Ljeto 2007. bilo je jedno od onih posebno vrućih i sušnih kada u Dalmaciji čim malo zapuše bura gori na sve strane. Tog je ljeta, krajem srpnja, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo prvi put počelo pristajati na novinarske molbe za praćenje akcija gašenja kanaderima iz zraka, pa je tako među prvima i Globus dobio priliku ukrcati se u žuti zrakoplov. U bazi u Zemuniku pokraj Zadra tog nas je paklenog subotnjeg prijepodneva dočekala tročlana posada spremna za polijetanje – danas pokojni pilot bojnik Marijan Batarilović, tehničar stožerni narednik Ivan Štefančić i mladi kopilot satnik Davor Turković, od njih trojice najelokventniji i najraspoloženiji odgovarati na bezbroj novinarskih pitanja.
Iza njih je to jutro već bila trosatna akcija gašenja, no vatra je plamtjela na obroncima Velebita i morali su se što prije vratiti na požarište pa su se u bazi zadržali samo 20-ak minuta da zrakoplov napune kerozinom i pjenom za gašenje i ukrcaju novinare. Iako su nas upozorili da letenje u kanaderu, u kojem ima dovoljno mjesta da bi komotno mogao prevesti desetak putnika, može biti vrlo neugodno, tek nakon polijetanja, i to vrlo ubrzo, postaje nam jasno da su pred nama tri sata muke kakvu ne bismo poželjeli ni najljućem neprijatelju. U tom vremenu kanader se nebrojeno puta strmoglavljuje do morske površine da bi po njoj zagrebao i usisao vodu pa silovito uzletio prema mjestu na kojem će je ispustiti i gdje će se cijela kabina u kojoj temperatura prelazi 40 stupnjeva ispuniti dimom. I dok Globusova ekipa u teškim mukama ne može dočekati trenutak da se kanader vrati u Zemunik, na licima pilota i kopilota ne vide se tragovi umora i iscrpljenosti, a kamo li mučnine. Lete, gase, komuniciraju s vatrogascima na terenu i sa zrakoplovnom bazom, međusobno razgovaraju, smiju se, stoički trpe vrućinu u teškim vojnim uniformama, a Turković je uspio pojesti i veliki sendvič kao da je kod kuće, a ne u tim krajnje nehumanim uvjetima, u kojima većina ljudi ne bi imala snage popiti ni gutljaj vode. Tko ih proživi, shvaća koliko je upravljanje kanaderom krvav posao kojim se može baviti jako malo ljudi. Nakon slijetanja Turković nam je iznemoglima čestitao na hrabrosti i otkrio da smo prva novinarska ekipa koja je izdržala cijelu trosatnu akciju jer je kod svih nekoliko prijašnjih nekome od novinara ili snimatelja toliko pozlilo da su se morali hitno vratiti u bazu. Svakako bolje da nam taj podatak nisu otkrili prije polaska.
Opuštena komunikacija
S vremenom iz sjećanja ispare ružne uspomene, ali neizbrisiva ostaje slika čovjeka koji nasmijan upravlja kanaderom i ležerno jede sendvič.
Ljudi koji rade posebno teške i odgovorne poslove najčešće su u komunikaciji vrlo opušteni, duhoviti i neposredni. Među takve definitivno spada i pilot Turković s kojim se ponovno susrećem ni dva mjeseca kasnije, početkom rujna 2007., u Grčkoj kamo je Hrvatska poslala svoje kanadere i posade da pomognu gasiti požar kataklizmičkih razmjera na Peloponezu. Do idućeg je susreta krajem srpnja ove godine prošlo punih deset godina.
