Suvremeni plesni pokret ni danas, stotinu godina nakon što je Isidora Duncan odbacila kruta pravila baleta i zaplesala lišena papučica i baletnih pački, ne ostavlja promatrače ravnodušnim. Mnogi ga, nažalost, ne razumiju - problem plesne umjetnosti u našoj zemlji je premalo razvijena publika koja će ga razumjeti i u njemu posve uživati. No, razumjeli ples ili ne, emociju svatko osjeća. Dobra predstava je dobra predstava bez obzira na plesni stil - to je predstava koja nas dotakne, uznemiri, rasplače i obraduje.
Neke od takvih predstava zacijelo će se moći vidjeti na festivalu suvremenog plesa, pokreta i igre za mladu publiku Kliker, koji je ovoga tjedna počeo u Zagrebu, Varaždinu, Splitu i Rijeci. Pokrenula ga je i iza njega stoji Sanja Tropp Frühwald, plesačica i koreografkinja suvremenog plesa koja je festival pokrenula 2009. godine u rodnom Varaždinu. U počecima je to bio mali, lokalni festival na kojem se prezentirala domaća plesna scena. Nadala se da će jednog dana postati puno veći, a to se i dogodilo – ove godine festival traje dva tjedna i održava se u čak četiri hrvatska grada.
Plesna akademija
Sanja je umjetnica koja dio vremena živi i radi u Beču sa suprugom Tillom Frühwaldom, glumcem i redateljem, te njihovo dvoje djece: Jaša ima sedam godina, a Mila 11 mjeseci. Jaša se već bavi kazalištem i izvođač je u nekoliko profesionalnih kazališnih produkcija, dok je Mila majci neprestana inspiracija, s obzirom na slobodu i nesputanosti svojih prvih pokreta. Sanja uspješno kombinira privatni i poslovni život: premda dosta radi u Beču, kao koreografkinju, voditeljicu radionica i plesačicu put je, osim diljem Europe, redovito dovodi u Hrvatsku. Toliko često, zapravo, da bi se moglo reći da konstantno živi na relaciji Beč-Zagreb.
Takav tempo nije lagan, priznaje, ali kaže kako je u njezinu slučaju točan onaj klišej da, ako radiš posao koji voliš, ne osjećaš umor.
“Plesom se profesionalno bavim od 2001. godine kad sam surađivala s redateljem Marijem Kovačem te kolegicama iz tada svježe oformljene EkScene, ali sve se intenziviralo nakon što sam 2007. godine diplomirala na Eksperimentalnoj plesnoj akademiji u Salzburgu. Tada smo oformili VRUM, umjetničku organizaciju koja upravo ovim festivalskim izdanjem slavi 10 godina svog postojanja, i krenuli u produkciju autorskog umjetničkog rada u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Dosta sam projekata radila vani, stekla puno iskustava i upoznala niz ljudi. Upravo to iskustvo rada dalo mi je snage da krenem s festivalom”, priča Sanja.
Kaže kako su stvari sjele na svoje mjesto u trenutku kad se u HNK Varaždin ukazala potreba za suvremenim plesnim programima. S tim je kazalištem bila vezana od najmlađih dana i shvatila je kako je došlo idealno vrijeme za buđenje plesne scene izvan Zagreba. Festival, koji je u početku jednostavno nazvan Dani suvremenog plesa u Varaždinu, krenuo je 2009. godine. Najprije se krenulo s pilot programom, koji je bio prilično uspješan, sjeća se Sanja. Priča je na neki način, dodaje, rasla sama od sebe.
Deset godina
Festival se počeo odvijati jedan ili dva puta godišnje, a ove je godine dosegao deseto izdanje. Nakon sedam izdanja Dani suvremenog plesa transformirali su se u Kliker festival. Nije do toga došlo naglo: najprije je Kliker bio samo jedan dio programa DSP-a, namijenjen djeci i mladima. No, s obzirom na ogroman uspjeh i veliku potražnju za upravo tom vrstom programa, festival je od svoje posebnosti stvorio specifičan, specijalizirani brand i koncentrirao se upravo na razvoj mlade plesne publike.
