'IMATE ŠTO ZA PRIJAVITI?'

KAKO SMO KUPOVALI TRAPERICE U TRSTU Nevjerojatna priča o eri šoping putovanja u pogranični grad: Subotom bi preko granice stiglo po 500 autobusa

 

Trgovina je spajala ljude čak i preko “željezne zavjese”, pogotovo ako ta zavjesa i nije bila sasvim željezna, već prilično propusna. “U Trstu je sjećanje na nekadašnji Ponte Rosso, gdje se trgovalo s Jugoslavenima, vrlo živo u memoriji ovdašnjih ljudi. Slušao sam o tome nebrojeno puta, počeo dosta razmišljati o toj temi, u međuvremenu naučio da to neobično razdoblje u životu moga grada nije dokumentirano i zato sam, na koncu, odlučio napraviti film”, govori za Globus talijanski dokumentarist Alessio Bozzer, autor filma “Trst - Jugoslavija, fićom po traperice”.

Išli smo im na živce
 

On taj Trst iz doba vlastita djetinjstva ne pamti, ali kao Tršćanin bez ustezanja kaže da danas u gradu vlada nostalgija za spomenutim vremenima. “Tršćani su oduvijek bili pomalo zatvorena mentaliteta. U ono doba ljuti i na ljude iz bivše Jugoslavije, koji su dolazili ovdje kupovati, i na talijanske trgovce, većinom s juga, koji ovdje dolaze prodavati. Svi su im smetali i išli na živce. A sad shvaćaju da je to, u neku ruku, bilo jedinstveno razdoblje i da nije bilo loše za grad. Jer, Trst je tad bio pun energije, živahan. Danas je ovo pomalo siv grad koji kao da je u komi, a njegovi stanovnici sjede prekriženih ruku i čekaju da ga netko probudi”, slikovito će redatelj.

Još je ugovor iz Udina, iz 1955., regulirao malogranični promet ljudi i roba, nakon nekoliko godina govorilo se da godišnje talijansko-jugoslavensku granicu prelazi više milijuna ljudi, prvenstveno lokalno stanovništvo, seljaci koji su išli obrađivati zemlju s druge strane. Već tad jedni kupuju od drugih, uvjereni da je maslac s druge strane - kvalitetniji.

Neće proći dugo, početkom 1960-ih počinje era šoping-putovanja u Trst i ona će potrajati sve do konca 1980-ih. Pogranični grad, ekonomski slabo razvijen, bremenit osjećajima ksenofobije i nacionalizma odjednom se pretvorio u mravinjak, prvu adresu Zapada za stanovnike komunističke Jugoslavije.

Svakodnevno bi se i po 25.000 građana nekadašnje Jugoslavije našlo pred tršćanskim blagajnama. Dolazili su s dinarima. U Trstu se dnevno tržilo oko četiri milijarde dinara, godišnje tisuću i pol milijardi. Vikendom bi u Trst s one strane granice stiglo od 70.000 do 100.000 ljudi. Subotama bi Trst sasvim promijenio lice, pretvorio se u košnicu… do poslijepodnevnih sati kad bi autobusi kretali natrag, za Beograd, Sarajevo, Zagreb, Ljubljanu i stotine drugih mjesta. Kupovalo se sve, od autodijelova do odjeće. Najviše, ipak, traperice i kava.

U filmu fotograf Silvano Krpelj pokazuje fotografije što ih je napravio za tih vremena, gledamo kako su se ljudi, nakrcani vrećicama, gurali u vlak, jedni drugima pomagali ubaciti se kroz prozor. Dobro organizirani trgovci reklamirali bi se po jugoslavenskim novinama, a potencijalnim kupcima još dok su se iskrcavali iz autobusa u luci, u ruke bi tutnuli nekoliko reklama za dućane. Novac se, osim većinom u glavnoj mjenjačnici na Via Dante, mijenjao na crno, uglavnom na ulici, često samo 200-300 metara od ureda policije i financijske policije, kojima ta ustaljena praksa tada očito nije smetala.

Bilo je, makar puno manje, i Talijana koji dolaze u Jugoslaviju, za njih je to bila prilika poviriti na Istok, vidjeti komunizam, makar ne onaj sovjetskog tipa.

Kako kaže redatelj u filmu, nigdje na svijetu kapitalizam i socijalizam nisu tako dobro surađivali kao na tržnici na Ponte Rossu. Imućniji Jugoslaveni kupujući tamo održavali su tršćansku sirotinju, pa je tako na crvenom mostu socijalizam pomagao kapitalizam. Mladi u Jugoslaviji, zahvaljujući šopinzima u Trstu, počet će nositi traperice otprilike u isto doba kad i njihovi vršnjaci s talijanske strane granice. Za razliku od ostalih socijalističkih zemalja koje su jeans držale dekadentnim, u Jugoslaviji je to bila moda povlaštenih, onih koji su sebi mogli priuštiti putovanje preko granice. Vlasti s jeansom nisu imale problem.

 

Film donosi brojne arhivske snimke tadašnjeg Ponte Rossa, napučena nepreglednim nizom štandova, ali i scene trgovine na podu, priče o švercu kave u stropu vlaka, krijumčarenju alkohola u povećim bocama namijenjenima za mlijeko, oblačenju i preoblačenju, ljudima koji su znali na sebe navući i po devet pari traperica ne bi li izbjegli plaćanje carine.

