Izvolite, ovo je arapska kava, nudi nas Šeima Al-Zobaidy i pruža fildžane koje je u siječnju donijela iz rodnog Iraka i koji u obitelji njezina muža Wisama Al-Obaidyja imaju posebno značenje jer ih već generacijama djeca nasljeđuju od svojih roditelja. Kava se okusom ne razlikuje od one koju u Hrvatskoj nazivamo turskom. A domaćica ju je skuhala samo za hrvatske goste jer se ona i muž strogo pridržavaju ramazanskog posta za vrijeme kojeg im je od izlaska do zalaska sunca zabranjeno konzumiranje bilo kakve hrane ili pića. Oni će tako kavu popiti tek oko 21 sat navečer. Post se, kažu, u Hrvatskoj teže izdrži nego u Iraku jer su ovdje u ovo doba godine dani duži, a noći kraće.
Novi Zagreb
“Kako je tek muslimanskim vjernicima koji žive na krajnjem sjeveru Europe gdje ljeti sunce gotovo da i ne zalazi”, pitaju se Šeima (30) i Wisam (36), mladi irački par koji s dvojicom sinova Ahmedom (7) i Yousifom (4) žive u stanu od 40-ak kvadrata na osmom katu velike betonske zgrade u naselju Siget u Novom Zagrebu.
“Kad su mi iz Iraka stigli žena i djeca, ponudili su nam veći stan, ali smo odlučili ostati ovdje jer je izvrsna lokacija, oko zgrade su parkovi s mnogo zelenila, a preko puta su nam i osnovna škola i dječji vrtić. Ahmed upravo završava prvi razred, a Yousif ide u vrtić”, govori Wisama Al-Obaidy, koji je u Europu stigao balkanskom rutom u velikom izbjegličkom valu u jesen 2015.
Dobro se sjeća da je iz Bagdada krenuo 18. rujna i nakon dva tjedna stigao u Austriju, gdje je mislio da će njegov izbjeglički put završiti. No, nakon sedam mjeseci austrijske ga vlasti odlučuju deportirati u Hrvatsku poput stotina drugih izbjeglica koje su u posljednjih godinu dana stigle na temelju Dublinskog sporazuma, po kojem je za zbrinjavanje stranca odgovorna prva EU država u kojoj je registriran. A u njegovu je slučaju to Hrvatska, kroz koju je prošao u rujnu 2015. kada su još granice bile otvorene, baš kao i još oko 600.000 ljudi koji su s Bliskog istoka krenuli prema zapadnoj Europi. Samo nekoliko stotina njih svoj je novi dom našlo u Hrvatskoj.
Tečaj jezika
Došavši u Zagreb Wisam nije imao mnogo izbora nego zatražiti azil koji mu je odobren u srpnju prošle godine nakon samo tri mjeseca. Time je stekao pravo na državni stan s plaćenim režijama na razdoblje od dvije godine, financijsku naknadu, besplatan tečaj jezika, mogućnost da se zaposli i, što je najvažnije, da mu se pridruže članovi najuže obitelji. Očito je odgovorne u MUP-u, koji odlučuju kome će dati međunarodnu zaštitu, uspio dobro uvjeriti da su mu u Iraku bili ozbiljno ugroženi život i temeljna ljudska prava.
“U Iraku vladaju sektaški sukobi između raznih sunitskih i šijitskih skupina. Mi smo kao suniti živjeli u većinski sunitskoj četvrti u Bagdadu. Kuću nam je srušila bomba pa smo se preselili u stan. Dok hodaš po ulici, nikada ne znaš gdje će eksplodirati bomba ili će te netko napasti oružjem, opljačkati ili ubiti. To nisu uvjeti za normalan život”, govori Wisam i pokazuje ožiljak na desnoj natkoljenici od metka koji ga je jednom prilikom okrznuo.
U Bagdadu je radio razne poslove – kao automehaničar, vozač taksija i kuhar u jednom restoranu gdje je najčešće pripremao tradicionalna iračka jela u kojima je, kaže, riža gotovo neizostavna namirnica, a koristi se i mnogo više začina nego u Hrvatskoj. Taksiranjem mu je bilo sve teže išta zaraditi jer je Bagdad prepun kontrolnih točaka gdje razne milicije zaustavljaju automobili i onda satima tako stoje. Iz sigurnosnih je razloga, kaže, odlučio sreću potražiti u Europi, a procijenio je da je bolje da supruga s dvoje male djece ostane kod kuće jer su izbjeglički putevi puni neizvjesnosti.
