Glasne su i nasrtljive, dlakave i ružne. Lajave babetine. Mrze muškarce. Frustrirane su i nemaju smisla za humor; ne možeš pred njima ispričati ni bezazleni vic o Fati, a da te ne optuže za šovinizam i seksizam. Zapravo im fali seksa. I ženstvenosti. Bilo bi bolje da se malo srede, našminkaju, umjesto da se bave tim jalovim glupostima. Feminizam, kao da danas još ikome to treba, pa žene i muškarci imaju jednaka prava, ovo je treće tisućljeće. Što bi one sad, vladale muškarcima? Samo nam još to fali. Daj ženama vlast i odbrojavaj do apokalipse...
Da biste dobili ovakav ili sličan odgovor na pitanje o tome tko su zapravo feministkinje, ne trebate izaći iz firme u kojoj radite, studentske menze u kojoj čekate red na piletinu i grašak ili kvartovskog kafića u kojemu ovo čitate.
Da je feminizam riječ koja zastrašuje i istovremeno budi i prezir i strah – i da većina mentalno ilustrira taj pojam slikom goropadne babe u jurišu na muškarce – svjesne su i mlade žene koje danas u Hrvatskoj žive feminizam mišlju, rječju i djelom. One su predstavnice novog feminističkog naraštaja i u najmanju će ruku zbuniti one zadojene stereotipima – ne izgledaju kao babaroge, ne zvuče kao hejterice u križarskoj misiji uništenja muškog roda. Možete spustiti križ i skinuti ogrlicu od češnjaka.
prljava riječ. “Nebrojno puta sam naišla na čuđenje kad bih rekla da sam feministkinja jer ‘ne izgledam tako’. Feministkinja je postala prljava riječ za nekakve radikalne žene koje se ne depiliraju, pale grudnjake, žive same s pedeset mačaka i mrze muškarce. Feminizam nema veze s mržnjom prema muškarcima i željom da žene zavladaju svijetom“, kaže Svjetlana Knežević, koordinatorica inicijative “Za rad spremne“ koja se bavi položajem mladih žena na tržištu rada. Ona razumije stereotipe: izvor im je neznanje i produkt su dugovječne kampanje demoniziranja pokreta koji ne ide niz dlaku patrijarhatu.
“Većina ljudi o feminizmu uči iz patrijarhalnih masovnih medija i kao rezultat toga većina ljudi ostaje zbunjena po pitanju rodne ravnopravnosti”, kaže Svjetlana.
Stigma feminizma toliko je snažna da se i emancipirane, ekonomski neovisne žene s impozantnim profesionalnim biografijama često opiru toj etiketi. Treba ponešto hrabrosti da se prihvati taj identitet; tko ga preuzme, mora biti spreman braniti se, biti spreman na getoizaciju.
“Ja prva ne hodam okolo i govorim: ‘Ja sam feministkinja’ svakom koga upoznam, niti bih to ikome preporučila“, kaže Gabrijela Ivanov, utemeljiteljica portala Voxfeminae i istoimenog festivala ženske kulture, koji se svake jeseni održava u Zagrebu.
Gabrijela Ivanov jedna je od agilnijih predstavnica feminističkog “podmlatka” koji se kroz sve vidljiviju aktivnost u novim medijima nadovezuje na naslijeđe prethodnica iz udruge B.a.B.e., koje su od devedesetih bile žulj na peti hrvatskih tradicionalista.
I dok su načela ostala ista, stil novih feministkinja nešto je drugačiji: možda manje “galame“ i uopće im nije do svađanja, ali zato vrlo ozbiljno rade. Voxfeminae i Libela regrutirali su pravu malu vojsku vrsnih autorica koje pišu o rodu, spolu, demokraciji, politici, pop-kulturi i društvu uopće. Ove dvije snažne feminističke platforme u uskoj su vezi s inicijativama koje rade na pravnom korigiranju negativnih posljedica neoliberalizma.
