Karla je majka dviju kćeri. Jedna ima dvadese pet, a druga dvadeset sedam godina. Kaže da je u vezi s roditeljstvom ništa posebno ne živcira: “Ali ono što ja možda osjećam u ovom pitanju, što su teškoće majčinstva... Nije važno jesam li u pravu, ali evo ti odgovor. Gle, zna biti jako teško, jako teretno... Čak to i ne bih dovela u ikakvu vezu sa seksualnom orijentacijom, naprosto imaš u glavi misao kolika je to odgovornost imati pokraj sebe mala ljudska bića, koja ti 'učiš' životu. I koja moraš pustiti da sami padaju i ustaju se, plaču i tuguju, zajebu i odu... A ti si tu za njih, ma što bilo. I podrška si im, i čuješ ih.”
Privatni život
I da, Karla je lezbijka. I sjajna mama, po riječima njezinih kćeri koje su je dopratile na intervju i uzele joj karticu jer idu u šoping za novog malog člana obitelji, psića Keku. Karla je također i izvrsna prevoditeljica i instruktorica plivanja. Upozoravam je da ću ispitivati glupa i naivna pitanja, s obzirom na to da ne znam ništa o njezinu privatnom životu, a aspekt tog života u interesu je ovog teksta. Do Karle (47) sam došao preko autorica, psihologinja koje su nedavno objavile knjigu “Ja nisam gej mama, ja sam mama – roditeljstvo LGB osoba u Hrvatskoj“ (Jesenski i Turk, 2016.). Tako i krećem, pitanjem kako je odlučila postati majkom? Odnosno, kakav je put bio do roditeljstva, s obzirom na to da je lezbijka i da živimo u Hrvatskoj? Karla se grohotom nasmije.
“Čuj, duga veza, jako duga veza koja seže iz vremena studiranja. Gledajući s distance na roditeljstvo i partnerski život… sve se to trebalo baš tako dogoditi. Prvo je postojala moja osobna odluka vezana uz roditeljstvo i želju da imam žensku djecu. Da, oduvijek sam željela i govorila samo o kćerkama. Samo se još trebalo zaljubiti u 'pravog' muškarca. Odluka o imanju djece nastupila je u klasičnoj shemi heteronormativnih obitelji u Hrvata, udaja pa tek onda djeca. Preporuka je baš tim redoslijedom, naime, ako ne znate”, objašnjava kroz smijeh.
Dvije kćeri
“Ja sam tada bila vrlo heteroseksualna i 'ispravna', a moja majka Hercegovka zadovoljna svime osim odabirom supruga. I da ti kažem – bila je apsolutno u pravu. U nadolazećim godinama, nakon udaje, završila sam fakultet, zaposlila se i rodila dvije kćeri. Tina i Petra rođene su u Zagrebu. Nakon nekoliko godina preselili smo se u manje mjesto na jugu Hrvatske. Da ti iskreno kažem, ne volim ni izgovarati to ime. Obje trudnoće bile su mi divota, osim dijela u kojem dvaput dnevno povraćam.”
Je li joj roditeljski coming out, priznanje kćerima da je lezbijka, bio stresan? Odnosno, koliko je stresniji od priznanja prema široj zajednici? Karla se nerado prisjeća tih dana, ali potvrđuje da je bilo nelagodno. “Bio je grozan, najgrozniji. Nije nešto na što se možeš pripremiti, predvidjeti ili prevenirati. Moj je bio kao mali cunami. Ne bih uopće stavljala ni znak jednakosti ni ikakav matematički znak između te dvije pojavnosti. Fundamentalan postulat koji sam ja naučila i usvojila tijekom godina roditeljstva i interakcije sa svojom djecom je da poštujem njihove odluke, da uvažavam njihovo mišljenje i prvenstveno... da ih čujem. Sve je izostalo u slučaju mog coming outa. Način na koji se sve to saznalo utjecao je u jednoj mjeri na reakciju moje majke, no daleko od toga da nije mogla bolje. Bivši suprug bio je taj koji je obavijestio moju majku i širu rodbinu, pa sam stavljena u situaciju da 'pobirem' njihove reakcije ili izostanak iste koji je vodio u ignoriranje”, prepričava.
“Jedina osoba, krvni srodnik, kojoj sam ja sama rekla da sam gej, bio je moj brat koji je na prvu reagirao vrlo afirmativno. Uzgred rečeno, bio je to tek početak njegova procesa prihvaćanja. Proces koji je prolazila ženakojamerodila”, Karla izgovara u dahu i kroz smijeh, “trajao je oko dvije i pol godine i iznjedrio je mnoštvo negativne, agresivne i primitivne energije, koja se, nažalost, reflektirala i na moje kćeri. Moja majka si nije mogla pomoći i izlagala ih je razgovorima koji su bili vrlo neprikladni za bilo kakav uzrast, a kamoli za njihovih tada osam i deset godina. Naravno da se sve odnosilo na moju seksualnu orijentaciju i sve je promatrala samo kroz tu prizmu. Bila sam i neadekvatan roditelj, jer bolje je ostati i u takvom braku nego nakaradno živjeti, i lošija verzija kćerke, dok sam tjedan dana prije no što je saznala bila skroz okej. Zvala je i Zvjezdana Linića i Mirjanu Krizmanić i slala me u crkvu kako bi se to bolesno stanje uma riješilo.”
