Iz arhive Globusa

Kako nas je zaveo Gospodar prstenova

    AUTOR:
    • Globus

  • OBJAVLJENO:
  • 04.01.2011. u 23:58

Zoran Kravar, profesor komparativne književnosti, koji se godinama bavi antimodernističkim fenomenima u povijesti kulture, upravo je objavio knjigu “Kad je svijet bio mlad” o fantasy književnosti, te otkriva zašto su romani J. R. R. Tolkiena tako magično privlačni

Dođi stoga, Tintaggone, i podigni se protiv Slida, kako bi bogovi ostali bogovi, a zemlja se i dalje zelenjela! – tako to u “Dolasku mora” poziva Lord Dunsany, manje poznat prethodnik J. R. R. Tolkiena, a to je rodno mjesto svake fantasy književnosti. Tim antimodernističkim, antiprosvjetiteljskim i antiliberalnim aspektima književnosti – a fantasy je ogledni primjerak književne želje za restauracijom iskona – bavi se već desetak godina Zoran Kravar, profesor na komparativnoj književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U knjizi eseja “Kad je svijet bio mlad” (“Ubiq”, Zagreb, 2010.) fokusirao se na temeljna fantasy djela: Tolkienova “Hobita”, “Gospodara prstenova” i “Silmarilliona”, “Narnijske kronike” C. S. Lewisa, “Zmije Ouroboros” E. R. Eddisona, ali i serijal “Zvjezdani ratovi” Georga Lucasa te operu “Prsten Nibelunga” Richarda Wagnera... I još, u kakvoj je vezi s njima doktrinarni antimodernizam u nefikcionalnim djelima njihovih suvremenika, poput Ludviga Klagesa i Juliusa Evole?

Na ta pitanja odgovaraju eseji “Kad je svijet bio mlad”, u već prepoznatljivom ideološkokritičkom čitanju autora knjiga “Antimodernizam” (2004.), “Svjetonazorski separei” (2005.), “Uljanice i duhovi” (2009.) U ranijim knjigama bavio se književnim barokom i teorijom stiha.

Među onima sam koji ne čitaju fantasy. Kako biste mene i meni slične – pročitali smo školsku lektiru, knjige koje su nam trebale da završimo fakultet, i od recentne produkcije čitamo ponešto... – uvjerili da je to ipak potrebno i važno?

- Prevažno, naravno, nije. Ponuda književnih djela, novijih i starijih, danas je nepregledna, pa je nitko, uključujući i nas profesionalce, ne može pratiti. Za književnu kulturu svakoga od nas može se reći da je puna rupa. Dio tih rupa nastaje slučajno, zbog nedostatka obaviještenosti ili vremena, a neke su posljedica svjesne uzdržanosti prema određenoj vrsti književnosti. Visoka fantastika danas je vrlo popularna, a za njezina klasika, J. R. R. Tolkiena, čuli su svi, pa oni koji ga mimoilaze, čine to svjesno, razmišljajući, može biti, ovako: ja čitam samo djela visoke estetičke vrijednosti, a “Gospodar prstenova” je popularna književnost. Ili ovako: GP čitaju djeca, pa da sam ga čitao odnosno čitala s dvanaest godina, još-još, ali sada je za to kasno. Ili: svijet u kojem djeluju likovi GP izmišljen je, i to s namjerom da se razlikuje od prave stvarnosti, a ja volim realističku prozu.

Što je s čitateljima koji “Gospodara prstenova” i djela iz njegove književne hemisfere prihvaćaju?