“Naravno da sam se pitala hoću li ga ikad više vidjeti. No nekako smo uspijevali cijelo vrijeme kontaktirati telefonom”, kaže Šeima, koja solidno govori engleski. U Bagdadu je radila u srednjoj školi kao profesorica tjelesnog odgoja i jako je voljela svoj posao. Ona i muž su, dodaje, zarađivali dovoljno za pokrivanje svih osnovnih životnih potreba.
No otišli su jer su htjeli da njihova djeca odrastaju u miru. U bombaškom napadu koji se 2007. godine dogodio u bagdadskom hotelu Mansurmilia smrtno su stradali Šeimin otac i mlađi brat koji je imao 11 godina. Nedugo nakon toga joj je majka poginula u prometnoj nesreći. U Bagdadu danas žive njezine tri sestre i jedan brat. Te, 2007., godine su se ona i Wisam zaručili, o čemu svjedoči i jedna fotografija nasmiješenog mladog para u albumu koji je ponijela sa sobom u Zagreb. Uz osobne stvari u kofer je spakirala i jedan primjerak Kurana koji sada stoji na polici u dnevnoj sobi njihova zagrebačkog doma. Wisam u Iraku ima roditelje i dvije sestre. Oboma im jako nedostaju članovi obitelji. Priznaju da su prije izbjeglištva jedva čuli za Hrvatsku. Većina Iračana i danas više zna za Jugoslaviju nego za Hrvatska.
U austrijskom zatvoru
“Prije deportacije u Hrvatsku Austrijanci su me tri dana držali u zatvoru. Na zagrebačkom aerodromu su me dočekali hrvatski policajci koje sam odmah pitao hoće li me i oni uhapsiti i odvesti u zatvor. S osmijehom su mi odgovorili da me voze u prihvatilište za tražitelje azila. Putem do hotela Porin smo ugodno razgovarali i šalili se. Tako da mi je prvi dojam o Hrvatskoj bio jako pozitivan. U narednim mjesecima sam shvatio da je Hrvatska jako lijepo mjesto za život i da sam ovdje sretan. Sviđaju mi se ugođaj, klima, ljudi...” priča Wisam, koji se dobro sjeća kako je u Iraku ljudima normalno da struje ima samo nekoliko sati na dan.
I tamo se od poštenoga rada, kaže, teško živi. On i supruga navikli su na skroman život i dobro znaju da oboje moraju raditi da bi svojoj obitelji osigurali pristojnu egzistenciju. A znaju i da u Hrvatskoj nije lako naći posao. Otkako je dobio azil, Wisam volontira za Crveni križ u hotelu Porin gdje radi sve što treba – od nošenja stvari do raznih popravaka. A i veseli ga što svojim radom može pomoći drugim izbjeglicama koje čekaju azil i nalaze se u situaciji u kojoj je i on bio do prije nekoliko mjeseci.
U Iraku, kaže, da bi bio automehaničar, ne moraš imati nikakvu posebnu diplomu. Dovoljno je znati raditi neki posao. U Hrvatskoj se traži stručna sprema pa planira upisati tečaj osposobljavanja na Pučkom otvorenom učilištu. No prvo mora naučiti hrvatski jezik. Dvaput tjedno on i supruga odlaze na tečajeve hrvatskog u Vodnikovu. Velika im je želja tečno progovoriti hrvatski jer svoju budućnost trenutno ne vide nigdje drugdje nego u Hrvatskoj.
Nekoliko je mjeseci Wisam radio u autopraonici, no zbog tečajeva hrvatskog prekinuo je s tim poslom kojeg će se, kaže, opet prihvatiti ako ne uspije naći ništa drugo. Šeima bi, ističe, bila najsretnija kad bi i u Hrvatskoj mogla raditi u školi, no svjesna je da za to treba dobro savladati hrvatski. Možda će joj, dodaje, biti lakše dobiti posao u nekom fitness centru. Trenutno su mladoj iračkoj obitelji jedini stalni prihodi 1600 kuna socijalne pomoći i 600 kuna dječjeg doplatka. Iako je Wisam radio kao kuhar, kod kuće je za pripremu hrane zadužena njegova supruga koja je navikla da se treba dosta potruditi da bi u dućanima našla halal namirnice.