Rezultat je bio očekivano loš, a u trenutku kada su se Karla, njezina tadašanja partnerica i Karline djevojčice odselile u novi stan, dinamika odnosa se jako promijenila. “Cure više nisu bile izložene bakinom kontinuiranom verbalnom maltretiranju i same su birale koliko će vremena provoditi s bakom i pod kojim uvjetima.” Karla je živa, glasna žena, duhovita, a dok vodimo ovaj razgovor, mrvicu preglasno, svako malo “dolete” pogledi gostiju kafića koje ne znam ocijeniti. Jesu li znak podrške ili osude? Možda nije ni važno. Pitam ju je li se bojala okoline koja nije nimalo blagonaklona, prvenstveno radi djevojčica.
Agresija
“Sve u vezi mog coming outa odvijalo se toliko brzo i tako nepredvidljivo žestoko da sam u veoma kratkim intervalima razmišljala o reakciji okoline. Moj coming out i coming home odvijao se u gotovo identično vrijeme. U tom životnom periodu sam preživljavala, a ne živjela, i razmišljala o tome kako da djecu izvučem iz potencijalno toksičnih situacija i uspostavim balans. Inače nisam osoba koja pridaje veliku važnost mišljenju susjeda, familije, tete iz kioska i slično. Relevantni su ljudi kojima sam 'izložena' i koji su meni važni, i u tom svom svijetu ću graditi odnose. Strah koji se javljao je bio vezan uz kćerke, jer su u ranoj dobi bile svjedoci fizičke agresije, najbliži su ih emocionalno ucjenjivali i njima manipulirali. Naravno, sve to zato što sam promijenila seksualnu orijentaciju. Tako da je ono što okolina misli minoran životni fakt.”
Kako se taj strah pobjeđuje? “Ne volim docirati u vezi s tim. Ne dopuštaš strahu da te paralizira, promišljaš bitno, osluškuješ i radiš najbolje što umiješ. A meni je misao vodilja bila da svi moramo živjeti autentično, poštovati različitosti i 'naganjati' sreću na dnevnoj bazi. Da sam živjela život 'ispod radara', odašiljala bih pogrešnu poruku i moja djeca bi preuzela taj obrazac. Ja sam im bila svakodnevni primjer i od mene su između ostalog 'učile', pa je bilo od velike važnosti da nauče fundamentalne ljudske vrijednosti.”
Kakvu je diskriminaciju Karlina LGB obitelj doživljavala? “U vrlo maloj mjeri u odnosu na sve ono što mi je poznato da su doživljavali prijatelji ili poznanici. Ne bih da zvuči pretenciozno, ali ono što želiš to i privlačiš. U našem malom svemiru stvari smo posložile tako da nam okolina čini što manje smetnji. Kontakt sa susjedima, doktorima, školom i ostatkom svijeta, koji je bio bitan za integraciju u društvo, odvijao se prirodno i po osjećaju. Djecu sam pitala žele li da se u školi zna u kakvoj obitelji žive, jer smo pretpostavile da će, na primjer, ponekad i moja partnerica otići po cure pred školu. Nisam dobila unisoni odgovor, jedna kći je rekla ne, a druga da. Do kraja osnovne škole rekle su najboljim frendicama, a Tina je odabrala zadnji dan škole, onaj domjenak s roditeljima povodom kraja osnovne škole, da baš svima kaže”, prisjeća se Karla.
“Naime, njihova doktorica opće prakse je nekako shvatila da je moja partnerica curama teta, pa smo ju ostavile da živi u tom uvjerenju. I za to smo pitale cure, žele li da kažem doktorici tko je ustvari ta 'teta', ali su rekle da ni slučajno, jer je fora kak' je doktorica munjena. Za susjede ne znam što su mislili, nitko nikada nije postavio to pitanje, mada smo s nekima bili vrlo dobri. Na radnom mjestu su tu činjenicu, da živim u istospolnoj zajednici, znali moji prijatelji. Isto tako i kod partnerice”, priča.