- U mom slučaju vjerojatno je prevagnula sklonost nerealističkoj književnosti, formirana još u djetinjstvu, kad sam čitao bajke, prepričanu antičku i slavensku mitologiju, na što su se, puno prije Tolkiena, nadovezali Danteovi prekogrobni krajolici, Ariostova viteška epika, Wagner s “Nibelungovim prstenom” i “Parsifalom”, a zatim i moderna fantastika – Kafka, Beckettovi romani, Borges. S druge strane, visokoj fantastici privuklo me je i to što sam u njezinim tematskim svjetovima uočio analogije sa svjetonazorskim strukturama doktrinarnih antimodernista, s nečim, dakle, o čemu inače pišem, pa se javila i stručna znatiželja. Bez nje, bio bih pročitao “Gospodara prstenova” i gotovo. Ovako sam njegovu književnu subkulturu prepoznao kao moguće polje rada, pa sam čitao i dalje.

Knjigu ste objavili paralelno u Beogradu i Zagrebu. Prvo, zašto ta odluka? Drugo: kako je prošla promocija u Beogradu?

- Kako smo mala sredina, urednike s kojima dogovaram objavljivanje knjiga u pravilu osobno poznajem, a neki me od njih i upitaju ima li u radioni čega novog. Tako je bilo i ovaj put, samo što su se za rukopis zanimala dvojica urednika, Zagrepčanin Tomislav Šakić i Beograđanin Gojko Tešić. Pitao sam ih bi li imali što protiv da knjiga iziđe istodobno u dva grada, dapače, u dvije države, vjerujući da bi to bilo od koristi za njezinu recepciju. Od obojice sam dobio povoljan odgovor.

Beogradsko izdanje nedavno je promovirano. Za mene je to bio doživljaj, jer sam u Beograd putovao nakon više od dvadeset godina. Išao sam onamo zajedno s profesorom Milivojem Solarom, kojem je isti izdavač objavio knjigu studija, pa su i promocije bile zajedničke. Privukli smo podosta stručne i izvanstručne publike, a i mediji su se zanimali.

U knjizi analizirate i Wagnerov “Prsten Nibelunga”. Možete li na tom primjeru nabrojiti osnovne karakteristike antimodernizma?

- U Wagnera, kao i u autorâ koje pribrajam doktrinarnom antimodernizmu – u Ludwiga Klagesa, Juliusa Evole, Renéa Guénona itd. – zdravo stanje svijeta uvijek se smješta u predcivilizacijsku, predmodernu prošlost, u pradoba onkraj historiografskoga pamćenja, a ono što nastaje njegovim remećenjem doimlje se kao kritičko-alegorijska slika građanske epohe. U “Nibelungovu prstenu” inovacije uvode Wotan, koji pravi koplje od grane svetoga jasena i ispisuje na njemu zakonodavne rune, i Alberich, koji rajnsko zlato pretvara u neku vrstu obrtnoga kapitala, a u “Parsifalu” Klingsor, čija je kula kombinacija laboratorija i opservatorija. Zadaća je pozitivnih likova da ponovno uspostave iskonski poredak: da vrate zlato u Rajnu – Brünnhilde – odnosno sveto koplje u Gralsburg – Parsifal. Slično je i u visokoj fantastici, gdje pozitivci čuvaju izvorno stanje ili ga, nakon što je poremećeno, nastoje restaurirati. “Na tebi je”, kaže Gandalf Aragornu pri kraju priče, “da sačuvaš što se može sačuvati.” Promjena prastanja uvijek je ravna katastrofi, a iza nje stoje zle sile – Morgoth, Sauron i drugi dark lords. I tu, kao u Wagnera, promjene su prozirna alegorija liberalno-kapitalističke modernizacije.

Što danas čini antimodernističke priče i maštarije tako popularnim – čak i ako zanemarimo činjenicu da su dobrim dijelom ipak namijenjene djeci, i da uvijek u sebi naprosto imaju veliku i napetu priču...? Što je to što čini duh vremena prijemčivim na tu vrstu mentalne regresije?

