GLOBUSOVA EKSPERTIZA

Olimpijski uspjeh Hrvatske: Razlog za brigu, a ne sreću!

    AUTOR:
    • Ivan Ivković

  • OBJAVLJENO:
  • 19.08.2016. u 06:16

2016 Rio Olympics - Rowing - Final - Men's Double Sculls Final A - Lagoa Stadium - Rio De Janeiro, Brazil - 11/08/2016. Martin Sinkovic (CRO) of Croatia and Valent Sinkovic (CRO) of Croatia celebrate their gold medal. REUTERS/Patrick Smith/Pool FOR EDITORIAL USE ONLY. NOT FOR SALE FOR MARKETING OR ADVERTISING CAMPAIGNS.
REUTERS

Hrvatska je postala dio elitnog društva uz samo dvije zemlje koje imaju manje od pet milijuna stanovnika, a gotovo će sigurno imati deset, pa možda i više, medalja. Prva je Novi Zeland, druga je Jamajka

Sport je u mnogočemu preslika društva. Kada se pogleda koje su zemlje sportski najuspješnije, a Olimpijske igre najbolji su prikaz toga, na vrhu ljestvice uvijek su one koje imaju najviše resursa u najširem smislu – populacijskom, kulturnom, investicijskom i u znanju. Uz iznimku nekih autoritarnih društava (Kina i Rusija su tu na čelu), to su ujedno i zemlje gdje je život najljepši, a populacija najbogatija. Ako je suditi po tome, u Hrvatskoj teče med i mlijeko ili samo što nije počelo. Jer ovo će za Hrvatsku biti najuspješnije Olimpijske igre jer će hrvatski olimpijci gotovo sigurno osvojiti više od šest medalja, a potpuno je realno očekivati da bismo mogli i do dvoznamenkastog broja odličja.

Uređenost društva

Sasvim otvoreno, to je iznimno velik sportski uspjeh. Hrvatska je tako postala dio elitnog društva uz samo dvije zemlje koje imaju manje od pet milijuna stanovnika, a gotovo će sigurno imati oko 10 medalja. Prva je Novi Zeland, po svim kategorijama najbolja zemlja na svijetu, kako po sreći stanovništva, tako i po uređenosti društva. Gotovo je nevjerojatno da je jedna toliko mala zemlja uspjela dati čak 199 natjecatelja, ali to samo govori o činjenici da se kompletna populacija bavi sportom, a da je društvo dovoljno bogato da im to omogućuje. Iako imaju gotovo 6 milijuna stanovnika, slični principi vrijede i za Dansku, koja bi također mogla do 10 medalja.

Drugi primjer je Jamajka, zemlja koja nastupa isključivo u atletici, te s obzirom na potpuno superiorne genetske predispozicije stanovništva (ali i blizinu SAD-a), uvijek može računati na desetak medalja, što su pokazali i u Londonu, gdje su ih osvojili 12. Imaju jednog od najvećih sportaša u povijesti Olimpijskih igara u liku Usaina Bolta, ali i čitav ešalon sprintera i sprinterica koji bi ponovno mogli dominirati u svojim disciplinama. Iako nemaju sportsku populaciju, raznovrsnost ili broj natjecatelja Novog Zelanda i Danske, koriste tuđe resurse (one iz SAD-a) i superiorne genetske predispozicije zbog kojih mogu računati na uspjeh.

Hrvatska je potpuno neusporediva s Danskom ili Novim Zelandom, kao i s Jamajkom. Ne treba ulaziti u dublje analize (iako one postoje) da bi se zaključilo kako je kod nas sportska infrastruktura (ali i sportska kultura) u puno lošijem stanju nego na Novom Zelandu te da se značajno manje ljudi (u svakoj životnoj dobi, pogotovo trećoj) bavi sportom. Također, još smo dalje od genetske superiornosti Jamajčana. Stoga se postavlja pitanje: bez neke toliko izražene prednosti, bilo genetske ili investicijske, je li uspjeh hrvatskih sportaša još i veći nego što se na prvi pogled čini?

Ako sport doista jest ogledalo društva, onda sam popis hrvatskih olimpijaca otkriva mnogo.

Momčadski sportovi

Na otprilike polovici natjecanja, od zemalja koje se nalaze među top 30 zemalja, gdje će Hrvatska nedvojbeno do kraja i ostati (a realno je očekivati i top 20), samo Iran ima nepovoljniji odnos natjecatelja i natjecateljica. U blizini je još samo Južna Afrika. Gledajući najuspješnije zemlje Olimpijskih igara, one sve redom imaju približan odnos 50-50 po spolu. Tako se Hrvatska (a slično je i u drugim sferama društva) našla odmah iza Irana, društva u kojem presudnu ulogu ima religija i koje je poznato po diskriminaciji žena u svim sferama života.

Druga stvar koja je vidljiva je odnos ekipno-loptaških sportova i ostatka natjecatelja. Sličan odnos, nimalo začuđujuće, ima još samo Srbija, iako naši susjedi imaju podjednak broj muških i ženskih natjecatelja.

Dva se zaključka nameću sama od sebe. Hrvatska je zemlja koja preferira momčadske loptaške sportove, gdje nastupa u tri od šest sportova (ne računajući hokej na travi). Hrvatska nastupa u košarci, rukometu i vaterpolu, a nema je u nogometu, odbojci i ragbiju i to odlično prikazuje situaciju u hrvatskom društvu. Nogomet je neprijeporno najvažniji sport, a i svi drugi bude emocije kakve niti jedan individualni sport nikad nije, uz tek povremenu iznimku nastupa Janice Kostelić, Blanke Vlašić ili Gorana Ivaniševića.