“Čini mi se da je to logičan razvoj. Umjetnička organizacija VRUM već je nekoliko godina koordinator Kliker platforme – nacionalne platforme za razvoj suvremenog plesa za djecu i mlade. S njima se velika količina naših aktivnosti polako, ali sigurno okrenula prema mladoj publici, razvoju mlade publike, produkciji autorskih radova namijenjenih djeci i mladima te temama koje su za djecu, mlade i njihov razvoj, ali i za njihove obitelji važne. Pratili smo vlastiti umjetnički razvoj, vlastite afinitete i birali vrstu rada koja će pred nas staviti prave izazove. S druge strane zato što smo osluškivali bilo i feedback naše publike, zaključili smo da je trenutak sazrio da se fokusiramo i usmjerili smo svu svoju pažnju koju ta programacija i zahtijeva”, kaže Sanja.
Učimo o sebi
Od početka je imala jasnu viziju kako bi željela da sve izgleda: i sam Kliker festival je zapravo više suradnička platforma nego isključivo koncentrirana prezentacija umjetničkih radova. Publici se prikazuje veći broj visoko kvalitetnih međunarodnih produkcija namijenjenih svim uzrastima, ali, pojašnjava, publika sama sudjeluje u kreativnim procesima, puno je interakcije, a održavaju se i brojne radionice za sve - od djece preko pedagoga i odgajatelja do profesionalnih plesača. Otvaraju se rezidencijalni programi za umjetnike i umjetnički laboratoriji - pruža im se prostor za istraživački rad, koji je prijeko potreban, te zatim i scena na kojoj će svoj rad moći i prezentirati.
“Kliker je suradnička platform kroz koju trenutno surađuje deset hrvatskih organizacija i kroz koju želimo razviti suvremeni ples za mladu publiku. Kroz cijelu godinu razvijamo različite programe i to ne samo za djecu, već za različite profile korisnika, pa se tako kroz njega obraćamo mladima, obiteljima, profesorima, odgajateljima... Želimo ples približiti svima jer je on način kroz koji učimo o sebi i drugima, kroz koji lako komuniciramo preko svih granica, vrsta ekspresije koja liječi društvo…”, dodaje Sanja.
Pojašnjava kako se tijekom godine, kroz međunarodni projekt Generator, diljem naše zemlje odvijaju brojne edukacije, namijenjene odgajateljima djece predškolskog uzrasta, a u pripremi je i Teen Generator, poglavlje istog projekta namijenjeno mladima, ali i nastavnicima i profesorima u školama. Cilj je pedagozima približiti suvremeni ples, kako bi oni dalje to znanje lakše mogli prenijeti djeci u svom svakodnevnom radu. Radionice su drugačije: nitko na njima ne sjedi i sluša, već se materija savladava kroz praksu koja je vrlo specifično oblikovana. Odnosno, vođeni su onom Nietzscheovom: “Oni koji nisu čuli glazbu smatrali su ludima one koji su plesali.”
Jedino direktno iskustvo pomaže nam da razumijemo, a ako stvari gledamo izvana, nećemo ih shvatiti do kraja, a onda ne možemo prenijeti drugima, posebno ne najiskrenijoj od svih publika – djeci. Sam projekt, nazvan “Vježbenica za pokret i ples” je u procesu verifikacije pri Agenciji za odgoj i obrazovanje, kako bi se pedagozima širom Hrvatske mogao efikasnije provoditi – potreba i potražnja je, naime, ogromna.
“Osim toga, nastojimo djeci približiti kazalište, tako da ga razumiju i zavole. U suradnji s mnogim kazališnim kućama organiziramo posjete, pa šeću garderobom, tehnikom, scenom... Nauče neke osnovne kazališne pojmove, vide gdje nastaje umjetnost i taj im prostor više nije nepoznanica. Posjećujemo djecu u njihovim vrtićima i školama, radimo s njima, uključujemo ih u naše umjetničke procese kao stručnjake. Naravno, nakon toga dolaze i na same predstave. Sve su to veliki projekti, puno toga još treba napraviti, ali smo svjesni činjenice da publiku treba obrazovati od najmanjih nogu”, kaže Sanja.