Zapovjedništvo protupožarne eskadrile ostalo je u istoj prizemnici u Zemuniku pokraj hangara za zrakoplove. Na ulazu nas opet dobro raspoložen pozdravlja karizmatični Davor Turković i - nakon što je dovršio cigaretu i ispalio nekoliko šala uglavnom na vlastiti račun – polaganim nas korakom uvodi u svoj ured spreman, kaže, odgovarati na sva moguća pitanja, no mnogo manje blagonaklon prema poziranju, pa moli fotoreportera da ga slika samo dok razgovaramo. Fizički se nije gotovo nimalo promijenio. Tek nešto sijedih na crnoj kosi otkriva da je prevalio četrdesetu. U međuvremenu je napredovao u čin pukovnika, kao jedan od najiskusnijih pilota postao prvi čovjek Protupožarne eskadrila HRZ-a, iz aviona je izbacio više od 20.000 vodenih bombi gaseći požare po cijeloj Hrvatskoj, ali i brojnim mediteranskim zemljama kojima je naše zrakoplovstvo priskakalo u pomoć kada im je bilo najpotrebnije i tako stekao i status međunarodnog autoriteta u gašenju požara iz zraka.
Opet je sparan ljetni dan, a iza pripadnika Protupožarne eskadrile još je jedno ljeto za pamćenje poput onog 2007., ako ne i teže. Nakon nekoliko tjedana Turkoviću je to bio prvi dan da nije sjeo u kanader. Nadolazeći kolovoz, pokazalo se ubrzo, za gasitelje je možda bio još naporniji od srpnja, no protupožarna sezona u godini koja je na izmaku ipak će ostati zapamćena po vatrenoj stihiji koja je 18. srpnja poharala zaleđe Splita i ozbiljno zaprijetila naseljima na rubu grada. Da je za dlaku izbjegnuta katastrofa epskih razmjera, postalo je jasno idućega dana kada je neposredna opasnost prošla pa su se zbrajali dojmovi, a od svega što je na tu temu izgovoreno bez premca su najviše odjeknule riječi pukovnika Turkovića koji ga je nazvao – majkom svih požara. Više je, objasnio je za Globus, razloga za tu definiciju.
“Imali smo i do sada velikih požara, požara u kojima bi u isto vrijeme gorjeli Hvar, Brač, Lastovo, Vis... Ali ne i požar koji bi tolikom žestinom došao do drugog grada po veličini u Hrvatskoj. Cijela hrvatska javnost, i profesionalna i laička, navikla je da požar može trajati dok ne svane i dok se na pojave kanaderi, i da neće gorjeti kuće i da neće biti mrtvih... I sada se pojavio požar na koji smo mi svakih sat-sat i pol pokušali ići, ali mu se nismo mogli ni približiti, a kamoli ga gasiti. S terena su stizale informacije da vjetar prebacuje grane na udaljenost od 300-400 metara, da zarobljava vatrogasce koji su u konstantnoj defenzivi... Za nas je to bila situacija na koju nismo navikli. Uobičajeno je da mi poletimo, većinu pogasimo, onda dođu vatrogasci i ugase do kraja”, kaže Turković i objašnjava da, kada je avion prepušten na milost i nemilost buri, nije pitanje hoće li piloti biti učinkoviti i precizni, nego može li se uopće sigurno letjeti. A oni moraju i te kako voditi računa da ne oštećuju avione na požarima na kojima ne mogu ništa napraviti jer će im ti avioni sutra trebati na drugim požarima.
“Vrijednost je naših pilota što su shvatili da naprave posao koliko mogu i da se vrate. Jer, ništa ne bismo dobili, odnosno bila bi katastrofa, da smo u pokušaju zaustavljanja nezaustavljivog požara izgubili tri čovjeka i avion vrijedan 30-40 milijuna dolara. Koliko god smo mi voljni i spremni gasiti požare i spašavati ljude, moramo ostaviti zadnju granicu svog preživljavanja. Nije dobro da piloti kanadera budu kamikaze”, ustvrdio je Turković te dodao kako “avioni ne mogu kompenzirati neke poteze koje treba napraviti na zemlji jer da nije tako, svi požari bi se gasili samo avionima”.
Na pitanje je li više pilot ili vatrogasac Turković diplomatski naglašava da je prije svega pilot te da je vojnik bio i prije nego što je postao pilot, a pilot je bio prije nego što je postao vatrogasac.
