Imam 45 godina, a u braku koji je trajao samo dvije godine postala sam majkom danas devetnaestogodišnjoj djevojci. Razlog zbog kojeg vam pišem jesu moje “muke po studiju”. Moja je kći prije nekoliko tjedana otputovala u Veliku Britaniju na studij. Znala sam da će mi biti teško kad ode, ali nisam mogla ni slutiti da će biti ovako depresivno. Moje se srce dugo protivilo njezinu odlasku iz domovine, ali mi je razum nalagao da će to biti dobro za nju. Uvijek je bila izvrsna učenica, maturirala je nakon zahtjevne gimnazije bez ikakvih teškoća, a uza sve to je i zrela, odgovorna i savjesna mlada žena. Znam da zaslužuje bolju budućnost od ove koja joj se nudi u Hrvatskoj, a koja uključuje i bavljenje poslom kojem se želi posvetiti.
S druge strane, ostala sam sama. Otkako je otišla, stalno sam zabrinuta. Pitam se kako je, kuha li sebi redovite obroke, kako će se snaći u tuđini, je li sretna i zadovoljna, osjeća li se osamljenom... Ovakve me misli bude gotovo svaku noć, nakon čega ne mogu zaspati, zbog čega sam kronično neispavana. Da bih mogla funkcionirati na poslu, pijem tablete za smirenje koje mi je prepisala liječnica obiteljske medicine. Znam da sam prezaštitnička majka, oduvijek. Kao mala, bila je dosta bolesna i često po bolnicama, zbog čega joj je bila potrebna stalna skrb i nadzor. Znam da sam u odnosu prema njoj često iracionalna - ona je, uostalom, sada potpuno zdrava i samostalna, ali si ne mogu pomoći. Znam i da je u godinama u kojima je sasvim prirodno napustiti gnijezdo i potražiti svoj put u svijetu. Znam da joj je vrijeme da ljubav pronađe i u zagrljaju nekog mladića, a ne samo u majčinom. Sve to znam, ali težina u grudima ne popušta. Kako si mogu pomoći?
“Majka”
----------------------------------------------------------------
Draga Majko, simptomi koje opisujete (nesanica, težina u grudima...), nisu rijetki u vezama majka-dijete, a naročito u odnosu kakav je vaš. Od rođenja kćeri čvrsto ste povezane i usmjerene gotovo isključivo jedna na drugu pa ne čudi da njezinim odlaskom proživljavate snažnu tzv. separacijsku anksioznost, kojoj su snažno pridonijela dva čimbenika. Prvi je njezino zdravstveno stanje u ranom djetinjstvu: prema istraživanjima, roditelji djece koja su nekad bila ozbiljnije bolesna skloni su osjećati strah od povratka bolesti i nakon što je nastupilo trajno ozdravljenje. Stoga se nastojte podsjetiti što češće na to da ste učinili sve što je bilo u vašoj moći da kćeri olakšate situaciju i da pridonesete njezinu ozdravljenju te da ste u tome uspjeli, da je to razdoblje prošlost i da je ona sada zdrava. Ne pođe li vam za rukom izići na kraj s intruzivnim mislima zabrinutosti, obratite se stručnoj osobi za pomoć u tom procesu.
Vrijeme je i da preispitate smisao roditeljske uloge. Osnovni zadatak roditeljstva nije samo briga i skrb o djetetu. Možda još važnije pitanje glasi: “Što trebam učiniti da moje dijete odraste u samostalnu osobu?” Vaša je kći svoj razvojni zadatak - naučiti kako se na najbolji način brinuti sama o sebi! - prirodno prihvatila, u godinama u kojima se to od nje i očekuje. Odgojili ste djevojku koja spremno uzima život u ruke, koja se osjeća sposobnom za odlazak u svijet i samostalni život, koja ga je prigrlila s puno nade, vjere u sebe i povjerenja u nepoznate okolnosti, ne plašeći se izazova novog i drugačijeg. Budite sretni i ponosni na sebe zbog ovakvog ishoda, jer mnogi roditelji i mnoga djeca u tome, nažalost, ne uspiju.
Drugi je čimbenik tzv. sindrom praznog gnijezda. Odlaskom djeteta iz doma, bilo zbog studiranja, preseljenja zbog posla ili sklapanja braka, nastupa praznina koja znakovito ukazuje na protok vremena, kao i na to da više niste potrebni jedinoj osobi koja vas je trebala: vašem djetetu. U životnom ste trenutku u kojem se suočavate, ovog puta iz novog kuta, s pitanjem identiteta, u kojem je važno preispitati svoje životne uloge. A što sad? Koji je smisao mog života, kad više nisam majka “s punim radnim vremenom”? Pred vratima ste života u kojem se otvara prostor za nove teme. Kamo će odsad vaš pogled stremiti, kamo će misli hrliti? Jeste li već čuli, makar na trenutak, stidljivu misao koja se pokušava provući kroz šumu onih teških, ozbiljnih, a koja vam pokušava šapnuti kako nastupa vrijeme za vas? Dopustite si razmišljanja o tome čemu ćete se ubuduće moći posvetiti. Novim hobijima, slobodnim aktivnostima, njegovanju odnosa koje ste do sada zanemarivali? Što vam svakodnevica bude ispunjenija, misli i osjećaji će biti raznovrsniji, a vi ćete se osjećati bolje, duhom i tijelom.
Kako vrijeme bude odmicalo, osjećat ćete se sve sigurnijom u svom životu u kojem ćete, korak po korak, izgraditi nove mostove povezanosti s kćeri, bivajući sve svjesniji toga da ga njezin odlazak nije opustošio, nego samo promijenio. Takvim, odgovornim pristupom prema sebi, ostat ćete pozitivan model svojoj kćeri, pokazujući joj vlastitim primjerom kako se živi ispunjen život. A dotad imajte na umu da je prirodno žalovati zbog promjene. Dopustite mirno sebi osjetiti tugu, žalost i nostalgiju. Dopustite sebi mirno, bez otpora, osjetiti i ponos, sreću i zadovoljstvo zbog zdravog odrastanja kćeri i vašeg doprinosa tome.
Tončica Šiškov
Tončica Šiškov, prof., registrirana je psihoterapeutkinja.
Vodi privatnu psihoterapijsku praksu u Zagrebu.
Svoja pisma šaljite joj na e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Radi zaštite povjerljivosti podataka, pisma potpisujte šifrom.
Rubrika “Pismo psihoterapeutkinji” isključivo je informativnog karaktera, ne sadrži medicinske savjete i nije zamjena za stručni medicinski savjet i dijagnostiku. U slučaju bilo kakvih tegoba, dilema i pitanja vezanih uz psihološko i mentalno zdravlje, izričito preporučujemo da se obratite liječniku, odnosno kvalificiranom stručnjaku. Redakcija zadržava pravo kraćenja i prilagodbe objavljenih pisama, iz tehničkih ili drugih razloga.