“Jedina bitna situacija u kojoj smo bile diskriminirane dogodila se kad sam bila na službenom putu izvan Hrvatske, a mlađa kći se oporavljala od operacije tonzila. Situacija se zakomplicirala, počela je krvariti pa ju je partnerica odvela na hitnu. Bilo je nužno da joj izvedu manji operativni zahvat kojim će joj ukloniti ugruške. Za takvo što je trebalo potpisati pristanak na zahvat, no partnerica na to nije imala pravo. Ona je doktoru sve objasnila – da majke nema u Hrvatskoj, da ona brine o djeci i da su njezina odgovornost – no ništa nije bilo dovoljno. Naglašavam da je Petra i dalje iskašljavala krv, nije joj bilo ništa bolje, no doktor je inzistirao na potpisu krvnog srodnika. Epilog priče je taj da se u dva sata poslije ponoći odlazi po moju majku, dovodi ju se na KBC Rebro, ona potpisuje pristanak i Petra odlazi na operaciju.”
Sve je isto
Danas, kada opisuje svoju LGB obitelj i njezinu raznovrsnost, koja se ponešto izmijenila, Karla duhovito kaže: “Sada je to malo drugačija situacija, nisam već godinama s tom partnericom iz priče, a djeca su se razbježala, pa ti sada mogu navoditi samo neke primjere iz prošlosti.”
“Znaš, kad podvučeš crtu, u svakodnevnom životu tu nema bitnijih razlika. Ja bih rekla da moje prijateljice koje žive sa svojim muževima i djecom jednako funkcioniraju na dnevnoj bazi. I mi smo trčale i razvozile cure na sport, muzičku, pa opet na sport... Roditeljski, izleti, doktori, računi, kina, rođendani, godišnji odmori, festivali, kampiranja... Ono što su moja djeca 'dobila' kroz tu različitost, kroz druženje s našim prijateljicama i općenito zbog same izloženosti toj tematici, visoka je svijest o problemima koje gej populacija ima u Hrvatskoj, ali i empatiju, prihvaćanje i poštovanje različitosti. Sve je to primjenjivo na manjine, potlačene, obespravljene, siromašne...”
“Ono što su one pak odašiljale u svom socijalnom krugu je da LGB obitelji imaju slične brige, nedoumice, strepnje, želje, osjećaj sreće, kao i ostatak svijeta. Na primjer, ja sam ih kao manje vodila u grad na Gay Pride, nismo išle u povorci dok su išle u osnovnu školu, ali su one u srednjoj školi sa svojim prijateljima bile u povorci. U srednjoj školi je mlađa kći s frendicama imala inicijativu da osnuju 'gay straight alliance', no škola nije imala sluha i inicijativu je onemogućila. Obje su išle u V. gimnaziju i već prvi tjedan je starija kći na jednom satu, na kojem su opisivali obitelj u kojoj žive, rekla da živi sa sestrom, mamom, maminom curom i psom. Tako da je dvije godine kasnije Petra došla na pripremljen teren, jer su svi znali da joj je mama lezba”, šali se Karla. “Znaš, ja bih rekla da je njihov život u LGB obitelji bio život s više boja, u doslovnom i prenesenom značenju.”
Čista ljubav
Kad govori o majčinstvu, Karla je vrlo ponosna na svoje kćeri. Jedna studira na Akademiji, dok je druga na Medicinskom fakultetu.
“Ako si u kojem aspektu ličnosti bio emotivno skučen, u ekspresiji emocija, djeca te naprosto otvore. Ali, ozbiljno, mene moje kćeri i dan-danas uče. Uče me o sebi, pokazuju mi kako se mijenjaju, uče me o meni i time mi govore da je svašta moguće, 'tjeraju' me na angažman, na prisutnost, na budnost, a sve ide iz čiste ljubavi. Nema tu nikakve hijerarhije, nema podjela uloga.”
U tom trenutku Karli zvoni telefon, ona govori: “Joj, oprosti, stižeeeeem!” Spušta slušalicu i objašnjava: “Čuj, stari, super je bio ovaj naš razgovor, ali čeka me žena. Moramo u dućan po novu fotelju. Štenac nam je staru grdo izgrizao.”
Pozdravlja me smijući se i za kraj me moli da joj ime u tekstu promijenim u Karla. Kaže da je Karla bila prva cura u životu u koju se zaljubila.
Autorice knjige “Ja nisam gej mama, ja sam mama” Antonija Maričić, Marina Štambuk, Majda Tadić Vujčić i Sandra Tolić komentiraju: “LGB obitelji trenutačno imaju status 'ugrožene skupine', a taj status nose jer su im ugrožena osnovna ljudska prava. Što to znači? To znači da nemaju isti status kao heteroseksualne osobe. Naime, u Hrvatskoj, bez obzira na donošenje Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, gejevi, lezbijke i biseksualne osobe i dalje nemaju ista prava kao heteroseksualni parovi. eke odrednice koje ih čine neravnopravnima su nemogućnost umjetne oplodnje, kao i nemogućnost posvajanja djece.“
Psihologinje Sandra Tolić, Antonija Maričić, Maja Tadić Vujčić i Marina Štambuk napisale su knjigu “Ja nisam gej mama, ja sam mama”