Iz bivše Jugoslavije se u to doba moglo legalno iznijeti novca samo u protuvrijednosti 150 dolara, pa su stotine tisuća ljudi imale već razvijene sisteme kako novac prenijeti preko granice. Zato se novac neko vrijeme švercao među stijenkama termos-boca, odjedanput su ljudi na put u Trst počeli masovno nositi kavu u termosicama… Bivši slovenski carinik priča kako su ljudi novac znali zamotati u papir i ugurati u rektum, u potplate cipela, unutrašnjost fotoaparata…

Gužve petkom i subotom

Opisujući atmosferu tadašnjeg grada, nekadašnji vlasnik dućana na Ponte Rossu kaže: “Puštao bih po 200 ljudi odjednom u dućan. Najveće su gužve bile petkom i subotom. U dućanu se ne bi mogli pomicati.” Subotom bi u grad preko slovenske granice stiglo po 500 autobusa, a mnogi su dolazili vlakovima i automobilima. Iz Ljubljane i Rijeke se u Trst išlo ne samo u kupovinu nego i na kavu, kratak izlet.

Dragan Velikić prisjeća se kako se 80-ih espresso tek počeo piti u Jugoslaviji, no automati u kojima su ga radili nisu bili kvalitetni, vjerojatno su bili istočnoeuropske proizvodnje, “ta kava je bila vodenkasta, kapučino nikada nije imao onu pjenu kao u Italiji…”

I dok većina odlazi po kavu i traperice, umjetnici i intelektualci u tom istom Trstu traže prozor u svijet. Željko Senečić u filmu podsjeća kako su u tršćanskom Il Piccolu, koji se moglo kupiti u Zagrebu, prijepodne znali vidjeti koji film igra u tamošnjim kinima, sjeli bi potom u auto i odvezli se u kino u Trst. U to doba dobitnici Oscara iste su sezone igrali u Trstu, a u Zagrebu su stizali za pet-šest godina.

U Trst se išlo i u knjižare, po romane, stripove, po CD-e, čak i klasične glazbe jer, kako kažu, u Zagrebu je tada, osim recentnih izdanja ploča sa Zapada, nedostajao širi izbor i Mozarta, Beethovena, Bacha.

U filmu Alessija Bozzera govore brojni umjetnici iz zemalja bivše Jugoslavije, osvrćući se na svoja iskustva Trsta. Rade Šerbedžija priča kako je 90-ih, u Londonu, napisao pjesmu o Ponte Rossu. “Pisao sam o tome kako se obično dva puta godišnje odlazilo u Trst. Imao sam 14-15 godina kad me je majka vodila u Trst. Išli smo autobusom, dugo, dugo. Jeli smo neke sendviče od kojih sam ja pokvario stomak.” Išli su, kaže, kupiti zelene i plave šuškavce, crnu čokoladu, rižu, talijansku pastu, crno vino u dvolitrenim bocama, pletenim sa strane. Obavezno se kupovala mortadela. “Išli smo da se dotakne to nešto nestvarno, to nešto drugačije…”

Traper kao uniforma
 

Iz Pule se, govori Dragan Velikić, obično išlo subotom, jutarnjim autobusom, a vraćalo u pola šest poslijepodne. Lutali bi, kaže, on i prijatelji, gradom, neopterećeni kupovinom. Kupovali su vino i knjige. “Graničari bi pitali: ‘Imaš nešto za prijaviti?’ Ta kombinacija vino i knjige silno je dobra, jer knjiga znači ‘on je ozbiljan’, ali vino znači ‘on pije, dakle on je normalan’.”

Slavenka Drakulić prisjeća se što su tad značile traperice: “Rođena sam 1949. i mi smo zapravo prva generacija koja je kupovala jeans u Trstu. To je bio statusni simbol, nešto važno bez čega se nije moglo biti, što se moralo pokazati u školi, na ulici.” “Doživljaj je“, kaže, “bilo vidjeti te osvijetljene izloge, prepune svega i svačega, stvari koje se nisu mogle dobiti kod nas. Trst je tada za nas bio kao nekakav izlog kapitalizma.”

Tada popularne “rifle” u Trstu su se mogle kupiti za 6000 lira, u nekadašnjoj Jugoslaviji prodali bi ih za protuvrijednost od čak 40.000 lira. U to doba Talijani dnevno šiju 50.000 traperica.

Goran Bregović kaže da su odlasci u Trst i gledanje festivala San Remo na televiziji bili “dvije točke koje su nas izvodile malo van. Svi su kupovali jeans od švercera, koji su ovi švercali iz Trsta. Bilo je prirodno da na omotu moje prve ploče bude boja jeansa. Ljudi vole uniforme, a jeans jest kao uniforma. To je bila neka nova uniforma u kojoj smo se svi bolje osjećali nego u onoj staroj”.

Film je premijerno prikazan na Liburnia film festivalu. Dokumentarac talijansko-hrvatsko-bosanske koprodukcije ovih dana se, osim u zagrebačkom kinu Europa, prikazuje i u rovinjskom kinu Antonio Gandusio, varaždinskom kinu Gaj, splitskom kinu Karaman, zabočkoj Zelenoj dvorani, riječkom Art kinu, pulskom Kinu Valli te samoborskom kinu.

Fotografije: Tanja Kanazir i privatna arhiva

 

Izdvajamo

Iz drugih medija