Iz arhive Globusa

Arhitekt koji je gradio Zagreb i Zadar

Najveća je enigma njegove karijere zašto je nakon rata završio u zatvoru. Spasio ga je ministar unutrašnjih poslova Stevo Krajačić - dao mu je slobodu kretanja, ali je morao spavati u zatvoru i projektirati policijske stanice. Odslužio je kaznu potkraj 1952. godine

Nekad remek-djelo arhitekture, a danas tek obična, neugledna poslovna zgrada. U to se pretvorila HEP-ova upravna zgrada, nekad Elektroprivredina, u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara na broju 37. Gotovo filigranski rad u betonu, betonsko saće koje je bilo na pročelju vertikalno na potezu stubišta, uništeno je. Tako je, s jedne od najpoznatijih zagrebačkih zgrada, izgrađene 1955. godine, nestao potpis jednog od najpoznatijih hrvatskih arhitekata – Božidara Rašice. Krasio ga je sveopći umjetnički senzibilitet, pa je bio i nadareni urbanist, slikar, kostimograf i scenograf.

Božidar Rašica rođen je 28. prosinca 1912. godine u Ljubljani. Otac Đuro, podrijetlom iz Dubrovnika, bio je direktor banke u Ljubljani, a povratkom u Dubrovnik vlasnik knjižare na Stradunu.

“S pet godina Božidar Rašica odlazi u kazalište na operu. Na dar je dobio marionetsko kazalište koje je često preslagivao. Slagao je svoje predstave kroz igru”, priča arhitekt Boris Morsan, koji je bio Rašičin asistent na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon Ljubljane djetinjstvo mali Rašica provodi u Dubrovniku uz strica slikara Marka Rašicu. Stric Marko vodio je dječje kazalište, što je također utjecalo na Božidara koji improvizira kazališne predstave sa svojim sestrama i braćom.

“Slika prvu sliku, ulje na platnu Dubrovnik, pinije. I upoznaje Josipa Torbarinu s kojim će prijateljevati tijekom cijelog života. Postaje nerazdvojni prijatelj i sa slikarima Gabrom Rajčevićem i Ivanom Ettoreom, a zajedno su ih nazivali ‘tri pitura’. Mladi slikari izlažu slike u izlozima dubrovačkih butiga na Stradunu kako bi se predstavili dubrovačkoj javnosti. Reakcija građana je negativna”, piše u monografiji “Božidar Rašica” koju su napisali Vera Marsić, Petar Selem i Zvonko Maković.

Naime, živih sugovornika na temu Rašičine mladosti više nema, kao ni bliskih članova obitelji. Zato smo se poslužili monografijom koju su napisali njegovi prijatelji i suradnici. U mladosti Rašica upoznaje i arhitekta Nikolu Dobrovića, koji će imati velik utjecaj na njegove početne arhitektonske radove. “Pričao je da je kao mladić imao malu jedrilicu. S kojom se zaputio od Dubrovnika u Split! Pa su ga tražili, organizirali su potragu. I već je bio daleko stigao. Našao ga je jedan stric koji je bio kapetan i imao veliki brod pa su ga zajedno s jedrilicom digli na brod i vratili natrag”, kaže mi Boris Morsan.

Njegova prva scenografija bila je kulisa za maturalnu zabavu. Potom u Rimu upisuje studij arhitekture Valle Giulia, a studij nastavlja u Beogradu na Tehničkom fakultetu, ali zbog sukoba s profesorom Nikolom Nestorovićem prelazi 1933. godine na studij Tehničkog fakulteta u Zagrebu.

U Beogradu. “Profesor Nestorović je novog studenta pitao je li mu Beograd lijep. Na što je Rašica odgovorio da mu se sve sviđa, osim one nove zgrade nakon kolodvora. Bila je Nestorovićevo djelo”, prepričava Morsan anegdotu koju mu je rado pričao sam Rašica.

Rašica je tijekom čitave mladosti intenzivno slikao i crtao studije za razne projekte. Na ljetovanje u Dubrovnik dolazi nešto starija Poljakinja Ursula Zagreze. Ona i Rašica upoznaju se i vjenčaju 1936. godine. S njom je čitav život proveo u braku. Odlaze u Varšavu gdje on nastavlja studij.

