Dominacija se u svijetu atletike doživljava kroz nekoliko faktora. Uzastopne titule, svi relevantni naslovi u vlasništvu iste osobe, vodeći rezultati na svijetu. A još kad ih uspijete sve objediniti... Onda ste najveća faca.
Upravo to, jedna od najvećih faca kraljice sportova, a nedvojbeno bacanja diska, danas je Sandra Perković (27). Disk(o) kraljica. Olimpijskim bacalištem vlada od 2012. godine, europskim kavezima od 2010., a u nedjelju je u Londonu zaplesala i u svjetskom krugu. I nitko od aktualnih konkurentica spravu tešku jedan kilogram, široku 18 centimetara te s metalnim rubom od 12 milimetara ne baca dalje od Sandre Perković. I to s takvom lakoćom. S tribine londonskog stadiona prepoznala ju je i Janica Kostelić. Jedna kraljica, drugoj kraljici: “Nevjerojatna lakoća pobjeđivanja.” U kojoj god kategoriji tražite najbolju, vrijeme nećete gubiti ako odmah potražite ime Sandre Perković.
– Ovo je moj sretni stadion, nigdje se ne osjećam sigurno kao na Olimpijskom stadionu u Londonu. Ovdje sam postala olimpijska pobjednica, a sada sam ponovno svjetska prvakinja.
U velikom stilu
I to je napravila u velikom stilu. S rekordom kvalifikacija na Svjetskim prvenstvima i s dva hica preko 70 metara u finalnom obračunu. Pobjednički je doletio na 70,31 metar.
– Svjetsko prvenstvo je zaslužilo da mu podarim tako velike hice.
Ali svijet, atletski svijet, dobit će još puno više u nadolazećim godinama. U Londonu je ekskluzivno objavila da karijeru namjerava završiti tek 2028. godine na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. S 38 godina, u to doba vjerojatno već i majka, planira zatvoriti i peti olimpijski krug. Vjeruje i u medalju.
– Tek sam prešla polovicu puta u svojoj karijeri.
Dani Stevens, Sandra Perković i Melina Robert-Michon
Do završetka ima još puno toga u planu. Medaljama i naslovima prvakinja neće se znati broj. I onaj završni udar, svjetski rekord. Jedan od onih vječnih rezultata, više sumnjivih nego mitskih, ali, prije svega, važećih. Gabriele Reinsch je u Neubrandenburgu, mjestu u kojem su nacisti sagradili zatvor za ratne zarobljenike, a Crvena armija zapalila stari centar grada, spravu bacila do 76,80 metara. Za mnoge nezamisliva daljina, ali ne i za Sandru i njezina trenera Edisa Elkasevića.
Bez svog diska
U Londonu je ostvarila rekordan prosjek hitaca u povijesti svjetskih prvenstava (69,93 metra), ali nedostajalo je finese, osjećaja u ruci jer nije smjela bacati s diskom s kojim inače baca. Inače bi prebacila i rekord svjetskih prvenstava Martine Hellmann, 71,62 iz 1987. godine.
– Polako, skinut ćemo mi sve njih, sve rekorde. Treba nam još malo boljih uvjeta i malo zdravlja – prokomentirao je Elkasević.
Sandra je strpljiva po pitanju rekorda. Osjeća da je ispred nje dovoljno vremena, ta tek joj je 27 godina...
– Tako je, mlada sam – pričala je u utrobi stadiona na kojem je ostvarila svoj najdraži rezultat, prvo olimpijsko zlato. I u kojem se, valjda i zbog toga, uvijek osjeća jako ugodno.
– Želim baciti rekord SP-a, EP-a i Olimpijskih igara. Tek kad njih sredim, okrenut ću se najvećoj stvari. Svjetski rekordi se bacaju u mirnijem ozračju nego što su svjetska prvenstva ili olimpijske igre. Ali morate biti jednako, maksimalno spremni.
