Na Zagreb lagano pada mrak, a na Trgu bana Jelačića okuplja se neobična skupina ljudi. Ima ih mladih i starih, a zajedničko im je što svi na glavi nose vještičje šešire. U točno devet sati, jedna od vještica uzima fenjer i staje pred skupinu. Ona je Daniela Bajić Kovačić, a tu večer vodi nas na mistični obilazak grada koji organiziraju gornjogradske coprnice. Daniela govori tiho, no svi je dobro čujemo. Kaže kako će nas povesti tragom zagrebačkih vještica i čarobnjaka te da se pripremimo na sat i pol čiste magije.
A onda lagano kreće, fenjerom si osvjetljavajući put. Prva stanica je udaljena svega nekoliko metara. To je Manduševac, za koji se vjerovalo da su se na njemu navečer okupljale vještice, baš negdje u doba kad i mi. Dolazimo u blizinu izvora. Svatko od nas iz velike vreće izvlači kamenčić s porukom.
Na mojem piše “Ad Lucem”, a to je, kaže Daniela, magična poruka samo za mene. Lagano se smijem - netom prije sam kolegici, koja je sa mnom u turi, rekla kako jednog Luciusa, sasvim književnog lika, u ekranizaciji te knjige smatram apsolutno neopisivo zgodnim. Čini se kao zgodna podudarnost, zbog koje tura koja je ispred mene djeluje kao obećavajući način da provedem petak navečer. I ta misao se pokazala točnom.
Malleus maleficarum
Nakon Manduševca i obilaska jednog malog prolaza tik uz Bakačevu ulicu, gdje se nalaze stube koje vode nikamo, idemo dalje preko Kaptola i Gradeca. Šetnja je lagana, a priče zanimljive. Ispred katedrale doznajemo koja je uloga Crkve u čak 215 ugašenih života onih koji su u Zagrebu optuženi da su se bavili vještičarenjem. Moramo obraniti Crkvu: premda su dominikanci Institoris i Sprenger napisali “Malleus maleficarum”, svojevrsni priručnik za otkrivanje vještica, u glavnom je gradu naše zemlje za osudu tih prijestupnika ipak bio zadužen - lokalni sud.
Nakon katedrale dolazimo u park Opatovina, gdje susrećemo pravu vješticu. Ona je Kata Cankovica i posebno je vješta u spravljanju ljubavnih napitaka. U mraku vidimo njezin kotao, u kojem pred našim očima sprema ljubavni napitak. Kaže kako je na Griču ona najbolja žena za to te da upravo sprema napitak koji je naručila grofica Erdödy.
Tajanstvena je, pomalo strašna i neobična. Pruža nam vreću s papirićima. Izvlačim onaj na kojem je recept za izradu napitka koji se zove “voda života”, a kolegica na svojem papiru pronalazi uputstva za ljubavni napitak. Moj napitak štiti od loših događaja i unutra su sastojci za dobar san, protiv bolesti, za ljubav...
Nakon toga se penjemo Mlinskim stubama, idemo do Kamenitih vrata te do Markova trga. Tamo nailazimo na ekipu iz Tajni Griča koja pred Markovom crkvom upravo uprizoruje pogubljenje Matije Gupca. Naravno, ne povijesno točno - tamo su samo vješala, no svi koji znaju kako je seljački vođa pogubljen zahvalni su na tom ublažavanju stvarnosti. Zbog pogubljenja ne odlazimo pred samu crkvu, već zauzimamo mjesto preko puta ulaza u Sabor. Tamo nam Daniela objašnjava na koji se način utvrđivalo je li netko vještica ili pak grabancijaš, kako se u Zagrebu zvalo čarobnjake, no njezino predavanje ometa buka uzbuđenih građana koji s druge strane crkve itekako neprilično veselo prate pogubljenje. Nakon što napuste trg, i sami odlazimo na njihovo mjesto. Potom nam Daniela kaže kako je na tom mjestu nekoć bilo groblje te kako će sad prizvati jednog duha. Nakon izgovorene inkantacije, iza ugla s pojavljuje plemkinja sa svijećnjakom u ruci.
