ISPOVIJEST

HRABRA I DIRLJIVA PRIČA SENZACIONALNIH GLAZBENIKA Od sedam članova benda, pet ih ne čuje ili slabo čuje. Ali to ih ne sprečava da sviraju rock

    AUTOR:
    • Sandra Golemac

  • OBJAVLJENO:
  • 26.11.2017. u 23:22

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

I osobama koje čuju teško je naučiti svirati i pjevati. Za gluhe i nagluhe to se čini nemogućim. Ili ipak nije tako? Deaf band Dlan oduševljava publiku svojim nastupima, a svaki od glazbenika ima hrabru i dirljivu životnu priču

Kao klinac, svaki put kada bi roditelji otišli spavati, zatvorio bi se u svoju sobu, savio ručnik i stavio ga ispod vrata kao zaštitu, samo da zvukovi ne dopru do njih. I cijelu bi noć buljio u MTV. I to baš gledao muziku, a ne slušao. On ne može čuti punu energičnost i magičnost jedne izvedbe, primjerice Jimija Hendrixa ili Jacka Whitea, ne može čuti intenzivnu emociju, tugu i bol jednog Nick Cavea ili hipnotičnu svećenicu soula Ninu Simone. Ne može čuti sve harmonije glazbe, samo duboke vibracije. Ali, zato može gledati i osjetiti glazbu.

Zvijezda u usponu

Taj isti klinac koji je “upijao” spotove na televiziji i gledao u njih kao kakvo božanstvo, tada misleći njemu nedostižno zbog oštećenja sluha, danas je čovjek u četrdesetima i prava rokenrol zvijezda u usponu. Angel Naumovski inače je profesor fizičke kulture Centra “Slava Raškaj” Zagreb, vodi udrugu koja za osnovni cilj ima promoviranje kulture gluhih osoba i svira bass gitaru u Deaf bandu Dlan.

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA
 

Od ukupno sedam članova u tom bendu, pet je gluhih i nagluhih osoba. Ljudi koji ne čuju, a pjevaju i sviraju instrumente. Koliko kod se u nekim glavama činilo smiješno i nemoguće, u njihovu svijetu je to itekako moguće. Zato se tih sedam ljudi okupilo u zajednicu, obitelj i tim s ciljem da ruše predrasude. A usput, i da se dobro zabave.

Krenimo redom. Angel je gluha osoba, ima fakultetsku diplomu, i svi u obitelji su mu čujući. Prestao se profesionalno baviti rukometom prije 10 godina i sada vodi Udrugu ”Kazalište, vizualne umjetnosti i kultura Gluhih - DLAN”. Tijekom života je nailazio na brojne prepreke u obrazovanju, zapošljavanju, u pokušajima da se uključi u društvo čujućih. Zbog oštećenja sluha, kaže, mnogo puta nije mogao biti ravnopravan s ljudima zdrava sluha u nekim situacijama kao što su poslovni sastanci, nastave, predavanja, druženja, pjevanja u disko klubovima ili na koncertima i slično, pa je znao izbjegavati te situacije. To su prepreke koje i dan danas postoje.

Kroz tijelo i oči

“Tužno je kada znam da me nekad nisu niti zvali na razgovor, nikada mi nisu dali priliku da pokažem tko sam, što sam, što znam, koje su moje kvalitete, kakvo iskustvo i vrhunske rezultate imam. To, očito, mnoge ne zanima, jer čim u molbi napišem da sam gluha osoba, ostajem zarobljen u kuli bez prozora i vrata. Shvatio sam da je najbolje njih zanemariti i više sam se počeo družiti s osobama koje su gluhe kao ja. Tada se osjećam sretno, opušteno i neugroženo. A kada sviramo, to dođe na još veću razinu”, prepričava Naumovski.

Percipirao je glazbu, kaže, kroz tijelo i oči. Često je stavljao dlanove na razglas i oslanjao se na ritam i bassove. A vokale je samo gledao i upijao.

