Razgovaraju Andrea, u dvadesetim, i Sanja, u prvoj polovici tridesetih godina. Sanja je odgovorila na Andreina brojna pitanja o tome kakve su tridesete, godine koje joj slijede, i uvjerila je da su svi strahovi koje ima sad u dvadesetim godinama neopravdani. Uživat ćemo u svakim godinama, rekla joj je Sanja, ako si organiziramo život. Andrei je svako snimanje – jer o takvom se projektu radi – dosad bilo prekrasno iskustvo, na svakom snimanju je naučila nešto novo, stekla novu perspektivu. “Super je starenje zato što s godinama čovjek nekako postane sretniji i zadovoljniji sobom i otpušta ta svoja očekivanja prema sebi i prema svijetu. Mislila sam da ću s 34 godine biti puno ostvarenija osoba nego što jesam, odnosno ostvarenost osobe se tada meni činila kao nešto puno strože definirano nego što mi je to danas. Mislila sam da ću biti majka, da ću imati stalni posao, da ću imati vlastiti krov nad glavom i tako...”, ispričala je Sanja Andrei nešto što je možda tako, ali vjerojatnije da nije, što bih ja, kao autorica ovog članka, ipak rekla.
ŽIVOT POSTAJE BOLJI Potraga za samorealizacijom, za onim što nas zanima, što se s godinama i mijenja; strast, potraga za ljubavlju, prisnošću, ambivalentne želje, potreba za partnerskim odnosom, a u današnje vrijeme i za najobičnijim radnim mjestom, nikad ne prestaje. Borba, često i neželjena, za priznanjima, ambicioznost, smiješna staračka taština, komična, ali prisutna i strašna... sve to, nažalost, raste s godinama. Život je, na sreću ili nažalost, puno složeniji i zafrknutiji nego se to čini Sanji u njenim zbilja mladim godinama. Nakon 34. ljudi imaju još po jedan, dva ili više života – i jednako se bore. Samo im je malo teže, rekla bih.
Divno je imati 34 godine i vjerovati da život s vremenom postaje sve bolji. Sve da žena i jest takav anđeo, ona živi u društvu koje je kompetitivno, utemeljeno na prestižu, novcu... možda bi morala potražiti neki drugi svijet. Da ne govorimo o Hrvatskoj kakva je postala u zadnjih šest, sedam godina, desničarska i uskogrudna – ako je žena svjesna sebe i svijeta oko sebe, ne bi li trebala bar nekako reagirati? A krov nad glavom nekako ipak želi imati. No, to je samo moje razmišljanja, a evo o čemu se radi. O projektu troje mladih ljudi s najboljim namjerama.
Na internetu je od 19. lipnja dostupna stranica “Od5Do95”, na kojoj žene različitih životnih dobi iznose svoje stavove, životne priče, iskustva... Nositelji projekta su redateljica Arijana Lekić Fridrih, snimateljica Andrea Kaštelan te Marin Leo Janković iz Udruge Media Punkt. Na ideju su došli u neobaveznom razgovoru, uspoređujući priče svojih prijateljica i poznanica.
KRIVNJA I SRAMOTA Zapazili su da žene i dalje nerado javno govore o svojim iskustvima, a ne postoji ni interes medija za imanentno ženska iskustva. Na primjer, o problemima u trudnoći, koji su, nažalost, prilično česti, govori se, kaže Arijana Lekić Fridrih, isključivo unutar intimnog, najčešće ženskog kruga ili anonimno na internetskim forumima. ”Žene se izolira, nameće im se osjećaj krivnje i sramote, a u pristupu toj i brojnim takvim tabuiziranim temama očigledno nikad nismo napredovali kao društvo.” Žene su takva iskustva često prenosile usmenom predajom, s generacije na generaciju, a njihova je želja otvoriti taj prostor i pokrenuti dijalog javno, a ne unutar četiri zida.
“Koliko su naši životni putevi različiti, utoliko su i slični i ohrabruje i osnažuje čuti iskreno razmišljanje o nečijem proživljenom iskustvu”, kaže Arijana.
Nositelj projekta “Od5Do95" je udruga Media Punkt, koju su osnovali njih troje - Arijana, Andrea Kaštelan i Marin Leo Janković. “Cilj je poticanje medijskog stvaralaštva i kulturne aktivnosti”, kaže Janković.