Prošle godine pokrenuli su novi program pod nazivom “Klikofonija”: djeca su odlazila na predstave u ulozi novinara i kritičara, pisali su tekstove, snimali radijske emisije i video priloge, radovi su, naravno, objavljeni. Bio je to još jedan korak u smjeru obrazovanja publike da kritički promatra neku predstavu, što je u našoj zemlji još novost.
Težak pokret
Njihovi su programi usmjereni na djecu iz još jednog razloga, pojašnjava. Djeca, naime, s umjetnicima dijele isti jezik - dok suvremeni ples ponekad ima problema u komunikaciji s odraslom publikom, s djecom ih to ne muči. Oni su, kaže Sanja, u prijateljstvu sa svojim tijelom, uključeni su u pokret i igra im je bliska, a lako razumiju i apstrakciju koju ponekad nosi neverbalna umjetnost, i za razliku od mnogih odraslih otvoreni su prema onome što tijelo može napraviti, bez da osvijeste koliko je neki pokret zapravo težak.
“Smatram kako ne postoji razlika između kazališta za djecu i odrasle, osim što je kazalište za djecu važnije”, smije se Sanja.
Radeći s djecom shvatila je kako je najbolje započeti s njihovim plesnim obrazovanjem što ranije - u dobi kada su još posve otvoreni prema pokretu.
“Jedan od naših najpopularnijih programa je ‘Baja buf’ - događanje za bebe do dvije godine i njihove odrasle. Nevjerojatno je kako bebe mogu izvrsno neverbalno komunicirati i koliko baš ovu predstavu obožavaju. ‘Baja buf’ je dosad izveden više od 300 puta diljem Europe”, pojašnjava Sanja.
Mladi koreografi
Prve plesne korake napravila je u rodnom gradu, gdje je završila i gimnaziju, no pravog je plesača u sebi otkrila tek dolaskom u Zagreb, gdje je sa 17 godina upisala Fakultet političkih znanosti. Paralelno s tim krenula je na satove baleta i suvremenog plesa, a s vremenom je, kaže, sve više plesala, a manje išla na predavanja i shvatila je kako je baš ples njezin život. Ubrzo nakon toga upisala je, pa zatim i diplomirala na svjetski poznatoj Salzburškoj plesnoj akademiji.
Tijekom karijere surađivala je s brojnim domaćim i stranim koreografima, među kojima su Wendy Houston, Tanja Zgonc, Charles Linehan, Matej Kejžar, Ted Stoffer, Michikazu Matsune, kainkollektiv, Bad Co., Petra Hrašćanec i Saša Božić... Autorica je brojnih plesnih projekata, među kojima treba izdvojiti “Jutro”, “Ptice, ptice, ptice”, “Almost”, “Something to do with death”, “Tainted”, “Vanishing Acts”, “Premiere”, “Bones”, “Baja buf”, “LARGE – javno događanje na kraju vremena”, “MINIMI”, “the killer in me is the killer in you my love”, “Črčke”…
Za svoj je rad nagrađivana na raznim festivalima u zemlji i inozemstvu te je bila hrvatski predstavnik na Biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana 2005. godine u Napulju. Dobitnica je DanceWeb stipendije na Impulstanz festivalu u Beču 2007. godine, a danas s tim istim, najvećim europskim plesnim festivalom surađuje kao plesni pedagog. Iste je godine na Platformi mladih koreografa u Zagrebu proglašena najperspektivnijom mladom koreografkinjom Hrvatske.
(Autori fotografija: Petar Borovec, Darko Gorenak, David Mihoci, Goran Škofić i privatna arhiva Sanje Tropp Frühwald)