Prije rata vratio se u Zagreb. Njegova prva projektna izvedba bila je vikend kuća obitelji Samardžija u Šestinama, tada još pokraj Zagreba. Pridružuje se u Zagrebu “Družini mladih” Vlade Habuneka, za koje radi scenografije i druži se s prvacim kulture ranih 40-ih godina. Tijekom ratnih godina, 1942. godine, diplomira. Surađivao je s pokretom otpora u Zagrebu i Dubrovniku. I slikao.

“U stanu u kojem je stanovao 1945., u Ilici 17, postavlja izložbu slika. Za mnoge predstave Družbe mladih, koje se igraju u stanovima pojedinih članova grupe, Rašica radi scenografije oslikavanjem zidova. Tada upoznaje Edu Murtića, Zlatka Pricu i Nikolu Reisera”, piše u monografiji.

Uslijedio je i jedan nezgodan događaj u njegovu životu. Rašica je željan razvoja svojeg slikarskog rada, sve više se okreće apstrakciji, pa odlučuje napustiti zemlju i otići u Pariz, u to vrijeme najživlji centar moderne umjetnosti i arhitekture. Privlače ga imena poput Le Corbusiera i Picassa.

“Nažalost, pokušaj odlaska propada i, umjesto u Parizu, Rašica završava u zatvoru, kao i njegova supruga. Tako njegovo ime nakratko nestaje iz arhitekture i slikarstva. Jednog je dana profesor Strižić, na putu od svog stana prema Arhitektonskom fakultetu, na Kazališnom trgu ugledao Rašicu u kažnjeničkom odijelu kako vozi tačke i obavlja građevinske radove s drugim zatvorenicima. Na taj se način doznalo da Rašica nije dospio do Pariza”, zapisano je u monografiji. Nije jasno zašto je Rašica završio u zatvoru, ali se pretpostavlja da je uhićen na putu prema Parizu.

Profesor Strižić javlja to arhitektu Milovanu Kovačeviću, koji posredovanjem arhitekta Vlade Antolića prebacuje Rašicu na rad u Urbanistički institut Hrvatske kako bi se iskoristila njegova stručnost. U tom razdoblju Rašica upoznaje arhitekticu Veru Marsić, svoju buduću vjernu suradnicu i prijateljicu. Nakon završenog istražnog postupka osuđen je na pet godina zatvora i odlazi u Staru Gradišku.

No u poslijeratnim godinama nedostajalo je stručnjaka za obnovu i izgradnju. Ministar unutarnjih poslova Stevo Krajačić zapošljava zatvorenike, a Rašicu postavlja na mjesto glavnog i odgovornog projektanta projektantskog biroa u Sekretarijatu unutrašnjih poslova. Dobiva slobodu kretanja s pratiocem, ali mora spavati u zatvoru... i projektirati policijske stanice. No, vjerojatno je Rašica kod Krajačića imao dobre preporuke zahvaljujući arhitektu Antoliću i drugim poznanicima. I tada kao svoju prvu zgradu projektira Dom narodne milicije u Ulici grada Vukovara koji nije izgrađen. U suradnji s arhitektima Skopinom i Šimatićem u vrijeme zatočeništva radi i urbanističko-arhitektonski projekt za filmski grad Jadran film u Dubravi.

Zatvorska kazna. U slikarskom smislu Rašica počinje novo razdoblje apstraktnog slikarstva te se uskoro počinje družiti sa slikarima Piceljom, Srnecom, Kristlom, Richterom, kao i Bernardom Bernardijem, krugom iz kojeg se razvija grupa EXAT 51. I konačno, krajem 1952. godine, prestaje izdržavati kaznu i raditi za SUP. U zagrebačkom HNK radi scenografije za predstave “Na otoku”, “Milijunaški Napulj” i “Staklena menadžerija”. U Društvu arhitekata Rašica iste godine vodi borbu za dodjelu koncesija za otvaranje projektnih biroa koji bi nosili imena ljudi kojima je koncesija dodijeljena. Dobiva je 1954. godine. Projektni biro Rašica imao je prostorije u današnjoj Hebrangovoj ulici 25 gdje je dobio i stan.