Idejno su započeli početkom 2016. godine, uslijedilo je razvijanje projekta, kreiranje identiteta i dizajniranje web stranice. Uskoro su započela i snimanja, a prve sugovornice bile su žene koje su ih i inspirirale za ovaj projekt, njihove prijateljice. Nedugo nakon toga pristižu prve reakcije i poruke podrške, ali i želje za sudjelovanjem, pa počinju organizirati cjelodnevna snimanja videosadržaja.
ISKRENE PRIČE “Iznenadio nas je takav interes i prihvaćanje od samog početka, a ista iskustva imaju i naše sugovornice kojima se javljaju gledatelji i gledateljice kako bi im zahvalili na iskrenosti i podijeljenom iskustvu. Veseli nas što su članovi zajednice koja se okuplja oko naše web stranice pozitivni i puni potpore, i prema nama i prema našim protagonisticama”, zaključuje Leo.
Andrea objašnjava kako svim sugovornicama uglavnom postavljaju istih osam pitanja, a ona se tiču iskustava koja su ih oblikovala u osobe kakve su danas, odnosa s bakama, majkama i kćerima, međugeneracijskim razlikama te, konačno, njihova vlastita i općenito pozicija žena u Hrvatskoj danas. Neovisno o toj strukturi sugovornicama ostavljaju prostor da prenesu poruku koju smatraju važnom i da razgovor općenito usmjere u pravcu koji im odgovara i koji smatraju najprikladnijim za prenošenje svoje priče. Naravno, razgovor prilagođavaju i svojim najmlađim sugovornicama, u dobi od pet do četrnaest godina, iako i tu pokušavaju i uglavnom uspijevaju dobiti odgovore na neka od pitanja o kojima razgovaraju i s odraslim protagonisticama.
Svaka od žena predstavlja jednu godinu života – odatle i simbolični naziv projekta “Od5Do95”, a ideja je dobiti presjek različitih životnih priča i iskustava žena različitih dobi iz kojih bi se mogao donijeti zaključak o tome kako je biti žena u Hrvatskoj 2016. godine. Sve žene govore o svojim osobnim životnim iskustvima i pričama kroz doku-priče zabilježene njihovim minimalističkim pristupom.
Želja im je isti taj pothvat ponoviti za pet i deset godina i na taj način pratiti što se mijenja, nadaju se nabolje.
“Ne bismo željeli generalizirati, ali naše sugovornice uglavnom su svjesne da borba njihovih majki i baka za ravnopravnost žena nije završena i da je pred nama još velika bitka kako bi naše kćeri mogle imati jednake šanse kao i muškarci”, kaže Arijana.
PROTAGONISTICE Ovo što nazivamo emancipacijom, objašnjava, zapravo je samo privid i iznimno je bitno prepoznati da i ovaj trenutak u vremenu od nas traži da s jednakom strašću, kao i naše bake i majke, nastavimo borbu i konačno izborimo ravnopravnost u svakom mogućem pogledu.
“Naše sugovornice dodatno ističu kako je situacija vjerojatno još i gora u konzervativnoj Hrvatskoj gdje smo se umalo morali ponovno boriti za već stečena prava, a na žensko tijelo često i dalje prava polažu i država i crkva”, dodaje Arijana. “Naše se protagonistice često s tugom prisjećaju kako je neravnopravan društveni položaj njihovih majki i baka oblikovao njihove karaktere i utjecao na njihove životne puteve i istovremeno opteretio ionako kompleksne odnose majki i kćeri.”
Zamolili smo autore projekta da izdvoje najzanimljivije, najtužnije ili najveselije priče, na što Leo s pravom primjećuje da je to vrlo teško jer svaka je priča specifična i nezahvalno je izabrati samo jednu. Njemu je, primjerice, najdraža priča petnaestogodišnje Gaije. ”Osim što me iznenađuje velika razlika između naše dvije generacije, dodatno me šokiralo da je rodna i spolna diskriminacija do te mjere prisutna i među tim mladim ljudima. Ipak ohrabruje čuti mlade žene, kao što je Gaia, koje nevjerojatnom preciznošću detektiraju ono što ne valja u društvu i bore se protiv neravnopravne pozicije i predrasuda. Mirniji sam kad znam da je budućnost u rukama mladih ljudi koji razmišljaju kao što razmišlja Gaia”, kaže on.
