“Moj je cilj da američke obitelji budu što sličnije Waltonovima, i što drugačije od Simpsonovih”, u jednom je svom govoru o stanju nacije objasnio tadašnji američki predsjednik George Bush stariji.
Ništa čudno, jer Waltonovi su bili bogobojazna obitelj farmera iz okruga Virginije sa sedmero djece i velikim posjedom punim životinja. Siromašni, radišni i pobožni, u seriji emitiranoj sedamdesetih i osamdesetih, živjeli su u doba Drugog svjetskog rata i Velike depresije.
Oličenje su tadašnje Amerike - zemlje gdje svatko vlastitim rukama može izgraditi dobar život za sebe i djecu. Samo što su stvari sada bitno drugačije. Da je glava Waltonovih, a bio je to stari mudri farmer John, zaista postojao, za Simpsonove bi vjerojatno baš kao i Bush stariji rekao da su stigli ravno iz pakla. Njihov je cinični svijet u nekoliko jednostavnih poteza prešarao idiličnu sliku koju su Waltonovi svakog tjedna slali gledateljima preko malih ekrana.
“Mi i Waltonovi smo zapravo isti. I mi se kao i oni molimo da depresija u zemlji konačno završi”, zločesto je Bushu odgovorio Bart Simpson već u sljedećoj epizodi. Samosvjesni, puni mana, samoparodije i cinizma, Simpsoni su instantno postali novi model američke obitelji.
Waltonovi su u orginalu izdržali do 1981. godine kada su se nakon devet godina, 221 epizode i sedam TV filmova ugasili. Simpsonovi su se pojavili 1989. godine i nakon 23 sezone, u veljači ove godine stigli do 500. epizode. Time su postali najdugovječnija primetime serija u povijesti televizije, a nikako ne planiraju stati. Snimat će se najmanje još dvije sezone. I dalje ih prati preko osam milijuna gledatelja.
Dugo su godina gazili svoje konkurente: 1997. godine prestigli su Flintstone po broju emitiranih epizoda, a 2004. godine Scooby Doo im je nakratko uzvratio udarac i prestignuo ih kao jedini crtić s više epizoda, ali brojku od 371 prikazane Simpsoni su opet prestigli na kraju 17. sezone. Ipak, u svjetskim razmjerima imaju jednog konkurenta kojeg nikad neće pobjediti. Japanski anime crtić Sazae-san dosad je skupio više od 3000 epizoda.
Godine 2010. Simpsoni su prestigli i dugovječnog monstruma Gunsmoke, kaubojac koji je snimljen u 635 epizoda, ali u manje godina emitiranja.
Kada su se Simpsoni pojavili preokrenuli su televizijske koncepte naopačke i tako nakon dugo godina ponovno otvorili najbolje televizijske termine za crtiće. Slijedili su ih South Park, Family Guy, Futurama i mnogi drugi, a svi njihovi tvorci Simpsone navode kao glavne uzore.
Veliki jubilej proslavili su tipično simpsonovski. Kao gostujući lik pojavio im se Julian Assange, najpoznatiji žvizdač na svijetu, osnivač Wikileaksa za kojeg bi čitava vojska diplomata i bankara voljela da najradije ne postoji.
Assange je trenutno u kućnom pritvoru u Velikoj Britaniji, i čeka izručenje u Švedsku gdje bi se trebao suočiti s optužbama za pokušaj silovanja.
Tekst za nacrtanog sebe izdiktirao je producentima Simpsonovih preko telefona. Assange Simpsonove u toj jubilarnoj epizodi dočekuje ispred svoje kamperice nakon što su ih sugrađani u Springfieldu izbacili iz grada. Pripremi im roštilj, nabaci par ciničnih komentara i nestane. Kao da nije riječ o neprijatelju broj 1 najvećih svjetskih korporacija.