Rad na određeno vrijeme. Svjetlana Knežević, u vezi s novim Zakonom o radu, skreće pažnju na to da je, prema podacima iz 2012. godine, čak 90 posto novozaposlenih žena bilo zaposleno na ugovor na određeno vrijeme. “Zakoni se donose bez dovoljno rodnog promišljanja. Posljedice su višestruke, a najviše pogađaju žensko radništvo, koje je ionako ranjiva skupina na tržištu rada. Reforme Zakona o radu dovest će ih u poziciju ekonomske ovisnosti, što pogoduje širenju ekonomskog nasilja nad ženama, koje je već i sada veliki problem društva. Zbog ovoga nam treba feminizam”, zaključuje.
Dok balkanski patrijarhalci strepe od agresivnih brkatih baba, mlade feministkinje rade za sve nas. Ne rade na tome da porobe muškarce ni da izvrše kolektivnu kastraciju, nego da i muškarci i žene sačuvaju dostojanstvo i svoja prava u društvu koje im ih je sklono oduzeti.
Gabrijela Ivanov smatra da bi otpor prema feminizmu nestao kad bi svi znali da taj pojam podrazumijeva vjeru u ravnopravnost svih ljudi i da on uključuje, a ne isključuje.
Na konferenciji o ženama u medijima koja je prije nekoliko godina održana u Hrvatskom novinarskom društvu, na meti se našla Hloverka Novak-Srzić, tadašnja voditeljica jedne od najgledanijih informativnih emisija na HTV-u. Prigovarali su joj što u studio dovodi uglavnom muškarce, što su žene skoro egzotična pojava u Otvorenom (osim kad je tema obiteljsko nasilje, Osmi mart ili nešto vezano za humanitarni rad). Hloverku napad nije iznervirao. Rekla je da bi i ona voljela da u razgovoru o ozbiljnim ekonomskim i političkim temama sudjeluje više žena. “Ali, znate li vi kako je teško nagovoriti žene na sudjelovanje u emisiji?”, požalila se, zaključivši da su žene, čak i kad su izuzetno kompetentne u određenoj temi, nepodnošljivo samozatajne.
Sjetila sam se ovoga kad sam dogovarala sastanak sa svojim sugovornicama: trebalo je uložiti više nagovaranja da pristanu na razgovor nego što obično moram uložiti kad su posrijedi muškarci. Gabrijela Ivanov ima objašnjenje za to.
“Veliki je problem što naš obrazovni sustav ne oblikuje mlade žene da razmišljaju i propituju stvari, niti im daje ikakvu potvrdu da je njihovo mišljenje važno, tako da mi u redakciji najviše posla imamo s tim da ih motiviramo da se oslobode i pišu o onome što ih zanima“, kaže.
Umjetnica Dina Rončević privukla je širu pažnju moćnom “invazijom“ u prostor koji se smatra ekskluzivno muškim. Kao zaljubljenicu u motore, tadašnju studenticu na Akademiji likovnih umjetnosti zanimalo je sve o tome kako radi njezin motor i što se u njemu događa kad stisne spojku. Na četvrtoj godini Akademije, 2006. godine, odlučila je položiti vozački ispit za A i B kategoriju. Ondje su joj, kad je pokazala zanimanje za automehaniku, dečki dobrohotno rekli: “Tebe uopće ne treba zanimat’ kaj je to bobina.“
To je bila rečenica nad kojom se mlada umjetnica zamislila. Zatim je odlučila upisati prekvalifikaciju za automehaničarku u srednjoj Elektrostrojarskoj obrtničkoj školi. Svoje iskustvo prekvalifikacije, odnosno de-školovanja, obradila je u svom diplomskom radu na Odsjeku za animirani film i nove medije ALU. Taj multimedijalni rad naslovila je “RADiONA“ (može se čitati kao “rad i ona“ i kao “radi ona“) i izložila ga na izložbi “Suck squeeze bang blow“ u galeriji Miroslav Kraljević.
gola na kalendaru. “Shvatila sam da je mjesto žene na motoru iza, na ‘sissy baru’, a mjesto žene u radionici – gola na kalendaru“, rekla je tada. S Dinom Rončević razgovaram u kratkoj pauzi između novih putovanja. Pitam je kako danas, iz bitno šire perspektive koju je stekla radeći na zapadu, gleda na feminizam u Hrvatskoj.