Na potezu Vukovarske ulice uskoro nastaje njegova višestambena zgrada u Ulici grada Vukovara 62a-d izvedena 1955. za Eksportdrvo. “Iako nije dominantna, kao primjerice obližnja Galićeva zgrada, ova je Rašičina zgrada istovremeno kontekstualno samostalna i ukopljena u ritam izgradnje najveće zagrebačke ulice, građene poput scenografije za najnovija događanja u arhitekturi. Urbanizam kao scenografija, a kasnije i scenografija kao urbanizam, pokazat će Rašica, idu ruku pod ruku”, rekao je Vedran Ivanković, arhitekt i urbanist za Globus. I Rašičina je zgrada HEP-a, koja je aktualnom energetskom obnovom ostala bez svojih prepoznatljivih obilježja, sagrađena te 1955. godine.

Beton i drvo. Rašica je početkom 50-ih godina sudjelovao i u urbanističkom natječaju za područje današnje Vukovarske. U Savskoj ulici od križanja s Vukovarskom prema Savi Rašica predviđa niz tipskih stambeno-poslovnih osmerokatnica. U obližnjoj Ulici Veselka Tenžere 1-15 sagrađene su i Rašičine dvije višestambene zgrade 1960. za Eksportdrvo. Stanovi su u zgradama komforni, a na zadnjem katu se nalaze umjetnički atelieri. Jedan je i danas Kožarićev atelier. Upravna zgrada Jadran filma, danas Croatia Lloyds u Ulici grada Vukovara 62, sagrađena je 1963. te je svojom mikrourbanističkom lokacijom i materijalima koji više nisu beton i drvo, nego staklo i aluminij, najavila doba nove tehnike, novih struktura i novih materijala.

U sličnom razdoblju Rašica je odigrao važnu ulogu i u Zadru, koji je na kraju Drugog svjetskog rata znatno stradao u bombardiranjima. “Na obnovi Zadra nakon savezničkog bombardiranja Rašica je angažiran od 1944. do 1966. On je s arhitektima Brunom Milićem i Mladenom Kauzlarićem ostavio najupečatljiviji trag modernizma u urbanizmu i arhitekturi tog grada”, kaže Ivanković.

Rašica je 1955. dobio nagradu za arhitektonsko-urbanističko rješenje zapadne obale Zadra i izvedbu velikog razvedenog stambenog bloka koji zatvara Poljanu Požerišće. Rašica projektira galerijski sistem stana kako bi izbjegao veliki broj stubišta i predlaže dvoetažne stanove. Blok je bio podijeljen na dva investitora - poduzeće Jugotanker i Vojnu poštu. “Jugotanker čiji stanovi su bili uz obalu odbili su izgraditi dvoetažne stanove, a korisnici stanova Vojne pošte odbili su stanove s malim radnim kuhinjama i velikim dnevnim boravkom pa su zahtijevali velike kuhinjske prostore. Tako su nastali jednoetažni stanovi s veliki stambenim kuhinjama”, piše Vera Marsić u monografiji “Božidar Rašica”.

Rašici je povjeren i projekt za stambenu zgradu nasuprot kavani Centrala čime započinje rad na izgradnji povijesne jezgre Zadra. Zgrada je uvučena u odnosu na susjedne, a nasuprot kavani predviđen je mali trg koji kavani omogućuje vanjski prostor. Rašica 1957. radi projekt za dječje igralište u sklopu zgrada na Poljani Požarišće. Također i zgradu Vojne pošte iza zgrade Suda, nasuprot hotelu Zagreb. Nekoliko godina kasnije i stambeni blok Jugotankera na Zelenoj poljani (danas Zeleni trg) koji do danas nije ostvaren u cijelosti.

I potom dobiva izvedbu za definiranje stambene izgradnje cijelog srednjeg dijela Kalelarge. S time da mu Komisija mijenja zamisao vertikalne podijele dugačkog poteza i traži uvlačenje prizemnih stupova kako bi se osigurala vizura, ali se time dobiva jednoličan dug prolaz s ujednačenom fasadom, te njegova izvorna ideja zapravo nije skroz realizirana.