Marija Terezija
“Ja sam Marija Terezija Wintershoffen, udana Oršić. Moj suprug Antun nije bio zadovoljan mojom vjernošću, pa se razveo od mene. Uzeo mi je djecu, a mene optužio da sam vještica. Ludi čovjek, kao da ne zna da ljudi našeg staleža ne mogu biti osuđeni kao čarobnjaci. Oslobođena sam svih optužbi, naravno”, uzvikne ona dramatično i potom kreće prema jugu.
Slijedimo je, a Daniela nam kaže kako su riječi Marije Terezije povijesno točne. Kroz smijeh, šapće nam kako je, sudeći po portretima, Antun bio solidno ružan čovjek i da nije teško razumjeti zašto mu je supruga potražila nešto ljepše izvan bračne zajednice.
Slijedimo plemkinju do Katarinina trga, gdje nas čeka proročica Sibila. Ima masku preko očiju i zaogrnuta je plaštem. Proziva nas da dođemo do nje, zavrtimo drveni krug s proročanstvima, a potom nam govori što nas čeka. Ne znamo za druge, no kolega fotograf, kolegica i ja zapanjeni smo onim što nam kaže. Te njezine rečenice nisu baš za objavu, ali recimo samo kako je Sibila itekako pogodila što nas muči, a dala nam je i dobar savjet što bismo trebali učiniti.
Interaktivna i vrlo kreativna tura završava u Mesničkoj ulici, odakle vidimo kino Tuškanac. Tamo su se spaljivale vještice, kaže nam Daniela i to je idealan trenutak za kraj svega, jer nakon što vidite mjesto na kojem su ljudi bili spaljivani, ništa više nije zabavno.
Nakon sat i pol vremena zapravo nerado skidamo vještičje šešire s glave i vraćamo ih djevojkama. Tu su se okupile sve tri koje su nam večeras zamagijale noć: osim Danijele, tu je i povjesničarka Martina Findrik koja je glumila Sibilu te Katu Cankovicu te Mirka Šafarić Vučko, koja je bila plemkinja Oršić. Djevojke kažu kako se od svibnja do kolovoza radi tri puta tjedno: petkom, subotom i nedjeljom navečer. Obilazak košta magičnih točno 111 kuna za odrasle, a 88 kuna za djecu mlađu od 12 godina.
Crna škola
“Prekrasno je raditi ovaj posao. Već smo mijenjale neke dijelove ture, da nam ne dosadi, tako da nam je uvijek uzbudljivo raditi. Ljudi su otvoreni - spremni su staviti šešire i hodati s njima na glavi, rijetko tko odbije proricanje sudbine... Najzabavnije je kad ima djece u grupi, jer oni sve propituju i jako su zabavni, kažu djevojke uglas i pričaju kako ih je jedan dječak nasmijao do suza kad su bile ispred Crne škole.
Riječ je o nekadašnjem sjemeništu, nazvanom tako jer je kuća davno prije bila obojena u crnu boju, po nalogu biskupa, nezadovoljnog što se jedan svećenik u turskom zarobljeništvu konvertirao na islam. Vodič ispred te kuće, koja se nalazi preko puta katedrale, obično grupu pita zašto misle da se kuća tako zove. Jedan je mališan rekao da je to sigurno zato što se u njoj školovali dimnjačari.
“Djeca daju najzabavnije odgovore i pitaju najluđa pitanja koja čovjeku padnu na pamet, zbog čega je s njima uvijek dobro raditi. Znaju me pitati koliko imam mačaka ili koliko mi je godina, jer sam vještica, a izgledam mlado. Oni nam vjeruju, a istovremeno su jako sumnjičavi”, kaže Daniela.
A što je s proricanjem, pitamo Sibilu. Pogodila je nas troje, baš kao i jednu gospođu iz grupe koja je nakon završetka ture ostala kako bi to rekla djevojkama. Sve je završilo zagrljajem, nakon čega se gospođa spustila prema Ilici i nestala nam s očiju.