“Činjenica je da je u ovoj eskadrili vrlo visok postotak veoma iskusnih i profesionalnih pilota, a oni mlađi uskoro će to postati. Za razliku od nekih drugih zemalja, protupožarni piloti u Hrvatskoj obično tu provedu cijelu karijeru. Velik razlog naših uspjeha jest upravo u tim ljudima i njihovu entuzijazmu. Odrastajući kao piloti smo gradili tu eskadrilu”, tvrdi Turković koji joj se pridružio prije 15 godina. Slikovito kaže da mu, kada se krenuo obrazovati za pilota, ni u snu nije bilo da će biti leteća cisterna s vodom. Međutim, život je pokazao da je ova eskadrila najeksponiranija i da se u njoj najviše leti pa se stoga ne žali.
Treći naraštaj pilota OSRH
U Turkovićevoj službenoj biografiji na MORH-ovim stranicama navodi se kako je rođen je 1975. u Zagrebu. Živi u Zadru. Pripadnik je Oružanih snaga RH od 1999., kada je završio školovanje kao pripadnik trećeg naraštaja hrvatskih vojnih pilota. U početku je obnašao dužnosti nastavnika letenja u Eskadrili aviona, a prelaskom u Protupožarnu eskadrilu prošao je put od zapovjednika letačkog voda, zamjenika zapovjednika i zapovjednika Protupožarne eskadrile. Završio je Zapovjedno-stožernu školu “Blago Zadro”, a za postignuća u službi više je puta pohvaljivan i nagrađivan. Pukovnik Turković diplomirani je inženjer prometa, smjer aeronautika, vojni pilot, a od posebnih vještina završio je obuku za voditelja protupožarnog djelovanja, kapetan je, nastavnik letenja i probni pilot na avionima Canadair CL-415 i Airtractor AT-802F. U letačkoj karijeri ostvario je oko 3000 sati naleta na avionima UTVA-75, Pilatus PC-9M, Canadair CL-415 i Airtractor AT-802.
Nakon gotovo cijelog desetljeća na čelu Protupožarne eskadrile pukovnik Turković je prije dva mjeseca unaprijeđen u načelnika stožera i ujedno zamjenika zapovjednika 93. zrakoplovne baze HRZ i PZO u Zemuniku. Zapovjednikom Protupožarne eskadrile imenovan je Turkovićev dotadašnji zamjenik Tomislav Vacenovski. Nova funkcija, neslužbeno doznajemo, ne znači da Turković više neće gasiti kanaderima. Prije nekoliko mjeseci otkrio nam je kako i nakon dolaska na zapovjedničko mjesto Protupožarne eskadrile, koje sa sobom nosi i mnogo administrativnog uredskog posla, nastavio letjeti čak i više nego dok je bio samo pilot.
Što je herojstvo
“Mogu imati autoritet čina, ali ne mogu imati stručni autoritet ako ne znam koji su problemi mojih ljudi u zraku”, objašnjava.
Nedugo prije njegova imenovanja na novu, hijerarhijski višu funkciju, u javnost su dospjela glasine da je na kraju veoma uspješno odrađene teške protupožarne sezone Turković zapravo s dugogodišnje pozicije smijenjen jer njegovim nadređenima nisu baš najbolje sjele njegove izjave kako piloti kanadera uopće nisu heroji kao što ih se doživljava. Turković je odmah odbacio glasine da je riječ o kazni te je svoj premještaj na novu funkciju objasnio normalnom rotacijom unutar vojnog sustava.
Početkom rujna on je, naime, pred TV kamerama izjavio “kako je društvo koje pilote kanadera smatra herojima nisko postavilo ljestvicu”. Slične je stavove iznio i u srpanjskom intervjuu za Globus naglasivši kako smo mi u ovom dijelu Europe skloni inflaciji velikih izraza. Prisjetio se jednog Bosanca kojeg je pitao kako će nazvati požar kada stvarno bude katastrofalan jer su tu riječ već potrošili i prvi veći požar proglasili katastrofalnim.