Igranje s djecom
Njihovi sinčići bolje govore hrvatski od roditelja. Uče ga kroz druženje s drugom djecom u školi i vrtiću. No Šeima nam se požalila kako se neka djeca iz razreda uporno ne žele igrati s njezinim starijim sinom. Na svoje oči je vidjela kako mu ne žele dati loptu, a sve to promatra učiteljica i ništa ne poduzima. Jedan je dan mali Ahmed, priča zabrinuta majka, kući došao uplakan i govorio da više ne želi ići u školu jer ga druga djeca izbjegavaju.
“Pokušala sam to objasniti učiteljici, no izgleda da nije ništa napravila. Razgovarat ću s ravnateljem da Ahmeda od iduće školske godine prebaci u neki drugi razred. Nadam se da će imati razumijevanja jer ne želim da moj sin bude žrtva diskriminacije”, ističe Šeima.
Mali je Ahmed toga dana iz škole došao dobre volje, a na hrvatskom jeziku se pohvalio kako ima u školi dvije prijateljice – Lauru i Taru. Ponosan je i na svoju novu ljetnu frizuru, a jedva čeka da ga mama i tata povedu u vožnju biciklom. Svi članovi obitelji obožavaju bicikliranje i nastoje što više slobodnog vremena provoditi u prirodi.
“Za razliku od Iraka, ovdje se osjećam slobodno. Mogu raditi sve što poželim. Ljudi su jako dragi prema nama. Imamo jako dobre susjede. Jučer smo bili u šetnji u centru Zagreba. Grad je prekrasan. Hrvatska je naša nova domovina i kada se čujem sa svojima u Iraku, uvijek im kažem da sam jako zavoljela Hrvatsku”, priznaje Šeima Al-Zobaidy, a njezin muž dodaje kako su Hrvati neusporedivo srdačniji od Austrijanaca te da je presretan što ima priliku živjeti u Hrvatskoj.
Od početka ove godine u Hrvatskoj je 30 osoba dobilo azil, a u istom razdoblju je zaprimljeno 418 novih zahtjeva. Prema najnovijim podacima UNHCR-a, u svijetu je prisilno raseljeno 65,3 milijuna ljudi. Polovica njih je iz samo tri zemlje – Sirije, Afganistana i Somalije. Posljednjih pet godina se broj izbjeglica dramatično povećao, a kako na Bliskom istoku i u Africi i dalje bjesne ratovi, ljudi i dalje napuštaju svoje domove i bježe prema Europi.
Integracija
“Izbjeglička kriza je za Europu veliki izazov. U cijeloj povijesti čovječanstva su se neki ljudi selili jer im nije bilo dobro i dolazili na mjesta gdje bi zatekli druge ljude kojima je dobro i zato nemaju potrebu nikamo ići. Logično je da su oni obično sumnjičavi prema pridošlicama. Stoga nisu svi koji su u Europi loše nastrojeni prema izbjeglicama zbog toga fašisti. Uloga države je da podiže svijest ljudi da što bolje razumiju one koji dolaze”, kaže iskusna britanska novinarka s adresom u Budimpešti Helen Womack, koja je veći dio života provela u Rusiji odakle je izvještavala za vodeće britanske i australske medije, a zadnjih godina u suradnji s UNHCR-om piše o životu izbjeglica u raznim zemljama Europe.
U Hrvatskoj se, smatra ona, integracija izbjeglica dobro provodi, a kao pozitivan primjer navodi i Austriju, gdje razne organizacije kroz brojne aktivnosti rade na povezivanju domicilnog stanovništva s došljacima s Bliskog istoka.
“Upoznala sam nekoliko Iračana i Sirijaca koji su toliko zavoljeli Hrvatsku da za sebe kažu da su Hrvati. Iako su mnogi od njih iscrpljeni ratnim i izbjegličkim traumama, u Hrvatskoj jako cijene sigurnost. Trude se suočiti sa svakodnevnim životom, pronaći posao, nove prijatelje...” govori Womack i kao loš primjer navodi Mađarsku, gdje vlasti postavljaju ogradu na granici i odbijaju primiti imigrante, ali istodobno mnogi Mađari, obični građani, pomažu izbjeglicama.
Problem ona vidi u činjenici da u većini EU zemalja tražitelji azila dugo čekaju na rješavanje svog statusa te mnogi budu odbijeni. Većina njih će, kaže Womack, ostati u Europi i s vremenom postati Europljani, vrijedni i pošteni građani koji svoj rad, znanja i talente koriste na dobrobit cijeloga društva, ali je upoznale i mnoge, pogotovo Sirijce, koji se nadaju da će u njihovim zemljama ratovi što prije završiti jer se žele vratiti kući.