“Hrvatska nema rodne studije, pa nije ni čudno da prvi masmedij, HRT, kontinuirano održava rodne podjele i stereotipe. To je toliko izraženo da imam dojam da se boje da će izgubiti identitet ako malo popuste. A one fore da to ljudi žele uopće ne pušim. U takvom kontekstu komplicirano je govoriti jasno i glasno o feminizmu, jer to nije jezik kojim se govori u Hrvatskoj. S obzirom na to kakvu kulturu njegujemo, čini mi se da će Hrvati i 2024. misliti da su feministkinje ružne žene koje ne briju noge i koje treba dobro pojebat’ ili prebit’ da bi naučile koje je njihovo mjesto”, kaže Dina Rončević.
Zanimljivo je čuti njezinu usporedbu mehaničarske radionice i svijeta umjetnosti, u kojemu stameno gradi karijeru.
“U diskursu mehanike stvar je jasna, reakcije predvidive i još se pitam kako to da uopće puštaju žene u radione. U kulturno-umjetničkom kontekstu stvar je bitno drugačija. Institucije imaju svoj jezik, pravila i odnose zamotane u procedure i zakone, pristojnu odjeću i kodekse ponašanja. Pa tako i najgori šovinizam može mirisati kao ružin pupoljak.”
Paradiranje etiketom. Dina Rončević je svjesna koliko štetno može biti paradiranje etiketom feminizma; odatle i njezino oklijevanje da se na ovom mjestu gromoglasno predstavi kao feministkinja. “Jezik je beskrajno moćan. Jezikom utvrđujemo stvarnost. Ali i šutnjom. Pa tako moja praksa pokazuje da je prakticirati feminizam bolja strategija nego ga izvikivati”, kaže Dina Rončević.
Svim svojim sugovornicama postavljam isto pitanje: zašto nam feminizam treba u 2014. godini. Treba li nam uopće?
“Živimo u državi u kojoj smo prije nekoliko mjeseci na državnoj razini odlučivali o pravima jedne manjine, treba li vam zaista još koji razlog zbog kojeg valja biti feministkinja?”, odgovara Ana Brakus, novinarka Libele i aktivistkinja LGBT pokreta. “Sve ono što se događa u Hrvatskoj nije ni novo ni nikad viđeno, dapače, prokušano je i kopirano. Samim tim, nije pretjerano teško naslutiti koje će biti sljedeće pitanje pomoću kojeg će se pokušati podijeliti javnost, to će biti pitanje abortusa.”
Jednako misli i Svjetlana Knežević.
“Potreban nam je feminizam jer primjećujem uzlet desnih i konzervativnih opcija koje su javno dale do znanja kako bi onemogućile ženama da same odlučuju o vlastitom tijelu, odnosno o vlastitom reproduktivnom zdravlju i pravima. Potreban nam je jer takve iste inicijative vraćaju ženu u privatnu sferu i za cilj im je dokinuti određena ljudska prava i ovako marginaliziranim grupama u društvu.”
Još mi jedna stvar upada u oči, a tiče se stereotipa. Od ovih pet heroina feminizma s kojima razgovaram, četiri su s juga, sve osim Dine Rončević: Gabrijela Ivanov je iz Zadra, Svjetlana Knežević iz Sinja, Ana Brakus i Barbara Gregov iz Splita. Toliko o potlačenim, pasivnim Dalmatinkama. Takvih više nema ni u Rozginim refrenima.