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA
 

“Glazbu pratim od srednje škole. Kada god sam imao priliku, odnosno slobodan pristup TV-u, gledao sam glazbu na MTV-ju ili u Hit Depou i gdje god su se vrtjeli spotovi. Nisam imao nikakvih susreta s instrumentima sve do prije tri godine kada su krenule pop-rock radionice u Pučkom otvorenom učilištu i druženje sa starim prijateljem Draženom s kojim sam se usudio krenuti u glazbene vode. Tamo smo upoznali Sinišu i... evo sad smo bend. Imam neke ostatke sluha i slušne aparatiće koji mi donekle pomažu, ali samo kad gledam TV. Na probama, svirkama i koncertima često znam isključiti aparatiće jer mi znaju smetati. Vokali, gitara, bass gitare, činele, gitara, đembe... ipak je to previše za moje ‘uši’. Dakle, ovisi o mjestu gdje sviramo. Ako smo na pozornici koja prenosi ritam, tj. vibrira kroz moje noge, onda mi je to više nego dovoljno. Kad se malo izgubim ili ponesem, približim se Draženu ili se ‘parkiram’ na razglas i vratim se na pravi put. A tu je i Siniša sa svojim gestikulacijama koje me upozoravaju na propuste. Zahvaljujući osjećaju za ritam i bass mogu osjetiti glazbu i prepustiti se... ritam me jednostavno ponese. Noge mi postanu nemirne, razvuče mi se smiješak na licu, skroz se otkačim i ništa ne postoji za mene osim glazbe”, objašnjava Naumovski.

Lijekovi za upalu pluća

S jednakim žarom i strašću prema glazbi priča nam i bubnjar Dražen Maleković. Sluh je izgubio još u ranom djetinjstvu kada su mu liječnici dali pogrešne i jake lijekove za upalu pluća. Obrazovao se kroz programe centra Suvag gdje su mu puno pomogli logopedi i govorne vježbe. A ono što je Dražena oduvijek zanimalo bila je - glazba. Njegov je otac, naime, bio u grupi Stari Tram koja je svirala po svadbama i raznim zabavama.

“Imali su probe 2 puta tjedno kod nas doma i ja sam uvijek bio prisutan, gledao sam ih, te stalno pratio note i ritmove. Onda sam ja počeo lupati po plastičnim kantama i vježbao motoriku bubnjanja. Sve dok nisam počeo raditi, pa sam kupio prave bubnjeve. S jednim sam kolegom nešto kratko i svirao u Zaprešiću. No, sve je krenulo, zapravo, kada je Angel saznao da sam bubnjar i pozvao me u klub Močvaru da pogledamo predstavu iz Francuske u kojoj sudjeluju gluhi svirači. To nas je ostavilo bez teksta i dalo nam ideju da tako nešto napravimo u Hrvatskoj”, prepričava Dražen, koji inače i piše pjesme te se nada na proljeće iduće godine izdati autorski album.

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA
 

Najviše mu odgovara rock’n’roll glazba, obožava Queen, AC/DC, Rolling Stonese, i ZZ Top, a ponekad, kaže, i svira po cijeli dan.

“Rock mi daje vibru, ima dobar ritam. U našem sam bendu ja sam glavni dirigent jer dajem ritam prema kojem ostali sviraju i pjevaju. Među najdražim nastupima bio mi je jedan u Sloveniji, mali koncert u sklopu međunarodnog susreta za djecu oštećena sluha. Bili smo tu kao poticaj, za njih smo svirali da vide kako je sve moguće. I bile su odlične reakcije, to nas sve najviše ispunjava”, ističe bubnjar Maleković. Velika mu je želja, kaže, jednoga dana ispuniti zagrebačku Arenu.

Znakovni jezik

Najmlađa članica benda je 26-godišnja Marija Lemary Dujmović, znakovna pjevačica, koja se inače bavi i plesom, te radi u školi kao asistentica, odnosno pomaže učenicima da bolje prate nastavu i više uče.

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA
 

“Jako volim ovaj posao, lijep je osjećaj pomoći. Ljeti obožavam sport, najviše odbojku i rolanje, a naravno svakom prilikom kada bi se išlo na more obvezno bih plivala. A najveća je ljubav glazba i to najviše techno i hip-hop. Čujem glazbu pomoću dva aparata, ali osjećam rock dok sviramo. To mi je najdraži osjećaj, kao da smo u svome svijetu bez briga i misli. Uveseljava me kada vidim kako nas publika oduševljeno gleda kako izvodimo rock glazbu na znakovnom jeziku. To je neprocjenjivo. Zbog oštećenja sluha sam često imala prepreke gotovo u svemu, bilo da je u pitanju škola, posao, društvo... ali, opet sam njima svima zahvalna jer sam, zapravo, naučila mnogo iz toga. Najvažnije je vjerovati u sebe i sve ostalo je mačji kašalj”, poručuje mlada glazbenica koju život nije mazio.