“Promatram ljude kada mi dođu dok sam Kata Cankovica. Vidim kako tko reagira i zaključim neke stvari. Osim toga, osjetim što bi kome trebalo reći, pa to i radim. Nekad pogriješim, priznajem, ali jako često sam u pravu. Više od toga ne mogu reći”, kaže tajanstveno Martina, a mi joj dopuštamo da se izvuče i ne propitujemo dalje. Pravi majstor ipak nikad ne odaje tajne svojeg zanata, pa ne inzistiramo.
Maska srama
Premda tu večer nije bila s nama na turi, u poslu je još jedna djevojka. Suzana Antonić zapravo je pokrenula cijelu vještičju priču: 2013. godine projekt koji je napisala za Turističku zajednicu prvi put je realiziran. Tada je obilazak održan nekoliko puta u mjesec dana, hodalo se po danu i bio je besplatan. Obilazak bi završio u Muzeju grada Zagreba, gdje su sudionici šetnje učili izraditi masku srama. Tu masku u Zagrebu nosila je svaka osoba koja bi se, primjerice, s nekim posvađala, a ljudima se ideja jako svidjela.
“Vidjeli smo da postoji interes, ali to nije bilo točno ono što sam željela. Zato sam za iduću godinu napisala novi projekt - proširila sam ideju i angažirala povjesničarku koja je mogla istražiti sve detalje iz prošlosti. S noćnim smo obilascima počeli 2014. godine i tada je to ozbiljno počelo, jer su se ljudi oduševili i počeli jedni drugima savjetovati da odu u obilazak”, kaže Suzana, koja je danas zaposlena u ovom projektu i od toga normalno živi.
Uskoro bi i Martina treba dobiti posao, dok su drugi plaćeni po turi. Danijela ima svoj obrt za turističkog vodiča. Premda priču stvaraju četiri žene, u projekt je zapravo uključeno osam ljudi.
“Kad smo počeli, najprije smo se orijentirali na Hrvate, naravno. No, onda su nas počele kontaktirati strane agencije, koje su dovodile goste u Zagreb i htjele su im dati nešto drugačije. Obično imamo grupe do oko 30 ljudi, no ako nam dovedu više, onda rade dva vodiča, koji u razmaku od 15 minuta vode grupe”, kaže Suzana.
Obilasci mogu biti prilagođeni grupama. Tako djevojke, na zahtjev, rade ture za proslavu nečijeg rođendana ili pak djevojačke zabave. Tada priča ne završava u Mesničkoj, nego na nekom drugom mjestu, ovisno o dogovoru. Kad imaju samo djecu u grupi, onda se prilagode, pa organiziraju, primjerice, lov na blago ili let na metli.
“Kod nas se stvari uvijek mijenjaju, pa evo i sad radimo na izmjeni ove rute. Ne želimo uvijek ostati isti, nego želimo da se ljudi vrate jer smo ih oduševili, a onda drugi put vide nešto novo, drugačije. U ovoj turi naglasak nije na progonu vještica, nego na samim žrtvama. Tko su bile te žene, kako im je bilo živjeti... Ovo je zapravo njihova priča, koja dosad nije bila ispričana. U Zagrebu su coprnice uvijek tu negdje, ali taj dio povijest nije do kraja svima poznat”, kaže Suzana i dodaje kako ove jeseni planiraju još jednu turu.
Malo čarolije
Kaže mi samo da je riječ o tajanstvenim pričama, no ne odaje više detalja. To je, dodaje, veliko iznenađenje, za koje je sigurna da će se svima svidjeti.
“Ja po struci uopće nema veze s turizmom - zapravo sam socijalna radnica. No, uvijek sam imala potrebu na neki način usrećiti ljude i ovo je ostvarenje te moje želje. Učila sam u hodu, imam divne suradnice i zajedno stvaramo nešto što se ljudima sviđa. Htjela sam da ljudima u tih sat i pol pružimo magiju. Svatko od nas u životu treba malo čarolije da bi bio sretan, a mi u ovim turama radimo upravo to: zacopramo ljude, navodimo ih da se prepuste, oduševe, začude i razvesele životu”, kaže Suzana.