“Nama su svi heroji. I blagajnica koja je odradila cijelo radno vrijeme i pilot u kanaderu. Nismo mi heroji. Heroji su Blago Zadro, Kata Šoljić... Herojstvo je kada čovjeka nepripremljenog staviš izvan njegova životnog konteksta u vrlo tešku situaciju iz koje izlazi bez svojih najbližih ili bez vlastitog života. Mi se godinama školujemo za upravljanje tim avionima. Opremljeni smo, zaštićeni i plaćeni. Radimo svoj posao. Da je baš tako opasno, vjerojatno ne bih već devet godina bio zapovjednik jer ne bih više bio živ”, kaže Davor Turković, koji je jednom prilikom svoj posao opisao kombinacijom kirurga i rudara. Manevri, objasnio je, moraju biti kirurški precizni da ne dođe do kobne greške, kao i maksimalno primjenjivanje svih znanja za vrijeme gašenja. “A rudari smo”, kazao je, “zato što iz kanadera izlazimo znojni, prljavi, smrdljivi.”
U zraku pilot ne smije provesti više od sedam sati na gašenju požara ili i kraće ako obavi 80 bacanja vode. To je limit nakon kojega iscrpljenog pilota zamjenjuju novim. Za punjenje šest tona vode na morskoj površini iskusnom pilotu treba samo deset sekundi. Otvori za vodu su mali, piloti kažu “kao dvije kutije cigareta”. Iako mali, imaju i rešetke i zato su krajnje redikulozne priče o ribama ili čak roniocima koje kanaderi pokupe dok uzimaju vodu.
Protupožarna eskadrila na raspolaganju ima šest kanadera i šest air tractora. Svi su smješteni u vojnoj bazi u Zemuniku. To, kaže Turković, Hrvatsku čini respektabilnom silom u gašenju požara iz zraka, i to u svjetskim razmjerima. Njegova skromnost proizlazi i iz odgovora na pitanje je li Hrvatskoj dovoljno tih šest kanadera.
Novac za preventivu
“Nikada niti jedan general nije rekao da ima viška vojske. Svakako bi trebalo imati svega više, no veliki sustavi ne traže maksimum i savršenstvo, nego optimum. Ove sezone bi nam dobro došlo i 12 kanadera, a u 2014. smo na požarima proveli samo nekoliko sati. Umjesto kupnje jednog ili dva kanadera, možemo radije taj novac uložiti u preventivu, organizaciju, primjenu tehnologija 21. stoljeća... Jer, splitski je požar pokazao da postoje požari na kojima avioni mnogo ne pomažu”, obrazlaže Turković i priznaje da se nikada i nikako ne može izboriti s frustracijom da postoje požari za koje znaš da ih ne možeš zaustaviti. No nije dopušteno, zaključuje, da frustracija i emocija nadvladaju vještinu.
U cijeloj Europi, a posebno na Mediteranu, ova je godina po požarima bila jedna od najgorih u proteklih nekoliko desetljeća. Tako je ekipa iz Zemunika u kolovozu srušila i neke vlastite rekorde. U jednom su danu gasili deset požara, izbacili 1000 vodenih bombi, a u zraku proveli 90 sati. Tog su dana požari okružili Zadar i od vatre su morali braniti čak i svoju bazu. Piloti su u vrijeme sezone u neprekidnoj pripravnosti punih 150 dana, odnosno pet mjeseci. Dok se nacija brčka na plaži, oni se znoje.
“Imam torbu, kao i svi ostali, u njoj su četkica za zube, rublje, čarape... Nebrojeno puta sam uzletio sa Zemunika i nisam se vratio sedam dana”, otkrio je Turković prije nekoliko godina.
Govoreći o značenju slanja kanadera u druge države za podizanje ugleda naše države Turković ističe da je “kod nas još uvijek prisutno kolektivno pamćenje situacija iz Domovinskog rata dok ima država koje imaju ogromne resurse, ali nećete pročitati da su pomogle drugima”. Pored Italije, Francuske i Španjolske, Hrvatska je, prema njegovim riječima, u proteklih deset godina najveća davateljica pomoći u gašenju požara iz zraka.