- Kasnu modernu obilježila je, osim meliorističkih i naprednjačkih ideja usidrenih u središnjem i u lijevom segmentu ideološkoga polja, i svojevrsna kultura regresije, koja seže od romantike preko Wagnera, mladoga Nietzschea i esteticističkih umjetničkih pravaca oko 1900. (simbolizam, secesija) do današnje “divlje misli” – new age filozofija, “dubinska” ekologija – i nekih trendova popularne umjetnosti, uključujući i fantasy. U prvoj polovici 20. stoljeća s te su ideološke margine stizale povijesnofilozofske opomene o “propasti Zapada” (Spengler), o “krizi moderne civilizacije” (Guénon), pa i prijetnje “pobunom protiv modernoga svijeta” (Evola), tj. regresivno-revolucionarnim udarom na tečevine građanskoga društva. Danas su prijetnje zamukle, a ostale su kritičke dijagnoze, kult predmoderne starine, nepovjerenje u socijalni i tehnološki napredak. Sve se to može izraziti diskurzivno, ali i slikovito, u mediju pripovjedne književnosti, scenskoga prizora ili filmske slike.

Tko je danas masovni potrošač te kulture?

- Mislim da je to tip subjekta koji kao političko biće prihvaća rituale demokracije, kao radni čovjek slijedi proceduralnu racionalnost mjerodavnu za moderni svijet rada, ali svoje estetičke potrebe, filozofsku znatiželju i čežnju za životom boljim od aktualnoga radije zadovoljava u rubnim segmentima ideološkoga spektra, uključujući i antimodernistički. Uzroci te podvojene subjektivnosti leže ne samo u estetičkim atrakcijama što ih nudi kultura regresije nego i u činjenici da je u 20. stoljeću demokratizacija pretekla edukaciju te u javni prostor uvela mase čiju su svijest procesi prosjetiteljske demitologizacije zahvatili samo polovično.

Tolkiena kao pisca cijenite – je li još koji od fantasy pisaca zaslužio vaše divljenje? Kažete da onaj tko čita Tolkiena, neće “prokleti” Dantea ili Tolstoja, onaj tko se oduševljava epigonima, Martinom i Jordanom, izgubljen je za visoku literaturu? Zašto?

- Zato što su epigoni od visoke fantastike načinili obrt. Za razliku od Tolkiena, koji je, doduše, prihvatio forme popularne književnosti - dječji i avanturistički roman - ali je dobro poznavao i u ponečemu nasljedovao kanonska književna djela, oni su se naučili pisati čitajući romane s kioska, gledajući televizijske serije i žanrovske filmove. Sklonost njihovim pripovijestima pretpostavlja simplicizam ukusa koji isključuje mogućnost dodira s književnošću složenije fakture. Ugodna sam, međutim, iznenađenja doživio čitajući Tolkienove prethodnike. Od njih bih istaknuo Lorda Dunsanyja, autora finih teogonijskih fantastorija.

Možete li “predložiti” neke od još nesnimljenih priča za nove blockbustere? Koje imaju taj potencijal?

- Spektakl s nekoliko bitaka, s romantičnim krajolicima, estetiziranim dvorskim prostorima i s potrebnim udjelom nadnaravnoga mogao bi se snimiti po pripovijesti Tolkienova prethodnika E. R. Eddisona “Zmija Ouroboros”. Ali, nije ni Tolkien još iscrpljen, pri čemu ne mislim na “Hobbita”, koji se upravo ekranizira, nego na neke relativno samostalne priče iz “Silmarilliona”, na primjer, na “Húrinovu djecu”. Film po toj priči mogao bi se snimiti i u nas, recimo, na sjevernoj strani Velebita. Dobro, šalim se, ali ne posve bez osnove. U priči se, naime, dio radnje događa na brdu koje se ne završava šiljkom, nego plohom, pa sam, čitajući, pomišljao na onaj brijeg u obliku krnjega stošca što ga zacijelo svi znamo, a vidi se malo prije Sv. Roka, s desne strane kad se putuje u Zadar. Mislim da se zove Zir.

Izdvajamo