Nakon kratke pojave Tonyja Blaira, Assange je najveći kapitalac kojeg su producenti Simpsonovih ulovili da im se pojavi u epizodi. A lista slavnih gostovanja je prilično dugačka. Mnoge su zvijezde glumile same sebe, ali i druge likove. James Earl Jones, poznat između ostalog kao glas Dartha Vadera u orginalnoj trilogiji “Ratova zvijezda”, sinkronizirao je tri lika. Larry King, Ringo Starr, Magic Johnson, Aerosmith, Sting, Joe Fraizer, Bob Hope, Leonard Nimoy i Barry White samo su neki od slavnih glumaca, sportaša i pjevača koji su sinkronizirali sami sebe.
Baš kao i Hugh Hefner, osnivač Playboya, Red Hot Chilli Peppers, Elizabeth Taylor, Ramonesi i astronaut Buzz Aldrin. Serija već odavno drži rekord u Guinnessovoj knjizi rekorda kao TV serijal s najviše gostujućih zvijezda u povijesti televizije.
A sve je počelo krajm osamdesetih kada je kreator serije Matt Groening sjedio u lobiju ispred ureda poznatog producenta Jamesa L. Brooksa koji ga je pozvao da mu smisli nekoliko ideja za kratke televizijske crtiće. Groening je tamo na hodniku u nekoliko minuta smislio Simpsonove i to po uzoru na svoju vlastitu obitelj.
Zanimljivo, imena članova Simpsona je izmislio jer, kako je kasnije objasnio, nije mu se dalo prikupljati prava na prava imena ljudi iz svog života. Sebe je zamislio kao lik Barta Simpsona, kojem je ime izveo iz anagrama riječi “brat” (na engleskom: derište).
A njegova je disfunkcionalna obitelj u početku na papiru izgledala stvarno ružno. Groening je, naime, samo skicirao likove i planirao ih kasnije dotjerati, ali crtači su ga samo prekopirali i tako su stvorene žute nakaze koje su bile osnove za neobične likove koje danas poznaje cijeli svijet.
Prava je 1989. godine otkupio Fox i tako je odiseja mogla započeti. Stari lisac Brooks uspio je u ugovor progurati klauzulu da se TV kuća ne smije mješati u scenarije i radnju epizoda, pa je Groening imao otvorene ruke da provocira, ubada i ismijava što god i koga god je htio. “Htio sam napraviti crtić koji će biti posve drugačiji od ovog mainstream smeća kojim šopaju gledatelje”, kasnije se prisjetio početaka Groening.
Manje je poznato da je Brad Bird, tek nedavno otkriveni i od kritičara opjevani redatelj četvrtog nastavka “Nemoguće misije” tada bio kreativni konzultant za Simpsone i zapravo najzaslužniji za neobičnu formulu njihovog uspjeha u prve četiri sezone. Kako se stalno svađao s Groeningom i Brooksom, Simpsone je napustio 1993. godine, a najzagriženiji fanovi tvrde kako su upravo prve četiri sezone najbolje dosad. Iako su se crtači i producenti, kao i scenaristi mijenjali, jedna od najprepoznatljivijih stvari oko Simpsona su i ljudi koji im posuđuju glasove.
Dan Castellaneta kao Homer, Julie Kavner kao supruga mu Marge, Nancy Cartwright kao Bart (da, Bartu glas daje žena), Yeardley Smith kao njegova sestra Lisa i Hank Azzaria kao Moe, Apu, Carl i Chief Wiggum također su neopjevani heroji iza Simpsona, bez kojih bi serijal vjerojatno bio sasvim drugačiji.Teško da bi Homera Simpsona mogli zamisliti bez njegovog trademark usklika “D’oh!” koji je ušao u Oxfordov engleski rječnik. On je ujedno i glava neobične obitelji zapravo namjerno nazvane “tipičnom”, a koja živi u fiktivnom gradiću Springfieldu. Grad nema stalnu adresu, i često je mijenja, a do danas nije otkriveno gdje je točno u Americi smješten. Inače, u stvarnosti u SAD-u postoje 22 istoimena grada.
Homer radi kao inspektor za sigurnost u obližnoj nuklearnoj elektrani, koju vodi zli kapitalist i multimiljarder Mr. Burns sa svojim ulizivačkim pomoćnikom Mr. Burnsom. Oženjen je za Marge Simpson koja je istovremeno stereotipna kućanica i majka, i sve suprotno od toga. Imaju troje “tipične” djece - problematičnog tinejdžera Barta, nadarenu štrebericu Lisu i dojenče Maggie, šutljivu neman koja već 23 godine šuti i cucla svoju dudu.
