamo put do kolodvora Vrhovine u koji upravo stiže i nagibni vlak iz Splita u koji se ukrcava jedan putnik, mladić s ruksakom na leđima. Bolje jedan nego ni jedan. Kartu će kupiti u vlaku jer u Vrhovinama nema blagajne iako je za putnike uređena čekaonica koja se zimi grije. Šef kolodvora Dražen Sladović iz Otočca otkriva kako kod njih pristaju svi vlakovi na relaciji između Zagreba i Dalmacije. U selu Vrhovine smještenom uz kolodvor živi oko 600 ljudi kojima je vlak važna veza sa svijetom. Većinom se bave poljoprivredom.

“Po noći ovdje nema skretničara nego je prometnik sam jer smo prije četiri godine pustili u rad novi elektronički uređaj za osiguranje kolodvora. Ovu su zgradu davno izgradili Mađari, a u Domovinskom ratu bila je oštećena jer je ovo područje bilo okupirano. Nakon oslobođenja smo je donekle obnovili”, ističe Sladović i pokazuje stari kolodvorski SS elektromehanički uređaj iz 60-ih godina prošloga stoljeća koji je nekada služio za reguliranje prometa odnosno osiguranje kolodvora, a danas je riječ o muzejskom primjerku.

“Uvođenjem novih tehnologija dosta se olakšao posao nama željezničarima, a i sigurnost je na višoj razini”, zaključuje Sladović, koji na željeznici radi od 1986. godine, a zadnje 23 godine je šef kolodvora. I otac mu je radio na kolodvoru u Ličkom Lešću i uz njega se zainteresirao za taj posao u kojem, kaže, ima i lijepih i ružnih dana, ali sve u svemu ljudi imaju razloga biti zadovoljni, piše Globus.

Izdvajamo

Iz drugih medija