A još ranije nastalo je i jedno njegovo malo remek-djelo u Zagrebu, osnovna škola na Šalati u Mesićevoj ulici u kojoj se ističe čistoća i funkcionalnost Rašicina projekta.

Nakon razdoblja Zadra i Vukovarske, dobar dio rada Rašice arhitekta potom se veže za Zagrebački velesajam. Raspisuje se natječaj za izložbeni paviljon teške industrije - paviljon Mašinogradnje. Rašica dobiva prvu nagradu. On projektira i golemi paviljon Demokratske Republike Njemačke, ozbiljnu, malo suzdržanu, zatvorenu zgradu od staklene neprozirne ovojnice u konstrukciji od armiranog batona. Rašica je i autor nadstrešnice informacijskog punkta u obliku ljuske, koja je zbog tehničkih ograničenja izvedena manja. I još nekoliko paviljona na Velesajmu kao i kongresne dvorane.

Orfej. Tijekom 50-ih i 60-ih godina paralelno radi i brojne scenografije za skoro sva najveća kazališta u Hrvatskoj kao i za otvorene prostore, recimo u Dubrovniku na terasi tvrđave Revelin radi scenografiju za dramu “El Cid”, kad je prvi put tvrđava i bila scenski prostor. Potom i operu “Orfej” izvedenu pred katedralom u Dubrovniku. Također i u Splitu za operu “Orfej”, izvedenu na Peristilu. Uslijedio je i poziv za rad u svijetu. Godine 1963. napravio je scenografiju i kostime za opere “Hovanščina” i “Katarina Izmailova” za Royal Opera House Covent Garden u Londonu. Dulje vrijeme boravi u Londonu, surađuje s dirigentom Georgeom Sholtijem i kompozitorima Dmitrijem Šostakovičem i Benjaminom Brittenom.

“Pričao je kako je radio scenografiju Šostakovičeve 9. simfonije u Londonu. Najednom ga zovu da ga Šostakovič želi upoznati. Iznenadio se. Uglavnom Šostakovič mu je kazao: ‘Jako mi je drago! Takve stvari smo mi radili na početku dok smo smjeli’, rekao je Rašici aludirajući na razdoblje ruske avangarde”, ispričao je arhitekt Boris Morsan.

Kralj umire. No, nije u tom razdoblju nimalo zaboravio arhitekturu, čak ni teorijski. U okviru Dana Le Corbusiera 1964. drži predavanje u prostorijama Francuskog instituta u Zagrebu. A iste godine u Berlinu u Schiller Theateru radi scenografiju i kostime za “Kralj umire”. Potom i scenografiju i kostime za operu “Curlew River” izvedenu u Memorial Chapelu u New Yorku. Redatelja Petra Selema upoznaje kad je bio asistent Habuneku na “Eugeniji”. Njihova prava suradnja počinje s “Caligulom” u kazalištu ITD 1965. godine.

“Imao sam malo tremu pitati ga da radimo zajedno, ipak bio sam početnik, a on slavni scenograf, ali odmah je s veseljem pristao”, kaže mi Petar Selem. “Bio je stariji, ali to nikad nije smetalo jer krasio ga je mladenački duh. Bio je kao nestašan dječak, ali s vrlo dubokim osjećajima i gledanjima. Napravio je genijalnu scenografiju za ‘Caligulu’, od bijelih panoa i s op-art kružnicama - zrcalom koje spominje Caligula. I s modernim kostimima. Usput je Rašica i adaptirao ITD, koji je do tada imao zastor koji je škripao kad bi se povlačio i klasičnu pozornicu koju je on otvorio”, sjeća se Petar Selem.

Družili su se i privatno. Uglavnom kod Rašice doma u Hebrangovoj ulici. “Njihov je stan bio toplo, privlačno mjesto. Društvo je činio Habunek, Malec, Makijedovi Mladen i Višnja, Rašičina asistentica Vera Marsić i mi... Nisu to bili previše intelektualni razgovori. Jeli bismo, pričali... Ursula bi spremila nešto za jelo. Bili su odličan par”, priča Patar Selem.