Kao i svaka obitelj imaju kućne ljubimce - psa kojeg zovu Santa’s Little Helper i mačku Snowball broj 5, koja ovisno o epizodi mijenja brojeve od 1 do 5. Obitelj ne stari kroz epizode, disfunkcionalna je, ali istovremeno jako mare jedni za druge. Serija je zamišljena kao sitcom, ali nema nasnimljenog smijeha i svaka epizoda traje 20-ak minuta. No ovaj šturi i dobro poznati koncept samo je temelj na kojemu su Groening i njegov tim stvorili čarobni i duhoviti paralelni svemir u kojemu se isprepliću događaji iz stvarnog života i povijesti gledatelja serije i likova u njoj.
Stoga je i kulturološki utjecaj Simpsonovih nemjerljiv, iako je serija paralelno s kritičarskim i komercijalnim uspjehom doživljavala i brojne kritike, uglavnom od strane puritanskog dijela zemlje koji u tom trenutku nije znao da mu iza ugla u budućnosti stižu South Park i Family Guy.
Bart Simpson tako je u početku bio, što danas zvuči nevjerojatno, prilično kontroverzan lik. Fox je redovito iz tjedna u tjedan primao pisma gledatelja koja prozivaju producente zato što Bartove često butnovničke poteze ne kažnjavaju. Time se, vjerovali su, malim Amerikancima šalje kriva poruka. Posebno stoga što se nakon prve sezone na ulici nije moglo sresti dijete koje na sebi ne nosi majicu s njegovim likom. Učitelji diljem zemlje su ga proglašavali prijetnjom odgoju, a psiholozi kao agresivnog, egoističnog i zločestog. Producenti su odgovarali: “Da, istina, pa Bart je samo dijete”.
Uostalom i najavna špica Simpsonovih (svaka je slična, ali ipak drugačija zbog čega su postale kultne) Groeningov je odgovor na kritike Barta Simpsona. Na početku svake episode, praćen danas poznatom glazbenom temom, Bart je u učionici u kazni i kredom na ploču mora ispisivati jednu te istu rečenicu ispočetka. Te su rečenice, uvijek cinične i duhovite, zaživjele vlastitim životom i mnoge su se udomaćile u govoru tinejdžera.
“Podrigivanje nije odgovor”, “Nisam vidio ništa neobično u zbornici”, “Drugu djecu neću pljuskati po guzici”, “Neću više povraćati, osim ako nisam stvarno bolestan”, “Neću glumiti napadaje”, “Neću druge učiti letjeti”, “Profesor nije gubavac”, “Kava nije za djecu”, “Neću podrigivati himnu”…, samo su neke od njih (čitavu kolekciju brojni fanovi obajvljuju na internetskim stranicama posvećenim Simpsonovima).
Zbog oštrog humora i parodiranja drugih zemalja, što je zapravo trebalo ismijavati američke iluzije o superirornosti, Simpsoni su uspjeli naljutiti Australce, Dance i Brazilce. Gradske vlasti Rio De Janeira, zbog jedne epizode u 13. sezoni, umalo su tužile televizijsku kuću Fox. U toj epizodi na turističkoj ploči oglašavaju se najbolje stvari u Riju - ulice pune motorističkih bandi, otmice, najezde štakora… Brazilcima štos nije najbolje sjeo.
Crtić su mnoge zemlje u potpunosti zabranile: Kina još 2006. godine pod izlikom da zbog Simpsona profit gube veliki kineski studiji za animaciju, a dvije godine kasnije i Venezuela jer “nije podoban za djecu”. Serija se unatoč tome dosad emitirala u stotinu zemalja na 50 različitih jezika.
Postala je stup američke pop kulture s 27 osvojenih nagrada Emmy i vlastitom zvijezdom na hollywoodskom Pločniku slavnih.
Ali Simpsoni su uvijek bili takvi - pomalo svoji i prilično beskompromisni, iako su kasnije sezone prilično umirili buntovnički ton s početka.