Intervencija u Izraelu
Posebno je primijećena bila intervencija hrvatskih kanadera u Izraelu u studenome prošle godine kada se hrvatskim pilotima na brzoj i učinkovitoj reakciji i iznimnom trudu posebno zahvalio i izraelski premijer Benjamin Netanyahu koji je osobno ušao Turkoviću u pilotsku kabinu nakon čega su neki analitičari zaključili da je za odnose dviju država zapovjednik kanadera učinio više od svih diplomata u protekla dva i pol desetljeća.
“Svagdje osjećamo toplinu i zahvalnost izraelskog naroda za pomoć koju pružamo. Posebno su zahvalni kad vide da su naše posade neumorne”, poručio je zapovjednik Turković prošle jeseni iz Izraela. “Od trenutka prvog telefonskog poziva do našeg slijetanja u Izrael prošla su samo 24 sata. Premijer je zvao premijera i kroz nekoliko kanala se pokrenuo mehanizam. Za odlazak smo se pripremili u samo tri i pol sata što je pokazatelj vrlo dobro uhodanog sustava”, potvrđuje.
Iz te se akcije kasnije izrodila izvrsna suradnja, pa je Turković s kolegama i dva kanadera ove godine u lipnju bio u Izraelu, ovaj put na zajedničkoj obuci s pripadnicima izraelskih protupožarnih snaga.
“Mi i Izraelci imamo sličan borbeni mentalitet”, naglašava Turković koji smatra da je za efikasno gašenje velikih požara ključna još bolja međunarodna suradnja jer, prema njegovim riječima, ni jedna zemlja, ni Francuska, ni Italija, nije dovoljno bogata da drži snage koje su potrebne u jednom danu u deset godina.
Mediteranska suradnja
“I nama bi u Splitu toga dana nakon 17.30, kada je pala bura, dobro došlo da smo imali 40 aviona jer bismo napravili više nego ovako”, pojasnio je i otkrio kako u elitnom društvu uz Hrvatsku vidi Italiju, Francusku, Španjolsku, Portugal i Grčku koje su već stvorile neformalnu skupinu mediteranskih operatera kanadera i u letačkom smislu postigle visoku razinu interoperabilnosti i sada je samo poanta da se takva suradnja postigne i u administraciji. Hrvatski su kanaderi tako ove godine požare gasili i u BiH i Crnoj Gori, te krajem listopada u Italiji kamo su upućena dva kanadera s ukupno 14 pilota i zrakoplovnih tehničara.
Da je u gašenju požara iz zraka mala Hrvatska prepoznata i na svjetskoj razini, dokaz je i što je TV postaja Discovery Channel u proljeće 2013. u Zemuniku snimala reportaže o hrvatskim kanaderima i protupožarnim posadama za serijal “World’s Top Five” u kojem je posebno naglašeno kako nigdje drugdje na svijetu kanaderi ne ispuštaju toliko vodenih bombi. U glavnoj se ulozi našao, a tko drugi nego markantni Davor Turković, koji je britanske novinare, prema njihovu priznanju, oduševio svojom profesionalnošću.
Detalj iz života
“Namještam se za manevar bacanja vode pazeći da ne zapnem za teren, da se ne upecam na žice dalekovoda, da po odbacivanju vode imam siguran izlaz daleko od brda ili drugih prepreka”, napisao je Turković prošloga ljeta u autorskom tekstu za jedan portal. Tom je prilikom pokazao kako je vješt ne samo u usmenom nego i u pisanom izražavanju, a otkrio je i detalj iz svoga privatnog života o kojem je inače krajnje tajanstven. “Prodorni zvuk mobilnog telefona rasporio je spavaću sobu na pola, ostavljajući jednu polovicu bunovnom i zbunjenom čovjeku koji se nezadovoljno uvjerava da sat pokazuje 04:55. Druga polovica sobe pripada naglo iz sna prenutoj ženi; po tko zna koji put otkad se bavim gašenjem požara iz zraka”, opisuje Turković početak jednog svog radnoga dana. A u istom tekstu ponovno ne propušta zaključiti: “No, nema u mome poslu baš ništa herojsko, mistično i epsko. Mi smo samo odabrani, osposobljeni, utrenirani i plaćeni da gasimo požare iz zraka. Što učinkovitije, sigurnije i jeftinije – to bolje.”