Drugo ime Hrvatske na ovom prvenstvu je Stipe Žunić, brončani bacač kugle. Za svijet senzacija, za one koji ga poznaju prestanak pehova i konačna potvrda vrijednosti. Sezona u kojoj je samo na jednom natjecanju bacao ispod 21 metra. Njegov sljedeći cilj je prebaciti 22 metra, utvrditi se u kuglačkoj eliti.
– Savršeno daleki hitac. Jako puno stvari se treba poklopiti za njega – najavio je Žunić nove velike stvari.
Atletska elita
Tik do postolja, 31 centimetar. Nezamislivo malih 0,05 posto dulji hitac od njezinih 64,95, donio bi Sari Kolak svjetsku broncu. Olimpijska pobjednica, ali i debitantica na Svjetskom prvenstvu i “rookie” kad su u pitanju natjecanja na koja je dolazila s najboljim rezultatom na svijetu. Četvrto mjesto koje je više razočaralo nju i njezina trenera Andreja Hajnšeka nego ostatak Hrvatske.
– Već na sljedećem će opet biti najbolja – poručio je slovenski trener koji Hrvatskoj donosi više radosti nego Matjaž Kek.
Hrvatska je završila na 18. mjestu ljestvice medalja, deveta najuspješnija europska država. Šesti SP zaredom na kojem se slavi barem jedno hrvatski odličje, 13. uzastopno veliko stadionsko natjecanje s kolajnom. Sandra Perković, Stipe Žunić i Sara Kolak hrvatska su atletska elita. I već su za dva tjedna, 28. i 29. kolovoza, pred vama. U Zagrebu na “Hanžeku”. Kod fontana i na Mladosti.
Ero s one Jamajke: Jezik TV prijenosa možemo opisati kao 'odokativni Hrvatski'
Onaj pravi Ero o kojemu je Jakov Gotovac komponirao operu opisan je kao snalažljivi kmet koji dovitljivošću i lukavošću nadigra dvojicu poljoprivrednika i zaradi masne novce. Bilo bi zanimljivo saznati koga su i kako fascinirali naši sportski komentatori kada su se domogli ovog prilično atraktivnog posla, unatoč nepoznavanju sportova koje prenose te natucanju jezika na kojemu rade prijenose. Jezik ovih prijenosa mogli bismo formalno i sadržajno opisati kao “odokativni Hrvatski”. Ovu nevjerojatno zanimljivu situaciju svojim smo ušima mogli provjeriti tijekom Čilićeva pohoda na ovogodišnji Wimbledon. Čak i najzadrtiji nacionalisti prijenose su gledali i nadasve slušali na drugom kanalu srpske televizije, jer je neprispodobivi Bruno Kovačević bio do te mjere neupućen i iritantan da je čak i sažaljivi ton srpskog komentatora – koji je, za razliku od našeg ljepotana, uspio savladati onih nekoliko teniskih pravila – bio podnošljiviji od slinavljenja i balavljenja ovog našeg čovjeka na terenu. Kovačevićev boravak u Londonu smjesta je bio prepoznat kao još jedna pirueta iz neznanja, što je i inače teren u kojemu se ne štedimo naprezati, no najnoviji džumbus imali smo prilike slušati zadnjih dana iz Londona, sa Svjetskog atletskog prvenstva, odakle je narod uveseljavao dvojac čija imena nećemo zapisati, jer ih je potrebno što hitnije zaboraviti. Unatoč njihovoj inovativnosti i generalnoj bešćutnosti, kombiniranoj s tupošću kakvu bismo i na sportskim kanalima našli tek nakon pomnije pretrage. Primjer: Bolt se ozlijedi na utrci i po njega dođu s kolicima. Genij hrvatskog te-ve prijenosa kaže, otprilike: smijem se, jer su dovezli kolica za nekad najbržeg čovjeka. Sandra Perković ispali najduži hitac, a komentator, dok je disk još u zraku, znalački konstatira: ne, ne, to nije to. Izgovaranje pak imena Jamajke (“Jàmajka”) toliko je revolucionarno da bismo momcima, zaista, svi mi trebali kupiti keks, budući da oni ne komentiraju, nego se majmuniraju, praveći usput majmune i od svih nas.