Nogomet je poludio, poručile su svijetu bez zadrške legende svjetskog nogometa, pročitavši kakvi se sve transferi ostvaruju, a pogotovo kakvi se tek spremaju. U toj "shopping maniji", očito je, Kinezi će postaviti nove granice, no one su samo dio paklenog plana, plana koji neće baš tako lako ostvariti. "Trebat će desetak godina dok krenu nicati domaći nogometaši iz ogromne proizvodne trake koju je u svaku osnovnu školu postavio sam vrh države. Kada oni u radu sa svjetskim stručnjacima i igranjem u društvu zvijezda naprave iskorak, tada će Kina postati važan nogometni faktor", objašnjava nam jedan od onih koji Kinu znaju u dušu, bivši nogometaš s kineskim iskustvom, a danas menadžer Miroslav Bičanić.
Obavezni predmet
Do trenutka kad odrastu klinci koji sada u školama imaju obvezni predmet - nogomet, Kina će na mapi biti poznata kao nogometno groblje slonova. No i to je samo dio velikog projekta koji je u svome stilu 2014. najavio predsjednik Xi Jinping: okupivši najbogatije Kineze i najbogatije tvrtke proglasio je manifest sličan onome kojim je državu "sve za pet kuna" preobrazio u vodeću ekonomsku silu svijeta. Donesen je, naime, plan u 50 točaka, u kojem je Xijev zaključak vrlo eksplicitan: Kina će u sljedećih 10 godina, do 2025., uložiti 850 milijardi eura u nogomet, a zauzvrat beskompromisno traži - osvajanje Svjetskog prvenstva! "Revitalizacija nogometa imperativno se mora napraviti, jer ona je dio kineskog plana i onoga o čemu Kinezi sanjaju", srž je poruke centralne reformističke grupe kojoj je Xi povjerio opsesivan plan u kojem se ne pristaje na uzmak, predaju, a kamoli poraz. Priča o kineskom nogometu zapetljan je spoj ponosa, strasti, ali i stalne unutarnje borbe. Nacija koja se, neprovjereno doduše, diči da je dinastija Han još tamo 200. godine prije Krista izmislila nogomet, sredinom prošloga stoljeća doživjela je emocionalni debakl: premda je još početkom 20. stoljeća bila najsnažnija nogometna sila Azije, zamahom komunističkog biča pretvorila se u opću mizeriju koja je uzela maha i na psihološkom planu. "Naša je nogometna tragedija epska. Mi nismo samo bolesnik Azije, već svijeta. Kasnih sedamdesetih, nakon više dekada autoizolacije, kineski nogomet dosegnuo je samo dno. Samo jedan plasman na Svjetsko prvenstvo te inferiornost u dvobojima s Azijcima mušku populaciju Kineza dovela je do ruba depresije: oni su zaista počeli sumnjati u svoju muževnost", otkriva profesor sa sveučilišta Kalamazoo, Xu Xanu. Jedan od ključnih razloga propasti nogometa zbio se, između ostaloga, i zbog činjenice da su komunističke vlasti zabranile okupljanje više od deset ljudi na jednome mjestu, što je u kontrapunktu afirmiralo i stvaralo individualne sportaše. Praksa koja je živjela, ali se u međuvremenu i izdeformirala.
Evergrandeov kamp
"Kako je u Kini tek krajem 2015. ukinuta politika jednog djeteta, obitelji su godinama odgajale jedince. A ti jedinci razmišljaju individualno, nemaju razvijenu svijest zajedništva. Upravo stoga su kineski igrači hitri, motorični, u zadnje vrijeme i tehnički sve potkovaniji, evo ja u klubu imam nekolicinu za koje ne znam jesu li dešnjaci ili ljevaci, ali nemaju urođenu ideju kolektiva", otkriva nam iz prve ruke Hrvat Darko Matić, nogometaš koji se u Kinu odselio prije deset godina i tamo doslovce postao hodajuća institucija, naučivši jezik i stvorivši karizmu koja je na izuzetnoj cijeni. "Ujedno, i kineski klinci sve su više nalik zapadnjačkima: sjede kod kuće, igraju igrice i obožavaju junk food. A kako je tjelesni odgoj u školama bio izborni predmet, tako je i velik postotak njih pretio. U tom segmentu Xi je napravio revoluciju, nogomet je postao obavezni predmet, a oni najtalentiraniji bit će preusmjeravani u klupske škole nogometa, koje bujaju i koje bez pretjerivanja postavljaju nove standarde sportske arhitekture i funkcionalnosti. Znači, nogomet je postao jedan od važnijih predmeta, a nogometne škole poput one Evergrandeove postale prava naselja. Taj kamp je zaista čudesan: broji 2500 klinaca, ima 50 terena, a s djecom rade 24 španjolska trenera.