A sama Gaia govori: “Iz moje perspektive je razočaravajuće i odbojno da toliko djece moje dobi raste u obiteljima gdje je normalno da je žena stvar, da je žena alat, da žena nije ovdje kao jedno emotivno, inteligentno biće. Žena je tu da čisti, kuha, posprema i da leži, i to je to. Susretala sam puno dečki moje dobi koji imaju takvo mišljenje. I cure zapravo. I najgore mi je to što cure nekad u mojoj dobi, sigurno i kasnije naravno, namjerno seksualiziraju same sebe da bi bile privlačne i namjerno se čine glupljima nego što jesu i prikazuju same sebe kao objekte samo da bi zaradile mušku pažnju, ali to je tako žalosno jer imamo samo 15 godina i one su već to prihvatile i sad je to tako. Sve se vrti oko toga tko je koliko popularan ili tko je s kim, tko kako izgleda, tko ima koliko lajkova na profilnoj. Sve je to toliko bitno i toliko često tema gotovo svih razgovora mojih vršnjaka.”
SJEĆANJE NA MAJKU Arijanu je iznimno iznenadila devedesetogodišnja baka Slavica, partizanka, koju su iskreno iznenadili pitanjem o njenoj majci za koju nitko nije pitao desetljećima. Još u pretprošlom stoljeću Slavičina majka rodila je šestero djece, od kojih je samo troje preživjelo. Njezina je majka umrla u tridesetim godinama, što Slavica ne smatra toliko neobičnim, kao što nije smatrala ni da je velika žrtva s njene strane to što je svoje kasne tinejdžerske godine provela braneći nas sve od fašizma.
“Tko se još sjeća moje mame? Moja mama je umrla kad sam ja imala šest godina. Ona je umrla u trećem mjesecu, a na jesen sam ja počela školu. Nas je šestero ostalo, a do te godine je rodila devetero, troje je umrlo kao mala djeca, a šestero nas je ostalo živo.”
Zaista potresna priča, na neki način uobičajena u vrijeme u koje se događala, tragična danas.
Andrea kaže kako su do danas objavili ukupno šesnaest priča, a u pripremi je još tridesetak snimljenih. Posjetitelji stranice primijetit će da osim priča ona nudi i niz drugih sadržaja poput galerije fotografija uz koju nude i linkove i citate vezane uz broj koji predstavlja dob sugovornice ili fotografije i snimke ruku kao svojevrsnog ženskog arhetipa. Iznimno im je važna komunikacija s gledateljima i gledateljicama i ozbiljno se posvećuju svakom prijedlogu koji prime i nastoje realizirati.
Leo kaže da je projekt u velikom dijelu već ostvario svrhu. Činjenica da su bez ikakve promidžbe uspjeli steći prilično velik broj posjeta stranici i brojne pratiteljice i pratitelje na društvenim mrežama te, još važnije, pokrenuti razgovor među ženama i otvoriti teme koje su donedavno bile tabuizirane, govori im da su na pravom putu.
MOLBA ZA POMOĆ “Naša odluka bila je mikrofon predati isključivo sjajnim ženama čije su priče temelj ovog projekta. Samim time osjećamo i veliku odgovornost kao medij koji prenosi poruke i priče naših sugovornica. Iznimno nam je bitno da dopremo do što većeg broja žena i pružimo priliku za sudjelovanje svakoj ženi koja to želi. Također, važno je spomenuti da nam se u ova dva mjeseca otkad postoji web stranica javio velik broj žena koje su trpjele ili još trpe zlostavljanje u obitelji. Neke od njih su s nama podijelile svoju priču, a neke su nas samo zamolile za pomoć. Država nažalost i dalje ne poduzima dovoljno, te se žene osjećaju potpuno izdano i nezaštićeno i mogu se obratiti samo udrugama na koje ih upućujemo i koje zaista odrađuju odličan posao”, naglašava Leo.
Arijana kaže kako će uskoro sigurno otvoriti prostor za sve koji žele sudjelovati u projektu, ali neka to zasad ostane na ovome. “Nadamo se da ćemo krajem godine imati svojevrsnu virtualnu vremensku kapsulu u koju će svaka žena moći odložiti nešto što će poslužiti kao dokumentacija toga kakva je ona, njena majka, baka ili kći bila u 2016. godini. Također, poziv za sudjelovanje u našem projektu u vidu pričanja priče i dalje je otvoren svakoj djevojčici i ženi koja nam je želi ispričati i pozivamo sve zainteresirane da nam se jave putem formulara na web stranici ili putem društvenih mreža – www.od5do95.com”, završava Arijana.