Nedostatak podrške

I baš zato je pomalo paradoksalno da će polovica ili više hrvatskih medalja doći iz veslanja i jedrenja, dva sporta do kojih je, budimo iskreni – malo kome stalo. Također, Hrvatska je već drugi put zaredom zlatna u trapu, gdje Josip Glasnović, isto kao i Cernogoraz prije njega, mora trenirati u inozemstvu te ovisiti o vlastitim sredstvima. U strogom smislu riječi, naši veslači, jedriličari ili strijelci nisu hrvatski sportaši, jednako kao što to nisu Janica Kostelić i Blanka Vlašić.

Kao što su Kostelići i Blanka Vlašić proiz­vod neviđene volje i ustrajnosti Ante Kostelića i Joška Vlašića, tako i svaki uspjeh veslača, jedriličara ili strijelaca iza sebe ima sličnu priču. A to je priča o nedostatku bilo kakve podrške, barem iole nalik na onu kakvu imaju sportaši u Danskoj ili na Novom Zelandu. I nije posrijedi samo financijska podrška HOO-a, nego i šira podrška ljudi, koji mare za te sportaše tih nekoliko dana dok traju uspjesi na Olimpijskim igrama, da bi poslije toga bitni ponovno postali samo momčadski loptaški sportovi, a prije svih nogomet.

I zato naši sjajni olimpijci nisu hrvatski sportaši. Ne zato što nisu zaslužili sve nas, a time i Hrvatsku, nego zato što Hrvatska jednostavno ne zaslužuje njih. Ne zaslužuje ih zato što kao društvo sve ostavljamo na individualnoj inicijativi, na volji, trudu i sredstvima tih iznimnih pojedinaca, bez imalo šire društvene podrške. Ne zaslužuje ih zato što sami sebi plaćaju metke i koješto drugo, jer zajedno sa svojim trenerima obavljaju posao za koji nitko nije plaćen, a kamoli adekvatno. I zato kad naši veslači i jedriličari pobijede Novozelanđane, a pucači Talijane, to je nevjerojatan uspjeh.

Dok slavimo njihove medalje, budimo svjesni da su one upravo njihove, a nimalo naše.

Gdje je sistem?

Otkad nastupa samostalno, Hrvatska je na Olimpijskim igrama uvijek u vaterpolu, gotovo uvijek u rukometu i relativno redovito u košarci, barem u muškoj konkurenciji. Naše su muške selekcije nastupile u ta tri sporta čak 15 puta. Naše se ženske selekcije, međutim, dosad na OI nastupile dva puta; jednom u odbojci 2000. i jednom u košarci 2012. Niti jedna nacija na svijetu, koja relativno redovito participira u ekipno-loptaškim natjecanjima, nema nepovoljniji odnos muškog i ženskog sporta. Zamislimo se nad time, jer i to jasno pokazuje nedostatak sistema.

Da sistem postoji, on bi jednako integrirao dječake i djevojčice, jer teško je zamisliti da su to sportovi u kojima ženska populacija ne uživa. Uostalom, ranije smo to i imali. Dok smo nosili naslijeđe "starog sistema", ženski su rukomet i odbojka sredinom i krajem 90-ih davali odlične rezultate. Postojao je sustav koji se mogao nastaviti i eventualno iskustva prenijeti na nogomet i vaterpolo. Danas smo, međutim, u svemu na marginama.

Za razliku od ženskog ekipnog sporta, očito je da u muškom postoji dovoljan broj roditelja i pojedinaca koji će gurati mušku djecu da postanu profesionalci jer tu se okreće priličan novac, pogotovo u nogometu. U ženskom je sportu daleko manje novca, a potreban je sustav da bi se uspjelo. Sustav koji smo nekoć imali, a danas smo ga se odrekli.

I zato čak i u onom što najviše volimo, muškom momčadsko-loptaškom sportu, sustav je taj koji nas toliko često iznevjeri. U onim trenucima kada košarkaši ne znaju tko će im biti izbornik nekoliko mjeseci prije početka najvećeg natjecanja, u onim trenucima kada treneri bez ikakvih rezultata postaju izbornici te u onim trenucima kada izbornici umjesto da hvale svoje igrače zazivaju izvanzemaljske sile, vidimo nedostatak sustava.

Klupa i talent

A to je zapravo nedostatak znanja, nedostatak struke koji nastaje kao direktna posljedica. Kad bismo to imali, onda izbornicima ne bi mogli postati oni koji su za dvije klase lošiji od igrača i onda ne bismo izgubili ženski ekipni sport. Ovako se možemo samo nadati da onaj koji sjedi na klupi neće poništiti talent onih koji su na terenu, jer to nam je maksimum, osim kada izborničku klupu ne preuzme netko poput Ratka Rudića, koji također nema nikakve veze s onim što je hrvatski sport posljednjih 20 godina. On je, kao i Velimir Kljajić, Tomislav Ivić ili Nikolaj Karpolj, dio nekog drugog svijeta.

Sport jest preslika društva, ali u Hrvatskoj ne teče med i mlijeko. Zemlja smo koja diskriminira žene, kojoj nedostaje sustav, gdje su vrijednosti poremećene i ne cijeni se znanje. Unatoč tome, kako u sportu tako i u drugim sferama života (znanost, umjetnost...) imamo iznimnih pojedinaca koji uspiju unatoč tome što su Hrvati. I zato, sasvim paradoksalno, hrvatski je uspjeh na OI razlog za brigu koja treba dovesti do promjena, a ne za veselje.

Izdvajamo

Iz drugih medija