Na ulazu u kamp pak stoji gorostasan kip konačnog sna: višemetarska replika trofeja namijenjenog osvajačima svjetskog prvenstva." Taj dio postaje ključan, jer Kinezi dovode igrače, trenere, ali trenutačno im nacionalna vrsta tabori u apsolutnoj zoni amaterizma, na 82. mjestu Fifine ljestvice, zajedno s Farskim otocima, Gvatemalom, Zelonortskim otocima. Ujedno, u lovu na SP u Rusiji, Kina je u trećoj rundi Azijskih kvalifikacija uvjerljivo posljednja, bez pobjede u konkurenciji s Iranom, Južnom Korejom, Uzbekistanom, Sirijom i Katarom. Veliki Marcelo Lippi očito nije garancija instant-uspjeha. Posljednji puta na najvećoj smotri nogometa zaigrali su 2002., kada su zabilježili tri poraza uz razliku pogodaka 0-9. Uglavnom, radi se o projektu koji se iz ove perspektive čini nemogućim, no projektu u kojem se vrti veliki novac, a on sa sobom dovodi zvijezde. Ne one islužene, pred kraj karijere, već face koje u naponu snage skreću pozornost na klubove za koje do jučer baš nitko nije čuo.
Kineska superliga
No Teixeira, Witsel, Gervinho, Tevez, Barrios, Jackson Martinez, Oscar, Pelle, Demba Ba i društvo s praskom na veliku scenu stavljaju kinesku Superligu. Cifre kojima se s lakoćom kupuju sve veće nogometne zvijezde nije problem, jer novca – ima. Brojne kineske klubove, naime, financiraju poduzetnici i privatni mecene, koje je Xi oslobodio poreza i daća, financijski fair-play koji odnedavno koči europske velikane, tamo ne postoji. Odnosno nije postojao do nekidan, kada je Xi ipak odlučio malo zauzdati klubove, koji su počeli trošiti preko mjere, uvevši mjere stopiranja galopirajućeg luksuza bez ograničenja. No mnogi smatraju da je taj kineski financijski fair-play tek blaga inačica europskoga, jer svjesni su Kinezi da su ulaganja ne samo dobrodošla već i nužna. A za likove koji vode taj cijeli cirkus to je "sića". Evergrande i Šangaj su na glasu kao financijski najmoćniji. Šangaj je vlasništvo Zhua Juna, koji je svoje milijune zaradio online-igricama. Guangzhou je u rukama Evergrandea, kompanije koja se bavi trgovinom nekretninama. Predsjednik uprave te firme, Xu Jiayin, nalazi se na listi najbogatijih Kineza, i to na petom mjestu. On je navodno "težak" oko sedam milijardi dolara. Prvi čovjek najvećeg kineskog "retail" biznisa Suninga Zhang Jindong, vrijedan 13,5 milijardi eura, drži Jiangsu, klub koji je samo prošle zime hladno za Ramiresa i Alexa Teiexeiru odvojio gotovo 100 milijuna eura, a njima dao plaće od okruglih deset milijuna dolara. I tako dalje...
Neprofesionalnost
Jinping, u biti, nije "poludio" na klubove, već na strane zvijezde koje su više na bolovanjima nego na terenima, jer ih krasi navodno prilično opušten život kojem manjka profesionalizma. Prevedeno, u Kinu su došli bančiti i opijati se, nogomet je na zapećku ozbiljnog interesa. "Ideja je jednostavna: lova nije bitna jer je, dobro ste kazali – ima, bitno je da vodeći europski igrači za sobom dovedu i one druge, da radom i igrom nogometno odgajaju mlade Kineze te da skrenu pozornost na kinesku ligu, daju joj integritet. Najviše je, međutim, bitno da utru put ideji igre koja ovdje ne postoji, da se domaći igrači integriraju u viziju nogometa koja bi se u budućnosti mogla nositi s velikima, ali i da postanu idoli mladima, kako bi se ovi odlučili za bavljenje nogometom, kako bi imali ikone čiji put žele slijediti. Da se ne bi pretjerivalo, klubovima je dopušteno u prvih 11 imati četiri stranca te još jednu zvijezdu s područja Azije.