Odabir Assangea mogao bi ponovno zaoštriti stvari. Iako je bio smješten na tajnoj lokaciji u Britaniji, producenti serije su ga pronašli i angažirali unatoč svim kontroverzama oko njega i optužbama za silovanje.
“On je doista kontroverzan, ali odlučili smo ga uzeti za slavljeničku epizodu. Riječ je o duhovitoj cameo ulozi i ona ga ni ne hvali niti osuđuje uoči procesa za pokušaj silovanja”, objasnio je novinarima trenutni izvršni producent Al Jean, dodajući cinično kako su Simpsonovi vjerojatno popularni jer je trenutno jako moderno mrziti Ameriku.
“Na tome smo, u američkom duhu, odlučili zaraditi”, rekao je. Serija je lani umalo ukinuta jer je Fox više nije želio plaćati pa je tako epizoda iz prosinca umalo bila posljednja snimljena. U njoj se radnja premjestila 30 godina u budućnost, a Lisa i Bart imaju vlastitu djecu.
Dogovor je ipak postignut pa će se snimiti još najmanje 59 epizoda. S druge strane Matt Groening kaže kako kreativno Simpsoni mogu nastaviti u nedogled. “Imamo toliko dobih ideja da možemo raditi epizode čitav život. Sve ovisi o Foxu”, tvrdi.
Assange je u stvari jedna od rijetkih politički značajnih osoba iz stvarnog života koja je pristala glumiti u Simpsonima, djelomično zato jer se producenti sprdaju sa svim značajnim svjetskim političarima. A oni se lako vrijeđaju.
Jedini američki političar koji je pristao glumiti samog sebe je Rudy Gulliani, gradonačelnik New Yorka, koji je trebao nastupiti u epizodi prije pet godina. Iako je sve već bilo snimljeno, Gullianija su na kraju na njegovu molbu izrezali jer se, kako im je objasnio, planirao kandidirati za predsjednika SAD-a 2008. godine. No Groening je i tome doskočio: Rudyja je jednostavno odglumio netko drugi pa se njegov lik ipak pojavio u epizodi.
U sezoni emitiranoj 2003. godine sam sebe je sinkronizirao Tony Blair, ali samo nakratko u sceni gdje nacrtani britanski premijer dočekuje Simpsone u Londonu.
U seriji začudo nikad nije nastupio ni pravi Al Gore, iako se njegov nacrtani lik pojavio u nekoliko epizoda i prikazan je, što je prava rijetkost, u lijepom svjetlu, čime su producenti željeli pokazati da ga podupiru kao predsjedničkog kandidata i borca za ekologiju.
S druge strane, Rupert Murdoch, kojeg su scenaristi na desetke puta ismijali, pristao se pojaviti u jednoj epizodi i čak je sam smislio rečenicu koju je u epizodi izgovorio: “Ja sam Rupert Murdoch, miljunaš sam i tiranin”.
Fanovi se godinama natječu u poznavanju serijala i skupljanju trivije koja se tiče univerzuma obitelji Simpson. Između ostalog iskopali su da je Homerovo srednje ime Jay, a Bartovo Jo-Jo te da je Groeningu kao inspiracija za crtanje Bartove glave poslužila obična papirnata vrećica.
U sceni najavne špice serije prikazano je kako bebu Maggie mama na blagajni plaća točno 847 dolara i 63 centa. Fanovi su otkrili da je to u trenutku smišljanja štosa ujedno bila i stvarna, statistički izračunata cijena troška za bebu u prvoj godini života u SAD-u.
Svaku epizodu, a sve se mogu pronaći na webu, crtači crtaju oko devet mjeseci, a istovremeno rade na osam epizoda odjednom. Svaka epizoda stoji oko 1,5 milijuna dolara, jer se na epizodi izmjeni oko 100 crtača.
Neke od stvarnih činjenica također su zapanjujuće: 1991. godine Bart Simpson je kao prvi crtani lik prvi zasjeo na prvo mjesto glazbene ljestvice u Velikoj Britaniji s pjesmom “Do the Bartman”. Nju je komponirao Michael Jackson.