Samo šest mjeseci nakon što je došla na svijet provela je u svome rodnome gradu, odakle je obitelj zbog rata otišla u izbjeglištvo. Poslije sedam godina provedenih u Njemačkoj, vratili su se u Bjelovar gdje je Lemary morala ponavljati prvi razred osnovne škole, a slabo je poznavala hrvatski i bila je nagluha. Neke stvari su se promijenile, kaže, kada je upisala 4. razred u zagrebačkom Suvagu. Tada je, ističe, shvatila da nije jedina gluha osoba na svijetu. Naučila je znakovni jezik i počela se bolje snalaziti u okolini. Malo je radila kao konobarica, malo kao frizerka, a ključni trenutak je bio, kaže, kada je snimila video na kojem je pjevala na znakovnom jeziku i objavila ga na Facebooku.

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA
 

Rukometna utakmica

“To su vidjeli iz Deaf benda Dlan i pozvali me na probu. Ostalo je povijest”, priča Lemary.

Ljubav prema techno glazbi s njome dijeli kolega iz benda Nedjeljko Feljan, zadužen za udaraljke i pomoćni vokal. Inače volontira i pomaže u Savezu gluhih i nagluhih grada Zagreba, a umirovljen je od 2010. godine kada je izgubio vid na jedno oko na rukometnoj utakmici. U manje od minutu, koliko je bio na terenu za vrijeme te kobne utakmice, igrač iz suparničkog tima palcem ga je udario po oku i tako mu oštetio očni živac. A gluh je od rođenja. No, nije nikada, kaže, želio dopustiti da mu išta od toga bude prepreka u životu.

Prva pjesma koju je čuo na radiju bila je “Money, Money, Money” grupe Abba. Taj ritam mu se jako svidio i stalno ga je ponavljao, iako nije mogao čuti riječi pjesme, nije ju razumio.

“Noge su mi reagirale na takve zvukove i samo bih počeo plesati. Ne znam, moram pitati mamu je li netko u obitelji plesao, možda je genetski. Pratim ritam prema zvuku. Teško je to opisati”, kaže Nedjeljko.

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA
 

A da se s oštećenjem sluha može svirati bass gitara, i to u stranoj zemlji, dokazuje 48-godišnji Mingsheng Pi, umjetnik rođen u Južnoj Koreji. Bez sluha je ostao još kao dijete. Slikanjem i kineskim krasopisom bavi se od svoje pete godine, a želja za usavršavanjem vodi ga kasnije u Peking na Centralnu akademiju lijepih umjetnosti u N.R. Kini. Tamo se od 1996. do 1999. godine usavršava na odjelu tradicionalnog kineskog slikarstva i kaligrafije. Nakon toga je došao u Hrvatsku, gdje se učlanio u Udrugu za promicanje kulture gluhih “Svijet tišine”. Njegova je biografija doista impresivna. Osim što promovira kulturu gluhih osoba, ima veliki broj samostalnih slikarskih izložbi, te od 2011. sudjeluje u brojnim kazališnim predstavama na znakovnom jeziku.

Previše predrasuda

Bend ima još jednu akademsku slikaricu, Ivu Valentić, koja ima ulogu vokala, a cijelu priču povezuje Siniša Matijašić koji svira gitaru i glazbeni je mentor benda. Vodio je niz glazbenih projekata, vanjski je suradnik Pop rock akademije Zagreb, te autor glazbe za nekoliko predstava i mjuzikla.

“Ako si gluh, to ne znači da ti je govor oštećen. To ljudi nikako ne razumiju. Neki su i mene ismijavali kada bi im rekao da sviram s gluhima. Ljudi jednostavno imaju previše predrasuda. Učiti svirati ni za čujuće nije jednostavno, tako da ovo jest bio izazov. Pokazali su veliku želju i volju, u dvije godine smo se uvježbali i zadovoljni smo kako ide. A sudeći po svemu i publika je oduševljena”, poručuje mentor Matijašić.

Svi oni žele da se glas o bendu daleko čuje, jer je glavna poruka - inkluzija. A kako se osjećaju, opisali su u nekoliko rečenica pjesme za koju su snimili svoj prvi spot: “Stojim s gorčinom i očajem, sva vaša glupa pravila ja ne mogu čuti. Trebali bi vidjeti kako je živjeti u svijetu bez zvuka, a s nadom na zemlji, osjećajući se beskorisno u vašem dragocjenom svijetu. Ne mogu čuti, ali osjećam glazbu. Ne mogu pjevati, ali pjevam rukama.”

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA
 

Izdvajamo

Iz drugih medija