Njih su dvojica tri puta uspješno surađivali. Drugi put za predstavu “Macbeth”. “Boško me nazvao sav ustreptao od zadovoljstva da dođem vidjeti skice. I nađem 10 prekrasnih pastela poredanih na stolu. Ali to nije bilo to! Bilo je krasno, ali predekorativno za tu predstavu. Pitao sam se u sebi - kako ću mu sad to reći i onda sam mu baš direktno rekao: ‘Ali Boško to nije to!’ On će na to: ‘Dobro, što je onda?’ bez imalo taštine. Gledam slike i nađem jednu vertikalu i pokažem mu. I shvatio je odmah. Scenografija za ‘Macbetha’ je nakraju bila od velikih tornjeva koji su visili, raznih visina, sa svjetlom na vrhu i koji su se mogli micati”, opisuje Petar Selem.

Rašica se pokazao i vjernim prijateljem kad je 1971. Petar Selem iz političkih razloga maknut s predstave “Sam protiv svih”. Od Rašice su tražili da on ostavi scenografiju za drugog redatelja, za Kostu Spajića koji je zamijenio Selema, ali on je to odbio. O arhitekturi nije pričao, kaže Selem, više o profesuri, jer veselio ga je rad sa studentima.

“Bio je čovjek goleme kulture, totalno otvoren, i što god da je bilo zanimljivo u Zagrebu, on i Ursula bi išli gledati, čak i neke manje poznate avangardne predstave. Također su puno putovali, obilazili Europu, gledali crkve, spomenike... Odijevao se ležerno, sportski elegantno i rafinirano”, kaže Petar Selem.

Rašica je imao i arhitektonsku posebnu priču s kazalištima. Radio je adaptaciju i uređenje kazališta Gavella, kao i projekt obnove HNK u Zagrebu iz 1969. po kojem ipak nije izveden i podzemni tunel povezan sa zgradom Kola prekoputa. Vrlo značajnim projektom struka smatra njegov idejni projekt za uređenje HNK u Splitu koji je izgorio u siječnju 1970. godine. “Ideja koju je dao Rašica bila je jedinstvena. I danas je genijalna. Smislio je dvoranu na motore čije se gledalište može smanjivati, povećavati. No konzervativna skupina u Splitu rekla je da to nije dio tradicije. A sad bi već i postala tradicija. Htjeli su lože. Nakon što je napravio dva projekta, skupina u Splitu odlučuje se za rekonstrukciju starog baroknog kazališta koje je također on izveo, a otvoreno je 1980.”, kaže Morsan.

Revelin. Čitavo vrijeme bavio se i slikarstvom, među brojnim izložbama izlagao je na Zagrebačkim salonima u Modernoj galeriji početkom 70-ih. Redovni profesor na Arhitektonskom fakultetu postaje 1972. godine. Kasnije je bio i dekan. Sedamdesetih za vrijeme boravka u Dubrovniku započinje razgovore o uređenju tvrđave Revelin prema prijedlogu dirigenta Lovre Matačića. Studijama tvrđave bavi se osamdesetih intenzivno. Iako konačno dobiva i prvu nagradu za uređenje tvrđave Revelin, do izvedbe prema njegovom projektu nije došlo jer je Zavod za izgradnju Dubrovnika izvedbu povjerio drugoj projektnoj organizaciji.
“Time se Rašica i oprašta od arhitekture, a Dubrovnik propušta priliku imati jedno njegovo djelo”, kaže Boris Morsan. Zadnja scenografija Rašičina bila je za operu “Neron” na Peristilu u okviru Splitskog ljeta, kojom se oprostio od kazališta 1989. godine. U dubokoj starosti, 1991. godine uznemiren ratom i napadima na Dubrovnik odlazi pogledati izložbu o razaranju Šibenika u Muzej Mimara. Pada i lomi kuk. Vraća se kući iz bolnice nakon dužeg perioda, i 1992. umire.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. siječanj 2022 21:40