O popularnosti Simpsona dovoljno govori izjava koju je jednom dao prodajni direktor Foxa. “Prema broju prodanih majica s Bartovim likom, gotovo svaki građanin Amerike ima jednu u ormaru”, rekao je.
U jednoj od anketa Amerikancima su pak ponudili da biraju između nesposobne stvarne vlasti i toga da Homer postane američki predsjednik. Homer je pobjedio s 90 posto. Mnogi su dijelovi serije postali predmet zagriženog proučavanja. Najeklatantniji primjer je već spominjana špica koja je postala zaštitni znak Simpsona. Uvijek počinje isto: kamera prolazi kroz naziv serije na nebu prema gradiću Springfieldu i prati članove obitelji koji se vraćaju kući nakon radnog dana. Tada svi sjednu pred televiziju na kauč, a prati ih kompozicija Dannyja Elfmana koji će, unatoč brojnim slavnim filmskim kompozicijama, ostati upamćen upravo po Simpsonima.
Ono što se mijenja iz epizode u epizodu su rečenice koje Bart piše po ploči jer je u kazni. Lisa svaki put odsvira drugačiji solo na svom saksofonu i kad na kraju sjednu na kauč špica uvijek završi s drugačijim štosem.
Scena s kaučem traje, ovisno o epizodama, od 5 pa do 46 sekundi i jedan je od najorginalnijih televizijskih koncepata.
Jednom prilikom Simpsone na kauču proguta divovska hobotnica, jednom umjesto njih na kauč sjedne obitelj vanzemaljaca, jednom otplešu na pjesmu “Walk like an Egyptian”, a jednom čak dođu u sobu u kojoj kauča nema.
Upravo je takva vrsta humora osvojila gledatelje diljem planeta. Simpsoni su prava mala riznica parodije na filmove, knjige, pjesme i aktualne trendove i događaje, bilo ratne, bilo političke, bilo društvene.
Snaga joj leži i u činjenici da štosevi nisu prvoloptaški i nametljivi, pa različite generacije gledatelja mogu uživati u različitim slojevima serijala. Neki će primijetiti referencu na film ili knjigu, neke će nasmijati referenca na aferu Clinton-Lewinsky, dok će treći tražiti humor u sitnim novinskim natpisima koje čitaju likovi iz serije.
Simpsoni su također rodonačelnici televizijskog žanra samoparodije. U epizodama se često sprdaju šefovi Foxa na kojem se Simpsoni emitiraju, na čemu su kasnije profitirale i serije poput Seinfelda ili 30 Rock.
Serija je poznata i po frazama koje likovi često ponavljaju iz epizode u epizodu. Uz opjevan Homerov “D’oh!” i MR. Burnsov zločesti “Excellent”, i mnoge su Bartove fraze postale dijelom svakodnevnog govora gledatelja, posebno uzvik “Ay caramba!”.
Inače, uzrečicu “D’oh!” izmislio je Dan Castellnata koji mu posuđuje glas. Gledao je komedije sa Stanliom i Olijom i dobio inspiraciju za danas jedan od najpoznatijih pokliča.
Homerove su pak misli postale jednako popularne kao i Grunfove iz Alana Forda.
Tako je Bartu i Lisi rekao: “Djeco, nema veze. Probali ste i stravično propali. Lekcija je: nemojte ni probavati.” Kad je usnuo da mu je glava krafna i počeo jesti samoga sebe, Marge ga upozori da si jede vlastito čelo. “Ne mogu si pomoći. Tako sam sladak”, odgovori joj.
Indijcu Apuu koji je sukladno stereotipima prodavač u trgovini mješovitom robom Homer je rekao: “Djeca su super. Možeš ih naučiti da mrze sve što i ti sam mrziš. K tome se sami obrazuju preko interneta i slično.”
Za možda najbolji štos u čitave 23 godine zaslužan je Smithers, pomoćnik zlog miljardera Mr. Burnsa. U epizodi u kojoj građani Springfielda napadnu njegovu vilu i bacaju mu kamenje kroz prozor, Smithers svom šefu Burnsu kaže sljedeće, sve kako bi ga umirio dok mu pokazuje na ciglu: “Pogledajte! Ptica se okamenila u letu, izgubila orijentaciju i upala vam u sobu!”