“Odrasla sam u Zadru, koji mi je drag srcu, no koji je bio i ostao prilično patrijarhalna sredina. Imala sam sreću da imam oca koji mi je od malena govorio: ti si pametna, možeš što god želiš i najbolje znaš što je dobro za tebe. Svejedno, kad sam krenula 2002. na ženske studije, njegova reakcija bila je: ‘To je nešto protiv muškaraca?’”, kaže Gabrijela Ivanov.
Pitam je i koliko je istine u dojmu da je feminizam zamro nakon devedesetih, i u dojmu da su B.a.b.e. na čelu sa Sanjom Sarnavkom bile posljednji naraštaj koji je imao nešto za reći o feminizmu.
“Dvije godine sam radila u udruzi B.a.B.e., to je bio moj prvi posao u nevladinoj organizaciji i prvi susret s nevladinom scenom. Naraštaj koji je tad govorio o feminizmu još je u nekoj mjeri prisutan i dobro radi svoj posao. Samo je stvar da postoji još jedan, ako ne i dva naraštaja, koji imaju još štošta reći o ljudskim pravima”, kaže Gabrijela.
Kroz Voxfeminae Gabrijela Ivanov surađuje s puno mladih žena, među kojima ima velikih novinarskih i spisateljskih potencijala, čini mi se. Koje su teme kojima se one najradije bave, koji su stvarni problemi koji ih “žuljaju“?
“Najveći problem svih je kako zaraditi normalnu količinu novca za nešto što radiš, a na drugom mjestu je količina gluposti s kojom se mlade žene susreću svakodnevno u ovom sustavu koji se ne prilagođava ni njihovim potrebama ni zdravom razumu...”
U skandinavskim zemljama feminizam je pitanje temeljne pristojnosti: ako nisi zadrti primitivac koji zagovara potlačenost većeg dijela građana, onda si feminist. Ako vjeruješ u demokraciju i u potrebu da svi ljudi budu jednaki, onda si feminist. Kampanje protiv nasilja nad ženama predvode muškarci, kako je i logično: adresiraju se počinitelji, a ne viktimiziraju se žrtve, kao što je uobičajeno na mitskim Ovim Prostorima. Žene s kojima razgovaram jednoglasne su u ocjeni da ovdašnjem feminizmu – trebaju muškarci.
Mali test. “Kad ste mali, ako imate sreću roditi se bez nekog većeg fizičkog ili neurološkog disbalansa, naučite govoriti, hodati, onda malo kasnije pisati, zbrajati, oduzimati, a mislim da nema osobe koja se ne bi složila s tim da je prilično sigurno da je na popisu onoga što čovjek treba kad-tad svladati i poštovanje i uvažavanje drugih osoba. Feminizam je samo podsjetnik na to, i mogao bi se zvati i drugačije jer obuhvaća jako puno toga, ali eto zove se feminizam kao sjećanje na povijesne trenutke kada su se žene kolektivno sjetile početi vraćati si dostojanstvo koje im pripada. No neće feminizam ni bilo koji ‘izam’ rješiti nečiji problem. Ideje to ne mogu, to mogu samo ljudi kada ih implementiraju u svojim razmišljanjima i svojim djelovanjem. Tako da, kad me pitaš tko je potreban feminizmu, odgovor je: svi i sve, njemu je, kao i bilo kojoj pozitivnoj ideji, svaki par ruku dobrodošao.”
Idući put kad osjetite ugrozu od feminizma, podvrgnite se malom testu i postavite si ova pitanja koja nudi Svjetlana Knežević. Vjerujete li da su svi ljudi rođeni jednaki i da bismo svi trebali imati jednaka prava? Vjerujete li da za jednak rad svi trebaju dobiti jednaku plaću i da na razgovoru za posao kandidati trebaju biti vrednovani prema svojim kvalifikacijama i sposobnostima, a ne prema tome jesu li žensko ili muško? Ako je odgovor pozitivan, čestitajte si – feminist ste. Nemate čime biti ugroženi.