Ostalih šest igrača moraju biti Kinezi, jer oni moraju učiti i napredovati. Govorimo o najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, koja broji milijardu i pol ljudi i definitivno ima sve što joj je potrebno za iskorak, a taj iskorak sada je postao jedan od ključnih nacionalnih planova. A to je ozbiljna stvar", priča Matić. Toliko da se Kina već sada počela širiti. I strani igrači morat će shvatiti da su osigurali generacije, no zauzvrat se ne smiju rugati s kineskim novcem čineći od svoga posla zabavu. Kinezi to ne vole i neće to dopustiti. Tamošnji nogometni vizionari, konačno, kupuju sve više udjela u europskim gigantima, kako bi, između ostaloga, i sebe stavili na mapu, ali ujedno i stvorili prostor koji bi uskoro popunjavali mladi, talentirani Kinezi. Uostalom, u ožujku lani portugalska druga liga potpisala je ugovor s kineskim proizvođačem žarulja, kojim se obvezuje da svaki klub u ligi mora imati barem jednog Kineza u rosteru. Takav agresivni plan još neko vrijeme neće davati plodove, ali kada krene hiperproizvodnja, jasno je da će se rijeka mladih, nadarenih Kineza sliti u Europu, u kojoj će tesati svoja znanja. "Postoje, dakle, tri glavne točke: nogomet u školama kao baza, potom dovođenje zvijezda za unapređivanje domaćeg kadra i svojevrsna reklama da se klinci počnu baviti nogometom, a treća točka sadrži fluktuacija Kineza prema Europi, koja će ipak ostati nogometna meka, jer nemoguće je urušiti tradiciju. No nogomet se stubokom mijenja, baš kao i svijet, i ono što nam je nekoć bilo nezamislivo danas je postalo itekako stvarno. Da vam je netko prije dvadesetak godina pričao da će Kina biti gospodarski lider svijeta, nasmijali biste se i pomislili kako je taj netko lud. A Kina je samo počela koristiti svoje bogate resurse, koje sada prelijeva u nogomet, koji joj je jako bitan."
Nepregledno tržište
Dosad se na zvijezde unutar praktički dvije godine potrošilo preko pola milijarde eura, kineska liga troši više od do jučer nedodirljivog Premiershipa i lagano, eto, mijenja vizuru svjetskog nogometa. No Europa i europski klubovi, sigurni smo, nikada neće dopustiti da ih Kina pregazi, prožvače i ispljune sa strane, jer bez obzira na marketinšku i stvarnu moć Kine i cijele Azije, gdje klubovi u posljednje vrijeme hrle kako bi uhvatili komadić bogatog kolača, brendovi poput Reala, Barcelone, Bayerna, Man. Uniteda i cijelog seta elitnih nogometnih kuća i katedrala nikada neće izblijedjeti. Nema sumnje da će Kina i u bliskoj budućnosti kreirati velike šokove, uostalom, Kinezi su ušli u vlasničke udjele menadžerskih zvijezda poput Jorgea Mendesa, super-agenta koji skrbi o Cristianu Ronaldu, ali i Mina Raiole, također "skrbnika" nekoliko desetaka velikih zvijezda poput Zlatana ili Pogbe. S obzirom na to da ih tamo guraju i kuće poput Adidasa ili Nikea, jer putem svojih pulena vide idealan ulaz na nepregledno tržište, računica je jasna...
"Neće se dogoditi odmah, ali jednom sam kazao da će Messi i Ronaldo stići u Kinu. Siguran sam u to. Kao što će Europljani jednom gledati prijenose kineske lige baš kao što se sada Kinezi usred noći hrane prijenosima LP-a ili Liga petice. Jer u Kini nogomet raste, stadioni su puni i prekrasni, a momčadi dobivaju ozbiljne konture. Morat ćemo mijenjati svijest i prilagođavati se, shvatiti da se nogomet ne igra samo na Starom kontinentu. Kinezi će napredovati, biti sve bolji, u to nema sumnje, kroz deset godina stvorit će reprezentaciju koja će biti konkurentna, no ako me pitate hoće li pokoriti svijet, odgovora nemam. Da je ovo matematika, kazao bih – sigurno. No ovo je nogomet, najljepša igra na svijetu, u kojoj su novac i planovi garancija prosperiteta, ali uspjeha ipak ne", zaključuje Matić. Jest, za to trebate još nešto. Pitajte uostalom Engleze ili ove turbobogate klubove koji preko noći nisu uspjeli kupiti uspjeh. Za to vam treba ipak nešto više, X faktor, sreća, ali i tradicija, veličina. Koja se uči i njeguje godinama, nju kao u igrici ipak ne možete samo doći i uzeti. I upravo stoga je kineska napast stvarna, realna, ona će promijeniti nogomet, ali nikad ga neće moći satrati...
Darko Matić